I danas čujem po hodnicima: "Teta kuharice, kod vas ću jesti i kad se zaposlim!"

Kada netko na jednome radnom mjestu provede više od trideset godina, i to u ustanovi koja predstavlja jedno od temeljnih središta odgoja i života našega grada, to je ustvari mala pobjeda, podvig koji ne smije proći nezapaženo. Davorka Knok, dugogodišnja kuharica Osnovne škole Lipik, uskoro odlazi u zasluženu mirovinu. Tijekom radnog vijeka, koji u ovoj školi traje praktički od poslijeratnog obnavljanja rada 1993. godine, Davorka je skuhala desetke tisuća obroka i doslovno othranila generacije i generacije Lipičana. Zbog toga smatramo da nam je dužnost, a na jedan način i privilegija, zabilježiti njezina sjećanja na dane kada se škola dizala iz pepela pa sve do današnjih dana kada lipička školska kuhinja nosi titulu jedne od najboljih u županiji.

Da bismo u potpunosti razumjeli Davorkinu povezanost s Lipikom, potrebno je vratiti se na same početke njezina životnog puta. Rođena je 1967. godine u poznatoj lipičkoj obitelji Marinković. Odrasla je uz roditelje, oca Petra i majku Luciju te mlađu sestru Sanju. Obitelj je to u kojoj se pošten rad iznimno cijenio, a zdravstveni i javni rad bili su obiteljska svakodnevica. Naime, otac je radio u Bolnici u Lipiku kao vrtlar koji je brinuo o prepoznatljivim lipičkim zelenim površinama i perivoju, dok je majka radni vijek provela kao bolničarka, svakodnevno pomažući bolesnima i potrebitima. U takvom okruženju, prožetom brigom za druge i ljubavlju prema rodnome mjestu, Davorka je izgradila svoje temeljne životne vrijednosti.
Nakon završetka osnovne škole u Lipiku, obrazovanje je nastavila u Daruvaru, gdje je upisala i uspješno završila srednju školu za kvalificiranu kuharicu. Bilo je to u vrijeme takozvane Šuvarove generacije i usmjerenog obrazovanja, koje je davalo čvrste praktične temelje. Profesionalnu karijeru započela je vrlo brzo nakon školovanja, a prvo zaposlenje pronašla je u Industriji stakla Lipik. Tamo je kao kuharica radila pet godina, pripremajući obroke za radnike tvornice sve do izbijanja Domovinskog rata.
Tijekom ratnih zbivanja boravila je u Međimurju, no iako je bila na sigurnom, njezine misli i želje bile su stalno okrenute prema razrušenome Lipiku. Čim su se stvorili minimalni uvjeti za povratak i obnovu života, u proljeće 1993. godine vraća se u rodni grad. Ubrzo po povratku uočava natječaj za posao u Osnovnoj školi Lipik, javlja se i dobiva radno mjesto kuharice. Bilo je to vrijeme kada je škola ponovno pokretala svoj rad u skromnim i poslijeratnim uvjetima, a Davorka je bila spremna ponuditi svoj puni doprinos.
U privatnom životu, još 1986. godine udala se za Darka Knoka, s kojim je sklopila brak koji traje i danas. U braku su dobili sina jedinca Marka, na kojeg je majka iznimno ponosna. Marko je izrastao u uspješnog čovjeka koji danas obnaša dužnost senior menadžera u Hrvatskom Telekomu, a posebnu radost u obitelj donio je nedavnom ženidbom, što je za Davorku bio jedan od najsretnijih trenutaka u životu.

Trideset godina na jednome mjestu: “To je moj drugi dom”

Oštar i neumoljiv protok vremena donosi mnoge promjene, no za Davorku jedno je ostalo nepromijenjeno punih trideset godina. Radno mjesto u školskoj kuhinji, kako i sama priznaje, za nju je postalo puno više od pukog prostora u kojem se priprema hrana.
“S punim pravom mogu reći da je to moj drugi dom. Volim taj posao, volim Lipik. Imala sam mogućnosti ostati iza rata u Međimurju, mogla sam započeti život i u Istri gdje imamo obiteljsku kuću, ali mene je jednostavno vukao moj grad, moji ljudi, moji prijatelji i tu sam nekako svoja na svome”, iskrena je dok se prisjeća svih proteklih godina.
Ta duboka emotivna povezanost s gradom i školom vidljiva je u svakodnevnom radu. Raditi s djecom i za djecu zahtijeva posebnu vrstu strpljenja, ali i veliku količinu ljubavi. Govoreći, ističe da je u svoj posao uložila cijelu sebe, nastojeći djeci pružiti ne samo topli obrok, nego i osjećaj sigurnosti te zdrave temelje za odrastanje.
“Volim tu djecu. Kada prolazim gradom pa čujem kako netko vikne: "Eno tete kuharice!", ili kad me roditelji s djetetom zaustave u gradu i kažu: „Ovo je teta kuharica koja je mene hranila, zato sam narastao tako veliki“, pa kada mi u školi napišu nekakvu malu poruku ili čestitku za Božić tipa: „Teta kuharice, sretan Božić, odlično kuhate doći ću jesti kod vas i kad se zaposlim“, mislim da je to najbolja potvrda da sam dala cijelu sebe u taj posao kroz taj dugi niz godina. To su sitnice koje se ne mogu kupiti novcem i koje čovjeka ispunjavaju”, objašnjava s ponosom.
Tijekom tri desetljeća u školi, Davorka je surađivala s mnogim ravnateljima koji su se izmjenjivali na čelu ustanove. Ističe kako je sa svima imala iznimno korektnu suradnju, no posebno naglašava da je od svakog od njih uživala puno povjerenje i imala odriješene ruke pri sastavljanju jelovnika i organizaciji rada u kuhinji.
Prvi koji ju je zaposlio 1993. godine bio je gospodin Mato Bišćanin. Nakon njega vođenje škole preuzeo je gospodin Ante Majstorović, a potom je dužnost ravnatelja obnašao gospodin Stjepan Dumančić. Nakon njih na čelo ustanove dolazi gospođa Sanda Ivanović, za koju Davorka napominje kako je upravo u njezinu mandatu započela određena preobrazba školske kuhinje.
“S gospođom Sandom započela je ozbiljnija modernizacija. Ipak je žena tu vičnija od muškaraca kada je u pitanju organizacija kuhinje, što je nekako i prirodno. U to se vrijeme polako počela uključivati i država sa svojim doprinosom i sufinanciranjem, premda su tada roditelji još uvijek jednim dijelom sami plaćali hranu za svoju djecu”, prisjeća se.
Nakon gospođe Ivanović, na čelo Osnovne škole Lipik dolazi Klaudija Kovač, današnja ravnateljica, s kojom je školska kuhinja dosegnula svoje najviše standarde u pogledu opremljenosti i kvalitete prehrane.

Sjećanje na poslijeratne početke i skromne uvjete

Kada se prisjeti svojih prvih radnih dana iz jeseni 1993. godine, Davorka opisuje sliku koja je danas mlađim generacijama gotovo nezamisliva. Poslijeratni Lipik bio je u ruševinama, a škola se tek organizirala. Prehrana učenika u to se vrijeme primarno oslanjala na donacije i humanitarnu pomoć koja je stizala iz raznih europskih zemalja.
“Prvi radni dani bili su iznimno teški. Škola je bila puna donacija, bilo je tu raznih talijanskih tjestenina, velikih količina sireva i vakumiranog suhog mesa. To meso bilo je toliko dehidrirano i tvrdo da smo ga prvo morali satima hidrirati u vodi, a zatim ga uz pomoć luka i skromnih začina pretvarati u nekakav topli obrok. Na kraju bi to ispalo sasvim u redu i djeca su bila sita, što je tada bilo najvažnije”, prisjeća se Davorka.
U to vrijeme u kuhinji nije radila sama. Njezina prva kolegica bila je gospođa Tereza Kiš, koja joj je bila neprocjenjiva ispomoć i podrška u tim izazovnim vremenima. Zajedničkim snagama, iz ničega su stvarale obroke za djecu koja su se vraćala u tada još razrušeni grad. Kada su zalihe donacija s vremenom nestale, škola i kuhinja morale su se okrenuti novom modelu funkcioniranja. Krenulo se sa skupljanjem sredstava od roditelja i lokalne zajednice kako bi se prehrana podigla na višu razinu, u čemu se postupno i uspjelo.
U usporedbi s tim vremenima, današnja slika školske kuhinje potpuno je drukčija. Dvije kuharice, uz Davorku je tu i njezina mlađa kolegica Ivana Straga - danas svakodnevno pripremaju između 250 i 280 toplih obroka. Prehrana obuhvaća sve učenike od prvog do osmog razreda matične škole u Lipiku, a pripremljena hrana svakodnevno se u posebnim termo-posudama vozi i dostavlja za učenike u Područnoj školi u Dobrovcu.

Radni dan u školskoj kuhinji započinje vrlo rano. Davorka ustaje u 5 sati na svoje radno mjesto stiže već u šest sati ujutro, kada starta s kuhanjem i prvim pripremama. Kako bi sve bilo spremno na vrijeme, priprema se obavlja dan ranije. Ako je na rasporedu gulaš ili neko drugo složenije jelo od mesa, luk se reže i meso priprema dan prije. Radi se u petodnevnom radnom tjednu, a tempo je iznimno brz jer prvi učenici dolaze na doručak već u 8:45 sati. Drugi termin prehrane je u 9:35, dok treća skupina učenika gablecuje u 10:30 sati.
Tijekom tri desetljeća jelovnici se u lipičkoj školskoj kuhinji dosta mijenjali. Pratilo se trendove, preporuke… Naravno, djeca su uvijek imala svoje želje koje se nisu često podudarale sa smjernicama o zdravoj prehrani.
“Da djeci ponudite oblizeke ili „dječje radosti“ tipa Nutellu na kruh ili kakav slatki namaz, oni bi naravno uvijek izabrali to. Međutim, kako se s godinama postupno uvodio službeni režim zdrave prehrane propisan od strane nadležnih ministarstava, tako smo i mi naše jelovnike prilagođavale. S ponosom mogu reći da naša djeca danas gotovo svaki dan u tjednu imaju skuhani, topli obrok”, objašnjava Davorka.
Planiranje jelovnika, objašnjava, zahtijeva veliku vještinu i prilagodbu okolnostima. Ponedjeljkom, budući da vikendom škola ne radi pa nema prostora za dugotrajne pripreme svježih namirnica rano ujutro, učenicima se poslužuje topli gris, palenta s kakaom ili tjestenina s makom i sirom ili slično. No, već od utorka kreće puni ritam kuhane hrane. Na jelovniku se izmjenjuju tjestenina s tunom, domaći granatir, kupus na paradajzu, lignje, razna variva i drugi kuhani specijaliteti.
Ono što lipičku školsku kuhinju posebno izdvaja od mnogih drugih jest činjenica da se izbjegava kupovina gotovih i poluprerađenih proizvoda. Sve što je moguće priprema se ručno i od svježih namirnica, što zahtijeva daleko više truda i radnih sati.

Što rade dok odmaraju? Pripremaju zimnicu…

Zanimljivost koja najbolje oslikava domaćinski duh ove kuhinje jest priprema domaće zimnice. U Osnovnoj školi Lipik svake se jeseni sprema između 250 i 300 kilograma kiselog kupusa. U taj posao uključuje se i tehničko osoblje škole, pa se zajedničkim snagama pripremaju i turšija te miješana salata koje se potom poslužuju učenicima tijekom zimskih mjeseci.
Također, današnje doba donijelo je i nove izazove u vidu sve većeg broja djece s raznim alergijama i intolerancijama na hranu. Naša sugovornica napominje kako se o tome vodi iznimno stroga briga. Za alergičnu djecu u kuhinji se svakodnevno priprema posebno, treće jelo, kako nitko ne bi ostao zakinut ili ugrožen. Jednako tako, budući da je Lipik grad u kojem djeluje Dječji dom i u kojem školu pohađaju i djeca drugih vjeroispovijesti, jelovnici se s pažnjom prilagođavaju i njihovim vjerskim i prehrambenim navikama.
“Mi već napamet znamo gotovo svakog učenika i njegove gurmanske preferencije ili zdravstvena ograničenja. Puno je tu odgovornosti, ali i straha da se nehotično nekome ne da nešto što ne smije pojesti. Zato pazimo na svaki detalj”, naglašava.
Takva posvećenost i briga nisu prošli mimo radara. Krajem prošle školske godine Osnovnu školu Lipik obišla je stručna komisija za nadzor prehrane te je lipička školska kuhinja službeno proglašena jednom od najboljih u cijeloj Požeško-slavonskoj županiji po kvaliteti i nutritivnoj vrijednosti obroka.

Prazni tanjuri i dječja iskrenost…

Najveći suci svake kuhinje na svijetu ipak su oni za koje se kuha - u ovome slučaju, lipički osnovnoškolci. Na pitanje jesu li tanjuri nakon obroka prazni, Davorka odgovara uz osmijeh.
“Uglavnom budu prazni! Naravno, variva nisu pri vrhu tablice što se tiče omiljenosti kao neka druga jela. Kada su na jelovniku pečena piletina ili faširke s pireom i špinatom, to im je apsolutni vrh i tada red za hranu bude skroz do kraja blagovaonice. Grah još nekako i prolazi, ali piletina i pire su neprikosnoveni. Kod nas nema umjetnog pirea iz vrećice; krumpir se ručno guli i priprema. Pazimo da koristimo što manje brašna za zaprške, a u paprikaš idu domaće noklice koje same radimo. Dan nam prođe u trenu, u radu i smijehu”, priča.
Tehnička opremljenost kuhinje danas je na vrhunskoj razini zahvaljujući razumijevanju i ažurnosti ravnateljice Kovač. Kuhinja je sada opremljena modernim konvektomatima u koje odjednom može stati deset velikih tepsija hrane, tu su i profesionalne perilice posuđa i druga pomagala. Međutim, Davorka opravdano naglašava kako tehnologija ne može zamijeniti čovjeka.
“Lijepo je što imamo konvektomat, ali tih deset tepsija netko prije toga mora ručno napuniti. Imamo i perilicu, ali svaku zdjelicu i tanjur netko mora prvo saprati i pripremiti. Pomagala su nam olakšala rad ako usporedimo kako je bilo nekada, ali i dalje je potrebno iznimno puno truda, ljudske ruke i posvećenosti da bi školska kuhinja funkcionirala na ovoj razini.”
Tijekom tri desetljeća rada nakupilo se i nezaboravnih anegdota. Djeca su, kako kaže Davorka, brutalno iskrena i kod njih nema glume. Prisjetila se situacije kada joj je tijekom gužve grah nehotično zagorio na dnu posude. Poslužila ga je učenicima, a ubrzo je stigla i reakcija: klinci su bez okolišanja prokomentirali kako “grah smrdi po čikovima”. Iako je tada osjetila profesionalnu nelagodu, danas se toj kritici slatko smije, ističući kako je upravo ta dječja neposrednost najljepši dio rada u škole.
U cijeloj priči Davorka ne zaboravlja pohvaliti i svoje radne kolege bez kojih, kako kaže, školska svakodnevica ne bi bila ista. Posebno ističe školske domare i tehničko osoblje koji uskoče u kuhinju kad god zatreba prenijeti teške terete ili tek pomoći oko nabave.

Život izvan školske kuhinje

Kada nije u školskoj kuhinji i kada skine svoju radnu kutu, Davorka je žena posvećena obitelji, prijateljima i društvenom životu Lipika. Prijašnjih godina, dok ju je zdravlje bolje služilo, u slobodno je vrijeme često kuhala i organizirala catering za razna privatna slavlja, svadbe i zaruke u našem kraju.
Danas, jedna od njezinih omiljenih svakodnevnih navika jest dnevna kava s ljudima koje voli, dragocjen trenutak opuštanja koji ne propušta. Kao pravi lokal-patriot, uvijek je rado sudjelovala u gradskim manifestacijama. Bila je redoviti sudionik lipičkog Ajvarfesta, sudjelovala u kuhanju pekmeza u sklopu lokalnih manifestacija te pratila sva društvena i kulturna događanja u gradu koliko su joj to obveze i zdravlje dopuštali.
Danas kod kuće brine o svojoj majci Luciji, koja je ušla u devedesete godine života. Za Davorku je obitelj uvijek bila i ostala na prvom mjestu.
“Držimo se svi zajedno i vjerujem da nema toga problema koji se u obitelji ne može riješiti ako ima ljubavi i razumijevanija. Moj cijeli svijet i cijeli moj život posvećen je mom sinu Marku, a sada kada se oženio, nadam se i skorašnjoj unučadi. To će tek biti prava radost i veselje u našemu domu”, govori s osmjehom i sjajem u očima.

Odlazak u mirovinu: Sat koji svima otkucava

Unatoč velikoj ljubavi prema poslu, godine rada i stajanje uz vruće peći, podizanje teških posuda i rano ustajanje ostavilo je traga. Davorka iskreno priznaje da osjeća umor i da joj je zdravlje u posljednje vrijeme narušeno pa je zbog toga već odlučila da početkom sljedeće godine, kada navrši 60 godina života, ode u zasluženu prijevremenu mirovinu.
“Umorna sam, priznajem. Imamo obiteljsku kuću u Poreču na moru, pa se planiram malo pozabaviti time, koliko mi god zdravstveno stanje bude dopuštalo. Naravno da će mi nedostajati sva ta djeca i njihova graja, moji kolege i cijeli ovaj školski kolektiv. Ali to je jednostavno tako u životu - sat nam svima otkucava i to treba prihvatiti ljudski, dostojanstveno i pod normalno”, zaključuje naša kuharica.
Kada kucne čas, Davorku će zamijeniti neka nova kuharica – tako stvari, jednostavno, idu. Ipak, iza nje će ostati generacije danas odraslih ljudi i roditelja, koji će pamtiti svoju „tetu kuharicu“ koja im je, uz svaki topli tanjur, nesebično darivala i komadić vlastite duše.