Jacqueline Ivezić dodijeljeno vrijedno priznanje francuskog predsjednika

Jacqueline Ivezić iako rođena u predgrađu Pariza gdje je i odrastala kao dijete imigranata nikad nije zaboravila svoje korijene, a francusko obrazovanje i okolina ugradilo je u nju ono najbolje - visoka moralna načela, borbu za ljudska prava, kulturu i poštovanje pojedinca. Povijest nekad stvarno piše čudne, životne priče… Takvu jednu prošao je Jacquelinin otac Ivan Viboh koji je pedesetih godina 20. stoljeća iz Kukunjevca prebjegao pješice u Trst, pa vlakom do Pariza u koji se zaljubio. Isprva beskućnik koji je noćio pod mostovima Seine, bez državljanstva koje su mu oduzele jugoslavenske vlasti, sa statusom političkog izbjeglice Francuska ga je prihvatila i dala mu dom, novi život i priliku. Nakon par godina rada pridružuje mu se žena Rozalija, također Lipičanka, iz poznate lipičke obitelji Ljevaković, da bi kasnije Pariz postao dom i ostatku rodbine. Jacqueline je kao dijete, kad je i otac ponovno početkom sedamdesetih dobio putovnicu, s bratom Antonom redovito provodila ljeta u Lipiku gdje je 1984. upoznala današnjeg supruga Marija Ivezića. Vjenčali su se 1990. godine, a ubrzo je krenuo rat kad obitelj Ivezić isprva iz Francuske na različite načine pomaže Hrvatskoj i Lipiku. 

U Parizu su sudjelovali u svim demonstracijama protiv rata u Hrvatskoj, prikupljali su lijekove koje su vozili u Hrvatsku, pružili su stručnu pomoć novoosnovanom hrvatskom veleposlanstvu te dali pravnu podršku hrvatskim tvrtkama u Francuskoj. U Hrvatsku sele 1998. kad Jacqueline počinje raditi u Podravci u kojoj se zadržava jedno desetljeće radeći na mjestu kontrolinga u financijama, a humanitarni rad nastavlja organizacijom nekolicine zdravstvenih pregleda i operacija djece u Francuskoj i Rusiji. “Koristeći se položajem u domaćoj multinacionalnoj kompaniji, nisam štedjela mogućnosti koje sam imala na raspolaganju.”, govori Jacqueline čijom zaslugom slobodno možemo reći je obnovljen Paviljon tople vode “Izvor” kad je nagovorila tadašnjeg predsjednika Uprave Podravke Darka Marinca da Podravka uloži oko 900 tisuća kuna u obnovu. Pokrenut je i taj projekt, uložio je nešto Grad Lipik, Ministarstvo kulture i Bolnica Lipik te je paviljon obnovljen. Dogovorila je i donaciju za kupnju klavira u Multikulturalnom centru Lipik, slušnog aparata za OŠ Lipik kao što su i brojne druge lipičke udruge dobivale donacije. Ne želi se isticati, a kroz razgovor se vidi da je teško i nabrojati sve detalje na koji način je i kako kome pomogla. Jedan od važnijih trenutaka svakako je 2011. godina kad se na inicijativu tadašnjeg gradonačelnika Antuna Haramije osniva Udruga hrvatsko - francuskog prijateljstva - Lipik koja uz veliku podršku francuskog veleposlanstva izvodi različite aktivnosti. Francuski se počinje učiti u Osnovnoj školi Lipik, organiziraju već četiri godine tečajeve francuskog jezika koje je dosad pohađalo pedesetak Lipičana i Pakračana, Tjedan frankofonije, gostovanja Francuza u Hrvatskoj kao i Hrvata u Francuskoj u okviru Erasmus + projekta te drugih aktivnosti. “Udruga ne bi bila toliko hiperaktivna kao što je sada da nema kreativne tajnice, profesorice Martine Terranove.”, ističe Jacqueline i dodaje “Svega toga ne bi bilo bez neograničene podrške mog muža Marija koji trpi svakakve nove ideje i zamisli te moje djece Emme i Romana na koje mogu uvijek računati kada treba.” 

U rezidenciji na Tuškancu u društvu obitelji i prijatelja, bivšeg i sadašnjeg gradonačelnika, Antuna Haramije i Vinka Kasane koji nastavljaju odličnu suradnju Lipika i Francuske, Jacqueline je uručen orden viteškog reda za iznimnu solidarnost i humanitarni rad. Povijest ovog ordena datira od Napoleona koji ga je ustanovio 1803. godine kao orden Legije časti kako bi se zahvalio vojnicima koji su se posebno istaknuli na ratištima. Predsjednik Charles de Gaulle 1963. odlučio je napraviti od njega tri reda - klasični crveni orden koji dobivanu poznate ličnosti i zvijezde, žuti orden za vojnike i plavi službenog naziva “Ordre national du Mérite” kakav je dobila Jacquelina kao osoba koja se istakla posebnim zaslugama za Republiku Francusku. Rekli bismo i Hrvatsku, no to se tek treba prepoznati.