LIPIK test
LIPIK test
Vera Pečanić
1. i 2. studeni

Što slavimo na blagdan Svih svetih, a što na Dušni dan?

01.11.2020. 09:02 | 555 pregleda | Kolumne

Piše:
Vlč. Roko Ivanović

 

 

Danas slavimo svetkovinu Svih svetih

Crkva nam danas pred oči stavlja osobito radosnu i ohrabrujuću činjenicu: silan je broj onih koji su nakon svog ovozemnog života dospjeli u vječno Božje kraljevstvo. To je nepregledan broj muževa i žena, mladića i djevojaka, staraca i starica, toliki broj djece, koji su unatoč ovezemnim poteškoćama i unatoč svojim ljudskim slabostima nastojali Bogu služiti, ljubiti Boga i bližnjega, koji su nastojali surađivati sa silno velikom Božjom milošću.

Kristovo spasenje i velika Božja milost nisu s njima bili uzaludni. Svi su oni bili ljudi poput nas. Ako je, dakle, silno i nebrojeno mnoštvo spašenih – a to su svi sveti koje danas slavimo! – onda je sasvim moguće da – istom Božjom milošću – i mi dospijemo do iste nebeske slave trudeći se koliko je više i bolje moguće vršiti Božje zapovijedi i živjeti po evanđeoskim zakonima. To su oni koji su za života nastojali ljubiti Boga i bližnjega te sada uživaju s Bogom u nebeskoj slavi. To je mnoštvo onih o kojima nemamo nikakvih povijesnih zabilježbi, ali su u Božjim očima sačuvali onaj pečat njegova izabranja. I sada slušamo prekrasnu i utješnu rečenicu: Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika. Silno, nepregledno mnoštvo.

Slavimo spomen svih svetih, onih nebrojenih tisuća i tisuća koji su za svoga ovozemnog života živjeli čestito, vjerni Bogu i čovjeku. Ustrajali su u dobru i nisu dopustili da ih zabljesne zlo. Oni su naši uzori u vjeri iako za mnoge od njih i ne znamo, iako njihova imena nisu upisana u ljudsku povjesnicu, ali su upisani u Božjem srcu.

Ipak moramo priznati da je u našim glavama prilično iskrivljena slika svetosti i svetaca. Zahvaljujući loše pisanim životopisima stoljećima smo se sve više uvjeravali da biti svet zapravo ne znači biti normalan. Jer, eto, u takvim se životopisima prenaglašavalo upravo ono neobično. Jer, eto, onaj je svetac već od majčine utrobe bio posvećen, u djetinjstvu je imao viđenja. Nije ulazio u radosti ovoga svijeta. Živio je danima o kruhu i vodi. Povlačio se u pećine i noćima molio. Ili je neumorno hodao i propovijedao. Pri tom su oko njih vrcala čudesa i čudesni znakovi. Zato se događalo da su nam sveci sve manje postajali uzori, a sve više zagovornici. Jer, eto, izgledalo je nemoguće da neki normalan čovjek postigne svetost, zato se treba utjecati zagovoru onoga koji to bolje zna, baš kao što tražimo stručnjaka za popravak perilice ili automobila. A danas, na blagdan Svih svetih, Božja nam riječ predstavlja pravu sliku svetosti (Mt 5, 1-12a). Znademo da na današnji dan slavimo tolike velikane koji su nam ostali nepoznati, koji nikada nisu bili proglašeni svetima, a ipak su bili sveti svojim životom. Nebo je prepuno svetaca. Štoviše, svi koji su s Bogom u nebeskoj slavi – sveti su i sveci su.

 

Blago siromasima, progonjenima, gladnima…

Isus proglašava blaženima, dakle, svetima ljude koji znadu prihvaćati nevolje. Veli: “Blago siromasima, duhom”. Hoće reći, blago onima koji se ne navezuju na bogatstvo, kojima je najvažnije živjeti u miru sa svojom savješću sa svojim Bogom i sa svojim bližnjima i koji će radije biti siromašni, negoli da prekrše suglasje svoga života s Božjim zapovijedima. Veli dalje: “Blago progonjenima… blago gladnima i žednima pravednosti…” Naravno da ne trebamo površno zaključivati kako je sreća kada je čovjek proganjan i kada trpi nepravdu. Isus ističe one ljude koji se i u strašnim nevoljama ne umaraju činiti dobro. Koji na uvredu uzvraćaju blagoslovom, koji na zlo uzvraćaju dobrim djelima. Osvrnimo se oko sebe. Zar ne vidimo toliko divnih ljudi koji blago i s pouzdanjem podnose svoje nevolje. Ne zato što bi bili maloumni da ne shvaćaju svijet i prilike u kojima žive. Ne zato što bi bili nesposobni nešto poduzeti. Nego, to su ljudi koji nepremostive nevolje kao što su bolest, progonstvo, nepravde podnose, a da ne proklinju i da ne zazivaju Božju osvetu. Oni su uvjereni u duboki smisao svoga života, makar on bio ispunjen tolikim nedaćama. I to su nepopisani i neznani velikani, pravi velikani!

 

Blago mirotvorcima… blago onima koji su čista srca

Nadalje Isus proglašava blaženima i svetima one koji čine dobro. Mirotvorci su oni koji u svakoj prigodi i u svakoj situaciji vide barem mrvicu dobra i na to se usredotočuju, nastojeći uspostaviti mir, a ne razdor, ljubav, a ne mržnju. Čista srca su oni koji u svakom čovjeku vide barem klicu dobra, koji ne žele licemjerno ljude osuđivati, koji se uporno i uporno trude oko dobra, koji grade, a ne ruše, koji pomiruju, a ne siju razdor, koji se usredotočuju na ono što je dobro i plemenito u svakom čovjeku. Zar ne da se i danas divimo takvim običnim i jednostavnim ljudima koji blagoslivljaju i čine dobro. Pred nama je još uvije živ lik Majke Terezije, međutim, koliko i danas ima muškaraca i žena koji se s jednakim žarom zauzimaju za sve što je dobro i plemenito, ne tražeći pri tome svoju osobnu korist i probitak ili osobnu slavu.

 

Svetost danas?

Ako tako gledamo na svetost, onda je razumljivo da ju je moguće postići. Zar ne da je svatko od nas pozvan težiti za onim plemenitim i duhovnim, a ne samo srljati za materijalnim probicima. Zar ne da je svatko od nas pozvan s vjerom u Boga prihvaćati nevolje života, nevolje koje nam donosi sam život, ali i nevolje koje su prouzrokovane od drugih ljudi. Zar ne da svatko može i treba, ponajprije u svojoj kući, gledati na ono dobro i pozitivno. Zar ne da muž može i treba u svojoj ženi gledati i naglašavati ono što je čestito i plemenito, te da žena treba u svome mužu tražiti crte ljudskosti, nježnosti i brižnosti? Zar ne da u svakom podčinjenom i nadređenom, u svakom susjedu razumnom i nerazumnom trebamo i moramo gledati sliku Božju, jer svatko od tih ljudi ima barem klicu dobrote i Božjega Duha. Možemo biti sveti, trebamo biti sveti, zapravo, moramo biti sveti, želimo li u kraljevstvo Božje. Jasan i jednostavan putokaz su upravo Isusova blaženstva. Danas slavimo tolike nebrojene velikane koji su išli tim jednostavnim, a tako velikim putem svetosti. Putem susretljivosti, dobrote, putem praštanja, putem mirotvorstva. U jednostavnosti srca prihvaćali su životne poteškoće i nesreće, progonstvo i nepravdu ljudi i trudili se oko dobra i oko mira. To su ti divni ljudi, naši očevi i majke i naši preci i prethodnici u vjeri. Unatoč kušnjama ostali su vjerni Kristovu evanđelju i njegovim blaženstvima. Danas zahvaljujemo Bogu za njih i pitamo se: što nama priječi da krenemo njihovim stopama?

 

 

Dušni dan

Dušni dan je spomendan svih vjernih pokojnika kojih se sjećamo s ljubavlju i poštovanjem, dragih i značajnih osoba koje su nam u vremenu prethodile svjedočanstvom vjere, a sada počivaju snom mira, iščekujući konačnu nagradu od svog Spasitelja. Na ovaj dan se spominjemo svih onih koji su preminuli u vjeri Sina Božjega, ali još nisu dospjeli u puninu blaženstva u koje može ući samo onaj tko je u potpunosti izbijelio haljinu svoga bića u krvi Janjetovoj, da može sjesti za svadbeni stol u njegovu kraljevstvu. To su oni na kojima se još do kraja nije ostvarilo ono što Isus reče: Blaženi čista srca, oni će Boga gledati, jer je ostalo još naslaga nečistoće na njihovim očima, koju otklanjaju ispaštajući za propuste, nedostatke i grijehe koje su počinili za vrijeme zemaljskog života.

Nije rijetkost da mi hodimo ovim svijetom poput slijepaca koji ne vide božansku stvarnost oko sebe, nego su zauzeti svojim poslovima. Gotovo da pretpostavljamo da je normalno da nam Bog daruje vječni život, da nam otkrije svoje očinsko lice, kao da je on taj koji se skriva, umjesto da pođemo od pretpostavke kako mi na zemlji loše, površno i nemarno tražimo lice Božje, te da onda nakon smrti moramo ispaštati zbog toga, moramo liječiti svoj pogled i otkloniti naslage nesvijesti i mlakosti u kojoj smo živjeli na zemlji.

I doista, Bog nam se ne skriva, niti se skriva od duše koja ga traži, pa je iluzorno da netko tko ga za života nije tražio može odjednom stati pred njegovo lice, kao da je to najnormalnija stvar. Naprotiv, Bog nam se otkriva i potpuno se otkriva. I to ne samo u onom budućem vječnom životu koji iščekujemo, nego i u ovom sadašnjem u kojem stječemo taj budući. A besmisleno je zamišljati gledanje Boga i uživanje slave Božje kao nešto što nam pripada po inerciji prirode, nego je to dar Božji koji nas ispunjava već od zemaljskog postojanja, da bi u onom nebeskom dosegao svoju puninu. Stoga je potrebno veseliti se gledanju lica Božjega kao iznimnom daru kojim Gospodin želi obdariti nas ljude.

Stoga, ako mi nešto ne pripada, a to mogu steći, onda mi je neophodno oko toga se potruditi. Isto tako, ako mi nešto ne pripada i ne mogu to ničim steći, ali mogu eventualno primiti na dar, onda to ne znači da se pred tim ne trebam truditi, to jest živjeti tako da budem dostojan tog dara. Štoviše, pred tom stvarnošću nam se potruditi i više nego pred onim što možemo steći, da ne odbacimo darivatelja dara, da na neki način opravdam njegovo povjerenje uslijed kojeg nas hoće obdariti. To vrijedi na poseban način ako se radi o daru
osobe osobi kroz prijateljstvo i ljubav: Ja ničim ne mogu zaslužiti Božje prijateljstvo, jer je Bog u svemu meni prethodio. On mi ga je ponudio prije nego sam ga uopće mogao zaslužiti, ali je u mojoj vlasti prihvatiti ga ili odbiti, to jest ponašati se na način dostojan ponuđenog Božjeg dara. Ako sam prihvatio Božji dar i njegovo prijateljstvo, onda mi se dogodilo nešto sasvim lijepo i pozitivno za moju narav, što ne mogu pravdati nikakvim svojim zaslugama, jer takvo što nisam mogao steći ili dobiti na temelju zasluga, ali sam mogao djelovati ili zahvalno primajući ili nezahvalno odbijajući taj dar.

I dok se danas molimo za naše drage pokojnike jedno je sigurno: Nije upitna Božja ljubav za svakog čovjeka kojom nam želi dati radost da uživamo po svu vječnost promatrajući njegovo lice. Upitan je naš život pred njim, te stanje u kojem nas konac zemaljskog života zateče. Zato je dvostruka poruka ovog dana:

  • Prva poruka i poticaj je da se molimo za svoje vjerne mrtve koji su još u stanju pročišćavanja od svojih slabosti i grijeha, mana i nesavršenosti, kojima su sebe lišili mogućnosti da odmah promatraju lice Božje, jer nisu bili čista srca. U stanju u kojem se nalaze sigurno sad to žarko žele. Sad shvaćaju težinu svoje ljudske površnosti i slabosti, težinu odijeljenosti od Boga, izvora života, što ne zemlji nama ljudima ne polazi za rukom shvatiti u tolikoj radikalnoj mjeri, te nam onda i ne pada teško što ga ne vidimo i ne znamo tražiti. I dok čeznu za Bogom kao svojim punim ostvarenjem, pateći što to nisu u potpunosti ostvarili i na zemlji, sebi ne mogu drukčije pomoći nego tom pročišćavajućom patnjom, dok ne dođu u čisto stanje, stanje čistog srca, da mogu stati pred lice Božje, oslobođeni svih nečistoća i nesavršenosti, živeći isključivo od njegova sjaja. No, zato im mi možemo pomoći svojim molitvama i žrtvama, da se njihova želja za Bogom što prije ispuni.
  • Druga poruka je nama na zemlji, da sami živimo na način na koji to Gospodin od nas očekuje, kao gorljivi vjernici, žarko želeći svoga Oca još na zemlji što je moguće bolje upoznati i žarče ljubiti. A uostalom, živeći takvim intenzitetom ljubavi prema Bogu najbolje ćemo pomoći svojim pokojnicima, jer naš Bog i Otac ne može ne uslišati molbe molitve koje mu uputimo čista srca. Čuvajmo stoga svoje srce čistim, jer grijehom u vremenu odbacujemo Božji dar koji ima vječne dimenzije. Grijehom sebi zatvaramo oči prljavim naslagama pred licem vlastitoga Oca, te zato Gospodin Isus želi da se držimo blaženstva o čistoći srca, kao i svih ostalih, da bismo stekli preduvjete za posjedovanjem nebeske baštine. Neka ovaj sveti spomendan naših pokojnika bude poticaj da probudimo svijest zajedništva između nas i njih, zajedništva i pomaganja, koje će i nas i njih voditi vječnom ostvarenju radosti promatranja lica Božjega.