Pogledi što ostavljaju bez daha

Biokovo kojeg grčki geograf Strabon već prije više od 2000 godina naziva Adrion pružilo se iznad makarskog primorja u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Današnji naziv planine iznad Brela, Baške Vode, Makarske, Tučepa i Podgore prvi put se spominje u zapisima od 3. travnja 1382. godine. Domicilno stanovništvo u podnožju planine nazvalo ga je tako vjerojatno po snježnoj bjelini (bil, bilak, Bilkovo, Biokovo) pa ga s primorske strane nazivaju Biokovo ili Bjakovo, a u dalmatinskoj Zagori dali su ime planini u ženskom rodu, Biokova. 

Tijekom trodnevnog izleta osim na jednom vrhu stijena visokih preko 1000 metara što se izdižu iz plodnih i zelenih zaravni od obale Jadranskog mora do njihovog podnožja planinari su obišli vrhove Kimet, Veliki Šibenik te najviši vrh planine i treći najviši vrh u Hrvatskoj, Sv. Jure, visok 1762 metara. Prolazili su biokovskom planinarskom stazom slaganom tehnikom suhozida kojom su se koristili nekadašnji stanovnici naselja iz podnožja planine. Stazom su prošli do planinarske kuće „Slobodan Ravlić“ na rubu jedne od mnogih udolina i dolaca.

Brojne udoline, dolce, škrape Biokova su stoljećima ljudima pružale plodno i obradivo tlo pa je zbog toga Biokovo smatrano hraniteljicom, svetom planinom. Ljudi su ih oživjeli i iskoristili za preživljavanje. U planini se boravilo često, poradi uzgoja krumpira i žitarica, lova, vađenja leda, ali najviše radi stočarstva. Za normalno odvijanje života vlasnici dolaca i stada su na planini imali kolibe odnosno stanove. Najviše stanova, koji su danas većinom napušteni, ali ima onih koji se još koriste ili se obnavljaju imali su stočari iz Primorja, osobito iz Podgore i Tučepa. U prošlosti, dok još nisu korišteni hladnjaci, veliko značenje za lokalno stanovništvo imale su brojne jame ledenice u centralnom djelu Biokova, iz kojih su biokovski ledari vadili led. Ledene blokove obložene bukovim lišćem i umotane u tkaninu od kozje dlake na magarcima su transportirali u mjesta Podbiokovlja i Zabiokovlja, gdje su biokovski led upotrebljavali u ugostiteljske svrhe.

Stanovništvo koje je Biokovo prehranjivalo planini hraniteljici se zahvaljivalo gradnjom sakralnih građevina po istaknutim vrhovima. Vjerojatno su posebno naglašavali štovanje sv. Jure jer se kapelica posvećena njemu nalazila na najvišem vrhu. Kapelica sv. Jure na istoimenom vrhu prvi put se spominje 1640. godine u putopisu fra Pavla Pelizzera iz Rovinja, koja je 1965. prilikom izgradnje TV-odašiljača srušena, a ponovno je podignuta nešto istočnije 1968. godine.

Osim, makarske rivijere s vrhunaca Biokova se mogu vidjeti i jadranski otoci Hvar, Brač, Korčula, Vis te drugi i poluotok Pelješac, a pogled čak seže do talijanske obale kad je zrak najčišći bez vlage u zraku. Prema sjeverozapadu vide se ostale dalmatinske planine uz obalu, Omiška Dinara, Mosor i Kozjak, dok se jugoistočno vidi Rilić koji se nadovezuje na Biokovo uz obalu. Prema istoku s vrhova pada pogled na unutrašnjost dalmatinske Zagore.