Delfin
PUKE banner
Vera Pečanić
TENIS - bijeli, kraljevski ili đentlmenski sport

Teniska povijest Lipika duga je cijelo stoljeće

08.11.2020. 12:17 | 610 pregleda | Kolumne

Piše:
Sezame.pr

Lipik bi sljedeće 2012. godine trebao dobiti dva teniska terena koji će biti izgrađeni na prostoru između Staklanske ulice i lipičkog nogometnog stadiona. Ukupna vrijednost ove investicije je milijun i 250 tisuća kuna, a u skladu s odlukom o raspodjeli financijskih sredstava za sufinanciranje izgradnje, građevinskog zahvata i opremanja sportskih građevina u 2020. godini Ministarstvo turizma i sporta Republike Hrvatske sufinancirat će izgradnju ovih s nešto manje od 400 tisuća kuna. Preostala sredstva potrebna za izvedbu projekta bit će osigurana iz gradskog proračuna. Izgradnja teniskih terena ujedno je i prva etapa izgradnje budućeg Sportskog centra Lipik čija će sveukupna vrijednost prema procjenama biti oko 34 milijuna kuna.

Prema najavama, ova dva teniska terena neće biti jedina u Lipiku, jer je u sklopu projekta Terme Lipik predviđena i obnova, odnosno izgradnja teniskog terena “u žici”. Bude li tako, Lipik bi iduće godine trebao dobiti tri nova teniska terena. Upravo to je bio povod da istražimo i zapišemo bogatu povijest tenisa u Lipiku koja je stara gotovo jedno stoljeće.

Fotografija 1. Zagrebačka elita se u Lipiku liječila, ali i igrala tenis. (Lipik, između 1930. i 1940. godine)

 

Dva teniska terena u „Šenbrunskoj aleji“

Tenis se u Lipiku igrao vjerojatno već prije više od 100 godina i to na dva zemljana teniska igrališta koja su bila izgrađena u „Šenbrunskoj aleji“. Takozvano gornje igralište je današnje igralište „u žici“ dok je donje bilo izgrađeno nekoliko metara sjevernije, i „etažu niže“, prema objektu Toplica Lipik. Nismo pronašli pouzdane zapise koji bi otkrili kada su izgrađeni ovi tereni, ali je očito da su bili izgrađeni da bi zadovoljili zahtjeve tadašnjih gostiju lipičkog lječilišta. U Lipiku se u to vrijeme odmarala sama elita tog vremena (fotografije 1. i 2.), a tenis je i tada, kao uostalom i danas, bio i ostao sport za elitu. Također, uz zabavne sadržaje i šetnje perivojem, tenis je praktički bio jedina dostupna sportska rekreacija u lječilištu Lipik.

Fotografija 2. Zagrebačka elita se u Lipiku liječila, ali i igrala tenis. (Lipik, između 1930. i 1940. godine)

 

Jedan od najdugovječnijih sportskih, ujedno i teniskih djelatnika na ovom području je Mladen Nagy i prema njegovoj procjeni igrališta su napravljena još prije Prvog svjetskog rata. U knjizi „Povijest sporta grada Pakraca“ Duška Kličeka obrađen je i tenis, a o počecima ovog sporta u Lipiku autor piše: „Igrači i igračice s područja Lipika i Pakraca koji su igrali u Lipiku između 1930. i 1940. godine (nečije sjećanje zapisano rukom na komadiću papira – arhiva Teniskog kluba „Lipik“, siječanj 2016. godine, Josip Šuprina): igračice: Vera Žiga, Mira Šnajder, Marta Drucker, Elza Švarc, Olga Štraus, Dora i Gita Halas, Adela Horvat. Igrači: Ivo Žiga, Stjepan Pišta Horvat (gostioničar), Blaž Klaić, Vlado Kostlivy, Slavko Drucker, Strahuljak i drugi.“

Fotografija 3. (s lijeva) Franc Kostlivy, Mira Štajner, Blaž Klaić i Vlado Kostlivy (Lipik 1936. ili 1937. godine)

 

Na fotografiji 3. su lokalni igrači (s lijeva) Franc Kostlivy, Mira Štajner, Blaž Klaić i Vlado Kostlivy. Vlasta Jandroković, kćerka Vlade Kostlivya sjeća se da je otac bio aktivan nogometaš u „Olimpiji“ te aktivan planinar. Igrao je i tenis, ali ne tako često, kako kaže Vlasta, više zbog društva, za razliku od 10 godina starijeg brate Franca koji je živio u Zagrebu i koji je često dolazio u Lipik. Vlasta procjenjuje da je fotografija snimljena oko 1935. ili 1936. jer je njen otac Vlado rođen 1919., a na ovoj fotografiji ima 16 ili 17 godina.  

Prema sjećanjima Mladena Nagya, u to vrijeme najbolji igrač s područja Lipika i Pakraca bio je Blaž Klaić, a on je ujedno i vodio tadašnju lokalnu tenisku scenu iako Nagy misli da u početku nije bilo službeno oformljenog kluba nego se tenis igrao kao rezultat društvenog događanja i rekreacije.

Zanimljiv podatak pronašli smo u Pakračkom listu broj 205. iz 2003. godine, u reportaži „Ljudi i život“ o Veri Vukičević Zsiga (Žiga), kćerki, unuci i praunuci poznatih lipičkih apotekara. Govoreći o periodu 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća, između ostalog je zapisano: „Njezina majka Emilija, inače Pakračanka, djevojački Althaller, bila je jedna od najboljih igračica tenisa. Za vrijeme jednog susreta u Lipiku pobijedila je i tadašnju prvakinju Hrvatske“.

 

Prvi Teniski klub osnovan 1924.

U pisanju ovog teksta vrlo važna su bila i sjećanja, zapisi i dokumenti koje je godinama prikupljao i čuvao Josip Šuprina, dugogodišnji sportaš i sportski djelatnik koji je u periodu od 1987. do 1991. godine bio i predsjednik Teniskog kluba „Lipik“. Prema njegovim tvrdnjama prvi teniski klub u Lipiku je registriran 1924. godine i u Teniskom savezu Jugoslavije je bio zaveden pod rednim brojem 28. Šuprina navodi kako je ova informacija bila potvrđena i od strane Hrvatskog teniskog saveza.  Prvi predsjednik kluba bio je Stjepan Pišta Horvat, gostioničar koji je stanovao u Crkvenoj ulici, u kući iza Zelendvora, a blagajnica je bila gospođa Vera Zsiga (Žiga). „Članarina je bila 2 dinara, interes je bio ogroman, a dva igrališta su bila prebukirana“, piše Šuprina. 

Također tvrdi da su godine 1938. godine, na igralištu „u žici“ u Lipiku igrali tadašnji reprezentativci Jugoslavije Josip Palada, Franjo Punčec, Vlado Presečki, Dragutin Mitić koji su godinu dana kasnije bili i pobjednici Davis cupa Europske zone. 

 

Povratak tenisa 1952. godine

Tenis se poslije Drugog svjetskog rata u Lipik vraća 1952. godine. Najbolji lokalni igrač u to vrijeme bio je Vlado Matković, a posebno aktivan u radu, organizaciji i financiranju kluba bio je Dušan Kukić (fotografija 4.), mesar, koji je praktički bio voditelj kluba, vjerojatno i predsjednik iako o tome nismo pronašli nikakav zapis. Kliček u svojoj već spomenutoj knjizi navodi imena igrača koji su igrali tenis u Lipiku u tom periodu: „Zorko Šmit, Slavko Ivošević, Borko Kristić i Ivan Pleše. Uz njih, bili su tu i mlađi igrači: Ivanović, Gunjević, Petranović, Demeter, Laninović, Nagy, Pavelić, Fiala, Majstorović, Krimer, Saša Briksi... (rukopis nepoznatog autora – arhiva TK „Lipik“).

Fotografija 4. Dušan Kukić

 

Nagy ističe da je značajna godina za lipički tenis bila 1956. ili 1957., (ne sjeća se točno) kada je u Lipiku održan prvi službeni teniski turnir u suorganizaciji Hrvatskog tenis saveza (fotografija 5.). Prema Mladenovom sjećanju Lipičanin Vlado Matković je prošao tri kola, a turnir je osvojio Glavaš koji je u finalu pobjedio Vladu Presečkog, legendarnog tenisača koji je tada po rankingu bio 5. igrač u Jugoslaviji (fotografija 6.). Nagy se sjeća da je nakon pobjede u prvom kolu, u drugom igrao i izgubio upravo protiv kasnijeg pobjednika Glavaša. Točnog rezultata se ne sjeća, zna da je poražen uvjerljivo, ali se sjeća da je Glavašu uzeo prvi gem u meču što je, kako sam kaže, tada bila prava mala senzacija. 

Fotografija 5. Sudionici prvog, službenog teniskog turnira koji je u Lipiku odigran 1956. ili 1957. godine. (Čuče s lijeva na desno) Ante Majstorović Seljak i Mladen Nagy Bela, (stoji sasvim desno) Dušan Kukić (Lipik, 1956. ili 57. g.)

 

Fotografija 6. Glavaš i Vlado Presečki, finalisti prvog turnira 

 

Tadašnji teniski klub kojeg je vodio Dušan Kukić nastupao je na turnirima od Osijeka do Zagreba, a Nagy se sjeća da su posebana rivalstva imali protiv tenisača iz Daruvara i da su tadašnji mečevi između Matkovića (Lipik) i Novakovića (Daruvar) bili u to vrijeme sam vrh tenisa. Na meč tabli, uz Markovića i Nagya su još uglavnom igrali Ante Majstorović Seljak, Darko Ivanović, Vojo Laninović, Dobrivoje Demeter, Mladen Petranović, braća Krimer...

Mladen Nagy je bio jedan od najperspektivnijih mladih tenisača, ali s obzirom da je bio sportski svestran, kao vrlo mlad se orijentirao na veliki i mali nogomet. Ipak, tenisu se ozbiljnije vratio 1972., tada kao 31-godišnjak i postigao zapažene rezultate pa je tri godine za redom u vrlo jakoj konkurenciji bio prvak Dubrovnika. Nagy je tenis igrao do 1957., a uskoro je interes za igranjem tenisa u Lipika sve više kopnio pa se gornji teren „u žici“, umjesto za tenis, sve više koristio za mali nogomet, dok se tenis još neko vrijeme igrao samo na donjem terenu. Navodno je već 1958. „u žici“ odigran prvi malonogometni turnir, a početkom šezdesetih godina interes za tenisom u Lipiku je praktički nestao i ubrzo je počeo nestajati i jedini preostali  „donji“ teniski teren. 

Fotografija 7. Meč ženskog dijela turnira koji je sudio Ante Majstorović Seljak (sasvim lijevo)

 

Novo tenisko buđenje započelo izgradnjom TRC-a

Teniska pauza u Lipiku trajala je gotovo 25 godina, a ponovno buđenje uslijedilo je završetkom izgradnje kompleksa tadašnjeg Turističkog rekreacijskog centra Lipik. Gradnja tog tada ogromnog kompleksa, polaganjem kamena temeljca je započela 13.9.1979. godine, a već godinu dana kasnije, na Dan komune 13.9. svečano su otvoreni bazeni, kupališno-rekreacijski centar s tri bazena ukupne površine 2 tisuće 700 četvornih metara. Kako je zapisano u Pakračkom vijesniku broj 175. iz rujna 1980. godine, „Završen je i trgovačko-zabavni dio s 2 tisuće četvornih metara poslovnog prostora s automatskom kuglanom, disco klubom, kafe slastičarnom, prodavaonicom novina, suvenira, gramofonskih ploča i magnetofonskih vrpci, frizerski salon, automati za igru i drugi sadržaji. Uporedo s hotelom u čiji sastav će biti ukomponiran i „Kursalon“, gradi se i parkiralište za 105 osobnih automobila i 40 autobusa te sportski tereni za tenis, odbojku, rukomet, košarku.“

Za ovaj period Lipičani s razlogom kažu „zlatno doba Lipika“, a da je to stvarno bilo vrijeme uzleta i razvoja Lipika potvrđuju podaci da je iste te 1980. na Termi (današnjem Studencu) otvoren novi pogon za punjenje mineralne vode, sljedeće 1981. godine je na Staklani otvoren novi pogon za kaljenje stakla, dovršena je i otvorena nova robna kuća, otvoreni su i silosi sa sušarom. U srpnju 1981. su radnici tvrtke „Tehnika“ iz Zagreba započeli s obnovom Kursalona i njegovim uklapanjem u hotelski kompleks koji je otvoren 11.5.1983. godine, a prve goste je primio 29.4. iste godine. Za našu priču važni teniski tereni završeni su tek u rujnu 1983. godine, a u Pakračkom vijesniku broj 232, u tekstu pod naslovom „Sportski tereni gotovi“ zapisano je: „Radnici „Sport-inženjeringa“ završili su ovih dana sportske terene, zapravo, četiri tenis igrališta i centralno s tribinom za 600 posjetilaca. To su objekti na kojima se mogu odvijati natjecanja najvišeg ranga.“.

 

Novi klub osnovan 1984.

Nije dugo trebalo da se građani organiziraju i osnuju teniski klub. Već sljedeće godine, točnije 13.4.1984., održana je osnivačka skupština Teniskog kluba „Lipik“ kojoj je prisustvovalo 50 građana (fotografija 8.). Uz Jovičić Dragana, predsjednika Inicijativnog odbora, u radno predsjedništvo osnivačke skupštine izabrani su još Darko Ivanović i Miroslav Subanović, zapisničarka je bila Ljerka Subanović, a ovjerovitelji zapisnika Dušan Kukić i Zoran Habečić. Mladen Nagy je održao uvodno izlaganje o povijesti tenisa u Lipiku, Vlado Magoči je predstavio plan rada za 1984. godinu, usvojen je Statut kluba te financijski plan s planiranim prihodima od 168 tisuća dinara. Prema popisu članova, na kraju 1984. Teniski klub „Lipik“ je imao 49 članova koji su podmirili članarinu za tu godinu. Planovi su bili ambiciozni, ali se vrlo brzo zapelo u realizaciji pa tako u dopisu od 10.6.1985. upućenom Mjesnoj zajednici Lipik vezano uz pokroviteljstvo, kojeg je potpisao tadašnji predsjednik kluba Borivoje Spremo, piše: „Iako je bilo pokušaja oživljavanja ovog sporta i u novije vrijeme ti pokušaji su trajali kratko vrijeme, da bi nakon proteka vremena nekoliko entuzijasta bez odgovarajuće materjalne podloge odustalo od napora da teniski sport na neki način održe u životu“.

Fotografija 8. Zapisnik s osnivačke skupštine Kluba 13.4.1984.

 

I u izvješću o radu  iz ožujka 1986., koje nam je također ustupio Josip Šuprina, vidljivo je da je aktivnost bila vrlo slaba: „Nije održan niti turnir „Jovica Marković“. Samo su u toku ljetnih mjeseci osmorica najaktivnijih održali natjecanje između sebe. Isti su pokušali oživjeti i rad kluba, ali bez uspjeha. Na taj način, početni dobar rad u 1984. i 1985. godini su prekinuti, ali se i pokazalo da se tako dalje ne može, da se sve iz temelja mora mijenjati, da klub treba podmladiti i omasoviti te početi rad s mladima od početka“, piše u izvješću.

Teniska kriza očituje se i u zapisnicima sa sastanaka TK koje je sačuvao Željko Srđenović Src, kasniji tajnik Kluba. Iz zapisnika je vidljivo da su na sastancima, uz već do sada spomenuta imena, aktivno sudjelovali i Marinko Džolić, Željko Larma, Mladen Prohaska, Marko Perković, Gorislav Đanišić koji su također bili i aktivni igrači.

 

Od 1987. sve više djece i mladih

Prekretnica je bila 1987. godina. Na skupštini koja je održana 26.3. mijenja se kompletna garnitura Teniskog kluba. Za predsjednika je izabran Josip Šuprina, za tajnika Željko Srđenović, za blagajnicu Zrinka Vist, a klub se u potpunosti orijentirao na djecu i mlade (fotografije 9., 10. i 11.). 

Fotografija 9. Škola tenisa (s desna na lijevo) Maja Šuprina Čelec, (čuči) Nikola Kraml, -, Ana Tudorić, Ivan Tudorić, -, -, trener Vlado Magoči (sasvim lijevo)

 

Fotografija 10. Škola tenisa, (sasvim lijevo) trener Paurić

  

Fotografija 11. Škola tenisa

 

Rezultati su bili vidljivi već sljedeće 1988. godine. U Izvještaju o radu kojeg je na skupštini 10.2.1988. podnio predsjednik Šuprina između ostalog piše: „Osnovna postavka iz programa rada, tj. omasoviti klub s mladima je u potpunosti ostvarena jer je u rad kluba uključeno 59 pionira i 20 omladinaca od ukupno 105 članova kluba... Klub je za pionire organizirao u dva turnusa po dvije grupe tenis školu kroz koju je osnove tenisa naučilo 47 pionira pod rukovodstvom Paurić Vlade, Magoči Vlade i Spremo Borivoja. Većina pionira je u dobi od 8 do 12 godina... Da bi se tenis što više popularizirao kod mladih, u toku prošle godine su organizirana tri turnira. Prvi za Dan mladosti (25.5. op.a.), drugi tradicionalni Kup Jovice Markovića za Dan borca (4.7.) uz sudjelovanje tenisača iz Nove Gradiške. Treći turnir je organiziran za Dan komune“ (13.9.).

Teniski Klub „Lipik“ je s tadašnjim rukovodstvom TRC-a sklopio ugovor o korištenju i održavanju terena, prostorija i igrališta. U radno vrijeme teren je održavao Vlado Kelemen, zaposlenik TRC-a, a ostatak vremena igrališta su održavali sami članovi.

S kvalitetnim radom se nastavilo, a rezultati su počeli stizati i u natjecateljskom smislu. Ključ su bili teniski Kup turniri koji su nazvani po Jovici Markoviću, ondašnjem prvoborcu koji je bio i tenisač, a po kojem se svojevremeno zvao i Dječji dom u Lipiku. Srđenović pojašnjava da su tim imenom u nazivu turnira dobili pokroviteljstvo tada vrlo jakog i utjecajnog Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije (SUBNOR). Sami turniri su bili vrlo kvalitetni, na njima su igrali i igrači iz Daruvara, Virovitice, Novske i Nove Gradiške (fotografije 12. i 13.). Prema Šuprininim informacijama pobjednici tih turnira su bili Lauter iz Novske, Čolak iz Daruvara, Levanić iz Virovitice. Zahvajujući tim poznanstvima rodila su se i prijateljstva, prije svega s igračima iz Novske i Nove Gradiške koji su sve češče u Lipiku na tenisu pa je na incijativu Novljanina Ivice Lautera 1987. oformljena ekipa koja se počela natjecati u 2. hrvatskoj teniskoj ligi zapad u kojoj su još bili klubovi iz Daruvara, Virovitice, Bjelovara, Novog Marofa, Varaždinskih Toplica, Ludbrega. Igralo se po sistemu 6 singlova i 3 para, uz igrače iz Novske i N. Gradiške igrali su i lokalni igrači, među najboljima je bio Tomislav Knežević Klio, zatim Paurić, Jurić, Habečić, Ivanović. Najbolji klupski rezultat je bilo 2. mjesto u ligi osvojeno 1990. godine. 

Fotografija 12. Turnir u Lipiku 25.5.1987.

 

Fotografija 13. Turnir u Lipiku 25.5.1987.

 

Glavna nagrada – vjetrobransko staklo za „Stojadina“

Zanimljivost vezana uz Kupove Jovice Markovića je bila glavna nagrada. Naime pobjednik turnira je imao besplatan smještaj i usluge u hotelu te pehar i sponzorski paket, a kako navodi Srđenović, prva nagrada je bila vjetrobransko staklo za „Stojadina“! Naravno da je pobjednik odmah mogao vjetrobransko staklo unovčiti, a Srđenović procijenjuje da je vrijednost bila oko današnjih tisuću kuna. 

Klub je organizirao i pionirske turnire za djecu do 12 godina (fotografija 14.). Prvi je 1989. godine osvojio Šmalc iz Daruvara, a na drugom 1990., zbog maloga broja prijavljenih, održan je samo mješoviti s djecom iz Lipika. U finalu je Tina Erceg (11) pobjedila Željka Šuprinu (11). 

Fotografija 14. Turnir u Lipiku 25.5.1989.

 

Od ostalih imena koja su u to vrijeme igrala tenis u Lipiku, uz već gore spomenute, Srđenović se prisjetio dr. Nevena Mateše, Dubravka Mihelića iz Novske, aktivne u klubu su bile Zrinka Vist i Smilja Lončarević. Marko Perković se sjeća bračnog para, dr. Dubravke i Nevena Tudorić, a po njegovim riječima prvi grafitni reket u Lipik je donio Tomislav Knežević Klio kojeg se moglo vidjeti i u promidžbenom video spotu TRC-a Lipik. Spominju se još i sestre Lolita i Violeta Đikić, Jura Vulić koji je u TRC-u vodio rekreaciju, Ivan Strehovac. Marinko Džolić sjeća se da su tenis igrali Marin Ivanović, Predrag Đukanović Medo, Goran Nikles, Tihomir Tomčić... Veliki teniski potencijal je bio i Marijan Krpan koji se ipak više orijentirao na nogomet, ali se posebno sjeća rekreativnih teniskih mečeva protiv Vladimira Beare, nogometne, golmanske legende koji se godinama liječio i odmarao upravo u Lipiku. 

Još jedna zanimljivost iz tog vremena je veliki rivalitet između tenisa i nogometa koji je povremeno prelazio i u otvoreni antagonizam. Budući da je bilo igrača koji su igrali i nogomet i tenis, urbana legenda kaže da je bilo pokušaja pojedinih ljudi iz nogometnog kluba, da nagovore neke nogometaše da na tenis odu u kopačkama, samo kako bi uništili i razrovali teren. 

Godine 1991. za predsjednika je izabran Ivo Ćurić, a onda je iste godine započeo Domovinski rat zbog čega je Teniski klub „Lipik“ morao zamrznuti status u Hratskom teniskom savezu. 

 

Problemi sa ZRC-om onemogućili obnovu

I Srđenović i Šuprina se sjećaju da je odmah poslije ratnih razaranja bilo pokušaja ponovnog pokretanja kluba. Šuprina piše da tereni nisu bili previše oštećeni, glavni je imao 5-6 rupa od granate (fotografije 15. i 16.). Kaže da tadašnje rukovodstvo ZRC-a nije priznalo ugovor s TRC-om. Šuprina tvrdi da im je ponudio novi ugovor s njihovim uvjetima, s naglaskom da će članovi kluba sami o svom trošku obnoviti terene. Naime, u Dječjem domu su tada bili smješteni pripadnici UNPROFOR-a koji su tenis išli igrati u Daruvar. U komunikaciji i dogovoru s tadašnjim ravnateljem Doma Goranom Niklesom i tvrtkom „Novogradnja“ iz Daruvara koja je radila na obnovi zgrade doma, 1994. je nabavljen i u Lipik dovezen tenisit potreban za krpanje i popravljanje terena. Šuprina tvrdi da je sve već bilo pripremljeno, organizirana je i radna akcija, dio radova je već bio napravljen, ali prema njegovim riječima, došli su čuvari ZRC-a i udaljili ih, jer se radilo o zemljištu u vlasništvu ZRC-a. Idući dan na ulazu je postavljen lokot nakon čega se inicijativa raspala zbog, kako kaže Šuprina; „...nikad ostvarenih megalomanskih planova (golf igrališta i sl.)“. Dodaje i da je kasnije Igor Džolić s mladom ekipom pokušao pokrpati i osposobiti barem jedan teren, ali i taj pokušaj je ostao bezuspješan. 

Fotografija 15. Ratna razaranja teniskih terena 

 

Fotografija 16. Ratna razaranja teniskih terena 

 

Goran Nikles tvrdi da nije bilo problema sa ZRC-om, nego s tadašnjom lokalnom samoupravom jer su im, prema njegovim riječima, bez pojašnjenja rekli kako im neće dati priključak za vodu niti dozvoliti da se njome koriste. Nikles kaže kako ga je to toliko deprimiralo da je ubrzo odustao od inicijative.

Na terenima se ne događa ništa sve do 2009. godine i utakmice 1/16 finala hrvatskog nogometnog kupa u kojoj je u Lipiku gostovao splitski „Hajduk“. Tada je uklonjeno raslinje i krš koji se na terenima gomilao godinama, ali umjesto da se pokuša obnoviti i revitalizirati barem centralni teren, svi su tereni i ograde oko njih bagerima nepovratno uništeni i pretvoreni u parkiralište i zelenu površinu.

 

Dino Rosić prvi poslijeratni pobjednik „u žici“

Tenis se u Lipik ipak vratio 2013. godine i to na asfaltni teren „u žici“ koji je „pokrpan“ koliko je bilo moguće i stavljen u funkciju. Iste godine početkom listopada održan je i prvi turnir na kojem je igralo 8 lokalnih igrača, a u finalu je Danijel Dino Rosić bio bolji od Ivana Hofmana (fotografija 17). Kasniji pobjednici turnira bili su Goran Barišić (2014.), Jure Rosić (2015.), Ivan Svjetličić (2016.) i Matija Šimunović (2017.). 

Fotografija 17. Danijel Dino Rosić pobjednik (lijevo) i Ivan Hofman finalist (desno) prvog poslijeratnog teniskog turnira (Lipik, 8.10.2013.)

 

Fotografija 18. Marinko Džolić (lijevo) i Predrag Marić (desno) tijekom prosvjeda za otvaranje bazena (Lipik, srpanj 2012.)

 

Fotografija 19. Neslužbeni grb TK „Lipik“ iz osamdesetih godina prošlog stoljeća 

 

Fotografija 20. Mladen Nagy (desno) i Vlado Jendrašić (Pakrac, rujan 2018.)