Iz ratne spomenice župnika Tome Sruka

"Sve je ozbiljno i ratoborno počelo 18.08.1991 kad smo se vraćali iz Marije Bistrice kao hodočasnici. Već su nam u Kutini kod naplatne kuće za cestarinu rekli da su barikade u Kukunjevcu. Tu su oko 12 sati zarobili dr. Ivicu Šretera, direktora Lječilišta Lipik i presjednika HDZ, koji se vraćao iz Zagreba ili iz Garešnice i odveli ga u nepoznatom pravcu. I dalje se o njemu ništa ne zna. Ono što se čuje je grozno!

Srbi su dogovoreno 16. i 17.08 iz Lipika otišli gotovo svi osim malo miroljubivih i nekoliko petokolonaša. S njima i Lukijan Mušicki, episkop slavonski i svi parosi. Otišli su, a da nisu rekli svojim susjedima Hrvatima ili koje druge narodnosti osim rijetkih poštenih susjeda, da bi mogli onda po njima pucati što su i započeli u nedjelju noću i uoči ponedjeljka 19.08.1991 i nadalje uz manje razmake. Kroz to vrijeme su i druge civile hvatali i odvodili kao taoce i zatvarali ih. A onda su počeli i naši za koje su imali dokaze da su petokolonaši! U ponedjeljak 19.08.1991 dr. Vladimir Solar koji se našao kao vršitelj dužnosti ravnatelja bolnice Pakrac, izašao je pred njih i rekao im da ne pucaju po bolnici koja im je bila prva meta. Uhvatili su ga govoreći “Baš tebe trebamo, hodi“ I odveli su ga. Dr.Solar je bio u zarobljeništvu 6 i pol mjeseci. Najprije u Bučju, a od siječnja u Staroj Gradiški. Pušten je bio 06.02 1992 kako je javio radio na vjestima. Sreo sam ga 20.02.1992 na priredbi “Zavičajnog kluba-Kursalon“ za Lipik i Pakrac. Izmršavio je i oslabio, a na pitanje kako je bilo, odgovorio je: “Glava dolje,ruke odostraga“.

Prvo što su nam uskratili bila je voda, koja izvire u Brusniku na Psunju i vodovodom teče dalje. Tamo se započela graditi velika brana za jedno akumulacijsko jezero. Zatim su rušili trafostanicu granatama pa nismo imali struje. Onda je prestao plin. Susreo sam se s Ankicom Slako rođenom Galko 01.12.1991 na misi u crkvi Svete Katarine u Zagrebu, gdje je pakrački župnik Marijan skupljao župljane i osnovao Caritas te su se pridružile župe Lipik i Čaglić. Tada mi je Ankica rekla kako su 04.10 u Lipik ušli četnici i vojska i ubili joj oca Nikolu (starca na štakama,80.godina) i majku Elizabetu staru 70.godina su zaklali. Tada su zapalili župni dvor i srušili toranj župne crkve pucajući iz tenka. Toranj je pao na cestu prema Horvatovoj kući a 07.10 su pucali po crkvi, koju su porušili do temelja, kad su drugi put ušli u Lipik i došli do groblja, pa su i s gornje strane pucali.
14.10.1991 bio je susret svećenika s nadbiskupom Kuharićem i biskupima Đurom Kokšom i Jurjem Jezerincem. Na nadbiskupov poziv okupilo se nas 50 prognanih župnika. Svaki je rekao svoj izvještaj kako je započelo i što se dogodilo. Gotovo na jednak način je izvršeno. Kao po dogovoru srpski živalj je otišao, a onda su pucali po selima i gradovima. Vojska s teškim oružjem-tenkovima, topovima itd, a onda četnici koji su provaljivali u kuće, pljačkali, palili ili minirali i tako uništavali. Udarili su odmah u srce - crkve -spomenike, škole, bolnice itd. Za tornjeve su govorili da su to streljačka gnijezda i zato su ih srušili. Za sve oni nađu opravdanje - i lažno svjedočenje. Gospodin nadbiskup nam je rekao:“Župe nisu mrtve i dalje ste župnici“ i brinimo se za njih. Imamo pravo na pomoć. Jednako nam je protumačio: To je stara komunistička mržnja, ideološka doktrina - uništiti što je Božje. I u Beogradu su pet prozora razbili na Nuncijaturi i vikali da je papa ustaša. Humanitarna pomoć što je dobivamo za Hrvatsku plod je darežljivosti naših iseljenika i njihovih prijatelja. Tijekom studenog 1991. najviše smo se tražili i pitali jedni za druge,gdje su i kako im je, pitajući se kada ćemo se vratiti.

25.11. 1991. bio sam na svećenićkom vijeću na kojem se također govorilo o nama prognanicima, a mi smo i tu dali usmeno izvješće o sudbini župa. Gospodin nadbiskup nas je potaknuo da to što smo govorili i zapišemo i dademo Nadbiskupskom duhovnom stolu. Ujedno je rečeno da se stavimo na raspolaganje nadbiskupiji, a vjernici da se priključe župama u kojima prebivaju.
01.12.1991 bio sam u crkvi Svete Katarine u kojoj se skupljaju Pakračani, Lipičani i Čagličani. Slavio sam misu zajedno sa župnikom te sam vjernicima predložio da se i dalje međusobno pomažu i prate s razumijevanjem za svakoga.15.12 bio sam također u spomenutoj crkvi. Ovaj put me vozio sinovac Željko Sruk. U Zagebu sam imao dva sprovoda naših gardista Marijana Žunčića 05.11 koji je dugo u nesvijesti ležao na Rebru i 16.12 Zorana Habečića koji je dugo bio čuvan u hladnjači u bolnici na Svetom Duhu, dok mu nisu pronašli roditelje. 17.12.1991 bio sam u Kutini. Pomagao ispovjedati i misio te im kazao nekoliko riječi ohrabrenja i utjehe.

23.12.1991 bio sam opet u Lipiku-skoro nakon tri mjeseca. Ivan Pierbon, bivši ministrant, a sada snabdjevač hranom naših branitelja pozvao me telefonom 22.12 i pitao hoću li ići u Lipik odslužiti svetu misu za branitelje. Obećao sam da hoću i tako smo krenuli 23.12 u njegovom autu. I tako smo došli u Filipovac, kroz Lipik, gdje je bio štab. Lijepo su me i s radošću primili - gotovo svi naši domaći ljudi. Počastili me ribom, naravno iz konzerve. Onda smo se dogovorili da bi Sveta Misa bila u Lječilištu u 14,00. Vozeći se kamionom prema Lječilištu, počela je jaka pucnjava od Šeovice i Skenderovaca, te smo se vozili kraj groblja i tako smo ušli u crkvenu ulicu. Zamolio sam vozača da idemo do crkve i župne kuće. Ušao sam u kuću i vidio da je sve izgorjelo osim zidova dimnjaka. Provirim u podrum čitav je i stepenište. Ondje su bile knjige koje sam ostavio, iako su vrata od dvorišta bila otvorena, a s ulične strane izgorjela. Pokupili smo brzo knjige, pisaći stroj te stavili u kamion i otišli u Lječilište. Ostalo smo ostavili.U lječilištu opet pozdravi i grljenje sa župljanima. Branitelji su počeli uređivati kuhinju i blagovalište. Stavljali prozore i vrata. Ostakljivali ih. Kuhinju im je poslao dr.Tomac. I tu smo imali svetu misu 15,00 koja je i snimljena. Tada su se neki branitelji i vojnici ispovjedili kao i Nikola Ljevaković koji je ostao u svojoj kući. A pucali su četnici neprestano. I pod samom Svetom Misom jedna granata pala je vrlo blizu, a vojnici su se samo pogledali. Oprostili smo se u 16,00 i krenuli prema Zagrebu kamo smo stigli u 18,00. Tada sam postao junak dana, jer su rekli na vijestima na radiju i televiziji da sam imao misu pa su me telefonski pitali mnogi kako sam se usudio ići i kako je tamo. Bogu hvala što sam išao i pokupio knjige, jer ih je vlaga već oštetila. Kada sam bio u Lipiku 23.12 i vidio izgorjelu župnu kuću, odmah sam razmišljao a kasnije misli proširio - što bi trebalo učiniti. Ponajprije strop, gredice, beton da se tako izbjegne uvlačenje vlage u zidovima. Zatim naručiti prozore i vrata,osposobiti prostorije za kapelicu i stan, a onda podizati kat. Kat ne treba odmah dotjerivati ako nema mogućnosti. Najvažnije je da je pod krovom. Kat bih volio jer je za budućnost potreban zbog kapelanske sobe s kupaonicom, gostinjske sobe, radne sobe, te arhiv i crkveni muzej. Svega toga u prizemlju nema. A sada je prilika kada se stavlja novi strop i krovište.A bilo bi mi žao da opet veliki tavan bude neiskorišten.

24.12 1991 u 20,00 moja 40.polnoćka kao župnika u Lipiku. Prognanik! 27.12 1991 Ivo Korenić nazvao me iz Čikaga u 8,00 ujutro i traži fotografije crkve u Lipiku radi dokaza da je to katolička crkva. A Srbi su je tamo prikazali kao pravoslavnu i gardiste koji se slikao s križem sa tornja,da se veseli i ponosi što je srušio pravoslavnu crkvu. Poslao sam mu i primio je.

31.12.1991 sreo sam na Kaptolu Slavka Maroševića iz Čaglića koji mi pripovjedao da se vratila Milica Martinović rođena Gašparović preko Banjaluke svojoj kćeri u Zagreb. A bila je u Čagliću u svojoj kući do pred Božić. I da je rekla da su crkvu i novi župni stan srušili i ubijene Hrvate pokopali blizu župne kuće. Milica je pravoslavka udana za katolika i kćer joj je krštena u katoličkoj crkvi. Nju nisu dirali, a katolike koje su našli sve su pobili.

Veselje i radost su zavladali kada nas je 13.01 priznala Sveta Stolica - Država Vatikan za nezavisnu i suverenu državu, a onda 15.01 12 zemalja Evropske zajednice. Konačno smo postigli ono što smo čekali i zašto smo se borili 900 godina - svoju suverenu i nezavisnu državu Republiku Hrvatsku. Bilo je veselja i pucnjave - slavlje na sve strane. Najveću tragediju doživjeli smo mi svi Hrvati padom Vukovara koji je gotovo sav razoren, a mnoštvo branitelja i civila odvedeni u ropstvo iz kojega će neki izaći, ali biti će puno njih koji neće nikada više vidjeti svoga grada. Razmjerno prema veličini kažu da je Lipik po stradanju i ruševinama drugi Vukovar. Samo je za Lipik sreća što su četnici iz njega istjerani pred kraj 1991 i poslije se nisu mogli u njega vratiti jer ga brani i čuva naša hrvatska vojska."