Perušanje, čijanje i kolinje - običaji koji su spajali rad, veselje i zajedništvo

Perušanje kukuruza (perušala)

Iako su kukuruz (Zea mays) Europljani relativno kasno upoznali i počeli uzgajati kao poljoprivrednu biljku, ona je vrlo brzo ovladala poljima Europe kao jedna od  najizdašnijih žitarica. Ubrzo, kako je Europa prihvatila kukuruz, tako se on počeo sijati i na plodnim poljima Slavonije. Nažalost, prekopakranska polja nisu tako plodna kao slavonska, ali su kukuruz kao žitaricu  brzo prihvatili i seljaci iz Prekopakre. Tijekom XIX i XX st. , osim što je služio za stočnu ishranu, ljudi su kukuruz koristili i u ljudskoj ishrani. Podosta seljaka iz Prekopakre često je koristilo  kukuruzno brašno u svojoj prehrani. Kukuruz su uglavnom sijali na poljima izvan sela, gdje su  poljoprivredne plohe veće i lakše za obradu nego površine uz samo selo. Plod jednogodišnje biljke kukuruza je klip, a po njegovoj ovojnici (perušina) je i naziv ovoga običaja. Doduše, mi u Prekopakri tu ovojnicu kukuruznog klipa zvali smo perušovina ili komušina.

Kada bi kukuruz dozrio, seljak bi plodove (klipove) obrao zajedno sa suhom ovojnicom (perušinom). U Prekopakri bi rijetko koji poljoprivrednik imao velike površine pod kukuruzom, ali bi  domaćin za obiranje ploda uvijek okupio više osoba kako bi mu pomogli što prije obrati suhe klipove. Skupljeni plodovi (klipovi ) prevezeni su s polja do dvorišnih nastamba seljačkog domaćinstva. Bogatiji seljaci imali su veće poljoprivredne objekte (šupe ili staje sa sjenicima), pa bi tamo privremeno držali neoperušane kukuruzne klipove.

Kada bi ubrali sve zrele klipove s polja, pristupili bi perušanju klipova, dakako ako su sakupili dovoljan broj radnika za taj posao. Siromašniji seljaci, koji nisu imali prostrane poljoprivredne objekte, kukuruz su dovozili u ljudske nastambe (sobe u kojima su obitavali) i odmah pristupali perušanju kukuruza ili ih perušali na svojim dvorištima.

Gdje god su bila, kod bogatijih ili siromašnijih seljaka, perušala su uvijek bila vesela zgoda da se okupi veći broj  (nekada i preko 40) ljudi. Perušanju su se veselili posebno mlađi ljudi, momci i djevojke. Mnoga poznanstva upravo su počinjala na veselim večerima uz perušanje kukuruza. Istovremeno se uz komušanje kukuruza mogla čuti priča nekoga od sudionika perušanja. Seljaci bi se nadmetali tko će ispričati smješniju priču,  anegdotu ili pošalicu. Nadareniji bi izvodili i cijele kuplete ili pričali vic za vicom. Bilo je zanimljivo vidjeti gdje na gomili toploga kukuruza sjede stariji seljaci i pričaju o prošlim vremenima, koja su uvijek bila bolja nego ona sadašnja. Momci i djevojke radije su sjedili postrani na komušini, pomalo se kradomice pogledavali, dodirivali i smijuljili. Djeci je bilo svejedno gdje su sjedili, malo su komušala kukuruz, a više su se igrala sa kukuruznom gareži  (mazali  garež po licu) ili svilenim  vlaknima (ocvalim ženskim cvijetom) kukuruza pravila si fašničke  brkove i kosu. Svi  su bili zaposleni oko komušanja kukuruza, a domaćin …. on i nije stigao komušati kukuruz jer su ga, doslovno svi sudionici perušala, „razvlačili“ na sve strane. Uvijek je netko bio žedan (dakako kave, rakije, piva ili vina) ili je uvijek nešto nedostajalo (košara, previše komušine ili premalo klipova). Bilo je bitno samo da se šali na račun domaćina ili domaćice.

Tijekom perušala često se mogla čuti i pjesma veselih poljoprivrednika koji su bili zadovoljni što su još jedan poljoprivredni posao uspješno priveli kraju.       

Čijanje (čehanje) perja (doděrky)

Poslije napornih proljetnih, ljetnih i jesenskih poslova  (sijanje, sadnja, njega usjeva, ubiranja plodova i obrada tla) seljaku tijekom zime dolazi malo zatišje u obavljanju poljoprivrednih poslova . 

Zime su nekada bile duge, snježne i hladne. Seljaci su se zimi često družili u svojim zagrijanim nastambama, raspravljali o svemu i svačemu, ponekad zapjevali i zaplesali. Jedan od takovih običaja gdje bi se okupilo veći broj osoba bio je i običaj čihanja  perja.

Tijekom kalendarske godine u selskim domaćinstvima, uglavnom žene, othranile bi veće količine peradi (kokoši, guske, patke i pure) od kojih su koristile meso i perje. Domaćinstva su uglavnom koristila guščje i pačje perje. Perje koje se sakupilo tijekom godine, čehale su žene u kasnu jesen ili zimu. Sezona čehanja perja počinjala bi krajem studenog  i trajala skoro cijele zime, ovisno o broju očerupanih gusaka i pataka te sakupljenoj količini perja. Kako je koja domaćica završila sa čerupanjem svoje peradi, skupljanjem perja, pozivala je susjede i prijateljice na večernje čehanje perja. Kod nekih domaćica to je trajalo po dva tjedna, a one koje su toga imale malo, sve se završilo za jednu ili dvije večeri. Na takovim čijalima (lokalni izgovor) znalo se sakupiti i po dvadesetak žena, ali i poneki muškarac. Uporno su čehali perje pazeći da ne pušu niti da kišu. Zato su neprekidno govorile, bez reda i najave.   

Nezgodno mi je da vam prepričavam njihove razgovore. Ne radi nekih velikih tajni, već radi toga što sam te razgovore slušao kao dijete, a tada mnogo toga nisam razumio. Naime, mene su ponekad sobom povele baka ili mama. Mi kod kuće nismo imali patke ni guske, pa tako ni perja, ali su njih dvije često  išle pomoči susjedama čehati perje. Već je kazano da je kod pojedinog domaćinstva čehanje trajalo i po dva tjedna, a negdje tek dva dana, ali zato je svaka domaćica na koncu obavljenih poslova organizirala ʺ DODĚRKY ʺ.

To je bila završna večer dobro obavljenih poslova čehanja perja. Dodĕrky su riječ češkoga podrijetla. Hrvatski naziv za takovu večeru ne znam i nisam nigdje u rječnicima našao prijevod te češke riječi.

Iako je domaćica svaku večer pogostila sve one koji su perje čehali, dodĕrky su bili ipak nešto posebno. Bila je to svečana večera uz prethodno nešto malo čehanja perja.

Domaćica je za tu prigodu pripremila podosta kolača, crne kave, kuhanog vina ili rakije, raznih kobasica i čvaraka, svježeg kruha, a često je znalo biti i raznog pečenoga mesa. Dakako da je poslije takove obilate gozbe ubrzo došlo  i do izvođenja raznih skečeva, veselih priča i recitacija,  a na koncu bi završilo pjesmom.  Često se na takovim završnim večerima našlo mjesta za glazbenike, a gdje je glazba tamo je ubrzo i ples.

Prekopakrom je godinama kružila pošalica:

ʺDodĕrky su u Donjem kraju, domaćice ne brane, da im perje ne leti, baš na sve strane ʺ.

Kolinje 

Poljoprivrednici u Prekopakri  i poljoprivrednici u rubnim dijelovima Pakraca bili su vrlo uspješni u uzgoju i tovu životinja. U neku ruku to im je određivala konfiguracija terena, odnosno plodnost tla. Nije to bilo intenzivno stočarstvo ali za ona vremena Prekopakra je imala sasvim solidan uzgoj stoke. Skoro svaki seljak imao je par konja (neki i više), nekoliko krava, nekoliko svinja, poneku ovcu i kozu te veće količine zečeva i peradi.

Prije pedesetak i više godina na području Pakraca i Prekopakre, te Filipovca i Lipika nisu se uzgajale ovce i koze u većim količinama. Seljaci su imali tek nekoliko ovaca i poneku kozu.

Svinje i prasce imali su i oni stanovnici u selu koji se nisu bavili poljoprivredom, već su radili u nekome  poduzeću u Pakracu i Lipiku. Takvih stanovnika nije bilo samo na selu, već i u rubnim dijelovima Pakraca i Lipika. Dakako da  su to bile uglavnom radničke obitelji.

Uzgoj tovnih svinja bio je uglavnom jednogodišnji proces, od ranog proljeća do zime (uglavnom početak prosinca). Tovne svinje težile bi od 120 – 150 kg. Ako je tov duže trajao svinje bi dosegnule težinu  i preko 200 kg. Uzgajale su se razne pasmine ovisno o izboru uzgajivača i njegovoj potrebi za mesom, odnosno pravljenju  mesnih prerađevina.

Krajem studenog ili početkom prosinca, kada su nastupili hladni jesenski (zimski ) dani, po dvorištima uzgajivača bilo je vidjeti užurbana kretanja sudionika nastupajućeg  kolinja.

Sve bi krenulo pripremom domaćina i domaćice u osiguranju svih potrebnih alatki, kotlova, korita, čengela,  te soli i raznih začina potrebnih za samo kolinje. Domaćin bi angažirao stručnog mesara, ili bi  pozivao potreban broj sposobnih i spretnih muškaraca i žena za cjelodnevan posao oko kolinja. Ponekad, gdje je bilo više tovljenih svinja, taj bi se posao produžio i na dva ili više dana.

Prohladnim ranim jutrom domaćin bi naložio vatru pod kotao u kojemu treba ugrijati vodu do njenog vrenja. Da bi se zagrijalo tijelo, dobilo još malo odvažnosti i spretnosti, domaćica (domaćin)  nude sudionike kolinja vrućom kuhanom rakijom. Kada bi nje ponestalo valjala je i nekuhana hladna rakija. Jadna svinja već je predosjećala što ju čeka i na sve načine pokušavala izbjeći zlu sudbinu. Rijetko joj je kada  to uspjelo  ali znalo se dogoditi, da nezagrijani  muškarci uzmu malo više  rakije za ohrabrenje, svinja dođe do prigode i napusti mjesto okršaja.

Kod sposobnih majstora tovljenik nije imao nikakvih izgleda za bijeg. Brzo je savladan, poliven vrućom vodom, očišćen od čekinja  i dobro izbrijan oštrim noževima. 

Kada bi tovljenika  rasjekli na polovice, domaćin zadovoljan kvalitetnim mesom i debelom slaninom zalijeva suha hladna grla svojih pomagača dobrim vinom,  ako ga je nabavio iz Pakračkih vinograda. No, znao je često biti dobar i tudum iz prekopakranskih ili majurskih vinograda,  a  ionako su već dobili kvalitetnu domaću rakiju. Na koncu, nisu došli oplakivati svinju nego raditi na kolinju. 

Svinjske polovice obrađivali su u manje prikladne komade mesa, a za šunku se posebno pazilo kako će biti obrađena. Moralo je na njoj biti dovoljno slanine kako bi ljepše izgledala. Prekopakranski  seljaci i mesari, tijekom samog kolinja, radili su kvalitetne kobasice ( mesne i krvavice ), švargle, te topili slaninu i salo u mast i poveće slanije čvarke. Crijeva za kobasice su sami spravljali od tek zaklane svinje ili bi crijeva unaprijed kupili u mesnicama u Pakracu i Prekopakri.

U pravljenju svinjskih proizvoda bilo je i nekih razlika između hrvatskih i čeških obitelji. Prethodno navedeno u postupku kolinja jednako je i kod hrvatskih i kod čeških obitelji.

Razlika u obrađivanju svježeg mesa svinje je u slijedećim postupcima. Česi su, osim već navedenih kobasica, radili i kobasice koje su zvali ʺbuhtovkeʺ.

Bile su to kobasice pravljene od kuhanog mljevenog mesa uz dodatak  bijelog kruha (vodom  natopljenog) i s podosta raznih začina. Od vode u kojoj se kuhalo meso (očišćene iznutrice, kožice, svinjska glava) uz dodatak začina i kuhanog ječma (geršla) spravljali su vrlo ukusnu i pikantnu juhu. Nazivali su je  „prdelovkaʺ.

Domaćin svakog kolinja, osim bogatog ručka priređivao bi još bogatiju večeru za sve sudionike kolinja, a dobrodošli su i samo pozvani  gosti.

U susjednom selu Filipovcu bio je običaj kod djece, da u večernjim satima posjete kuću domaćina kolinja, pred ulazna vrata kuće stave poveću posudu (tepsiju),  i u njoj pisanu poruku, a zatim pokucaju na vrata. Domaćin je  pročitao slijedeću poruku:

ʺMi smo čuli, da je danas , kolinje kod vas,

molimo da ostavite, nešto i za nas.ʺ

Isti običaj bio je i kod nekih obitelji u Prekopakri, odnosno tamo gdje je bilo više djece.

Kod čeških obitelji bio je i običaj da djeca, dan poslije kolinja, raznose prdelovu juhu, kobasice i čvarke  bližoj rodbini, kumovima i susjedima. Za  donesene proizvode kolinja djeca su bila darivana s ponešto novca za svoj džeparac. Kao manji dječarac, desetak i više godina, i sam sam  raznosio kolinje rodbini i susjedima. 

Nastavak slijedi

U Daruvaru, 2012. - dopunjeno  2024.  god.

                                                              Siniša Njegovan Stárek