Majáles (Prvomajske svečanosti)

Fotografija 1. - Obitelj Šerger suši sijeno na Jasikama (prekopakranska verzija) 1966. godine. Slijeva: Marijan Dominiković, Stjepan, Marija i Mira Šerger.

Majáles (Prvomajske  svečanosti)

Dan prije 1. maja u Prekopakri su momci  postavljali djevojkama grane bukve i gloga  pred prozore ili na dvorišne kapije.  Na grane su objesili razne manje darove. Tako okićene grane nazvali su „majpanima“. Kako su ih stavljali pred noć, tako su ih morali i čuvati preko noći, da im netko ne pokrade darove prije nego što ih ugleda odabranica.

Po cijelom selu, dan prije 1. maja, svako domaćinstvo  (većinom djeca i momci) okitilo je svoje drvene plotove velikim i manjim granama tek prolistale bukve ili gloga. Bila je to prekrasna kombinacija rascvjetanih voćaka uz selsku cestu, proljetnog cvijeća pred kućama i mladog zelenog lišća na svježe obojanim drvenim plotovima. Za taj dan svaki stanovnik je pomno očistio makadamsku cestu pred svojom kućom.

Kao osmoškolac, već tamo od prvog razreda osnovne škole, išao sam ranim jutrom po tek prolistale bukove grane u Bare, predio nedaleko Prekopakre, gdje su stariji ljudi i djeca čuvali krave na paši. Tamo je svoje dvije krave čuvao i moj susjed, školski kolega i prijatelj Antun Urmović, dijete  kao i ja. Već od sedme godine on  se svako jutro dizao u pet sati i napasao  krave, sve dok ne bi smo krenuli u školu. Krave je napasao i za 1. maj. Ja bih svakog prvog maja došao do njega, nalomili bi smo bukovih grana i nosili kući da okitimo svoje drvene plotove. Trajalo je to nekih pet ili šest godina. Tada mu je umrla majka, a njega dali u Dječji dom u Lipik. Od tada više nikad nisam kitio majpan na svojoj kapiji.

Skoro u svim selima na daruvarskom području (gdje je živio veći broj Čeha) mladež je u centru sela postavljala oguljeno visoko mlado stablo bukve ili graba,  na čijem vrhu su ostavljali nešto grana koje bi okitili raznim trakama, maramicama i pokojom bocom pića. To čine i danas . 

Koliko se ja sjećam u Prekopakri takav običaj nije bio unazad 55 godina.  Pojedini stariji prekopakranski  vatrogasci su tvrdili da su oni u suradnji s Češkom besedom, u vremenu između dva rata, postavljali takovo mlado drvo kod Češkog doma i održavali vrtnu zabavu „m a j á l e s“. Prije gradnje Češkog doma takove zabave održavale su se u dvorištu gostione vlasnika Antuna Barte, koji je bio dugogodišnji predsjednik  vatrogasnog društva i osnivač  Češke besede u Prekopakri.

Hrvatsko stanovništvo u Prekopakri je postavljanje takvog mladog kićenog drveta nazivalo „m a j p a n“ (od njemačkog Maibaum). Bila je to stara tradicija i održavala se u sjeverozapadnom kraju pakračkog područja.

Poslije II. sv. rata vatrogasci su  nastavljali sa zabavama za 1. maj i ponekad bi postavljali visoko  mlado stablo u dvorištu Češkog doma, ali  nažalost to su radili s većim  vremenskim prekidima.

Obilježavanje 1. maja u Pakracu preuzeli su uglavnom radnički sindikati, a u samoj Prekopakri pomalo sve društvene organizacije koje su djelovale u selu.

Sam 1. maj nije se slavio kao obiteljski praznik, ali je zato, vrlo često, više obitelji išlo zajedno u prirodu, gdje bi uz nekakvo pečenje i dobro piće znalo provesti cijeli dan u zdravom prirodnom okolišu.

Žetvene svečanosti (Obžίnky)

Početkom  ljetnog doba nema značajnijih običaja vezanih za mukotrpan seljački rad u prirodi.

Sredinom lipnja livade su u punom cvatu i tada treba odabrati pravo vrijeme da se te livade pokose, trava se na vrijeme osuši i odmah spremi u štagljeve. Mnogo poljoprivrednog posla i nije bilo vremena za nekakav običaj. Bogatiji seljaci su sjeno spremali u štagljeve ili na tavane iznad objekata gdje je obitavala stoka. Kod siromašnijih seljaka sijeno je bilo složeno u plastove negdje bliže štali u kojoj se nalazila stoka. Prekopakra nije imala nekih velikih površina pod livadama, niti puno sijena, ali nije bilo ni nekakvog običaja vezanog za sjenokošu ili sušenja sijena.

Fotografija ispod ovog teksta je podosta zanimljiva, iako tako ne izgleda. Naime, fotografija je snimljena 1966. godine na Jastrikama ili Jasikama. Područje je to za koje Prekopakrani smatraju  kako pripada Prekopakri, i nazivaju ga Jasike,  ali ono ne pripada Prekopakri. To zemljište katastarski pripada Filipovcu, a ne Prekopakri. I vlasnici ove sjenokoše su iz Filipovca, odnosno obitelj Šerger, koja suši sijeno na svojoj livadi u Prekopakri na Jastrikama - filipovačka verzija imena.

Fotografija 2. - Članovi Češke besede Prekopakra  na Žetvenim svečanostima u Daruvaru 1925. godine.

Prvi zanimljivi običaj dolazi koncem ljeta, i to su žetvene svečanosti. No, sam po sebi taj običaj i nije toliko značajan za Prekopakru, odnosno nije se kod svih stanovnika prakticirao u Prekopakri. Hrvatsko stanovništvo u Prekopakri nije obilježivalo taj običaj, odnosno nije svečano obilježivalo završetak žetve žitarica.

Kod češkog stanovništva situacija je ponešto zapetljana u obilježavanju toga običaja. Česi nisu na području same Prekopakre  svečano obilježavali završetak žetve kao poseban događaj. U svečanosti obilježavanja završetka žetve sudjelovali su u drugim selima i mjestima  u sklopu  kulturnih događanja čeških manjinskih društava. Te svečanosti čeških manjinskih udruga, između dva svjetska rata nazivali su  „obžínky“, da bi im devedesetih godina XX. st. promijenili naziv u „dožínky“. 

Žetvene svečanosti  uglavnom su se održavale u Daruvaru ili selima oko Daruvara (Končanica, Hercegovac, Ivanovo Selo), te Kaptolu  kod Požege. Prekopakrani  (uglavnom članovi „Češke besede“) prvi puta na takovim svečanostima sudjeluju 1925. g. u Daruvaru. To su ujedno i prve svečanosti koje su održane. Od tada, redovito svake godine sudjelovali su u svečanostima sve do II. sv. rata. Nakon  rata svečanosti se održavaju svake druge godine, a članovi Besede iz Prekopakre sudjeluju skoro na svim Žetvenim svečanostima, sve do danas.

Fotografija 3. - Članice Češke besede Prekopakra na Žetvenim svečanostima u Daruvaru 1925. godine. Bile su prve Žetvene svečanosti češke manjine u Hrvatskoj.

Sudjelovanje na Žetvenim svečanostima odnosilo bi se na slijedeće radnje: sudjelovanje u svečanom mimohodu alegoričnih vozova (okićenih seljačkih kola (traktora) ili prikazivanje nekakvog poljoprivrednog posla vezanog za urod žitarica), te sudjelovanje u kulturno-umjetničkom programu samih svečanosti.

Kako bi mogli sudjelovati na Žetvenim svečanostima članovi Češke besede iz Prekopakre  morali su danima pripremati razne rukotvorine (vijence i bukete od žitnih klasova), poljoprivredne alatke  (mlatilice, kose i srpove ), ali i glazbeni i plesni program.  S pripremljenim programom nastupali bi u raznim mjestima gdje su se održavale Žetvene svečanosti, ali nije mi poznato da su nekada s istim programom nastupili i u Pakracu ili Prekopakri. Doduše s nekim segmentima iz toga programa znali su nastupati u Prekopakri i Pakracu, ali nikad s cijelim programom.

No, žetva pšenice u Prekopakri te vršidba iste,  bili su itekako značajni događaji za prekopakranskog seljaka. Teško da bih mogao kazati da pripadaju kategoriji običaja. Ipak, opisati ću ta događanja tijekom ljetnih mjeseci,  da se na njih ne zaboravi. Bili su to lijepi i veseli dani, puni prašine, slame i pljeve, ali i bogatog krupnog pšeničnog zrna, seljačkog znoja i zadovoljstva bogatim urodom. Do pedesetih godina prošlog stoljeća na  poljima u Prekopakri sijala se uglavnom domaća pšenica (Osječka šišulja, Vuka i dr.). Zatim su seljaci počeli sijati talijanske sorte (San Pastore, Leonardo, Libellulu i Abbodanzu), koje su ubrzo prevladale na seljačkim poljima. Pšenica bi dozrijevala koncem lipnja, a polja su oživjela žeteocima početkom srpnja. Želo se srpom, kosom, a kasnije i samovezačicom. Nakon toga je slijedilo vezanje pšenice u snopove. Za to vezanje koristilo se već pripremljeno vezivo od usukane ražene slame (ona je puno duža od pšenične slame ). Slijedeća radnja je bila slaganje snopova u   granice ili krstine ( krstak). Granica se pravila s pripremljenim johinim ili bagremovim kolcima. Ušiljeni kolac bio bi zabijen u posljednji naslagani snop na vrhu granice radi čvrstine granice. Snopovi su se slagali tako da su se klasovi jednog snopa stavljali u sredinu i preklapali klasovima drugog snopa. U jednu granicu slagalo se 21 snop. Krstine su se slagale na isti način, samo što nisu imale drveni kolac i sastojale su se od 17 snopova.  Takove granice i krstine rasporedile bi se uzduž polja kako bi se pšenica u snopovima što prije prosušila. Valja kazati kako je žetvi  seljak uvijek pridavao veliku pažnju i radi toga je bilo  na polju mnoštvo žetelaca. Jedni su kosili kosom (uglavnom muški), žene su žele srpom i vezale snopove, da bi ih zajedno slagali u krstine. Djeca su nosila vodu žednim žeteocima. Vodu su seljaci nosili iz sela u velikim staklenim pletenim bocama, ali ta  bi se voda i u hladu brzo ugrijala, pa su starija djeca išla po vodu na najbliži izvor vode.

Na predjelu Jasike, koji se nalazi između Prekopakre – Klise i Filipovca, uvijek su seljaci sijali velike površine ozime pšenice, raži i ječma. Po ljetnim žegama itekako je bila potrebna svježa voda za umorne žeteoce. Upravo na tom predjelu Jasika, od Prekopakre prema Klisi, nalazio se izdašan izvor kvalitetne pitke vode. Prije stotinu i više godina seljaci su itekako koristili taj zdravi, uređeni izvor ugodne pitke vode. Korištenje te izvorske vode, za umorne i žedne žeteoce, trajalo je sve do pojave kombajna i skidanja ljetine na taj način. 

Žetva je obično trajala  čitav dan, po vrućem srpanjskom suncu. Oko podneva znali su se žeteoci malo odmoriti u hladu obližnjeg drveta, a poslije podne nastaviti s žetvom. Tamo gdje nije bilo dovoljno odraslih morala su i djeca raditi kao žeteoci. Bez obzira na vrlo naporan i težak rad, seljak je bio vrlo radostan dobrim urodom pšenice. Kod bogatijih seljaka žetva je trajala i po nekoliko dana.

Pšenica se prosušila i valjalo ju je prevesti kući, složiti u kamare ili stogove. Nakon toga trebalo je čekati da se dođe na red za vršalicu  i organizirati vršidbu pšenice.

Pšenica se prosušila i valjalo ju je prevesti kući, složiti u kamare ili stogove. Nakon toga trebalo je čekati da se dođe na red za vršalicu  i organizirati vršidbu pšenice.

Vršidba pšenice je nekada bio jedan od najradosnijih događanja u selu (možda i  običaj) za djecu, a svakako i za svako domaćinstvo u kojemu je vršidba trajala. Po ugrijanom sparnom zraku letjela je pljeva iz košara koje su nosila djeca. Snažniji muškarci bacali su snopove  vilama na vršalicu,  spretnija seljanka povez  snopa  srpom bi prerezala, a trezveni mašinist ubacivao bi rasuti snop pšenice u vršalicu.

Slamu je vršalica izbacivala na jednu, a zlatno zrnje na drugu stranu.

Vilama su slamu dočekivali za to odabrani žeteoci i uz pomoć djece odgurivali do mjesta gdje je već slijedeća ekipa slagala kamaru slame.

Najčešće je domaćin bio taj koji je zlatno zrnje pšenice dočekivao na drugom kraju vršalice i ponosno ga spremao u teške jutene vreće.

Tijekom vršidbe nije bilo vremena niti za odmor, niti za pjesmu ali je zbog toga često bilo verbalnih seljačkih bisera i raznih smicalica i pošalica. Kao i svaki dobro obavljeni posao tako je i vršidba završavala obilatom gozbom koju je priredila domaćica sa svojim ženskim pomagačima.

U kasnu noć, umorni seljaci, zapjevali bi sve one radosne pjesme koje su znali, a grlo je valjalo  isprati rakijom i vinom od silne ljetne prašine i pšenične pljeve.

Prvu vršalicu  za  žito u selu imao je Alojz Bartoš  i s njome vršio je žito  skoro u cijelom selu.

Da vršidba nije bio nimalo lak i jednostavan posao  kazuje i podatak da je slaganje žita ili slame u kamare  znala i radila tek nekolicina seljaka:  Anta Širac, Iva Širac, Mirko Širac, Franjo Širac, Ivo Fogl, Andrija Širac,  Josip Kubalek, Antun Novak, Franta Vancl.

Fotografija 4. - Vršidba pšenice kod obitelji Šerger u Filipovcu 1970. godine. Sliku ustupio Damir Palatinuš iz Daruvara.

Fotografija 5. - Kvalitetna pitka voda s izvora Točak i danas se koristi za piće. Antun Nora iz Pakraca jednom mjesečno dolazi na izvor Točak kako bi u domaćinstvu imao kvalitetnu pitku vodu. Snimio S. Nj. Stárek 17. 6. 2024. godine.

Fotografija 6. - Pšenica na predjelu Jasike u punoj zriobi desetak dana prije normalnog roka. Snimio S. Nj. Stárek 17. 6.  2024. godine.

Fotografija 7. - Vršidba u dvorištu obitelji Kubalek u Donjem kraju Prekopakre. Snimljeno Kodacolor print 1959. godine. Fotografiju ustupio Josip Kubalek iz Prekopakre.

Fotografija 8. - Pšenica požnjevena, vršidba završena, pšenica samljevena u kvalitetno brašno od kojega su domaćice pekle kvalitetan kruh u krušnoj peći. Četiri do pet komada kruhova, težine od oko 2 kg, pekle u domaćice jednom tjednom. Mariji Šerger pomažu unuka Ksenija Posavac i suprug Stjepan iz Filipovca. Snimak sačinjen 1990. godine.

 Nastavak u slijedećem broju

U Daruvaru, 2012. -  dopunjeno 2024. g.

Siniša Njegovan Stárek