Pakrački dekret

 

 

 

dekret  lat.  decretum – odluka, naredba, rješenje

DEKRET PAKRAČKI – otpuštanje od službe, otpust, otkaz, (u podrugljivom smislu), Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zora, Zagreb 1968.

Mnogi su čuli za izraz „ PAKRAČKI DEKRET“, ali nitko ne zna njegovo pravo podrijetlo.

Uvjeren sam, kako se jako malo čitatelja ove pripovijesti sjeća kada su prvi puta čuli za frazem „ PAKRAČKI DEKRET“. Ni ja se ne sjećam kada sam prvi puta čuo taj frazem. Znam da sam bio osmoškolac, kada sam prvi puta čuo taj izraz, ali nisam znao što on znači, odnosno nisam znao njegov sadržaj. Još manje sam znao kada je i kako nastao taj frazem u hrvatskom jeziku.

Već duže vrijeme istražujem kada je i kako  nastao taj frazem, ali nisam baš siguran u podrijetlo frazema, koji je za  Pakračane   vrlo značajan, jer to je jedini frazem u hrvatskom jeziku koji ima pridjev „pakrački“.

Doduše, mnogi Pakračani povezuju taj frazem i s bivšom umobolnicom u Pakracu, ali ta poveznica nikako ne ide, jer je umobolnica u Pakracu počela djelovati oko 1910. godine, a „pakrački dekret“ je puno, puno stariji od te lječilišne ustanove. 

Kako ne mogu čitateljima sa sigurnošću reći podrijetlo frazema, podastirem mali povijesni pregled poznatih osoba ili novina koje su upotrebljavale frazem „pakrački dekret“. Kako tih primjera ima mnogo, ja sam izabrao nekoliko i to starijih od sto godina.

Obojana fotografija: Pakrac koncem 19. stoljeća. Fotografija u vlasništvu Muzeja grada Pakraca

 

„Pakrački dekret“ i poznate osobe ili novine

1. JOSIP KOMPARE I SAMOBOR

Nije baš da je najstarije pojavljivanje upotrebe frazema „pakrački dekret“ koje sam sakupio, ali meni je najsimpatičnije, i to radi lijepog postupka zaposlenika Samoborskog muzeja, fašnika u Samoboru i posebno slasne samoborske kremšnite. Lijepo sam zamolio ravnateljicu Samoborskog  muzeja Nikolinu Puljić Glasnović i ubrzo dobio fotografiju i pisano objašnjenje od etnologinje Nikoline  Vuković, koje prilažem u daljnjem tekstu.    

 

Poštovani g. Starek,

Nastavno na telefonski razgovor, u prilogu Vam šaljem fotografiju Josipa Komparea na kojoj možete vidjeti natpis: "Pakrački dekret 3./6. 1887." 

Josip Kompare je u periodu od 1860. do 1885. godine bio glavni organizator fašnika u Samoboru, a u fašničkim zbivanjima sudjelovao je sve do svoje smrti 1911. godine. Na putovanjima Austrijom, Italijom i Mađarskom imao je priliku upoznati karnevale srednjoeuropskih gradova. Potaknut viđenim, započeo je s organizacijom maskiranih ophoda po trgu i glavnim ulicama Samobora, tzv. fašničkim korzom, karnevalom ili krabuljnim ophodom. Opću pozornost izazivao je odabirom aktualnih tema iz javnog, posebice političkog života. Njegove pokladne šale znale su biti žestoka kritika lokalnih i općepoznatih političkih događanja. 

Zahvaljujem Vam  na ugodnom razgovoru. S radošću ću pročitati Vaš rad.

 Srdačan pozdrav,

 Nikolina Vuković

 

2. DR. ANTE STARČEVIĆ I SABOR TROJEDNICE

U Dnevniku Sabora Trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, str. 2. iz knjige Trideseta saborska sjednica, koja je održana 17. veljače 1866.,  na strani 276, spominje se sljedeće:

„A posljedica tome je bila, da smo svi mi, koji nebijasmo pravi vijećnici, dobili pakrački dekret t.j. da u sjednice više pozvani biti nesmiemo.”

Shodno riječima iz ove rečenice može se zaključiti kako je već i dr. Ante Starčević znao za „pakrački dekret“ i upotrebljavao ga kao frazem. Dakako da su za taj frazem znali i oni koji su ga slušali, jer u protivnom ga ne bi razumjeli. Zasigurno ne bi imalo smisla dr. Anti Starčeviću  govoriti nešto što je drugima nejasno.  

 

Fotografija: Dr. Ante Starčević, hrvatski političar

 

3. Dubrovačke novine „CRVENA HRVATSKA“

U broju 24., od 29. 6. 1901. godine, dubrovačke novine „Crvena Hrvatska“, izrijekom spominju frazem „pakrački dekret“ vežući ga za namjesničkog potpredsjednika, političara Pavića. U ovom tekstu se radi o Alfonsu Paviću koji je  obnašao  u Zadru dužnost carskog potpredsjednika Dalmatinskog namjesništva od 1883. pa sve do 1903. godine.

 

Preslika: Naslovnica dubrovačkih novina „Crvena Hrvatska“

 

Izvadak iz novina: „Osim toga je na rabošu g. potpredsjednika germanizacija i tugjinština, kojima je širom otvorio vrata u pokrajinu, a ime mu se i u vrgorskom procesu spominjalo. Sve je to uzrokom, da Hrvati ne bi zaplakali, kad bi se ispunili glasovi o njegovom odstupu, ali je li on baš krivac svemu? Nijesu li jednako krivi i oni koji protiv svog dobrotvora nadahnjuju članke u „Dubrovniku“ te, prikazuju svijetu, kao da je baš potpredsjednik pl. Pavić jedini zaslužio pakrački dekret.“

 

4. GLASILO NEODVISNOG GRADJANSTVA, Varaždin, god. II., Broj 29., od dne 10. travnja 1920. na stranici 5, donosi ovakav tekst (izvadak):

„…osloboditelj Medjumurja imao mnogo trgovačkoga duha. Trgovci ne trpe konkurenta, zato su i čakovečki Židovi sa oduševljenjem pozdravili odlazak iz Čakovca u prvom redu Novakovog kompanjona kraljevačkog mlinara, a sada i samog Novaka. Gosp. Novače! Hrvati nisu došli u Medjumurje sklapati gšeftove i postati gorji od lihvara već su došli, da protjeraju narodne krvopije, gulikože i neprijatelje.

Medjumurski paša. To je taj gospodin U Medjumurju, već svima poznati Halić načelnik općine M. Subotice, koji hoće sav narod te općine pod svoje madjarstvo dotjerali i čak činovnike Subotičke na razni način maltretirati, sa raznim lažnim tužbama denuncira itd. što mu od sada više sigurno uspjeti neće. Bilo bi bolje tome gospodinu da si zaveže svoja usta maramom i sjedne u svoju siromašnu kućicu pa šuti, jer će i onako jednog lijepog dana dobiti pakrački dekret i ići kući svojoj Podbrest jadikovat i lupat se po ustima i drugi puta pametniji biti. U decembru 1918. prije dolaska Hrvata u
Medjumurje javno je govorio protiv Hrvata da se on smradi na Hrvate. Nakon zauzeća Medjumurja rekao je, da je vrag donesao Hrvate u Medjumurje.“

 

5. LUJKO ŠNEDORF I PAKRAČKI DEKRET

Lujko Šnedorf, pakrački urar i zlatar, sa svojim istomišljenicima, napisao je i izdao o svom trošku humorističko-satiričke novine nazvavši ih „Pakrački dekret“. Izašle su nažalost samo jednom i to za pakrački karneval 1930. godine. Većinu tekstova je uglavnom pisao sam Lujko, ali nekoliko  tekstova napisao je i Vojta Štantejsky iz Pakraca. Dakako da su tekstovi satirički obojani, pa je tako svaki značajniji Pakračanin, ali i Lipičanin „dobio svoju dozu obojane satire“, a Pakrac i Lipik: red političke satire, red gospodarske, red ljubavne i seks - satire i lijepi red ismijavanja pakračko - lipičkog tadašnjeg nereda!

Da čitateljima prenesem satirički duh „ Pakračkog Dekreta“ izdvajam nešto „ satiričkih mrvica“ s uredničkog stola Lujka Šnedorfa – glavnog i odgovornog urednika „Dekreta“.

„Biografija Pakraca iz pera Princa Karnevala

Pakrac je jednom bio slavan, jer o tome i dan danas mnogo pamti,tu je bilo velikana raznih, sjelo, vazda se je tude dobro pilo a i jelo.

Nije grad ni selo, ali ima zato svoj svuda popularni „Dekret“ ali samo za nevrijedne podanike svoje…

Pakrac se dijeli na nekoliko „gubernija“ i to: Smrdovranu, Rusiju, Cigansku Malu i Trenkovu Guberniju, ova potonja se nalazi samostalna na drugoj obali riječice Pakre.

Pakrac je općenito zvani „Babilon“ u njemu se nalaze razni ljudi još raznijih narodnosti, koji u njemu govore sa ponosom ove jezike: Srpsko – hrvatski, njemački, mađarski, talijanski, češko-slovački, šatrovački i Bog zna kako tu još ljudi govore. Svi se znaju, razumiju i poznaju, vole, ljube, pomažu, gložu, tuku, za nos vuku, slažu, mažu, vesele radu, kradu, glade bradu.

Pakrac ima i svoj krasni Lipik blizu, tu se svi rado zabavljaju naročito ljeti, tu je opet vojna glazba flirt, kšeft nova lica, ali je pored svega prednost liječenja grla, reume, kostobolje i sviju najdiskretnijih raznih boli… „

Eto, to su „mrvice“ s urednikova stola Lujka Šnedorfa, napisane pomoću pera Princa Karnevala. Ne zamjerite mu na „navodnim“ pravopisnim greškama, jer u ovom slučaju nikad nije jasno, je li to pravopisna greška ili politička nedosljednost ili pak jednostavna „obojana“ satira. Uglavnom držite se mota napisanog ispod preslike jedinog PAKRAČKOG DEKRETA.

BEZ NAKANE UVREDE, molimo da se čitaoci ne smiju.

M o t o „Raspoloženje pola zdravlja.“

Citat s naslovnice Lujkovih novina!

 

Čuo, načuo i pročitao

O „pakračkom dekretu“ čuo sam i pročitao raznih priča,  različitih teorija njegova nastanka, odnosno njegovog značenja. Počet ću, možda s najstarijom pričom prema vremenu događanja i stvaranja, odnosno nastajanja samog frazema. Prema vremenu nastajanja to bi bilo negdje oko 1500. godine. Priča ide ovako:

Varijanta prva

Srednjovjekovni Pakrac izrastao je u poveći grad okružen gradskim zidinama sa sedam kula. Kako je u gradu bilo veći broj gradske straže i vojnika, tako se u grad doselio veći broj žena lakog morala ili prostitutki. Kada je taj broj prerastao „gradske potrebe“, jedan broj prostitutki dobio je izgon ( ili premještaj) iz Pakraca, odnosno „ lake dame „ dobile su  PAKRAČKI DEKRET“.

Preslika obojanog crteža: Pakrac oko 1500. godine. Autor Ivo Geber.  Slika u vlasništvu Muzeja grada Pakraca.

 

Druga varijanta

Prvi Vlasi koji su došli u Hrvatsku bili su oni koji su se 1530. naselili na Žumberak, a otada su njihova doseljavanja sve češća. Većina ih se doselila između 1590. i 1610. na prostore Karlovačkoga i Varaždinskoga generalata i oni su bili oslobođeni od svih ovisnosti o domaćoj vlasti bana i Sabora, kao i od davanja poreza. Bili su podložni jedino vojnim vlastima.

Kardinal Roberto Bellarmino izdao je po­tvrdu da je vladika Simeon Vratanja „sklopio jedinstvo s Katoličkom crkvom, ispovjedio ka­toličku vjeru, obećao vjernost papi, a papa ga je zauzvrat priznao kao prvoga episkopa vjernika grčkoga obreda u Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj i na rubnim dijelovima Kranjske“.

Na području oslobođenom od Turaka važio je zakon prema kojemu u Slavoniji i Hrvatskoj „ima biti samo rimokatolička vjeroispovijest“. 

Radi toga je nekoliko postotaka doseljenih Vlaha i Srba pravoslavne vjere pristupilo pokretu unijatske crkve, povezane s katoličkom crkvom.

Habsburgovci nastoje krajem 17. stoljeća na području Slavonije i Hrvatske pravoslavne Srbe i Vlahe pridobiti unijatskoj crkvi (grko-katoličkoj). Na području Čazme utemeljena je Marčanska eparhija. U Pakracu se osniva 1699. godine unijatska eparhija  na čelu s biskupom Petronijem Ljubibratićem, kojega su podržavali pakrački graničari te njihovi „knezovi i vojvode“.

Nekako u isto vrijeme želi se provesti i sekularizacija franjevačkih župa na području Slavonije.  Umjesto franjevca vlasti žele svjetovnog svećenika po župama.

 Kako je na području „ Male Vlaške“, općenito mali broj momaka hrvatskog podrijetla, tako je i malo kandidata za franjevačke bogoslovne škole. Ono malo što ih ima skloniji su svjetovnim svećenicima nego franjevcima, i stoga franjevci zamole unijatskog biskupa za pomoć. 

PAKRAČKI unijatski (grkokatolički) biskup DEKRETOM šalje nekoliko momaka unijatskih Vlaha na bogoslovne nauke u franjevačke samostane.

U čudnim vremenima donose se i čudne odluke, pa i „pakrački dekret“.

 

Varijanta treća

U vrijeme vladavine carice Marije Terezije delegacija uglednih Pakračana, predvođena prvim ljudima grada, uputila se u Beč s povećom listom želja, među kojima se nalazila i molba carici da dekretom uredi jedno  za Pakrac važno pitanje.

Primio ih je carski savjetnik, koji se ne malo iznenadio doznavši da gosti, iako nezvani i nenajavljeni, traže neodložan prijam kod carice. Na dvoru se dobro znalo da moćna vladarica ne prima nenajavljene goste, a k tome ona se cijelo jutro sprema na put pa je neće biti u Beču ni idućih dana. Čovjek se našao na mukama. No, kako nikakva uvjeravanja pakračkoj delegaciji nisu pomogla, odluči poći carici u nadi da će joj stići prenijeti molbu Pakračana, pa neka sama odluči.

„Pošaljite ih do Kurtza“, glasila je caričina odluka.

I sada je tu nastao nesporazum. Prezime Kurtz, kako se zvao jedan od caričinih tajnika, prevedeno na hrvatski jezik znači „kratki“, no, ako se nedovoljno poznaje njemački jezik pa se riječ prevede doslovno, ona dobiva drugačiji, uvredljiv smisao.

Upravo to se i dogodilo. Kad su čuli odgovor, odnosno, kamo ih je carica poslala, dotad razgovorljivi Pakračani naglo su zanijemili i samo su se zgledali. Njihov domaćin, koji je imao problema s jezikom gostiju, zaključio je da su oni razočarani spoznajom da ih carica neće primiti. Uzalud su prešli toliki put i potrošili gradski novac…

Carica, u koju su polagane tolike nade, ne želi ih vidjeti ni pozdravit. I još vrijeđa! Savjetnik je dobro znao da se tu više ništa ne da popraviti. Biranim je riječima pokušao uvjeriti goste kako njihovi zahtjevi ne stoje tako loše kako se njima čini. Ako ne žele razgovarati s Kurtzom, mogu pisanu pred stavku ostaviti ovdje, a carica će, čim se vrati, sigurno naći vremena i razumijevanja za njihove molbe. Bit će još prilika za susret uživo, samo se moraju najaviti. Takav je ovdje red. Ništa nije pomoglo.

Uvrijeđeno izaslanstvo vratilo se u Pakrac neobavljenog posla i loše volje. Kod kuće su ih dočekali radoznali građani. „Brzo ste se vratili, jeste li donijeli dekret“, pitali su. „Nego što“, prvi se snašao vladika, koji se tijekom povratka malo pribrao od šoka, „kraljica nam je darovala dekret koji će se dugo spominjati“. „I, kako glasi“, nestrpljivo će netko od prisutnih. „Ne možemo vam reći detalje dok se sve ne prevede. Znate kako je, befel (zapovijest, naredba) je befel“, zaključi priču vladika na kome se vidjelo kako se baš previše i ne raduje dekretu…

Priča s caričinog dvora u Beču vrlo brzo došla u javnost i proširila trgovištem Pakrac. Na taj način „Pakrački dekret“ živi već više od 200, a možda i više godina.

Vladika je bio u pravu. Kraljica im je darovala dekret koji će se dugo spominjati.

 

Četvrta varijanta

„Ispraznilo se u Pakracu parohijalno mjesto. Dođe jedan paroh vladiki i dade mu 100 forinti kako bi dobio to mjesto. Vladika primi novce, uvjerivši ga u svoju milost. Zatim dođe drugi paroh s istom željom i dade vladiki 200 forinti za to parohijalno mjesto. Nakon njih, dođe i treći i vladiki dade 300 forinti. Nakon kraćeg vremena on i bude imenovan pakračkim parohom.

Dođoše vladiku ona dvojica pitati kako to da iako mu dadoše novac nisu primljeni, a vladika im razljutivši se, srdito „odmjeri lakat“ govoreći: „Evo vam dekret.“ Razočarani parosi su otišli ljutiti i povrijeđeni, a priča se ubrzo kao „Pakrački dekret“ proširila trgovištem Pakrac.

Eto, to su različite priče, različite varijante o nastanku „pakračkog dekreta“, odnosno priče o značenju tog dekreta. Koja je od njih točna, najstarija, odnosno izvorna, to ne znam! Sumnjam do to itko i zna. No, kako nisam baš potpuno siguran o nastajanju  frazema „ pakrački dekret“, prikazat ću čitateljima vrijeme i okružje, povijesne trenutke, te aktere koji su zasigurno doprinijeli „klimi“ nastajanja frazema „ PAKRAČKI DEKRET“.

 

Malo-vlaška buna i „ pakrački dekret“

„Glasovi da će se Slavonija ipak jednom pridružiti materi zemlji, veoma se neugodno dojmiše vojničke i komorske uprave; dakako tim će činom umaći mnogim grabežljivim strancima tusta krava muzara i gdjekoja sinekura! Da se čitava stvar osujeti, uzeše neke časničke haračlije širiti u narodu lažni glas, da će morati neizreciv porez plaćati civilnoj upravi, pa s toga da je svakako bolje pod krajinom, koja nikome ne plaća ništa. Taki govor brzo upali Malu Vlašku.

Oko Verovitice, Požege, Pakraca, Pleternice, Podborja (Daruvar), Sirača i Subocke, pograbi preko četiri hiljade seljaka oružje, glasno zahtijevajući, neka bi ih pripojilo varaždinskoj krajini. Kolovogje bili su Mato Lučić, Ilija Romić i Ilija Paleganović. Prvo im je bilo, da su izmegju sebe odabrali deputaciju, u kojoj su bili: Milanković, Matijašević, Banić, Sabolović i Papratić, koja je u februaru 1742. pošla u Beč, te u dvorskoj kancelariji predala molbu, neka bi ih riješilo teških komorskih tereta i poreza, te pripojilo varaždinskoj krajini, u kojoj se porez ne plaća, a oni će od svoje strane staviti o svom trošku na noge hiljadu pješaka i stotinu konjanika, te tu vojsku dati kraljici na raspolaganje. Međutim dvorsko ratno vijeće znajući, da se ispunjenje malovlaške želje protivi obećanju zadanom hrvatskom saboru, s kojim se u prepirke upustiti nije  bilo probitačno, pošalje deputaciju kući, ne davši joj nikakva odgovora. To je svakako bilo veoma nesavjesno, jer tako je nezadovoljnicima baš zgodno preostalo, da kući ponesu odgovor kaki su sami htjeli da čuju; jer razumljivo je, da su neuki ljudi lako mogli biti uvjereni o tom, da naprosto obijeni nijesu. Povrativši se kući, deputirci brže bolje sastave žestoku spomenicu (memoriale) na ugarsko kr. namjesničko vijeće, punu najgorih psovaka i buntovničkih grožnja; tako primjerice Verovitica, Koturić, Pakrac, Čaglovac, motivirali su molbu svoju glede pripojenja krajini time, što im se vlasništvo svakim danom umanjuje, to jest svojevoljno grabi i otima, a ne ispuni li im se želja, vele, da će se po drugim spahilucima raseliti, jer teške kontribucije nijesu više u stanju da plaćaju.“

O tim događajima Dvorsko ratno vijeće u Gracu u dogovoru s dvorskom komorom odredi strogu istragu, a uz to narodu obećaju svaku pomoć, ali od naroda odlučno zahtijevaju, da se što prije raziđe i vrati svoji  kućama. Bude im zabranjeno tajno okupljanje, svako sabiranje novca i zlostavljanje komorskog činovništva.

Da čitateljima ova situacija bude jasnija, valja kazati , kako se ta buna hrvatskog, srpskog i vlaškog pučanstva događa na području takozvane „Male Vlaške“ ( od Subotske, Pakraca, Podborja do  Grubišnog Polja i Virovitice ), te za vrijeme vladavine kraljice Marije Terezije.

Predstavnici pobunjenih seljaka odmah saznaše za akcije dvorskog ratnog vijeća i dvorske komore te i oni poduzmu svoje akcije.

„…Odmah uvidješe, da se tom naredbom  osujećuje njihovu akciju, te s toga brže bolje rašire megju narodom po crkvama i kućama LAŽNU VIJEST, da su komorska okružja Sirač, Subocka i Podborje ( Daruvar) pripojena varaždinskoj krajini i oproštena svake kontribucije, predprega te uzdržavanje prolazeće vojske. Za dokaz istinitosti svojih riječi dali su im po svojim pisarima Kovačeviću i Filipoviću pročitat nakaki LAŽNI DEKRET o toj stvari. Šta više, Milanković, Matijašević i Sabolović izdadu se za kapetane, te se odmah svak od njih „službeno“ okruži tjelesnom stražom od osam ljudi. Sada bude sazvana velika narodna skupština, te narod oporezovan; svakom zajamčiše slobodu uvoza morske soli, mitnice i tridesetnice. Riječju, oni su pašovali u sva tri komorska okružja po svojoj volji, a ugled im je samo porastao bijegom uplašenih komorskih činovnika.

Da se čitava stvar još bolje raščisti, naume kolovogje još jednom poći u Beč, a za vrijeme njihovog izbivanja preuzme u pobunjenom kraju vladanje neki Kapetanović. On preuze sudstvo, te proputova za umirenje kojekakvih prepiraka sa petnaest oboružanih ljudi sva mjesta, te konačno sazove za 2. januara 1743. u Subocku veliki narodni sastanak, koji potvrdi OTPUŠTANJE UMAKLOG KOMORSKOG PROVIZORA siračkog okružja, te podjedno uze u zaštitu podanike cerničkog vlastelinstva, koji su došli na skupštinu.“

Buntovnici, zajedno s pobunjenim seljacima čine svoje, a vlast naravno po svom strogom režimu svoje. Milanković i deputacija pobunjenika iznova odlaze u Beč, ne bi li se ipak jednom raščistili pojmovi.

„Međutim general Engelshofen pohvata više buntovnika i naredi istragu: dne 22. marta 1743. javlja markiz Guadagni banu Karlu Bátthyányu, da su ustaške kolovogje  Mato Lučić, Ilija Romić i Ilija Paleganović platili glavom; prvome odsjekoše glavu, a tijelo raščetvoriše, drugi pogibe na vješalima, dok trećeg ustrijelilo. Uz ove kolovogje budu trideset i trojica poslana na galije.“

 

Posljednje pakračke zidine (kule). Izgled polovicom 19. stoljeća. Ulje na platnu - S. Nj. Stárek. Slika u vlasništvu Muzeja grada Pakraca.

U to vrijeme malovlaška deputacija s Milankovićem na čelu stigla je u Beč. Tomo saznaju da od njihovih želja neće biti ništa i vrate se kući.

„Vrativši se kući budu pohvatani i stavljeni pred sud: Milanković, Matijašević, Banić, Sabolović i Papratić izgubiše glave, koje dade cesarski general istaknuti na zidinama pakračkim, a pod Trenkovu komandu bude unovačeno za kaznu 550 ljudi iz subockog okružja…“

Valja kazati kako u to vrijeme Lipik još i ne postoji kao selo, odnosno naselje, ali taj kraj oko današnjeg Lipika pa do Novske, ipak broji preko sedam tisuća ljudi. Prije najezde Turaka, područje se nazivalo Svetačje, ali Bečka komora početkom 18. vijeka na tom području osniva vlastelinstvo Subotska kojemu su pripadala naselja: Subotska,  Čapraginci, Širinci, Žuberkovac, Bobare, Bijela Stijena, Rogolje, Ras, Lijesnica, Livađani, Kovačevac, Korita, Lovska, Međurić i Banova Jaruga.  – pa sva sela sve oko tadašnjeg Wyvar (Ujvar ili Novigrad), odnosno današnje Novske,  odnosno Posavine i Stare Subotske. Naziv Subotsko okružje, taj kraj dobiva po utvrđenom gradu Subocka, od kojeg danas nije ostalo skoro ništa.  

Ostatak do dvije tisuće, pet stotina i deset momaka bude po kazni unovačen s ostalih dijelova „Male vlaške“, i svi oni budu poslani na šlesko bojište kao Trenkovi panduri. Malo tko od njih se kući vratio.  

I tako prođe malovlaška buna seljaka, Hrvata, Srba i Vlaha. Marija Terezija, njeni generali i činovnici učiniše svoje, a jadnom narodu ne preostane ništa drugo nego, na osnovi tih krvavih događaja, izmisliti „PAKRAČKI DEKRET“.

Tekst označen navodnicima je izvadak iz raznih djela hrvatskih povjesničara prof. dr. sc. Ferde Šišića i prof. Franje Vaničeka. Djela su to koja govore o povijesti Slavonije u vrijeme vladavine kraljice Marije Terezije, o vojnoj krajini i krajišnicima te civilnom dijelu Slavonije. Riječi u tom tekstu napisane velikim, masnim crnim slovima, riječi su koje asociraju na mogući temelj nastajanja PAKRAČKOG DEKRETA.

Zasigurno je, kako se trebao naći još samo jedan dobar satiričar, humorista ili šaljivac, koji je to sve uobličio, i kao priču proširio u narodu, a narod sačuvao „pakrački dekret“ sve do danas.   

NAROD JE UVIJEK IMAO SMISLA ZA PRAVDU I SATIRU, ALI TO GA JE UVIJEK KOŠTALO  GLAVE!

 

Daruvar, ožujak – lipanj 2021. godine

Siniša Njegovan Stárek