Ždrebica „Bura“ Lidije Bašnec iz Kasačkog kluba Dijamant osvojila Šampionat Slovenije!

Vi niste rodom odavde, što Vas je vezalo za Lipik?

Nisam. Iz Zagreba sam gdje sam rođena i gdje sam se školovala. Prije rata sam dolazila jahati na Ergelu Lipik jer je jedan pastuh iz Zagreba, koji je pripadao čovjeku koji me tada trenirao, bio ovdje u Lipiku na pripustu. Lipik je prije rata imao i uzgoj toplokrvnih konja i arapa, ne samo Lipicanaca, još imam fotografije iz vremena kada je taj pastuh boravio u Lipiku. U to vrijeme sam dvaput tjedno iz Zagreba dolazila raditi s tim pastuhom i tako je počela ta priča. Dragan Frković je tada tu radio kao trener, a nas je u Zagrebu bilo pet na jednog konja dok je u Lipiku situacija bila skroz suprotna. Tako da mi je to bilo „fora“ dolaziti svaki tjedan i imati priliku raditi s drugim konjima i zaljubila sam se u Lipik i dolazila ovamo sve dok nažalost nije počeo rat.

I ja imam sjećanje iz prijeratnog perioda kada sam kao maloljetnik jahao na ergeli u Lipiku doduše ne sjećam se točno koje godine ni imena konja no moguće je da smo se ne znajući sreli tada?

Moguće, obično se tada jašila lipicanka Trompeta, tada je na ergeli bio pokojni Saša Podunavac, ja sam tada bila u završnim razredima srednje škole ili na početku studija kada sam intenzivno dolazila u Lipik. Moguće je da smo se sreli... Sjećam se da se jedna kobila isto zvala Lidija kao i ja, jedna toplokrvna kobila koju je Saša uvijek jašio, dok sam ja najčešće jašila Fehru, malu arapicu i svog Merkura koji je tada bio ovdje na pripustu.

Eto, to je neka veza s Lipikom, jer inače nemam nikakvih drugih veza s Lipikom, nemam nikoga ni iz njegove bliže ni iz dalje okolice. Veza s Lipikom su mi bili i ostali konji.

Kojim spletom okolnosti ste došli ovdje gdje sada jeste, u Šeovicu?

Prije 16-17 godina počela sam tražiti veći ranč u okolici Zagreba; do tada sam imala mali ranč do 20 konja i počelo mi je ponestajati prostora za njih. Dok sam tražila pitali su me zašto se ne vratim u Lipik. Međutim, rekla sam pa gdje ću tamo, znam da ondje nigdje nema prikladnog prostora za napraviti kasačku stazu koja mi treba za treniranje. Znala sam da postoje pakračko i lipičko polje koji jesu prikladni ali koji se koriste za poljoprivredu. Onda sa m saznala tj. rekli su mi da bi se u okolnim selima dalo naći većih ravnih parcela koje bi mi odgovarale.

Uvjet mi je bio da nađem nešto u komadu jer u Zagrebu se zna dogoditi da kad kupiš nešto s namjerom okrupnjivanja više nitko ne želi prodati i tada se nađeš u ograničenom prostoru koji ne možeš više širiti. Moje društvo iz Kutine i Lipika stalno su govorili „Pa što ne dođeš u Lipik?“ i naposljetku su mi ovo i pronašli. Sjećam se kad sam došla, bio je kraj prosinca, tmurni dan, nikakav, zima 2006. godine. Krenuli smo iz Lipika prema ovamo, činilo mi se da smo putovali cijelu vječnost ovom zavojitom cestom, tmurno, table „MINIRANO!“ uz cestu, srušene kuće... Rekla sam im „Kud me vodite, jeste li normalni!“. Konačno smo stigli i popeli se uz taj mali brijeg, tu je tada bila gusta, gusta šikara, u pozadini šuma i jedan mali komad ravne livade na kojoj su pasle ovce koje je baš u tom trenutku obasjalo sunce. Kad sam to vidjela izašla sam iz auta i rekla „Ja to kupujem!!!“ Bila je to izgleda ljubav na prvi pogled.

Od tog prosinca do travnja sam ovdje konje preselila. Kuća je bila srušena, štale nije bilo, ali uspjela sam naći ljude koji su mi na brzinu napravili štalu... Uglavnom to je sve bilo onako.....navrat nanos. Znam da sam dvaput dnevno išla iz Zagreba ovamo vozila i selila konje, dva dnevno. Dečki su mi ovdje pomagali, konji su bili pušteni, nije bilo ni ograde onda...

Koliko ste konja tada preselili iz Zagreba u Šeovicu u njihov novi dom?

U tom prvom „šusu“ bilo je oko dvadeset konja. Sjećam se da smo kretali u sezonu trka, puno smo trenirali tako da kad pogledam unatrag sve je to bilo onako, mladost ludost valjda.

Tada ste imali puno volje za sve vezano uz konje?

Imam i sada! Idemo mi i sada puno na utrke, da mi se još itekako, volim ovo što radim. Inače sam veterinar po struci, ali ovo mi je ono, kako se inače kaže, ljubav oduvijek.

Znao sam čuti dosta zločestu tvrdnju da veterinu najčešće završe oni koji zapravo ne vole životinje, ima li ikakve istine u tome?

To nije istina u mom slučaju svakako i ne vjerujem da je u globalu. Iako za neke u toj zločestoj tvrdnji i ima nešto....to su sad duge priče, ali tada većina ljudi koji se nisu uspjeli upisati na medicinu upisali su veterinu ili stomatologiju i ciljali su se prebaciti druge godine, pa kad nisu uspjeli ostali su na veterini. Iako je veterinu jako teško završiti kao uostalom i medicinu. Imala sam dojam da se većina ljudi upisivala radi novaca jer je veterinarski posao uvijek bio dobro plaćen pa su je valjda upisivali radi društvenog statusa ili što već međutim svi bi htjeli raditi u farmakologiji, s lijekovima i slično. Ja sam dvije godine stažirala na veterinarskom fakultetu, međutim mene to nikad nije zanimalo, ja sam samo htjela s konjima raditi. Htjela sam u to vrijeme ići u Englesku studirati hromosti kod konja međutim to je bilo jako skupo i gotovo nemoguće; danas je to puno jednostavnije i lakše uz Erazmus i razmjene studenata. Bila sam dosta po Švedskoj i otamo sam donijela raznoraznih ideja ovdje i otud zapravo dolaze  naši rezultati, pokupili smo od najboljih. Morate učiti od najboljih!, i onda dižete ljestvicu.

Švedska Vam je takoreći onda bila svojevrstan „studij“?

Pa recimo, da. Više je to bio praktičan rad, po klinikama uglavnom privatnim jer vani je glavnina privatna. Jako su otvoreni, o svemu sam mogla razgovarati i sve su mi željeli pokazati.

Vaš ranč danas je puno veći u odnosu na onaj od prije 15 godina?

Nakon prvog ranča tj. komada zemlje koji smo kupili u Šeovici, kupili smo i drugi, pa treći, četvrti i sada ovdje u komadu imamo 180.000 m2! Imali smo dosta već ponuda da prodamo ranč u trenutnom obliku i veličini, ali naprosto ne vidim kako bih to, da sada to sve prodam i počinjem iznova. Meni je ovo jedno prekrasno mjesto, dolaze mi dosta često prijatelji iz Zagreba, jedna kolegica dolazi ovamo skoro svaki vikend, izgleda da se i ona zaljubila u ovaj kraj. Mislim da je i konjima ovdje dobro, to svakako pokazuju rezultatima. Najveći nam je zapravo problem pronaći ljude koji bi radili, ali to je vjerojatno tipična hrvatska priča...

Nastojeći saznati više o Vama napravio sam ono što se najčešće i radi, ubacio sam Vaše ime u Google tražilicu no nisam dobio puno rezultata. Vi ste od onih koji se ne eksponiraju previše?

Nisam baš takav tip osobe, ja sam više radnik, radije radim s konjima i pripremam ih i odvozim na utrke nego se bavim odnosima s javnošću iako iskreno, vjerojatno bi nam trebao baš netko da se bavi PR-om za KK Dijamant. Danas je baš godišnjica otkako smo pobijedili na Endurance jahanju u Zagorju („Enduro Zagorje“) i sada ćemo uskotro ići obraniti taj naslov. Endurance jahanja su jahanja u prirodi na daljine od 20, 40 ili 80 kilometara, a jedan od konja s našeg ranča ima već nekoliko pobjeda i jašile su ga Lipičanke, Mia Doležal i Lara Štimac! Mia Doležal je tada pobijedila, to joj je bio prvi nastup i prva pobjeda i ne mogu nego biti ponosna na svoje učenike, jer mislim da kad vaši učenici pobijede to ima stanovitu veću dimenziju nego kad pobijedite vi koji ste ih učili. Oni koji su bili učitelji i treneri svakako znaju o čemu govorim. Mia ide obraniti taj recimo naslov i nadamo se da će biti jednako uspješna kao i prošli put.

Lidija Bašnec i Mia Doležal - Enduro Zagorje 2019.

Vaša posljednja pobjeda bila je na posljednjoj utrci kasačkog prvenstva Slovenije?

Ne na posljednjoj, još su dvije na rasporedu. Nastupamo u nedjelju s još dva konja, branimo iste boje od godine prije kad smo nastupili i pobijedili s našom peterkom i dobili taj jesenski kriterij. To su utrke za koje se morate kvalificirati, i tako zaslužiti nastup. Međutim imamo trke cijele godine, u Italiji, Švedskoj, Njemačkoj, Austriji... kad imamo vremena novaca i mogućnosti idemo naravno. U biti u Švedsku ne idemo na utrke odavde već konja odvezemo gore i on je ondje stalno što je užasno skupo i košta između 2000 i 3000 € mjesečno, i što nažalost financiramo u potpunosti sami.

Da li tu dolazimo do problematike Hrvatskog kasačkog saveza koji je i razlog zašto ste uspjeh s Burom ostvarili na kasačkom prvenstvu Slovenije, a ne Hrvatske?

To je jako teška priča ne znam da li bih „kvarila“ naš dosadašnji razgovor time, ali bitno je objasniti zašto smo osvojili šampionat Slovenije. To je zato što mi na konje koji se oždrijebe ovdje na ranču u Šeovici, stavljamo Slovenske čipove odnosno dolazi nam ih čipirati Slovenski veterinarski fakultet.

Onda se vode kao slovenska grla?

Točno.

Situacija kao ona kad je Jakov Fak radi loših uvjeta u Hrvatskoj počeo nastupati za Sloveniju?

Upravo tako. Na taj način naši konji nažalost nastupaju pod slovenskom zastavom, iz razloga što je naš Hrvatski kasački savez takoreći nas umoru, ali nikako da umre do kraja. To je, ne znam ni kako bih to nazvala, najblaže rečeno zavrzlama. Naime, može biti samo jedan Nacionalni kasački savez. Ali prije ne znam ni sama više koliko godina kada su implementirane promjene u zakonu o udrugama u njega je ubačena i uloga likvidatora. No što ako je recimo likvidator nestao, promijenio adresu ili ga jednostavno recimo tako boli briga što je on likvidator. Hrvatski kasački savez je trenutno u likvidaciji već godinama. Koliko ja znam nigdje u zakonu ne piše koliko dugo likvidacija može trajati. 100 godina?! Mislim da je to velika rupa u zakonu.

Ja sam veterinar po struci nisam pravnik, pitali smo one koji valjda znaju ali nismo dobili jasan odgovor jer ljudi ne znaju kako to protumačiti. To je jedna dubioza koju vjerujem može razriješiti jedino ministarstvo uprave koje je i donijelo taj zakon.

U čemu je zapravo problem? Hrvatski kasački savez je trenutno u likvidaciji, iz razloga o kojima mogu samo nagađati, ali ključno je to da jedino Nacionalni kasački savez može izdati export certifikat kojim se konj može natjecati u inozemstvu, certifikat u kojem je navedeno sve relevantno za konja od porijekla, imena oca i majke, koliki je taj konj istrčao rekord, gdje se natjecao itd... Taj certifikat izdaje Hrvatski kasački savez koji je u likvidaciji i ne izdaje ih, što praktički znači da ako konja koji je oždrijebljen u Hrvatskoj čipirate „hrvatskim“ čipom praktički se s njim ne možete natjecati u inozemstvu. Iako država trenutno potiče uzgajivače konja, sukladno nacionalnom programu ministarstva poljoprivrede, sa 6000 kuna za svako grlo oždrijebljeno i čipirano u Republici Hrvatskoj, oni su za nas koji se bavimo kasačkim sportom zapravo izgubljeni, jer ne mogu zabilježiti nikakav sportski rezultat i možemo ih koristiti i prodati jedino za jahanje.

Upravo s Ministarstvom poljoprivrede radimo na raspetljavanju cijele te priče oko Kasačkog saveza kako bi se pokrenula s mrtve točke, jer nam je svima u cilju da se naši čistokrvni kasački konji natječu u Hrvatskoj, a ne da ih registriramo po Sloveniji, Austriji, Mađarskoj ili negdje drugdje. Posljednjih godinu dana uspjeli smo takoreći „stisnuti“ Ministarstvo poljoprivrede da preuzme izdavanje certifikata, a Ministarstvo nas „stišće“ da osnujemo kasački savez, koji ne možemo jer onaj stari još nije likvidiran.

Svojevrsna „kvaka 22“?

Da! S kim god da smo razgovarali najprije nas nisu razumjeli u kakvoj smo situaciji i o čemu govorimo, a kada shvate onda kažu da to nije u njihovoj nadležnosti. Situacija je za vjerovali ili ne.

No, udaljili smo se od osnovnog razloga radi kojeg ste došli kod mene a to je da smo osvojili šampionat Slovenije s kobilom koja je upravo ovdje učinila prve korake! Bila sam ovdje kad se oždrijebila i mogu vam pokazati točno na kojem je to mjestu bilo! Od prvog smo trena govorili to je naša šampionka. Dali smo joj ime Bura i ima vrlo značajno ime jer smo se šalili da kad počne puhati da će otpuhati sve sa staze :) Ona je potomak jedne francuske kobile i švedskog pastuha čiji su prijašnji potomci postizali izvrsne rezultate i jako sam se dvoumila hoćemo li ju registrirati u Hrvatskoj ili Sloveniji. Odlučila sam da neću riskirati i čekati Savez (kojeg nema), registrirala sam je u Sloveniji što se pokazalo kao jako dobra odluka jer u protivnom se ne bi natjecala. Iako su od nedavno počeli s izdavanjem certifikata Bura trči već cijelu sezonu. Trenutno je najbolji „dvogodac“ Slovenije, a nadamo se da će i dogodine nastaviti pobjeđivati i biti najbolja „trogotka“ Slovenije. U međuvremenu ćemo od konja koje ovdje vidite izabrati najboljeg i pokušati opet imati najboljeg dvogodišnjaka.

Bi li se onda pobjeda Bure mogla opisati kao slatko gorka pobjeda?

Više bismo voljeli da je postala šampionka Hrvatske. Mi smo naime dobili četiri derbija i tri šampionata u Hrvatskoj, i ovdje smo imali vrlo jak kasački sport. Međutim eto, šačica ljudi pobrinula se da se to uništi i da kasačkih utrka u Hrvatskoj više nema.

Uz Burin osvojeni Šampionat natuknuli ste mi da se možete pohvaliti se još jednom odličnom viješću, svojevrsnom ekskluzivom!

Da! Od Belgijske kraljevske fondacije dobili smo bespovratna sredstva za izgradnju zatvorenog (natkrivenog) jahališta, sredstva su već uplaćena, uplaćeno je izvoditeljima, znači mislim da ćemo unutar mjesec do mjesec i pol dana ovdje imati zatvoreno jahalište dimenzija 20 puta 40 metara tj. 800 metara kvadratnih. Moći će se raditi u svim vremenskim uvjetima, kao i škole jahanja i terapijska jahanja koja i trenutno puno radimo. Nastojimo djecu involvirati u konjički sport, da provode vrijeme na zraku i da se bave životinjama jer je to naposljetku dobro za njihov razvoj.

Što je nakon svega Vama najvažnije, čemu se nadate u nadolazećim godinama i čemu stremite s ovim projektom koji ste započeli ovdje u Šeovici prije 15 godina?

Trenutno smo kako sam i spomenula na nekoj prekretnici što se tiče tih „papira“ radi čega smo ipak jedan dio ždrjebadi registrirali u Hrvatskoj u nadi da će se kroz dvije godine kada stasaju i postanu spremni za utrke stvari oko Saveza ipak pokrenuti. Doslovce imamo dvije godine da si damo priliku da se u Hrvatskoj nešto pokrene ili smo naprosto takoreći izgubili na lutriji time što smo ih registrirali ovdje. Za sada u svakoj generaciji registriramo još uvijek po 3 do 4 konja u Sloveniji, tako da je sada ovdje trenutno jedna miješana Hrvatsko Slovenska generacija. Pa ćemo vidjeti da li smo pametno riskirali ili nismo. I dalje treniramo i idemo na utrke, a s hrvatskim konjima idemo na endurance utrke tj. natjecanja u izdržljivosti na kojima mogu nastupati konji bez obzira na pasminsku pripadnost.  Trenutno se s Ministarstvom poljoprivrede i njihovim voditeljima konjogojstva trudimo pronaći zajedničko rješenje da tu zavrzlamu s kasačkim savezom konačno riješimo. Do tad konji uživaju ovdje pod predivnim padinama Psunja na čistom zraku.