Barun Franjo Trenk i panduri (3.)

 

 

Novačenje po Slavoniji

Nudeći se kraljici Mariji Tereziji (Trenk ju naziva kraljicom) u službu, stavi joj Franjo Trenk pismeni prijedlog, kako je pripravan iz Slavonije i Srijema opremiti za tri tjedna, računajući od dana njegovog povratka na svoja imanja, potpuno za rat spremnu čeljad, oružanu četu od 1.000 ljudi, te ju osobno dovesti na šlesko ratište.

Barun Franjo Trenk u ožujku mjesecu 1741. godine otputuje u Slavoniju sa svojim patentom i činom potpukovnika i tamo započinje skupljanje svojih 1.000 pandura. U roku od samo tri tjedna sakupio je svojih 1.000 pandura. Ovaj podatak o sakupljanju 1.000 pandura za samo tri tjedna, te odijevanje pandura  u posebno skrojene odore, i naoružavanje  kuburama, puškama i mačevima, barun Trenk navodi u svojim memoarima kao nešto sasvim normalno.

Osobno mislim kako u toj činjenici ima podosta pretjerivanja. Ovdje se ne radi o broju pandura (bilo ih je toliko), niti o opremi i naoružanju (bila je posebna odora i dobro naoružanje), već o vremenu i  načinu sakupljanja te plaćanja pandura. No neka je na volju svakom čitatelju kako će shvaćati tako napisane Trenkove memoare.

Povjesničar Ferdo Šišić u svojoj knjizi „Franjo barun Trenk i njegovi panduri o tom skupljanju pandura navodi slijedeće:

„Do sada se obično tvrdilo, da se Trenk ponudio Mariji Tereziji, kao da će o svom trošku cijelu četu sabrati i povesti u boj; megjutim to nije istinito. Četa je doduše imala da bude isključivo dobrovoljačka, no trošak za nju nosili su kruna, zemlja i pojedini vlastelini. Trenk dakle trošio je samo na one momke, što su pošli na vojsku iz njegove gospoštije.

 Dne 27. Februara 1741. bude „ruskom majoru“ Franji barunu Trenku izdano otvoreno pismo ili tako zvani „ Werb-patent“, kojim se daje na znanje svim vojničkim i gragjanskim oblastima u Slavoniji i Srijemu, da se Franji barunu Trenku dozvoljava i nalaže, da u pomenutim zemljama skupi tisuću momaka, te s njima pogje u pomoć kraljičinoj vojsci u Šlesku Ujedno se i točno opredjeljuju uvjeti vrbovanja. “

 

Litografija: Glazbenik vojne glazbe Trenkovih pandura. Litografija u vlasništvu Državnog arhiva Slavonski Brod odjel Požega.

Uvjeti vrbovanja (novačenja) bili su vrlo precizni i određivali su način skupljanja momaka od strane vojnih i civilnih vlasti u Slavoniji. Dakle, buduće pandure ne sakuplja sam Trenk, kako to on tvrdi u svojim memoarima, već to čine i vojne i civilne vlasti , a barun Trenk sakuplja samo dragovoljce na području svojih vlastelinstava. Na području vlastelinstva Pakrac sakupio je 35, Pleternica 34, Nuštar 13, Velika 41 i Brestovca 19 momaka. Ovdje navodim samo momke koje je Trenk vrbovao, ne navodim one što su po Slavoniji vrbovali civilna i vojna vlast. Ostatak do 1.000 pandura vrbuju tadašnje vlasti. U „ Werb-patentu“ je precizirano kako se vrbovati može  na svakih pet kućnih zadruga samo  po jedan momak, ali to mora biti dragovoljac, od podunavskih i posavskih krajišnika može uzimati samo one što će mu se dragovoljno javiti. Ujedno može uzimati sve pomilovane slavonske hajduke. U patentu se utvrđuje i iznos plaće pandura i harambaša, kojih je na svakih pedeset momaka po jedan harambaša, a vrhovno zapovjedništvo ima Trenk, koji sam snosi svoje troškove, odnosno nema nikakve dnevnice. Za odijelo im je određena njihova obična narodna nošnja, skrojena na turski način, a od oružja će imati dva para kubura, sablju, pušku i hanđar. Ostala potrebna vojna sredstva, te barut i olovo primat će iz vojnih magazina.

Ovaj Trenkov „Werb-patent“ i određeni nalozi dvorskog ratnog vijeća, tadašnjim vojnim i civilnim vlastima u Slavoniji nalaze se u carskom i kraljevskom ratnom arhivu u Beču.

Za vrijeme baruna Imsa, nešto prije nego će vlastelinstvo Pakrac prodati barunu Ivanu Trenku (1723. g.), Pakrac ima 863 stanovnika, 111 kuća, 135 vinograda, 2965 rali oranica, 1915 goveda i 18 mlinova. Na vlastelinstvu Pakrac u to vrijeme su slijedeća naselja: Pakrac, Imsovo selo, Kreštelovac, Uljanik, Trojeglava, Goveđe polje, Poljana, Brekinska, Obrijež, Toranj, Klisa, Batinjani, Lipik, Kamengrad, Grđevica, Ožegovci, Šumetlica, Branešci, Dragović, Sažije, Popovac, Čaklovac, Tisovac, Jakobovac, Prgomelje, Cikote, Rogolje, Kusonje, Kraguj, Šeovica, Bjelanovac i Kamenska.

S tog područja Pakraca barun Franjo Trenk vrbuje 35 momaka u pandure, a vojne vlasti s vlastelinstva Sirač (Daruvar u to vrijeme još ne postoji kao naselje) vrbuju daljnjih 35 momaka. Ako tome pridodamo Vočin s 42 vrbovana momka dolazimo do brojke od  112 pandura vrbovanih s područja „Mala Vlaška“. Skoro svi ti vrbovani momci su uglavnom pomilovani hajduci iz šuma Papuka i Psunja.

 

Nastavak novačenja po Slavoniji

No, novačenje pandura ne prolazi tako jednostavno, kako to Trenk tvrdi u svojim memoarima. Premda je zemaljski odbor uložio podosta truda oko novačenja izvještaji vlastelinstva govorili su da je malo ljudi koji hoće dobrovoljno u Trenkovu pandursku četu. Selski knezovi su upozoravali, da su kroz mnogobrojne ratove čisto propali i osiromašili, pa nemaju ni pluga za obrađivanje zemlje, ni tegleće stoke, jer ju je kuga pomorila, a nemaju ni odjela ni oružja. Stanovništvu se činilo da je to veliki teret još plaćati ratni namet za dobrovoljačku četu što je namijenjena za tamo neku daleku Šlesku. Također novačeni momci su smatrali kako je plaća od šest novčića slaba dnevnica, a oni nemaju ni odijela ni oružja.

Kako izgleda za napaćeno stanovništvo, samo jedan dio novačenja, odnosno boravak vojske na određenom području, može se vidjeti iz OGLASA broj 2287 iz godine 1905., koji je uputio stanovništvu Pakraca općinski bilježnik i upravitelj Mihajlo Todorović. Doduše to je godina 1905., ali država je ista, vojska je ista, a i civilne i vojne vlasti na isti način postupaju kako je to bilo za vrijeme baruna Trenka prije 150 godina. 

 

Preslika: Oglas Poglavarstva trgovišta Pakrac o predstojećim vojnim vježbama 1905. godine.

Iz Oglasa Poglavarstva trgovišta Pakrac vidljivo je koje sve obveze ima stanovništvo pakračkog područja, s tim što je razlika između Trenkova vremena i te 1905. godine ta, što je Trenk mogao sakupljene pandure privremeno nastaniti u svoju kasarnu ( bivšu bolnicu pa školu) preko Pakre, a poglavarstvo te mogućnosti nema, jer u to vrijeme  u bivšoj kasarni je tada konfesijska pravoslavna škola. Doduše, izgleda da je to i bilo jedino vrijeme (travanj 1741. god.) kada je barun Trenk koristio tu kasarnu za svoje potrebe novačenja tih stotinjak pandura prije odlaska u Osijek. Naime, niti on sam, a niti  njegovi biografi ne spominju tu kasarnu, a ni duži boravak Trenka u Pakracu, jer je Trenk, poslije okupljanja pandura na svom pakračkom vlastelinstvu otišao u Osijek, a zatim propisanom marš rutom s pandurima, uz Dravu, preko Mađarske, Austrije i Češke došao na  ratište Šleske.  

Kako su prvi rezultati vrbovanja (novačenja) bili poražavajući Zemaljski odbor ponovi svoj poziv za novačenje i on urodi plodom. Prema planu svi vrbovani momci okupiše se u Osijeku radi organizacije i zajedničkog odlaska na šlesko ratište. No, tada nastaju problemi  među okupljenim  naoružanim momcima koji prerastu u otvorenu bunu. Navodno nisu im bila ispunjena sva obećana davanja.

Dr. Ferdo Šišić, u već spomenutoj knjizi o Trenku, ovako to opisuje: Pod vodstvom dvaju harambaša Nikifora iz Pakraca i Ilije iz Sobocke ostavi 273  momka službu, pa se još istog dana po podne vrati kući. Zemaljski odbor, koji se točno držao naputka, po kojem su se samo dobrovoljci uzimali u pandursku četu, naloži s toga dne 16. aprila provizornom uredu u Požegi, neka bi iz petnih žila nastojao, da otpale ljude lijepim riječima opet krene u Osijek, jer se bilo bojati, da će se ti ljudi, nakon što su i onako već skupe novce koštali i zemlju i erar, odmetnuti u hajduke. Nastojanju činovnika, a još više nekim vještim i pouzdanim pandurima, koje je Trenk poslao za njima, uspjelo je konačno, da su se gotovo svi povratili, dapače još i neke novake sobom poveli, tako da se na taj način pandurska četa uvećala. Međutim ta je pobuna zategla polazak njezin sve do početka maja: dne 11. istog mjeseca prešao je Trenk Dravu, te pao na odmor u mjesto Marezali u šomogjskoj županiji.

 

Barun Franjo Trenk i panduri u Beču

Dana 26. svibnja 1741. godine u Beč stignu Trenk i 1022 momka i to: jedan major (Trenk), dva kapetana, jedan natporučnik, pet poručnika, jedan konagdžija (vojnik određen da ide ispred trupe i osigurava prenoćište), jedan pobočnik, dva kapelana ( jedan katolički i jedan pravoslavni), dva ranarnika, četrdeset harambaša, pet pisara, osamdeset kaplara, dvadeset glazbenika i osam stotina i devedeset prostaka ( običnih pandura). U subotu 27. maja u jutro u 9 sati iskaza im sama kraljica Marija Terezija počast, te u društvu s velevojvodom Franjom toskanskim, vojvodom Karlom, pa sestrama Marijom Anom i Marijom Magdalenom izveze se u dvorskoj kočiji pandurima u susret do tako zvane Favoriten-Linie. Sav se Beč divio toj čudnoj vojsci u „turskim odorama“ skrojenim od hrvatske narodne nošnje, čudnim vojnim glazbalima i mnoštvu sjajnog oružja.

Panduri se u punom sjaju pokazaše pred kraljicom Marijom Terezijom i građanima Beča.

 

Preslika s kataloga restauracije:  Barokni kameni spomenik Marije Terezije na konju u gradu Nitra – Slovačka. Jedan od vrlo rijetkih takovih spomenika izrađen u kamenu ( vapnenac). Autor spomenika je nepoznati austrijski majstor iz 18. stoljeća. Restauraciju po težem oštećenju izradio je akad. kipar restaurator Miroslav Černák 1991.- 1992. godine.

Povjesničar F. Šišić pandure ovako opisuje: Trenkovi panduri nijesu bili jednako odjeveni, no ipak se mogu svesti na glavna obilježja, jer je glavni karakter nošnje bio, kako  jur spomenusmo, turski. Na glavi bila im je visoka crna kapa, nalik na kamilavku, ogrtali su se u crvene kabanice s kukuljicama (kapucama), oblačili modre zobune, a ispod njih crvene ječerme; na noge navlačili su široke modre čakšire i opanke. Za kožnatim pojasom imali su utaknute četiri kubure, ljut handžar i sitan nožić, na kojem je bila urezana pandurska prilika s natpisom: „Vivat pandur!“, preko ramena njihala im se šarena diljka , a o boku još im visila kriva sablja. Da čitava četa izgleda još više turski, morao je svaki momak brijati glavu, ostavivši tek kurjuk, mjesto barjaka služio im tug (konjski rep), a konačno dodade joj Trenk tako zvanu tursku bandu, sastavljenu od dvadeset glazbara, koju sam ovako opisuje: “ Ona se sastoji od nekoliko frula i velikog bubnja, po kojem se lupa odozgo nekakvim velikim drvetom, a odozdo sitnim štapićem. Uz to imadu još dva tanjura (činele), a znadu ih takom vještinom sudarati, da čitava stvar baš ne zvuči rgjavo“.

Diljka je dugačka puška koja se upotrebljavala u 17. i 18. stoljeću za borbu protiv oklopa. Handžar (tur.) orijentalni dvosjekli bojni nož za sječenje i bodenje.  Kurjuk (turski kujruk)  - perčin, rep ili pletenica. Tug (tur.) konjski rep na stijegu paše kao znak dostojanstva.

 Nakon carske vojne parade vojnici u pravilu odlaze na krvava bojišta, pa su tako i Trenkovi panduri, nakon dva dana slavlja provedena u Beču, krenuli put šleskog ratišta. Sam barun Trenk ostaje još par dana u Beču, a zatim poštanskom kočijom odlazi za pandurima. Trenk kroz Moravsku i Donju Šlesku stiže dana 15. 6. u logor pod tvrđavu Neisse (danas Nysa)  u pokrajini Šleskoj, koja je tada pripadala kraljevini Češkoj. Danas je Nysa grad u Donjoj Šleskoj (Poljska). Jedan je to od najstarijih gradova Šleske, koji je nakon Prvog šleskog rata došao pod vlast pruskog kralja Fridricha II.

Zanimljivo je kako povjesničar Ferdo Šišić u svojoj knjizi „Franjo barun Trenk i njegovi panduri“ navodi kako je Trenk stigao u Šlesku 15. lipnja, a Franjo Trenk u svojim memoarima tvrdi da je tamo došao  15. svibnja. Inače, podosta je razmimoilaženja u podacima iz Trenkovih memoara i podacima raznih Trenkovih biografa, koji su pisani uglavnom na podacima iz Bečkog ratnog arhiva.

I tako se u rat za austrijsko nasljedstvo i za Šlesku uključe Hrvati, njih oko 30.000 momaka, što redovitih što neredovitih četa.  Većina njih hrabro se borila, ali nije se puno o njima pričalo, jedva da se i čulo o njihovim uspjesima, ali od neredovitih četa, odnosno za 1000 Trenkovih pandura nadaleko se čulo, i bijahu na glasu kao hrabri i neustrašivi bojovnici. Priče o njihovim podvizima, ali i nepodopštinama nadaleko su se čule, a i tadašnje novine često su o njima pisale.   

 

Vojevanje u Šleskoj

Tri dana po dolasku, 18. 6. 1741. godine Trenk dobije naredbu od maršala Wilhelma Reinharta grofa Neipperga, tada glavnog zapovjednika na ratištu, neka krene put Zobtenberga ( sada Sobotka) i neka ga zaposjedne. Nakon marša od dvije noći, Trenk i panduri treću noć zaposjednu Zobtenberg i počeše zapljenjivati i pljačkati, vlasnike ljudski isprebijaju, a hranu i robu podjele među sobom. Usput opljačkaše četiri trgovca s velikom količinom platna i druge robe. Zaplijenivši veliku količinu rakije, panduri se još iste noći dobrano napiju i počine po mjestu razne nepodopštine.

Ne bi to bio veliki problem da su to panduri učinili na tuđem teritoriju (ratištu), ali oni su to učinili na teritoriju kraljice Marije Terezije za koju su se borili. Opljačkali su njene podanike i njene trgovce. Panduri su mislili kako su u neprijateljskoj zemlji, te su tako i počinili kojekakvih zlodjela ne štedeći nikoga.

Barun Trenk u svojim memoarima za događaj iz tog vremena ovako piše: „Moji panduri, koji su se dobro napili zaplijenjene rakije i zabavljali se, kao novajlije u noći su digli lažnu uzbunu  i osim mog kurira ubili još dvojicu uhićenih trgovaca, a jednog ranili. Te noći nisam mogao ništa poduzimati, ali idućeg sam dana u zoru istražio uzrok. Dvojici sam kolovođa nakon prijekog suda za primjer drugima dao odrubiti glavu. Ujedno sam o cijelom događaju izvijestio grofa Neipperga.“

Stanovništvo tih krajeva Donje Šleske mahom se tužilo protiv pandura, njihovih pljački i zlodjela, govoreći kako bi ih oni trebali braniti od Prusa, a ne ih pljačkati i činiti im zlodjela.    

Dakako da je takav način djelovanja pandura izazvao intervenciju nadređenih i maršal grof Neipperg piše caru Svetog Rimskog Carstva Franji I. Stjepanu Lotarinškom, suprugu kraljice i carice Marije Terezije. „ Panduri se nijesu ni iz daleka tako vladali, kako je bila opća nada, a po gotovo ona njihovog zapovjednika Franje baruna Trenka. Doskora ću se potanje o tom izjaviti, no već sada sumnjam, e da li je Trenk onaj čovjek, koji može i zna zapovijedati tom četom, pa s toga će svakako trebati zapovjedništvo predati drugome, koji manje govori i obećaje, ali za to više radi i točnije riječ svoju drži.“                        

Kako nije bio zadovoljan Trenkovim zapovjedništvo grof Neipperg mu predstavi Johanna Daniela baruna Menzla, austrijskog časnika, tražeći da ga povede sobom, sa zahtjevom da složno zapovijedaju pandurskom četom. Menzel tako postane glavni Trenkov  suparnik.

Nakon nekoliko čarki između njih dvojice grof  Neipperg zaprijeti Trenku da će mu oduzeti zapovjedništvo nad pandurima i dati ga Menzelu, a kada se Trenk protiv toga pobuni, ovaj mu zaprijeti  suđenjem i zatvorom. Na koncu to grof i ostvari. Trenk je radije odabrao zatvor nego da bude pod zapovjedništvom svog suparnika.

Nakon pet tjedana Trenk je pušten iz zatvora, a za to vrijeme Menzel je zapovijedao pandurima. Trenk to zapovijedanje ovako opisuje:

„Za to je vrijeme Menzel moje pandure poveo u naš grad Zoten u borbu protiv 500 pruskih grenadira te je zapalio grad. Pri tome je ubijeno dvadeset pandura, a trideset i šest ih je ranjeno. Nije nikakvo umijeće žrtvovati tuđu vojsku čije te formiranje nije ništa stajalo. Htio bih vidjeti bi li isto to učinio sa svojih 300 pivskih i mesnatih husara koje je formirao uz pomoć sredstava iscijeđenih iz bavarskih imanja.“     

 

Fotografija:   Članovi Povijesne postrojbe „Trenkovi panduri“  Požega ispred utvrde Špilberk, Brno. Snimio prof. Goran Hruška, počasni član postrojbe.

 

Poslije puštanja Trenka na slobodu njegovi  panduri se pobuniše i Trenku bude vraćeno zapovjedništvo nad pandurima. Svega tri dana nakon bune pandura, ti isti panduri pod Trenkovim zapovjedništvom izvedu  nekoliko smjelih akcija na prusku vojsku na maršu. Tom prigodom im onesposobe desetke konjanika „ sasjekavši najprije sve, što im je pod mač došlo, zaplijeniše trideset četvero krcata kola i tri sta konja.“ F. Šišić o Trenku i pandurima.

O toj smjeloj i uspješnoj akciji glavni zapovjednik grof Neipperg nije ništa javio u Beč. Čim više je mogao, tim je više vrijeđao Trenka i njegove pandure. Nakon raznih nepravdi koje su im učinjene od glavnog zapovjedništva, panduri izgube strpljenje i oni se ponovo pobune i krenuše početkom  listopada kući u Slavoniju . Nitko  živ, pa ni Trenk, nije ih mogao od toga odvratiti. Odlaskom pandura s bojišta završilo je i njihovo vojevanje u Šleskoj. Nažalost nije im se dala prilika da pokažu što su i tko su.  Međutim to se pod boljim prilikama brzo dogodi u ratovanju Trenkovih pandura u Austriji i Bavarskoj.

Nastavak slijedi.

Daruvar, siječanj - travanj 2021. godine.

Siniša Njegovan Stárek