Razdoblje najtežih uličnih borbi

Prepolovljeni grad

12. listopada neprijatelj je uspio probiti liniju obrane i zauzeo je južnu polovicu grada i tada stao. Pod njegovim nadzorom bio je južni dio grada sve do glavne prometnice i benzinske crpke na vrhu ulice Ive Lole Ribara danas Slavonska ulica. Na početku ulice Ante Starčevića neprijatelj je napravio barikadu. Prema dostupnim povijesnim izvorima doznajemo da je neprijateljska vojska dobila zapovijed da stane i pređe u obranu. Zato je dio Lipika sjeverno od ceste ostao slobodan. 13. na 14. listopada skupina branitelja spušta se iz Prekopakre do Tabora i zatim sve do Crkvene ulice. Drugi dan vraća se još jedna grupa i počinje se organizirati nova linija obrane.

Osnovane se nove otporne točke, prvo kod Zoje, zatim na više mjesta u Školskoj ulici, pa u Barčanovoj kući u Frankopanskoj ulici te na kraju Starčevićeve (Vujatovićeve) ulice. Osnovano je novo zapovjedništvo obrane Lipika, ovaj put u kući Gejze Sigetija na Taboru. U toj kući je bilo zapovjedništvo, u kući Ivana Sambola su bili vozači traktora kojima se vozila hrana i streljivo i ostali materijal, kod Ivice Zandone je bila veza itd. Na Taboru je organizirana kompletna logistika. Jedino nije bio organiziran sanitet. Međutim, i ranjene i mrtve branitelji su sami zbrinjavali u zapovjedništvu pa onda vozili do najbližeg saniteta u Prekopakri, a nerijetko su ih direktno vozili u ratnu bolnicu smještenu u Kutini. Sami su odlazili i po streljivo kojeg su brzo trošili pa ga nikad nije bilo previše.

Ulične borbe

Prve napade na neprijatelja osmislio je i vodio Berislav Ivošević spuštajući se iz Crkvene ulice do glavne ceste gdje je 15. listopada uspio onesposobiti jedan neprijateljski tenk preko puta crkve. Neprijateljski oklopi i ostala vozila kretala su se neometano prema Dobrovcu. Bero je postavio minu i prekrio ju granjem. Nakon početnog uspjeha ohrabrili su se i drugi branitelji pa se 18. listopada vraća veća skupina od 50-ak domaćih branitelja i dragovoljaca koji se odmah raspoređuju na novoosnovane punktove. Nova runda bitke za Lipik mogla je početi.
 Od 15. listopada branitelji poduzimaju tzv. aktivnu obranu. To je značilo da nisu čekali napad nego su oni prvi napadali gerilskim načinom ratovanja. Zato su se branitelji prozvali Zmije Lipika. Pojedini branitelji sa svih punktova odlazili su u smione akcije u dubinu neprijateljskog područja i tako mu nisu dali vremena da se opusti.  Neprijatelj je u takvim napadima imao dosta mrtvih i ranjenih pa se nije usudio poduzimati veće napade. Zato je razarao Lipik i Filipovac dalekometnim topništvom gađajući kuću po kuću. Haubicama i VBR-ima najčešće je tukao Filipovac te poljski put na gemajdi iza Tabora koji je bio jedina veza sa  Prekopakrom.
Kao i ranije branitelji Lipika oskudijevali u artiljerijskom naoružanju. Imali su samo nekoliko minobacača manjeg kalibra i jednu minobacačku grupu na Taboru. Sve je to bilo slabo nasuprot artljeriji Banjalučkog korpusa. Cijela obrana na ovom dijelu bojišnice od Poljane do Badljevine  u to vrijeme bila je koliko-toliko stabilizirana osim na području Lipika gdje je situacija bila najgora i zato su u Lipiku bili isključivo najhrabriji dragovoljci. Mnogo branitelja nije moglo izdržati niti nekoliko dana u Lipiku. Zato su okosnicu obrane činili domaći ljudi.

Tek krajem listopada počinju u zaleđe Lipika i Pakraca stizati jače postrojbe HV iz Varaždina, Čakovca, Bjelovara, Križevaca i Kutine, ali oni su razmješteni po selima: Poljana, Gaj, Brekinska, Toranj, Donja Obrijež, Veliki Banovac i Omanovac.  Da se odnos snaga polako  mijenja u korist  obrane vidjelo se već 14. listopada kad su snage specijalne policije (Merčepovci) i samostalnog bataljuna iz Kutine oslobodili selo Bujavicu. Uskoro je i selo Toranj stavljeno pod kontrolu pa su se hrvatske snage preko Batinjana konačno čvršće povezale sa braniteljima u Prekopakri i Pakracu. Zapovjedništvo Operativne Grupe Pakrac osnovano je 17. listopada i smješteno je u selu Donja Obrijež. 28. listopada osnovan je i 76. samostalni bataljun sastavljen od ljudi sa cijelog područja Općine Pakrac. Međutim, sva ta poboljšanja još se nisu osjetila u Lipiku. Veliki udarac obrani bila je pogibija Berislava Ivoševića 29. listopada. Na mjestu zapovjednika naslijedio ga je Gadafi.
Početkom studenog često je dolazilo do rasplamsavanja sukoba. Najteže borbe vodile su se u Školskoj ulici na punktovima kod Podunavca i Ivanovića. Nekoliko je ljudi tada poginulo na jednoj i drugoj strani. Neprijatelj se tih dana usudio dolaziti do kuća nasuprot punkta kod Ivanovića. Nakon pretrpljenih gubitaka obje strane su se primirile.

Posljednji juriš na Lipik

27. studenog neprijatelj je poduzeo veliki napad na slobodni dio Lipika. Napad je imao tri smjera i bio je odlično koordiniran. Vodili su ga specijalci iz Niša. Napad su predvodili tenkovi čiji je glavni smjer napada bio ulicom Đure Salaja (danas Frankopanska). Neprijatelj je napadao i duž Crkvene ulice te je treći prodor napada bio okomito na Školsku ulicu u smjeru škole. Branitelji se povlače na novu crtu obrane na potezu: groblje – Ulica Vladimira Nazora – punkt Šaja/Sudar koja je već ranije određena kao rezervni položaj. Cijelo popodne vođene su teške borbe. Hrvatska strana imala je do kraja dana 4 ranjena borca.

U zapovjedništvu Operativne grupe u Donjoj Obriježi u poslijepodnevnim satima hitno se održava sastanak na kojem se raspravlja o upućivanju pomoći ugroženom Lipiku. Dogovoreno je da će se u Lipik uputiti 1. satnija čakovečke 54. bojne koja je jedina bila spremna doći u pomoć. Prvi dio Čakovčana pod zapovjedništvom Zvonimira Košira - Brade još istog dana u večernjim satima dolazi na Tabor. Dobrovački vod iz Klise pod zapovjedništvom Franje Hađima u isto vrijeme ostavlja položaje u Klisi i hita u pomoć Lipiku. Položaje Dobrovčana preuzima desetina Prekopakrana. U Prekopakri Stipe Hodak i Marijan Kulhavi cijelu noć sakupljaju i organiziraju vod dragovoljaca koji će kao i druga polovica 1. satnije 54. samostalne bojne drugi dan ujutro sudjelovati u borbama.

Kako je dolazila noć, napadi neprijatelja su jenjavali. U međuvremenu je crta obrane osnažena Dobrovčanima pristiglima iz Klise. Branitelji su se razmjestili po kućama u Ulici Vladimira Nazora i na kraju Crkvene ulice. Noć je bila relativno mirna uz sporadičnu pucnjavu i granatiranje. Neprijatelj dovozi pojačanje, sprema se za napad koji počinje iduće ujutro probijanjem tenkovima kroz Salajevu i Crkvenu, a pješaštvom kroz Školsku, kuću po kuću.
Žestok je bio otpor hrvatskih branitelja koji su zauzeli položaje na groblju, te u kućama Nazorove i gornjeg dijela Školske ulice. Lijevi bok štite branitelji punktova Lapaš i Šaja ojačani braniteljima drugih punktova i vodom iz Prekopakre. Ujutro u pomoć dolaze Čakovčani s Tabora predvođeni domaćim braniteljima Gadafijem i Rudolfom Kečom. Razmještaju se po kućama u Nazorovoj ulici.
Glavna silina neprijateljskog napada ponovno je iz pravca Crkvene i Salajeve ulice prema groblju gdje su zbog toga raspoređene najjače hrvatske snage. Na groblju su položaje zauzeli uglavnom branitelji s punktova kod Zoje i Bee, te petnaestak Dobrovčana i dio Čakovčana. Ujutro se nije činilo da će neprijatelj probiti crtu obrane.
Dio branitelja je čak poduzeo neku vrstu protunapada na kraju Crkvene ulice, ali tada pogibaju Branko Marinčić i zatim Robert Klasnić. Veliki problem predstavljali su tenkovi i strahovito precizni snajperisti. Jedan tenk je prodirao iz Crkvene, a drugi iz Salajeve ulice. Pokušali su ih uništiti s nekoliko zolja i ručnim bacačem. Nažalost, bezuspješno. Tada je ispred Melićeve kuće poginuo i Gadafi, a zatim Zoran Brkić u Sudarevoj kući te prilikom povlačenja od gelera granate pogiba još i Marijan Sablić Žilavi.
Neprijatelj je bio jači i branitelji kasno poslijepodne odlučuju napustiti i ovu crtu te se povlače.

27. i 28. studeni 1991. bili su najkritičniji i najočajniji trenutci obrane Lipika. Neprijatelj je potisnuo hrvatske snage na Tabor. Dio branitelja  povukao se i u Prekopakru gdje priopćavaju zapovjedniku 76. bataljuna groznu vijest da mu je poginuo sin. U potpunoj ofenzivi, neprijatelj baš kao i 12. listopada, staje. Hrvatske snage su u tom trenutku razbijene i u fazi povlačenja. U borbama imaju pet poginulih sokolova (Gadafi, Klasnić, Marinčić, Brkić, Sabljić) i 12 ranjenih. Nakon povlačenja hrvatske su se snage utvrdile u Filipovcu, posljednjoj crti obrane. Tamo je tada bilo više od 200 branitelja, a više od polovicu su činili pristigli Čakovčani. Neprijatelj se 29. studenog također utvrdio na liniji: lipičko groblje – Nazorova i Vujatovićeva ulica do skretanja za Teslinu.
Situacija je tih dana bila vrlo neizvjesna.
Uz redovne porcije granata branitelji u Filipovcu su bili i na streljani ne samo iz Lipika već i iz smjera Korita, Šeovice i Japage.  Pa ipak, nisu se povukli iako su 2. prosinca dobili zapovijed za povlačenje u Prekopakru.
I tada dolazi do preokreta, 4. prosinca dolazi zapovijed za protunapad. Započela je operacija Orada.

Propustili ste prvi dio feljtona? Pročitajte "Od izbora do proboja neprijatelja u Lipik"