Mimi - 13. siječnja 2025. - 13. siječnja 2026.
PRIČE I HUMORESKE S OBALE PAKRE

Zidar i lipa

27.04.2023. 09:33 | 15927 pregleda | Objavio: Siniša Njegovan Starek | Rubrika: Kolumne

 

 

 

Kirijaši

U Donjem kraju Prekopakre, u samoj ulici koja je završavala poljskim putem za Ciglanu u Filipovcu, bilo je nekih tridesetak kuća. Više je kuća bilo na lijevoj strani ulice, odnosno strani koja je bila usmjerena padinom na pakračku stranu. Od tih tridesetak kuća u dvadeset i tri kuće živjeli su češki doseljenici, prva odnosno druga generacija doseljenih Čeha u Prekopakru.

Većina tih doseljenika bili su zanatlije po zanimanju, a najviše ih je bilo građevinske struke: zidari, tesari, klesari, pa i kirijaši, ako u građevinare brojimo i ljude koji prevoze građevinski materijal: pijesak, šljunak, vapno ili drvenu građu.

Upravo ti kirijaši, koji su prevozili građevinski materijal svojim seljačkim kolima s konjskom vučom, prilagođenim za prijevoz građevnog materijala, bili su vrlo zanimljivi ljudi. Bili su vrlo nadareni za glumu, glazbu, a posebno za šalu i pjesmu. Možda radi zahvalnosti za dobar njihov rad, ili možda iz puke šale, u Prekopakri su o njima smislili i pjesmicu koja je nekako ovako sročena:

Salač – Vacek ,

Mizera – Pitzek,

vrsni naši kirijaši,

voze te iz Donjeg kraja,

ako treba i do raja!

Po selu se pričalo da je tu pjesmicu smislio selski pjesnik Václav Vancl, prije sto godina, koji je i sam bio građevinski majstor, odnosno bio je vrlo nadareni zidar. Vanclova kuća bila je smještena upravo  na polovici puta između kuća kirijaša navedenih u njegovoj pjesmici. Vjerojatno da mu je pjesmica „ pala na pamet“ nekoga jutra, kada su već u pet sati izjutra „naši kirijaši“ odlazili u Kusonje, odnosno u korito rijeke Pakre, da iz njega vade mokri šljunak ili pijesak i voze kupcima u Pakracu i okolini. Kako bi uopće došli u Pakrac, odnosno u korito rijeke Pakre u Kusonjama, naši kirijaši: Salač - Vacek – Mizera - Pitzek morali su se nekim sokakom „spustiti“ u Pakrac, jer Prekopakra je na brdu u odnosu na Pakrac.

Opis nije dostupan.

Fotografija: Kirijaš iz korita rijeke Pakre vadi veće kamenje i tovari na svoj „gumenjak“, odnosno na seljačka zaprežna kola sa gumenim kotačima – modernija inačica seljačkih zaprežnih vozila. U pozadini se vidi razrušeno pakračko kupalište, zgrada bivšeg Špančićevog mlina zajedno sa stambenom zgradom, te proizvodne zgrade  NIK-a Pakrac. Snimio Vjekoslav Štrk 1978. godine. Fotografiju ustupio  Muzej grada Pakraca u čijem je vlasništvu ista.

Stara lipa i vještice    

Prije nekih stotinjak godina Prekopakra nije imala ulice prema Pakracu, već poduže sokake. Tri lijepa sokaka. Nije to bila neka velika nizbrdica prema Pakracu i lako se dala savladati. Naročito je lako seljanima bilo hodati ljeti kada je debela prašina dosezala do gležnjeva, ili još bolje u jesen ili proljeće, kada je sokacima zavladalo prekrasno žitko žuto blato, tako da su ljudima i čizme ponekad bile premalene. A zimi? Zimi su nanosi snijega dosizali i do volovskih repova. Takove ljepote vladale su u sva tri sokaka, okrenuta nizbrdicom prema Pakracu . No , za ovu priču važan je onaj prvi sokak, gledajući prvi,  ako se kreće od Lipika prema Pakracu. U to je vrijeme u sokaku  bila  tek jedna kuća. Taj sokak imao je nekoliko imena. Prvo ime dali su mu Hrvati - Martinovića sokak – prema prezimenu obitelji koja je imala kuću u Prekopakri na vrhu sokaka. Doseljeni Česi sokaku su dali svoje ime – Pihirov sokak –  prema obitelji koja je stanovala u kući na vrhu sokaka, preko puta  obitelji Martinović, ali i po obitelji Pihir , koja je stanovala na dnu sokaka, odnosno u Pakracu. Pakračani su sokak nazivali samo Pihirov sokak.  Ali,  ta imena sokaka i nisu važna za ovu priču. Za ovu priču važna je l i p a, stara lipa, koja je rasla negdje u sredini ovoga sokaka dugoga dvjesto metara, sokaka  s puno imena. Bila je to velika lijepa stara lipa, bujne krošnje i debelog stabla. Rasla je ispred kuće obitelji Ađijević, odnosno zidara Mije Ađijevića. Mijo i njegov rođak Toma Ađijević tvrdili su da su lipu posadili njihovi preci, kada su osnivali selo Prekopakru , a to znači da je lipa prije 70 godina imala oko 200 godina. Lijepa starost, ali lipa je bila ponešto narušenog zdravlja. Naime, u danjem dijelu debla istrunulo je drvo i nastala je povelika šupljina, dovoljna da u nju stane odrastao čovjek. Otvor pri ulazu šupljine i nije bio toliko velik, odrastao čovjek  morao se sagnuti da bi ušao u šupljinu lipe, ali u šupljini je bilo dovoljno mjesta da se odrasla osoba sasvim komotno smjesti.

 Danju je lipa zaista lijepo izgledala, ali noću ljudi su najčešće obraćali pažnju na tamni otvor u velikom deblu, koji im se činio pomalo mističnim. Sam otvor i nije izgledao toliko mističan, koliko im se šupljina lipe činila sablasnom. Selom su kružile priče da se u šupljini, za vrijeme punog mjeseca, skrivaju vještice, a da po tamnoj noći izlaze van i hvataju djecu koja lutaju po sokaku. Svakako da su tim pričama odrasli plašili djecu, da noću ne hodaju po opasnom sokaku. No, bilo je u tim pričama i ponešto istine, ali tu istinu nisu sačinjavale vještice, već kojekakvi razbojnici koji su presretali ljude i pljačkali ih upravo kod stare lipe. 

Jednoga dana, negdje pred sami II. sv. rat,  zidar Franta….. radio je u Pakracu. Taj dan završio je unutarnje žbukanje omanje kuće ispod Kalvarije. Završivši posao u kasno poslijepodne , odluči malo  zadržati se  u „Građanskoj gostionici“ kod Franje Hošeka. Kakva je to pakračka gostiona ako u njoj nisu bar četvorica zidara, a Hošekova gostionica je bila poznata po gostoljubivosti prema graditeljima  I tako  Franta….. sa svojim cehovskim kolegama, kap po kap, dugo u noć, do kapa do „gleiche“. Kolege se raziđoše, a Franta put pod noge, pa kroz Pakrac do Pichirovog sokaka. Do sokaka, uz pakračke kuće i plotove, put je dobro savladao, sada treba uz tu prokletu blatnjavu uzbrdicu doći u Prekopakru, a Franta na leđima nosi poveću vreću u kojoj ima svoj zidarski alat .

Zidarska žlica, fandla, libela, zidarski čekić i hobla nisu tako teški, ali problem mu predstavljaju tri drvene letve za ravnanje maltera. Letve su dosta dugačke i nezgodne za nositi u vreći. Već su ga dobrano nažuljale i najradije bi ih bacio, ali one su jako dobre i takove sigurno ne će tako lako  ponovo naći .

Noć, kao noć, mrkla, tamna tajnovita, ali Franta mora uzbrdicom do donjeg kraja Prekopakre . Zna da je na sredini sokaka stara šuplja lipa. Zna za priče o vješticama, ali zidari vjeruju u visak i libelu, a ne u vještice. Znao je i priče o razbojnicima, ali njemu nemaju što uzeti, kada je sve novce što je imao ostavio u Građanskoj gostioni kod Hošeka.

I čizme same krenuše s tvrdog pakračkog makadama u prelijepo žitko tamno blato Pihirovog sokaka. Teških nogu, još teže glave s nezgodnim letvama u vreći, Franjo dolazi blizu stare lipe. Kod lipe nema ni vještica ni razbojnika, ali ima hladne jake kiše.

„Pa kuda sad još i ta prokleta kiša?“ - mrmlja naglas umorni zidar .

Do kuće ima još skoro kilometar puta i nema mu drugo nego u rupu, šupljinu stare široko-lisne lipe. Uvuče se Franjo kroz otvor u šupljinu lipe, a za sobom povuče vreću s alatom. Nezgodne dugačke  letve,   jednu za drugom izvadi iz vreće te postavi okomice prema otvoru rupe. Šupljina lipe je suha, ugodno miriše i dovoljno je prostrana da se u nju solidno smjeste zidar, alat i te tri tvrde nezgodne letve. Kiša počne još jače padati, a zidara umor i vino Dominika Šnedorfa u potpunosti savladaju. Nije zidar ni čuo kako su se iz Pakraca vraćali „naši kirijaši“, čija su prazna seljačka kola na konjsku vuču tandrkala po kamenju Pihirovog sokaka.

Opis nije dostupan.

Fotografija: Seljačka zaprežna kola puna vreća pšenice i raži  na putu za mlin.

Seljačka kola kirijaša i u žitkom dubokom blatu pronađu baš onaj najveći tvrdi kamen koji se uvijek tamo negdje nađe gdje ne treba. Doduše, nisu prošla sva četvorica naših kirijaša pored zaspalog zidara, već samo njegovi prvi susjedi Salač i Vacek, koji su se vraćali iz Okučana, kamo su toga dana odvezli brašno i posije iz Wagnerovog mlina na željezničku stanicu u tim udaljenim Okučanima.

U šupljini lipe nastane potpuni mir i tek s vremena na vrijeme čulo se teško disanje zaspalog zidara .

Kiša je pred jutro prestala padati i polako je svanjivalo , ali u sokaku je još uvijek dosta mračno. Četvrtak je u Pakracu tržni dan i dvije mlade seljanke rano su krenule na tržnicu. Gacale su svježe blato sokaka na glavama noseći velike košare pune robe, pripremljene za prodaju na tržnici. Upravo su stigle negdje pedesetak metara nedaleko lipe. Nešto ranije od njihova dolaska, zidar se probudio, što od nezgodnog položaja u kojemu se nalazio, što zbog hladnoće koja je zavladala tijelom. Vidio je da kiša više ne pada i htjede izaći van iz šupljine, ali…. ne može! Na otvoru šupljine poprečno su stajale one tri njegove letve. Pokuša ih pomaknuti, ali ne ide ih izgurati van, a za pomaknuti ih unutra, sam sebi smeta. Zaglavile su se u drvetu debla i zemlje koje je on nagurao nogama dok je spavao . Ne preostaje mu ništa drugo nego  prelomiti letve.

Opis nije dostupan.

Fotografija: Majstori zidari i  pomoćnici iz Donjeg kraja Prekopakre prilikom izgradnje temelja za kuću u Ul. Matije Gupca u Pakracu. Među njima se nalazi i majstor zidar Franta iz Donjeg kraja. S njim su i tri Kubaleka, dva Pejše, dva Šimuneka, jedan Novak, jedan Mareš, jedan Prochaska i još neki nepoznati majstori. Snimljeno šezdesetih godina prošlog stoljeća. Fotografiju ustupio Antun Novak iz Donjeg kraja Prekopakre.

Upravo u to vrijeme dvije mlade seljanke, s teškim košarama u rukama, dođoše blizu lipe .

Najprije su čule hukanje, pa stenjanje i grebanje iz šupljine stare lipe, da bi zatim nešto počelo grepsti, cviljeti i izbacivati zemlju, dok se nisu čuli, jedan za drugim, dva praska! 

Seljanke se pogledaše, dobrano prestrašiše, kriknuše – „vještice“ - i dadoše se u bijeg niz blatnjavi sokak. Žitko blato prskalo im je po leđima, a iz košara poispadala sva roba koju su htjele prodati .  Nisu se zaustavile sve do makadamske ceste u Pakracu.

Već isto dopodne na pakračkoj tržnici mogla se čuti priča :

Noćas su vještice imale pir u Pihirovom sokaku kod stare lipe. Po cijelom sokaku u blato su razbacale kokošja jaja, brašna, sira, maslaca, krumpira, mrkve, peršina i jabuka, a kod lipe su prekrižile dvije polomljene letve ukrašene s dva buketa cvijeća .“

 

Daruvar, 17. 1. 2023.                                                          Siniša Njegovan Stárek

 

* Posvećeno nesretno stradalom Domagoju Ivanoviću iz Donjeg kraja Prekopakre

 

© 2014-2025. COMPAS portal - Sva prava pridržana.