Poruka svima koji žele pridonijeti gradu u kojem žive: Just do it!

Radnom akcijom u prvoj polovici 2015. godine volonteri su jedan zapušteni prostor ponovno učinili dostupnim sugrađanima, a iza svega je stajala ideja jednog od njih. "Bilo je to prilično turbulentno razdoblje mog života. Nakon više od 18 godina završio sam na Zavodu za zapošljavanju razočaran svime i svačime. Obzirom da sam po prirodi senzibilniji, kriza je bila tim veća. U tom vremenu preispitivanja tražio sam mjesto gdje mogu biti u stanju pribranosti, smirenosti i sjetio sam se ove crkve pored koje sam prošao tko zna koliko puta i nikad se nisam zapitao što je u njoj, u kakvom je stanju, zašto su ta vrata uvijek zatvorena? Paralelno u to vrijeme pročitao sam tekst Jelene Hihlik upravo o ovoj crkvi i to je bio očit znak i jasan poziv. Iz današnje perspektive mi je jasno da je nakon njega uslijedila lančana reakcija događanja koji su me pripremali za stvari koje su mi se događale proteklih godinu dana.", rekao nam je Mario Barać.

Uspješan ishod akcije ne bi bio moguć bez pomoći brojnih prijatelja i drugih sugrađana dobre volje te jednog lokalnog poduzetnika iz Pakraca. "Uz već spomenutu ravnateljicu i djelatnike Muzeja Grada Pakraca, akciji su se odazvali članovi Povijesnog društva Pakrac - Lipik, prije svih moj prijatelj Stjepan Benković. Rukometaše LiPe praktički nisam ni morao zvati, sami su se uključili. Bilo je tu još nekoliko sugrađana koji su pomogli ili bili voljni pomoći. Ono što svakako želim izdvojiti je velika pomoć i razumijevanje Zdenka Ružičke i njegove tvrtke "Metalko". Zdenko je imao razumijevanja za moje potrebe za materijalom koji je bio nužan da se što bolje odradi ova obnova crkve. Ne samo da je imao razumijevanja nego je na kraju i sponzorirao sav materijal i želio bih da to ljudi znaju. Kako sam u to vrijeme bio nezaposlen nije bio rijedak slučaj da u džepu nisam imao ni kune, ali to nije bio problem za Zdenka i vrata Metalka su mi uvijek bila otvorena. Hvala mu na tome.", ispričao je Mario.

Kao i u svakom poslu postojale su prepreke, a najteže je bilo u početku. "Kud ćeš veće prepreke od crkve koja nije otvorena desetak godina! Kada sam prvi put ušao znam da sam se zapitao, šta ja to radim, je li to uopće moguće napravit. Kao vjernik jasno da sam se pouzdao u Onoga koji mi je uputio ovaj poziv i bilo je previše posla da gubim vrijeme na dvojbe. Što se tiče samog rada najgore je bilo na samom početku. Tjedan dana sam gutao prašinu skidajući opasne dijelove koji su visili sa stropa. To je pomalo frustrirajuće jer radiš 6-7 sati, a na kraju praktički ni ne vidiš neki rezultat tog i drugi dan sve iz početka.", ispričao je Mario istaknuvši kako bez upornosti i predanosti posao ne bi bio završen te kako mu je vjera u Boga davala uvijek snagu za nastavak. "Meni kao vjerniku snagu je davalo pouzdanje u Boga, u njegovu zamisao i plan. Da je Mario Barać bio prepušten sam sebi u ovom poslu, vjerojatno bi već drugi dan odustao. Zato je za mene ova obnova bila obnova ne samo zgrade crkve, njene unutrašnjosti, klupa, zidova. Obnavljajući crkvu nisam zaradio ni kunu, ali ja najbolje znam da je moja zarada bila višestruko važnija i korisnija. Ovo me je doslovno pripremilo za situacije koje bi puno teže proživio bez te pripreme.", dodao je Mario.

Cijeli poduhvat pratila je ljudska znatiželja drugih sugrađana i susreo se sa zanimljivim reakcijama. "Ljudi su bili znatiželjni, pa bi navratili s pitanjem zašto i za koga to radim. Bilo je tu i komičnih situacija jer neke jednostavno nisam mogao uvjeriti (a iskreno nisam baš previše ni pokušavao), da to radim zbog sebe, svog unutarnjeg mira i da nemam investitora, odnosno da mi taj posao neće nitko platiti. Nisu to morali reći, vidio sam im u očima da su pomislili: "Barać je totalno puko!" Nije bilo lako jer današnje svakodnevno razmišljanje je da nezaposleni otac troje djece mora prije svega razmišljati o tome da nađe posao i da zaradi za kredite, za račune, davanja, dječje i obiteljske potrebe. Na neki način sam osjećao da sam zaštićen od tog "normalnog razmišljanja", da ne trebam brinuti jer radim ispravnu stvar. Naučio sam da o nekim stvarima treba voditi računa, ali ne treba brinuti jer na neobjašnjiv način na kraju sve ispadne dobro. Imao sam razumijevanje i potporu župnika Matije Jurakovića, ali znam da neki vjernici nisu baš bili oduševljeni time da sad netko tamo obnavlja crkvu mimo njih. Ne ulazim u motive i razloge takvog mišljenja. S druge strane ovo je mogao napraviti bilo tko i svi koji su htjeli pomoći su bili dobrodošli.", ispričao je Mario te zaključio kako bez obzira na sve nisu važne reakcije ljudi nego je jedino važno da je crkva oživljena.

Otpočetka je bio uvjeren u uspjeh i da će kapelica ponovno oživiti. "Znao sam to. Tu nije bilo dvojbe. Sad je drugo pitanje hoće li ova prekrasna crkvica ostati živa, ja vjerujem da hoće.", rekao je Mario te dodao načine na koje kapelica može poslužiti sugrađanima i lokalnoj zajednici. "Crkva kao sakralni objekt ima svoju osnovnu namjenu, što je jasno, ali ova crkva može biti višestruko korisna. U njoj se mogu održavati manji koncerti ozbiljne glazbe, možda kakva izložba, predavanje, zašto ne i večeri poezije. Imamo Multipak i u njoj može biti postavljena slušaonica u kojoj će se reproducirati klasična, sakralna glazba. Živimo u sredini u kojoj smo nažalost i dalje okruženi ili ruševinama ili objektima koji su napušteni, prazni, zaključani. Nema smisla da tu sudbinu ponovno proživljava i crkva sv. Ivana Nepomuka. Radi se o svim građanima, ne samo vjernicima. Mi smo po mom mišljenju dužni raditi i nastojati u tom pravcu. A prema sv. Ivanu Nepomuku smo posebno dužni. Zašto? On je između ostalog zaštitnik od poplava i njegov spomendan je 16.5. Prije dvije godine u noći s 15. na 16.5. Pakrac i Lipik je pogodila nezapamćena poplava i trag koji je voda ostavila na betonskoj obali Pakre u Veneciji pokazuje koliko je nedostajalo da se rijeka izlije i napravi ogromnu štetu. Ja ću samo reći da se po mom mišljenju ništa ne događa slučajno."

"Just do it!" - poruka ostalim sugrađanima sa istim željama i idejama u vezi obnove zapuštenih, uništenih i ruševnih prostora te oživljavanja grada

"Nema se tu što posebno poručivati, ljudi su po meni svega svjesni, ali postoje druga dva problema. Prvi je što su postali pasivni, a drugi što to uopće više ne smatraju problemom. Svi razmišljamo na način da je ono dužan napraviti Grad, ono radna grupa, ono je posao Komunalca, ono su dužni raditi cestari ili u krajnjoj liniji ono treba odraditi susjed. U isto vrijeme smo amnestirali sami sebe od bilo kakve aktivnosti koja izlazi iz okvira naše okućnice. To nije nikakav doprinos, ni ljepšem životnom okruženju ni atmosferi zajedništva. A onima koji žele oživjeti slične povijesne prostore ili učiniti bilo što što će pridonijeti gradu u kojem žive, samo mogu poručiti: Just do it!", zaključak je i poruka Maria Baraća.