Trla baba lan da joj prođe dan

Dobro uhodana obiteljska slastičarna „Fontana“ prvi put je otvorena 1964. godine, 1991. godine pridružuje se dugačkoj listi ratom stradalih objekata u Lipiku, a novoobnovljena posluje ponovno od 2001. godine. Obiteljsku tradiciju započeo je Shefket Demiri, a danas je ponosno nastavljaju njegov sin Zaudi i unuk Faton. Odlični kremasti kolači, burek s domaćim jogurtom te sladoled iz domaće proizvodnje dio su ponude. Mijo već točno deset godina od kad mu je umrla supruga gotovo svakog dana navraća ovdje. Za njega je to dnevni ritual jer do 8 sati je u Zdravljaku gdje ispija cappuccino i pročita dnevne novine.

Turske zidine
 

Nedaleko iznad moga sela,

Davno bila turska kula bijela.

Bijaše kula ponos ovog kraja,

Gdje živješe pokorena raja.

U toj kuli Turci sjeđaše,

Prema Beču i Budimu gledaše.

Svoje žene ovdje dovedoše,

Bijelu Stijenu nastaniše.

Rađaše se Turci mali,

U Alaha svoga vjerovali.

Na kuli ostadoše dvjesto godina,

pa pobjegoše s njenih zidina.

Turskog duluma je bilo dosta,

A od kule i zidina samo kamen na kamenu osta.
 

Ovo je jedna od preko 150 pjesama koliko ih je napisao ovaj simpatični djedica izrecitiravši je u dahu. „Dobro ti to slažeš rime.“, dobacila mu je starija gospođa. Započeo je Mijo priču o svojoj vojnoj karijeri, trajalo je to nekih pola sata, od kad se kao dijete 1945. kao ratno siroče zaputio u internat u Daruvar te završio nižu realnu gimnaziju, preko završetka vojne akademije 1954. godine u Karlovcu kojom postaje oficir potporučnik sa specijalizacijom inžinjera, pa sve do trideset godišnje službe u vojsci po Bosni i Hercegovini. Pričao je o službi u Foči na Drini gdje je proveo deset godina, o Palama pokraj Sarajeva, službi u Mostaru i gradnji cesta po BiH gdje je većinom bio upravitelj gradilišta i pod sobom imao i pet stotina vojnika koji su krčili puteve za nove ceste koje su spajale jug i srednji dio BiH. Bio je Mijo i vojnik Ujedinjenih naroda u Egiptu 1960. Pričao je o tome kako je upoznao suprugu i dobio dva sina, Željka i Sašu. Kaže da su ga izbacili i iz „Partije“ za Hrvatskog proljeća jer se naglas upitao da „možda tim studentima nešto fali kad se bune?“. Vratili ga nazad i rekli mu da se ipak popravio 1976. te mu 1978. dali čin potpukovnika JNA s kojim je 1985. u 54. godini otišao u mirovinu. Nakon službe vratio se u rodni kraj, kaže da mu je to bilo najljepša jesen u životu te počinje pisati pjesme.

Rodni kraj
 

Najljepša su jutra u mome kraju,

Gdje pijetli pjesmom zoru pozdravljaju.

Crveno sunce selo obasjava,

šareno pseto na pragu spava,

a mačka se s mišom poigrava.

Sunce se sve više nebom penje,

stari djeda glasno stenje,

po dvorištu skuplja šareno kamenje.

Ostarjela je naša kruška,

i nestala snaga muška,

a po travi puže zmija bjelouška.

Pjesme većinom veže uz svoj život, uz rodni kraj i čežnju prema Domovini. Ima tu zanimljivih i političkih stihova, svi zapisani u crvenoj knjižici koju ima uvijek uz sebe. Svirao nam je i na usnu harmoniku. Vidno uzbuđenje prije čitanja rješile su dvije tabletice za tlak; „Kad krenem čitat pjesme odmah mi srce jače lupa.“, dodaje.

Za Domovinskog rata rekli su mu da je prestar, da ima mlađih, a 1994. naselio se u prognaničkom naselju Topolik. Danas živi u Ulici Ruđera Boškovića u Lipiku umirovljeni je pričuvni pukovnik Hrvatske vojske.

Kad je najneraspoloženiji ide u voćnjak u Bijelu Stijenu. „Sreća je da mi sinovi i unuci svi rade, tako da ne trebam pomagati ni ja njima ni oni meni. Pjesme su sve rekle, ništa nema boljeg i ljepšeg od rodnog kraja, a mladima bi rekao, strpite se doći će bolja vremena, treba sačekati premda je jako teško čekati, nemojte odlaziti trbuhom za kruhom.“, poručio je Mijo.

Domovino Čežnjo (Hrvatima u dijaspori)
 

Kad sam momče bio mlado,

Kao majku, ja te ljubim rado.

Roditelji te stalno spominjaše,

I o tebi bajke ispričaše.

Hrvati te davno naseliše,

svojom krvlju međe ogradiše.

Što je naše nek se znade,

Braniše te hrvatske brigade.

Domovino lijepa mila,

Uvijek si mi draga bila.

Kao sunce iznad glave,

I majčine oči plave,

Zašto odoh sad se pitam,

Da po bijelom svijetu skitam.

Da čeznem za rodnom grudom,

U svijetu ovom ludom.

Mladost prođe, starost stiže,

Sve sam dalje od rođene hiže.

Želio bih da se vratim,

Izgubljenu sreću da povratim.

Da mi sunce Domovine sine,

I silna čežnja da umine.
 

Završio je s recitiranjem Mijo te se zaputio na priču u "klub starih osoba" (Dnevni boravak op.a.) gdje će zasvirati usnu harmoniku i opet pročitati koju pjesmu iz svoje, kako ju sam voli nazivati, „Trla baba lan da joj prođe dan“ bogate zbirke pjesama.