Nekad se uhvatim kista, nekad ključa trinaest…

Ima ljudi na ovom svijetu kojima sve ide od ruke. Ako se uhvate alata, sve znaju popraviti, ako se dohvate lopte, svaki sport ide im od ruke ide, ako se prime olovke, svako šaranje vuče na umjetnost… Lakoća izvedbe gotovo je iritantna, a govoreći o tome samo se nasmiju i kažu – pa jednostavno je, probaj.

Takvih ljudi ima i u našem gradu. Jedan od njih je Josip Bepi Straga, Lipičanin koji je talent i pedantnost, kako kaže, naslijedio od „bake Švabice“ i zapravo predstavlja malu riznicu znanja i kreativnosti. Jedan je od onih ljudi u čijim rukama i najobičnija žlica postaje vrijedan alat. Za sebe tvrdi da mu je slikarski kist drag koliko i ključ trinaest.
Njegova kuća je zapravo mali slikarski atelje, a dvorišna radionica nije obična majstorska radiona masna od ulja s okolo razbacanim alatom, kakvu već očekujete vidjeti, već složena poput apoteke služi kao mali restauratorski pogon. Podrumske prostorije obiteljske kuće pak pričaju svoju priču i kriju rukom izrađene instrumente.
Što zapravo radi te čime se bavi Josip ili kako ga zovu – Bepi, otkrio nam je u jednosatnom razgovoru u kojem je napravio kratku životnu inventuru.
Rođen je 1956. godine, a u Lipik je iz Strižičevca došao 1980. godine. Prijeratne godine pamti po Staklani gdje se zaposlio, ženidbi sa suprugom Vidom iste godine, rođenju sina Saše godinu kasnije, maloj garaži ispod staklanskog stana pretvorenoj u radionicu, ali i po druženju na radnim akcijama na gradnji obiteljskih kuća prijatelja.
Pamti, nažalost, i devedesete. Prvih dana rata sklonio je suprugu i sedmogodišnjeg sina u Donju Obrijež, a na povratku s Jozom Cahom 28. kolovoza biva zarobljen na Zukvi od strane srpskih pobunjeničkih snaga te odveden u zloglasni logor Bučje, potom i u Staru Gradišku gdje provodi ukupno 148 dana. Nakon toga je razmijenjen 16. siječnja 1991. godine. O mučnim danima ne želi previše, tek da je član Udruge logoraša s kojima radi na čuvanju sjećanja na proživljene strahote. Nije vojni umirovljenik, nema čak ni braniteljski status – zašto, niti njemu nije jasno.

Nacrt kuće osmišljen i skiciran u logoru

Po povratku iz zarobljeništva, zatekao je ruševine i krhotine, kako fizičke tako i životne. Odmah se vratio na posao na Staklanu gdje je radio kao bravar-graver, nakon čega je vremenom prebačen u tehnička stakla u službu održavanja pa na portu odakle je i otišao u penziju 2016. godine u 60. godini života.
Poratne aktivnosti, kao i kod svih, svele su se na podizanje iz pepela te gradnju započete kuće u Dobrovcu, a konačno i ove današnje u kojoj sjedimo, a čiji je nacrt napravljen u zarobljeništvu na komadu papira. U svemu mu je najveći oslonac bila supruga Vida, s kojom je sam sazidao kuću. „Prijatelji su nam došli pomoći samo kod zalijevanja deke, ostalo smo napravili nas dvoje sami“, govori tiho, sa sjetom u glasu o supruzi koja je nakon teške bolesti preminula prije dvije godine. Nisu, kaže, stigli zajedno previše uživati u mirovini…
Prelazeći na vedrije teme, Bepi kaže da je oduvijek pronalazio vremena za glazbu koja mu je poratnih godina, uslijed proživljenog, dolazila kao svojevrsna terapija. Upravo kroz nju, otkrio je talent koji će ga okupirati narednih dvadesetak godina.

Napravi tamburicu za 200 sati

„Oduvijek sam prebirao po žicama, svirao, a jednom me prijatelj Jozo Kubalek pozvao da dođem svirati u Češku besedu u Prekopakru. Rekoh: može, ali sam ću si napraviti bas! I tako je i bilo. Jedan po jedan, napravio sam nekih dvadesetak raznih instrumenata, što bračeva, tamburica, baseva…“, priča i odgovara na pitanje koliko mu je vremena potrebno da izradi jedan.
„Oko mjesec dana, 5,6 sati dnevno, što izađe oko 200 sati laganog rada. Ja ne radim CNC strojem, već ručno pa tako samo za vrat instrumenta trebam 4 do 5 dana. Prednja ploča je „kopana“, oblika dobivenog iz debele fosne. Velik trud treba uložiti, a i znanje do kojeg sam došao teškom mukom jer pravi majstori ljubomorno čuvaju svaku informaciju i nerado je dijele.“
Od toga, veli, zaradi nešto malo, mada nije ljubitelj prodaje.
„Ma kakvi, to ti je kao i sa slikama. Ako dolje piše Rembrandt, onda možeš računati na lovu, ako ne onda koliko kupac ponudi.“ Danas je Bepi aktivan u Seljačkoj slozi u Prekopakri i KUD-u Lipik u kojima svira instrumente iz vlastite proizvodnje. Također, povremeno nastupa i s grupom Stare staze gdje s Đukom, Tonom i Zlatkom, svira nešto iz bogatog repertoara starih gradskih pjesama prikladnih za umirovljenike, ali i svoju dušu.

U garaži blistaju APN četvorke

Kad instrumente odloži po strani, najviše vremena voli provesti u svojoj radionici. A ona je posebna priča. Krase ju tri uglancana Tomosova motora APN 4, porijeklom iz sedamdesetih godina.
„Prije desetak godina sam kupio svoj prvi takav motor za restauraciju. Iako sam uvijek imao motore, želio sam se okušati u nečemu drugačijem. Posvetio sam se uređenju tri APN-a, dovođenju svakog gotovo do savršenstva. Fokusiram se isključivo na motore s malim registarskim tablicama. Nakon što ih registriram na svoje ime, obično ih odjavim. Radije vozim bicikl, ali kad više ne budem mogao, planiram registrirati jedan motor i polako uživati...", priznao je.
Na pitanje koliko košta proces restauracije APN-a 4 odgovara: "Ne znam točno. Ima potrebnih dijelova, mogu se pronaći, ali oni koji se bave ovim poslom obično traže oko 3 tisuće eura za dovođenje motora u ovakvo stanje. Ja imam prednost da mnoge dijelove mogu napraviti na vlastitom tokarskom stroju.“
Naime, možda do sad nismo spomenuli, ali Josip si je izradio i tokarski stroj, kojim dalje pravi potreban alat ili nedostupne mehaničke dijelove pa vam je onda jasno zašto svoju radionicu smatra malim blagom. Doduše, najvrjednija je upravo njemu jer takvim prilagođenim i posebno izrađenim alatom treba znati i raditi.
„Ma imam ja toga napravljenog more, ne bi to stalo u taj vaš Compas“, smije se dok zaključavamo radionicu i odlazimo u dnevni boravak kuće u kojoj dominira ukusno oslikan bočni zid, a pored njega slikarsko platno. Sve izgleda onako slikarski, uz pomalo boemski ugođaj te ovlaš ostavljen kist i paletu s bojama…

Perfekcionist s kistom u ruci

„Godišnje slikam otprilike deset slika, obično kao poklone za rodbinu i prijatelje. Svaka slika zahtijeva 3 do 4 sata rada, posebno ako imam neki predložak, često prirode, po kojem stvaram motive. Iako bi gradski motivi možda bili komercijalno isplativiji, naglašavam da me novac ne motivira“, govori dok otkriva sitne nedostatke u perspektivi slike, nevidljive nestručnom oku, te napominje: "Nepravilnosti na slici potvrda su autentičnosti i prisustva ljudske ruke što danas svakoj umjetnini daje značajan pečat."
Na pitanje kako ga slikarski talenti nisu povukli ka toj vrsti umjetnosti, odgovara da ga je još u školi nastavnica likovnog jednom nazvala pravim umjetnikom gledajući njegov nacrt konja, što ga je prvi put potaknulo na razmišljanje...no nije se ostvarilo. Ovako, ostao je umjetnik u vlastitom okruženju koji svoja djela naplaćuje tapšanjem po ramenu, zagrljajem i velikim hvala. A sudeći prema Josipovim riječima, to mu je nekako i najdraža valuta.
Danas je u mirovini, no u razdoblju kad po prirodi stvari čovjek podiže nogu s papučice gasa, njemu su dani kratki. Uz sve nabrojano, Bepi je aktivan i u Zajednici Talijana gdje je uključen u boćarsku sekciju koju je zajedno s Krešom Brisinellom i inicirao. Ta vrsta druženja mu u posljednje vrijeme pričinjava zadovoljstvo, a na pitanje na kojim poljima planira upregnuti svoje talente objašnjava da još želi izraditi električnu violinu za koju vjeruje da će kvalitetno svirati. Želi si napraviti i rider kosilicu s prednjim kosištem koja mu je potrebna za učinkovitiju košnju voćnjaka u Filipovcu.
Iako je tekst ove vrste tek danas izašao na svjetlo dana, sigurni smo da su Lipičani odavno svjesni kakvog čovjeka imaju u svom dvorištu. Njegov doprinos nije samo tehnički, već i kulturni, stvarajući most između praktičnih vještina i umjetničkog izraza. Zato, vrijedi sto puta ponoviti da veliki ljudi žive i u malim gradovima poput Lipika.