Crkva nisu goli zidovi nego ljudi, djeca, mladi...

Prošla je godina dana od kada je upravljanje župama sv. Franje Asiškog u Lipiku i sv. Jurja Mučenika u Čagliću  preuzeo velečasni Roko Ivanović. Tim povodom smo s njim porazgovarali o aktualnim temama iz župnoga života, ali i doznali kako se on snašao u novoj crkvenoj i životnoj zajednici.

Velečasni, molim vas da se prije svega predstavite našim čitateljima.

Zovem se Roko Ivanović, prije nekoliko dana napunio sam 39 godina, rodom sam s Kosova, iz hrvatskog naselja Letnica odakle smo protjerani 1992. godine. Tada sam imao 10 godina i s obitelji sam tri dana putovao preko Bugarske, Rumunjske, Mađarske do Hrvatske gdje smo se nastanili u Đulovcu. Ondje sam završio osnovnu školu, a potom sam otišao u Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu. Nakon završetka srednje škole upisao sam Katolički bogoslovni fakultet, ali sam nakon druge godine, zbog jednog neriješenog ispita iz prve godine izgubio pravo na daljnje studiranje i morao napustiti fakultet. To je tada za mene značilo opraštanje od željenog svećeničkog zvanja.

Kako ste to prebrodili, što se dalje događalo?

Jednostavno sam počeo živjeti običnim, recimo to tako „civilnim“ životom. Počeo sam raditi, dvije godine sam radio u autopraonici, potom 6 godina u duhovno-nakladničkoj kući Teovizija. Čak sam imao i djevojku s kojom sam bio 7 godina u stabilnoj vezi i planirali smo vjenčanje. Ali cijelo to vrijeme sam i dalje ostao u tom krugu svećenika, mojih prijatelja koji su i dalje studirali Katolički Bogoslovni Fakultet, znači stalno sam na taj način bio u kontaktu sa svećenicima.

Kako ste se vratili svećeništvu, što je bilo presudno da čujete i ponovno prihvatite taj poziv?

Progonilo me pitanje jesam li sretan čovjek?

Ključan je bio svećenik Toni Štefan koji je 23 godine bio misionar u Beninu u Africi. A sve je krenulo ovako. Krunoslav Brunović, prijatelj iz srednje škole i ja smo jednom prilikom otišli kod Marka Ocvireka koji je bio odgojitelj u sjemeništu. Malo smo popričali i on nas je pozvao da idemo na ručak kod njih na katu, zajedno sa svećenicima. U razgovoru smo otvorili razne teme i u jednom trenutku moj kolega Brunović je govorio o svećeništvu na što sam mu ja rekao: „Ej, pa ti si barem svećenik“! A onda me je Toni Štefan pogledao i pitao: „Jesi li ti sretan“? Ja sam gledao ovozemaljske prolazne stvari, znači auto, posao, cura... „Jesam“, odgovorio sam mu. „Dobro, samo pitam“, rekao je on meni i nastavili smo razgovor. U nekom trenutku opet me pitao: „A jesi li ti stvarno sretan čovjek“? Opet razmišljajući o ovozemaljskim stvarima odgovorio sam: „Jesam“. „Dobro, samo pitam“ opet je rekao i na tome je ostalo. Međutim, mene je to pitanje proganjalo pola godine. Temeljito sam preispitao i sebe i sve što sam ovozemaljski imao i nakon pola godine sam zaključio da Bog želi drugačije, da me želi u svećeništvu i donio sam odluku. To je bilo 2011. godine. Razgovarao sam s djevojkom, ona me razumjela, prihvatila moju odluku i ostali smo u dobrim odnosim.

Kako ste onda na kraju ipak postali svećenik?

Budući da nisam imao pravo studranja na KBF-u, krenuo sam na FTI DI kod Isusovaca na Jordanovcu i uz Božju pomoć sve završio u roku. Za đakona sam zaređen 2014. godine, sljedeće godine sam imao svećeničko ređenje, a 12. srpnja 2015. sam imao mladu misu u Đulovcu.

Gdje ste sve do sada službovali?

Godinu dana sam bio đakon u Požegi, zatim sam tri godine bio kapelan u Novoj Gradiški, godinu dana u Crncu i lani sam došao u Lipik.

Godinu dana ste ovdje. Kako ocjenjujete stanje u lipičkoj župi?

Više se držim dobrih, pozitivnih stvari

Ima i pozitivnih, dobrih i negativnih stvari. Više se držim dobrih i općenito više gledam ono dobro. Napretka ima i to prije svega u radu s djecom i mladima. Pokušao sam ih animirati i angažirati pa smo nas nekoliko bili u Požegi na koncertu duhovne glazbe. Prošli tjedan smo pješke hodočastili Gospi Voćinskoj u Voćin, a sada je u plani da biciklima hodočastimo u Pleternicu. Moj način razmišljanja je da se mladima mora nešto dati, nešto ponuditi. Imali smo i plan da našu garažu prenamijenimo u prostor za mlade, u njihov župni dnevni boravak u kojem bi se nalazili, održavali kateheze, imali susrete, ali se i družili, gledali filmove, slušali glazbu. Korona nas je u tome omela, ali vjerujem da ćemo to uspjeti realizirati u budućnosti.

Nabavili smo za mlade, ali i za one starije župljane dva stola za stolni tenis, dva stolna nogometa, kasnije zahvaljujući don Filipu i elektronski pikado i to su sadržaji koji koriste i djeca, ali i odrasli, pa zna se dogoditi da dođu otac i sin pa zaigraju stolni tenis. Na taj način pokušavam posebno kod djece spojiti teološku nauku, katehezu, a u isto vrijeme im pružiti taj oblik zabave i druženja i mislim da su to djeca jako dobro prihvatila. To je važno i stoga što crkva nisu zidovi, nije gola zgrada, Crkva je život, Crkva su ljudi, djeca, mladi.

Svemu tome pomaže i činjenica da ste i vrlo društveni i društveno aktivni. Kako to?

Društvenost je moja priroda

Da, da, istina. Potječem iz velike obitelji, nas je 9 braće i sestara, a to znači da sam odrastao uz stalno društvo, druženje, uz igru, uz tu neku gužvu. Bilo je vrlo teških perioda života i neimaštine, ali smo se uvijek držali zajedno. Dio život sam proveo u sjemeništu gdje nas je bilo više od 100 momaka s kojima se susrećeš, družiš, povezuješ. Znači uvijek sam bio okružen ljudima. Ta društvenost, to je moja priroda. Pa i župljanima sam rekao, gdje god me pozovete, ja ću doći. Volim igrati nogomet i kroz njega svećenik može djelovati među ljudima i na ljude da se još više i aktivnije približe Crkvi. Jer ova Crkva nije moja kuća, ovo je kuća svih vjernika. Ja kao svećenik ću u nekom trenutku otići, ali vi vjernici ćete ostati i vama ostaje takva Crkva kakvu zajedno napravimo i stvorimo.

Očito volite ljude?

Da, Bogu hvala.

A da li ljudi danas dovoljno vole ljude?

Istina je da se ljudi sve više udaljavaju jedni od drugih, postavljamo ograde među nama, zatvaramo kapije, zaključavamo vrata. Isto tako danas olako sudimo o drugima. Pa i o meni se svašta priča i govore neistine. Ali sve ovisi o tome čemu ćete se orijentirati i na šta fokusirati. Uzmite naprimjer pikado. Vaš cilj je da pogodite u centar i na to se fokusirate, to gledate. I čovjeka je važno gledati u centar, u njegovo srce, a svaki je čovjek stvoren da čini dobro, izbjegava zlo, uvijek ima dobrote u sebi i važno je uvijek gledati upravo u to dobro. I ako tako gledamo, tako ćemo i postupati u našim životim i izbjeći ćemo da u drugima gledamo loše i da o njima govorimo loše. Jedan stari čovjek je jednom rekao: „Ima nas svakakvih, al najviše dobrih“.

Danas često čujem kako govore da se ne isplati biti dobar. Isplati se i ja se uvijek držim priče koju sam čuo od pokojnog prof. dr. Tomislava Ivančića. Priča kaže da mladi čovjek dolazi u neko mjesto i, da bi saznao kakvi su ljudi u tom mjestu, odlazi pitati svećenika. A svećenik njemu uzvraća pitanjem: „Kakvi su ljudi u mjestu iz kojeg dolaziš“? Mladić odgovori kako su u tom mjestu ljudi zli, pokvareni, varalice, lopovi, preljubnici... Na to mu župnik odgovori: „Ovdje su još gori“. Kad je to čuo mladić oduči ne ostati u tom mjestu i ode dalje.

Potom u isto to mjesto dođe neki drugi mladić i s istim namjerom ode do svećenika i pita ga kakvi su ljudi ovdje. Svećenik i njega upita: „Kakvi su ljudi u mjestu iz kojeg dolaziš“? Ovaj mladić odgovori da su u njegovom mjestu ljudi dobri i dobrodušni, žele si dobro, međusobno se poštuju i pomažu. „Ovdje su još bolji“, odgovori svećenik i ovaj mladić, zadovoljan odgovorom, ostane živjet u tom mjestu. Poanta je - kakav si ti takva će ti biti i okolina.

Pandemija COVID-19 je utjecala na sve sfere društva. Kako je utjecala na crkveni život?

Zaplakao sam zbog prazne crkve

Na mene je utjecala tako da sam doslovno zaplakao! Imamo tako lijepu, veliku crkvu na koju sam toliko ponosan, a koja je morala biti prazna. Jako mi je teško bilo služiti svetu misu u praznoj crkvi, bez vjernika.

Treba gledati i drugu stranu i mislim da je ipak ova izolacija donijela i puno toga dobroga. Prije svega obitelji su se povezale jer su puno više vremena provodile zajedno, više su međusobno razgovarali, a obitelj je jako važna, obitelj je mala Crkva.

Što se tiče crkve kao objekta, u kakvom je ona stanju i imali radova koje je potrebno napraviti?

Od kad sam došao najviše me muči rampa za osobe s inveliditetom ili teško pokretne osobe. Imamo dosta starijih i nemoćnih župljana kojima bi ta rampa olakšala dolazak u crkvu. Isto tako volio bi da u crkvu mogu doći i majke s djecom koja su u kolicima. Imali smo dvije ideje koje se nisu pokazale dobrima. Sad idemo na treću, vjerujem treću sreću i nadam se da ćemo uskoro rješiti taj problem. Na nekim mjestima nam malo prokišnjava krov crkve pa će i to biti potrebno sanirati, a volio bi i da u neko skorije vrijeme promijenimo stolariju.

Velike radove smo ove godine imali na župnoj crkvi sv. Jurja mučenika u Donjem Čagliću gdje smo crkvu pokrili, tj. podigli smo kapu zvonika. Očekujem da ćemo do kraja godine odraditi i još neke unutarnje radove i plan je da svakako ove godine, po prvi puta nakon Domovinskog rata, u crkvi služimo Polnoćku.

Koliko župljani materijalno sudjeluju u funkcioniranju crkve, u ispunjavanju svojih financijskih obaveza i kakvo je stanje po tom pitanju?

Tu je stanje jako dobro, jako sam zadovoljan. Ali ne smije se gledati samo prema novcu i prema materijalnom, jer sve je novac, pa i ono što nešto i netko od župljana napravi za crkvu, kada uređuje, kosi, radi... Opet ponavljam župnik u nekom trenutku ode dalje u nekoj drugoj župnoj zajednici, a crkva ostaje župi i župljanima i važno je da je oni dožive i prihvate kao svoju, da to osjećaju jer onda se bolje i odnose prema njoj.

Ima li u župi siromašnih?

Siromaštva nema. Ima ljudi koji su u potrebi, a mislim da nema onih koji su siromašni. Ima ljudi kojima se treba pomoći i tu mi vjernici trebamo uskočiti i pokazati solidarnosti kao što je to bio slučaj u projektu izgradnje kuće obitelji Repinac u kojem ste i vi sudjelovali.

A ima li duhovnog siromaštva?

Više je duhovnog nego materijalnog siromaštva

Da. To je veće siromaštvo i to je veći problem od materijalnog siromaštva. Danas puno ljudi više brine o materijalnom nego o duhovnom, a upravo je duhovno ono na čemu se trebamo izgrađivati. Slično kao plast sijena. Stožer je ono drvo u sredini oko kojega se skuplja i gradi plast. Ako nema tog stožera, sijeno se rasipa na sve strane, a ako je stožer čvrst, glavnina sijena ostaje u plastu. Tako je i s čovjekom kojem stožer treba biti duhovno, stožerne krijeposti, a to su vjera, nada i ljubav. Takav čovjek je postojan u svim životnim nedaćama i iskušenjima.

Vaša poruka za kraj i vjernicima, al i svim čitateljima Compasa?

Često djeci u školi govorim kako svaki čovjek ima dostojanstvo i kako je važno znati poštivati i svoje, ali i tuđe dostojanstvo. Ako tako budemo živjeli, ako budemo gledali na dobro i dobrotu, a ne na negativno i loše, bit ćemo radosni i živi. A imamo toliko puno razloga biti radosni makar je puno nezahvalnosti i nezasitnosti, sebičnosti i oholosti pa čovjek često ni ne vidi te razloge ili ih shvaća olako. A korijen riječi radost je riječ rad i to je ono što nam također jako treba. Raditi jer tko radi taj je radostan, gleda svoja posla, ne vidi druge i ne bavi se tuđim stvarima i problemima. Mijenjajmo sebe na taj način i onda ćemo moći mijenjati druge, tj. moći ćemo prihvatiti druge ljude kakvi jesu.