Antun Haramija – Toni, nekadašnji gradonačelnik Lipika i novi počasni građanin Mljeta

Uoči obilježavanja Franciškova i Dana Grada Lipika, razgovarali smo s Antunom Haramijom, prvim neposredno izabranim gradonačelnikom Lipika. Povod za ovaj razgovor bilo je i nedavno visoko priznanje – proglašenje počasnim građaninom Općine Mljet na svečanoj sjednici održanoj na otočiću Sveta Marija.

Gospodine Haramija, iskrene čestitke na Povelji počasnog građanina Općine Mljet. Kako ste doživjeli to visoko priznanje uručeno u tako posebnom ambijentu na otočiću Sveta Marija?

Hvala vam na čestitkama. Biti proglašen počasnim građaninom Mljeta za mene je iznimna čast, ali i duboko emotivan trenutak. Moja veza s Mljetom i općenito tim dijelom Hrvatske traje desetljećima. Vodio sam se načelom da se "domovina ljubi nogama" pa sam još u bivšoj državi obišao sve naše važne krajeve, od Boke Kotorske do Subotice, a Mljet je u mom srcu uvijek imao posebno mjesto. Tamo sam boravio još prije rata, a sudbina je htjela da 1992. godine na Mljet dođem i kao ranjeni hrvatski branitelj na rehabilitaciju. Prijateljstvo koje je uslijedilo izraslo je iz zajedničkih proživljenih teških i lijepih vremena, a službeno smo ga okrunili poveljom prijateljstva Lipika i Mljeta 2004. godine, dok sam bio zamjenik tadašnjem gradonačelniku Stjepanu Horvatu - Pišti.

Od Međimurja do Slavonije: Lipik kao jedini dom

Zanimljivo je da u Lipik niste stigli kao autohtoni Lipičanin, već vas je životni put vodio od Međimurja do Slavonije. Kako je započela Vaša lipička priča?

Rođen sam 1948. godine u Prelogu kao najmlađe dijete u poljoprivrednoj obitelji srednjeg imovinskog stanja. Sa svega 15 godina otišao sam na školovanje u Opatiju gdje sam završio ugostiteljsku školu, a potom i izvanredno studirao na Višoj hotelijerskoj školi, gdje sam položio i pedagoške kolegije. Tamo sam upoznao i suprugu Francisku, Đakovčanku. Prilika života pojavila se u veljači 1974. godine kada nam je lipička Bolnica ponudila izvrsne uvjete – meni mjesto šefa prehrane, supruzi posao u administraciji, stan i vrtić za djecu na stotinjak metara udaljenosti. Iako sam u početku u očima starih Lipičana bio "kuferaš", kroz više od četiri desetljeća rada, gradnje i života Lipik je postao moj jedini dom u kojem danas živim sa suprugom, djecom i unučadi, dok ljetne dane rado provodimo u vikendici na Novigradskom moru — gdje sam nedavno imao i nezaboravan susret s dobrim dupinom Oliverom o kojem se pisalo u medijima, a koji je opušteno plivao tik uz mene.

Prije političkog angažmana, radili ste u ugostiteljstvu i obrazovanju, a teške ste trenutke proživjeli i tijekom rata u bolničkoj kuhinji?

Obrazovanje i ugostiteljstvo su me naučili radu s ljudima i komunikaciji. Uz posao u bolnici, godinama sam honorarno predavao stručne predmete u ugostiteljskim školama u Daruvaru i Virovitici. Bilo je to zlatno doba turizma i ugostiteljstva. Povezao sam se s tvrtkama poput Plave Lagune i Rivijere pa su naša djeca dobivala stipendije i praksu po Istri. S ponosom gledam na brojne kuhare i konobare diljem Hrvatske koji su bili moji učenici. Ratne 1991. godine uključio sam se u logistiku 76. bataljuna HV-a, a od početka 1992. vratio sam se u razrušeni Lipik gdje je bolnička kuhinja pet godina funkcionirala kao javna kuhinja za vojsku, prognanike i povratnike. Bilo je to izazovno vrijeme bez jasne perspektive, no to nas je sve dodatno povezalo.

Služenje građanima i međunarodno povezivanje

Godine 2005. pobjedom na prvim neposrednim izborima postali ste gradonačelnik Lipika. Po čemu posebno pamtite te godine na čelu grada?

Nakon dva volonterska mandata na mjestu zamjenika gradonačelnika, vođenje grada preuzeo sam u punom kapacitetu. Vodio sam se idejom da gradonačelnik ne treba vladati, nego služiti građanima, pa mi je mobitel uvijek bio otvoren 24 sata dnevno. Prioritet nam je bio obnova grada, ali i izlazak Lipika iz izolacije kroz međunarodnu suradnju i stvaranje trajnih prijateljstava s drugim gradovima i općinama.

Posebno je zanimljiva priča o prijateljstvu s francuskim gradom Coucy-le-Château. Kako je započela ta francusko-lipička veza?

Kao veliki zaljubljenik u francusku kulturu i jezik, priča s Coucyjem mi je posebno prirasla srcu. Započela je još u najtežim ratnim danima 1993. godine, kada je u Lipik stigao veliki šleper humanitarne pomoći iz Francuske. Tada sam upoznao Jeana Claudea Dumonta i dočekao ga s nekoliko fraza na francuskom, što ga je ugodno iznenadilo. Zanimljivo je da smo Dumont i ja rođeni u svega 23 dana razmaka, a obojica smo gotovo u isto vrijeme izabrani za gradonačelnike svojih gradova! Dumont je u Francuskoj osnovao i Društvo prijateljstva Coucy-le-Château – Croatie.

Zahvaljujući tom prijateljstvu, autobus Lipičana otputovao je 1998. godine u Coucy. Tamo smo zajedno navijali i prisustvovali povijesnom trenutku kada je hrvatska nogometna reprezentacija osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Službenu Povelju o prijateljstvu potpisali smo u listopadu 2006. godine, utemeljio sam Udrugu hrvatsko-francuskog prijateljstva, a suradnju smo nastojali proširiti i na razinu Požeško-slavonske županije i njihovog departmana.

Mostovi prijateljstva zalog su za budućnost

Osim Francuske i Mljeta, Lipik je pod Vašim vodstvom izgradio mrežu prijateljstava s brojnim drugim regijama?

Tako je. Uvijek sam vjerovao da su mostovi prijateljstva zalog za budućnost. Utemeljili smo Udrugu ukrajinsko-hrvatskog prijateljstva i ostvarili suradnju s gradom Drohobychem, gdje nam je velika poveznica bio ukrajinski književnik Ivan Franko, čiji spomenik danas krasi naš park u Lipiku.

Tu je i dugogodišnja suradnja s mađarskim Igalom, kao i sa slovačkim općinama Jasenova i Dolný Kubín. Posebno bih istaknuo suradnju s bivšim slovačkim načelnikom Rajmundom Bradikom te kulturnu poveznicu preko slovačkog pisca Martina Kukučína (Mateja Bencura), koji spaja Lipik, Pakrac i Selca na Braču.

Uoči obilježavanja Franciškova, koja je Vaša poruka sugrađankama i sugrađanima Lipika?

Lipik je grad bogate povijesti, nevjerojatne snage i velikog srca. Sva ova prijateljstva koja smo gradili desetljećima – od Mljeta do Francuske, Ukrajine, Mađarske i Slovačke – dokaz su da Lipik nikada nije bio sam. Svim Lipičankama i Lipičanima od srca čestitam Dan Grada Lipika i blagdan sv. Franje Asiškog. Želim da nastavimo čuvati i razvijati naš grad i sve veze koje nas spajaju s prijateljima diljem Hrvatske i Europe.