LIPIK test
DNM vertikal
Radio Daruvar 2
VLČ. STJEPAN ŠKVORC

Ponosan sam na ovih sedam godina službe u Gaju i Antunovcu, a sa sobom nosim samo lijepe uspomene

25.07.2021. 11:38 | 852 pregleda | Intervju

Nakon sedam godina, velečasni Stjepan Škvorc razriješen je službe župnika Župe sv. Katarine u Gaju te službe župnika Župe Presvetog Srca Isusova u Antunovcu i imenovan župnikom Župe sv. Marije Magdalene u Sopju. Bila je to prigoda za razgovor s vlč. Stjepanom te svojevrsnim oproštajem od njegovih dosadašnjih župljana.

Piše:
Matija Kulhavi

 

 

 

Recite nam nešto o sebi. Gdje ste rođeni, gdje ste se sve obrazovali, kad i gdje ste se zaredili?

Rođen sam u Požegi, a rodom sam iz Čaglina. Tamo imam majku u obiteljskoj kući o kojoj brinem, otac je ove godine, nakon duge i teške bolesti preminuo. Imam starijeg brata koji s obitelji živi u Zagrebu. Osnovnu školu sam završio u Čaglinu, zatim Prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Požegi. Katolički bogoslovni fakultet sam upisao 1998. godine u Zagrebu te ujedno postao i svećenički kandidat Požeške biskupije. Diplomirao sam 2004. god. i u lipnju iste godine, u 24. godini života, zaredio se za svećenika u Požeškoj katedrali, po rukama požeškog biskupa, dr. Antuna Škvorčevića.

Kad ste osjetili svećenički poziv?

Svećenički poziv osjetio sam u ranoj dobi, još u osnovnoj školi. Imao sam dobre svećeničke uzore, župnike koji su bili odlični pastoralci. Kroz djetinjstvo u mojoj i u susjednoj župi djelovali su vlč. Mirko Horvatić i vlč. Milan Klobučar, uz koje sam zavolio župu i rado dolazio na misu. Iako potječem iz tradicionalne vjerničke i hrvatske obitelji, dobar svećenički primjer bio je važan da očuvam svoj poziv koji sam osjetio još u sedmom razredu. Za prepoznavanje Božjeg poziva bio je uvelike zaslužan i vlč. Mario Sanić, kojeg sam još u četvrtom razredu upoznao kao bogoslova kada je bio na našoj župi povodom mlade mise. Kasnije, 1993. bio mi je kum na krizmi, a nekoliko dana nakon moje krizme imao je svoju mladu misu. Iako je bilo ratno vrijeme, to su mi i danas dragocjene uspomene. Kroz moju srednju školu pratio me vlč. Ivan Nikolić, koji je odlično radio s mladima i samo produbio moju odluku. Na moj duhovni razvoj kroz srednju školu snažno je utjecao i fra Venancije Mihaljević koji mi je u drugom razredu srednje predavao vjeronauk. Tada sam bio najviše pogođen pubertetom i prilično dezorijentiran. Njegova smirenost i blag pristup uvelike su mi pomogli u tim trenutcima.

Koliko ste godina svećenik i koje ste službe dosad vršili?

Svećenik sam punih 17. godina. Od ređenja 2004. god. do 2007. bio sam kapelan u župi sv. Josipa u Slatini, zatim godinu dana kapelan u župi sv. Leopolda Mandića u Požegi. Od 2008. do 2010. bio sam Prefekt Požeškog Kolegija. Od 2010. do 2014. godine bio sam župnik u župi bl. Alojzija Stepinca u Virovitici, a od. 2014. god. do sada župnik ovdje u Gaju i Antunovcu. Bilo je u međuvremenu obnašanja i nekih drugih službi u biskupiji.

Kako izgleda radni dan jednog župnika?

Zavisi na kojoj župi i kakve sve dodatne obveze ima. Svakako dan započinje i završava sa molitvom. Budući da sam radio u školi u Poljani dva dana u tjednu, određeni dio vremena odlazio je na pripremu nastave. Glavnina posla i obveza vrti se oko misa, ostalih sakramenata i sprovoda, zatim briga oko uređivanja i održavanja kapelica, crkve i župnog stana. Uglavnom, uvijek je dinamično i nikada nije dosadno, volim raditi s ljudima i oni uvijek unose radost u sve što radim.

Na koji način provodite slobodno vrijeme?

Svoje slobodno vrijeme provodim kod obiteljske kuće, gdje uvijek imam neke pothvate i radove. Prije sam igrao nogomet, trenutno mi jedna ozljeda to ne dopušta, ali se nadam da ću do kraja godine to zaliječiti. Jako volim igrati tenis, ali ovdje baš nisam imao ni prilike ni vremena. Sastavni dio mog života je od malena čitanje i pisanje. Trenutno surađujem sa jednim portalom za koji pišem tjednu kolumnu. Već duže vrijeme pripremam i izdanje knjige, ali ova situacija s koronom mi je usporila planove. Član sam i Zajednice bračnih susreta, katoličke udruge koja se bavi pomaganjem i poticanjem bračnih parova na život u duhu vjere i dijaloga, gdje sam kao duhovnik uključen u njihov rad.

Neke statistike govore da se smanjuje broj vjernika. Koji su trenutno najveći izazovi s kojima se Crkva suočava?

To da li se smanjuje ili povećava broj vjernika zavisi od regije ili zemlje. Moje iskustvo mi govori da se kod nas broj pravih vjernika ne smanjuje, već da se smanjuje ukupno stanovništvo, a to svi dobro znamo. Situacija sa koronavirusom je mnogima spriječila dolazak u crkvu, ali s druge strane mnoge učinila i hrabrijima nego što su bili. Najveći izazov Crkve je uvijek bio njezina vlastita autentičnost. Problemi i izazovi dolaze i prolaze, a to da li se Crkva uspijeva s njima nositi ovisi o tome koliko uspijeva biti autentična, koliko uspijeva biti Kristova. Danas je to pitanje postavila situacija s koronom, gdje se svom silinom želi suprotstaviti znanstveno naspram duhovnog mišljenja i pristupa. Suprotno mišljenu i želji onih koji stalno priželjkivaju sukobe ta dva stajališta, znanost i vjera su oduvijek išle ruku pod ruku i povijest je pokazala kako korak naprijed u civilizacijskom smislu je uvijek bio onda kada su one bile u suradnji, a ne suprotstavljene. Postavljam pitanje: Što će vam sva ta tehnologija ako čovjeku ubijete duh i vjeru? Što je čovjek bez duha i što je čovjek bez vjere? Danas se jako puno govori o Tesli i njegovim dostignućima, a zaboravlja se da je on prvi rekao kako napredak tehnologije ne znači ujedno i napredak čovjeka, to su često puta sasvim suprotne stvari. Zanimljivo je kako se u javnosti vješto izbjegava činjenica kako je on bio izrazito duhovan čovjek, čovjek vjere, te se samo ističe njegova znanstvena uloga. Upravo je njegova vjera bila razlog zašto je želio besplatnu energiju za sve ljude i zašto je bio tako neshvaćen. Koristim njegov primjer da izrazim kako danas ništa nije onakvim kakvo se čini i da je čovjeku više nego ikada potrebno ulagati u duhovnost, jer nas jedino ona može sačuvati od tehnoloških manipulacija.

Bili ste upravitelj župe u Gaju i Antunovcu sedam godina - što Vas čini ponosnim kada razmišljate o župama i župljanima? – Što biste poručili svojim dosadašnjim župljanima?

Ponosan sam što sam dio ovoga naroda. Mi smo mali narod i zbog toga mislimo da je drugdje uvijek bolje. Imao sam prilike malo obići svijeta i sa sigurnošću mogu zaključiti kako je lijepo živjeti u Hrvatskoj. Tako i ove male župe, koliko god su male, u njima se može lijepo živjeti i meni je zaista bilo lijepo. Iako se stanovništvo smanjuje i postaje izazovno biti župnik na tako malim župama, jer je biti župnik služba koja ovisi od ljudi, svaki vjernik zaslužuje imati župu i župnika i mi u Požeškoj biskupiji se trudimo osigurati duhovnu blizinu Krista svakom vjerniku. Svaki vjernik mora imati pristup sakramentima i to nikada neće biti upitno, bez obzira na izazove vremena. Nadam se da će moji župljani nastaviti surađivati sa novim župnikom i živjeti s njim duhovno zajedništvo onako kako su ga živjeli sa mnom. To je najvažnije, a sve ostalo doći će po tom zajedništvu i ljubavi. Zahvaljujem se svima na iskazanom povjerenju, na svim lijepim, a i onim teškim trenutcima. Mislim da smo pokazali da smo župa, bez obzira kako mali bili. Ispričavam se svima ako sam bio u nekim trenutcima i težak i netaktičan, ako sam bilo koga nesvjesno uvrijedio, to mi nikako nije bila namjera. Nadam se oproštenju i nosim sa sobom samo lijepe uspomene. Ponosan sam na ovih sedam godina i smatram ih uspješnim razdobljem svoga života.


DNM ispod