Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)

 

 

 

Pakračka kasarna, bolnica i škola

Vjerujem kako nema Pakračanina i Lipičanina, a da na neki način nije čuo za baruna Franju Trenka (izvorno njemački Franz Seraphicus barun von der Trenck).  Bez obzira na zgradu koju su Pakračani nazivali Trenkova kasarna u Pakracu, barun Franjo Trenk  jako je malo vremena proveo  u Pakracu, no ipak je ostavio vidan trag u povijesti Pakraca i okoline.

Ne znam, je li to bio sklop čudnih okolnosti ili tek puka slučajnost, ali s imenom baruna Franje Trenka prvi puta sam se susreo kada sam pošao u peti razred osmogodišnje škole u Pakracu. Zgradu koju su nazivali, preparandija ili učiteljska škola, a koja je prije toga bila vojna zgrada, kasarna, pa bolnica, tada sam prvi puta svjesno vidio. Djed me tada vodio na upis u osmogodišnju školu u Pakrac, a kada smo prolazili pokraj te Trenkove kasarne on mi je objašnjavao što je ta zgrada bila i čemu je služila. Mene to baš nije puno zanimalo, ali za mene je to tada bila ogromna zgrada kakve mi u Prekopakri nismo imali.

Valjalo je zapamtiti taj put, kojim me djed vodio, i tu zgradu koju mi je pokazivao, jer ću tu zgradu sljedećih 8 godina svakodnevno viđati pa i tamo provoditi svoje lijepe gimnazijske dane. Od vojne zgrade, kasarne pa bolnice, ta zgrada postala je škola za mnoštvo pakračkih učenika. Neki su je voljeli kao Učiteljsku školu, neki kao Gimnaziju, a neki je i nisu voljeli, ali ona je još uvijek tamo preko Pakre, ali nije u Prekopakri, već – Pakracu nasuprot. Tako je barem svojevremeno bila sagrađena – preko Pakre, ako se lokacija određuje s pakračke strane Pakre.

 

Trenkova zgrada kakvu sam je prvi puta vidio. Fotografija zgrade iz 1950. godine. Arhiv Muzeja grada Pakraca.

Prema povijesno ne potvrđenim izvorima tu baroknu zgradu je izgradio poznati ratnik i vojskovođa barun Trenk. No sklon sam vjerovati da ta zgrada nije građena za vrijeme baruna Franje Trenka, već da je zgrada građena neko vrijeme prije nego što je Trenk imao vlasništvo nad vlastelinstvom Pakrac, odnosno mjestima Pakrac i Lipik. Teško je vjerovati da jedan plemić nižeg ranga – ispod vojvode, markiza i grofa - ne baš bogat, a prilično mlad, sagradi takvu veliku zgradu u tadašnja podosta burna i teška vremena na granici s Osmanskim carstvom. Još k tome Franjo Trenk je bio  plaćeni vojnik i pustolov, a takvi baš ne grade dvorce ni takve zgrade! Ni njegovi biografi nigdje ne spominju da je Franjo nešto gradio, već da je po ocu naslijedio poveće bogatstvo u nekretninama diljem Slavonije i na koncu sve to izgubio.

Mišljenja sam da je zgrada sagrađena ponešto prije, odnosno u vrijeme kada je Slavonija bila pod upravom Carske komore, a to je kraj 17., odnosno početak 18. stoljeća, točnije, Komorska i vojna uprava traju od završetka rata s Turcima pa do 1745. godine. Naime slične zgrade, koje su građene kao kasarne (vojarne) austrijske vojske, svojedobno su sagrađene u Pleternici i Kutjevu. U ova dva mjesta te zgrade više ne postoje.

Naime, bilo je to doba neposredno nakon oslobođenja Slavonije od Osmanlija, kad su habsburški carevi u Beču široke ruke dijelili zemlju u Slavoniji uglavnom zaslužnim stranim osobama. Tako su u Slavoniji ogromne posjede stekle obitelji Hilleprand-Prandau (Nijemci), Folch de Cardona (Katalonci), Odescalchi (Talijani) i mnoge druge. Baruni Trenk također su stekli posjede, među njima Pleternicu, Brestovac, Pakrac i Veliku u Požeškoj županiji, kao i Nuštar u Srijemskoj županiji.

Poslije Carske komore vlasništvom nad vlastelinstvom Pakrac dobiva barun Johan Teodor von Ibsen (Imsen), savjetnik češke dvorske kancelarije. Godine  1723. vlastelinstvo, dakako i tu zgradu kupuje  barun Ivan Trenk, Franjin otac. U to vrijeme barun Ivan Trenk vlasnik je već spahiluka (vlastelinstva) Brestovac, a zajedno s kupnjom Pakraca kupuje i vlastelinstvo Pleternicu.  

Ono što je izvorno točno, to je, kako je Pakrac  bio  vlasništvo baruna Franje Trenka u prvoj polovici 18. stoljeća. Pouzdano se zna da je s pakračkog vlastelinstva novačio velik broj svojih pandura, koji su ratovali po raznim dijelovima Europe.

Tadašnja pakračka ranobarokna građevina je jednokatna zgrada četverokutnog oblika (37 x 34 m) s unutarnjim otvorenim dvorištem. Oko objekta nekad se prostirao prekrasno uređen perivoj. Nakon što je imao vojno stambenu funkciju dugi niz godina korišten je kao vojarna, zatim bolnica (između 1770. I 1780. g.) da bi kasnije u njemu djelovala poznata učiteljska škola i gimnazija.

Za vrijeme djelovanja bolnice u toj zgradi,  zapadno od zgrade prema Prekopakri, koje u vrijeme građenja zgrade nije još ni bilo, bilo je bolničko groblje za preminule od stidnih i veneričnih bolesti. Tada je zgrada služila kao bolnica za oboljele i ranjene na ratištima Bosne i Slavonije tijekom Austrijsko – Turskog rata 1738. – 1739. godine, odnosno u kasnijim ratovima s Turcima po Bosni i Slavoniji.  

Ostatke toga groblja bilo je moguće vidjeti još sredinom 60 - tih godina prošlog stoljeća kada je groblje sanirano i teren uređen.

Već je rečeno, kako za vrijeme izgradnje te vojne zgrade sela Prekopakre nije bilo (naseljavana je od 1733. g.), i zgrada  izgrađena na desnoj obali Pakre našla se preko Pakre u odnosu na naselje Pakrac. U to vrijeme na toj cesti Lipik – Pakrac, uz koju se nalazila kasarna, nema stambenih objekata. Selo Prekopakra nastaje nedugo zatim, ali najprije na samoj cesti Pakrac – Lipik, da bi se kasnije razvilo na brijegu iznad Pakre i tako dobiva i svoje ime, Prekopakra.

Fotografija: Današnji izgled bivše kasarne, bolnice, škole, a sada zgrade koja čeka svoje uređenje koje zaslužuje kao jedna od najstarijih zgrada u Pakracu. Snimio S. Nj. Stárek 10. 2. 2021. godine

 

Špilberk, tvrđava, kaznionica, kasarna i muzej

Podosta godina poslije mog prvog saznanja o barunu Trenku  posjetio sam Brno, lijepi grad u južnoj  Moravi, Češka. Godina je 1995., Brno, Špilberk (Spilberg) – veliki češki muzej, bivša kaznionica i vojna zgrada. Imao sam tu povlasticu, da kao gost visokopozicioniranih časnika Ministarstva obrane Republike Češke  mogu posjetiti tu bivšu najpoznatiju i najzloglasniju kaznionicu u Austro-Ugarskoj. Te godine  to je vrlo lijepi muzej, ali tada kada je svoje zatvorske dane u toj kaznionici provodio barun Franjo Trenk, bila je to najozloglašenija kaznionica u tom dijelu Europe.

U čemu se sastojala ta moja povlastica, koja to baš i nije bila, i od koje mi se i danas, nakon 25 godina od te posjete, ježi koža po cijelom tijelu i koja me prožima nekom čudnom tjeskobom. Naime, imao sam tu „povlasticu“ da budem nekoliko trenutaka u zatvorskoj ćeliji „samici“ u kojoj je svoj neslavni kraj života proveo barun Franjo Trenk.

U posebno ogromnoj zgradi te kaznionice bile su vrlo male zatvorske ćelije za posebne neprijatelje Habsburške monarhije. Čim sam  ugledao tu „samicu“ činila mi se jako mala, a kada sam u nju ušao imao sam osjećaj kako ruke ne mogu raširiti niti se potpuno uspraviti u svojoj visini od 183 cm. Strop ćelije bio mi je skoro „na glavi“. Doticao sam bjelinu okrečenog stropa, i još i danas imam osjećaj kako dotičem taj niski strop svojom glatkom površinom tjemena.

Da, tako sam se ja osjećao tada u lijepom češkom gradu Brnu. A kako je tek bilo kažnjeniku barunu Franji Trenku, koji je bio okovan velikim željeznim okovima na nogama i rukama. Nije se mogao kretati u tom skučenom prostoru, a posebno  nije mogao potpuno uspravno stajati, taj ogroman čovjek, jer sa svojih 203 cm visine nije ni mogao stajati u toj odvratno  maloj „samici“.

Prethodno napisani podaci o barunu Trenku i njegovoj samici pisani su prema kazivanjima tadašnjih muzejskih stručnjaka iz Muzeja grada Brna, no sadašnji znanstveni nalazi na mumificiranom tijelu baruna Trenka, koji su nedavno izvršeni, pokazuju nešto drugačije podatke.

Te podatke, ali i ostale znanstvene nalaze vezane za samu osobu, odnosno tijelo baruna Trenka, vrlo lijepo je prikazao u svom tekstu „ BARUN TRENK – NOVO LICE LEGENDE“ profesor povijesti i geografije Goran Hruška, arhivist u Državnom arhivu Slavonski Brod odjel Požega. Tekst je napisan na moju molbu izvorno za ovu pripovijest.   

Fotografija knjige: Barun Trenk  - Novo lice legende. Knjiga izdana u Brnu 2020. godine. Snimio prof. Goran Hruška.

 

„Barun Trenk – novo lice legende

Moj prvi boravak u Brnu, najvećem gradu češke pokrajine Moravske bio je 1999. godine. Tom prigodom sam obišao kapucinski samostan i kriptu u kojoj se čuva mumija slavnog pandurskog vojskovođe baruna Franje Trenka (1711. - 1749.) te Muzej grada Brna koji se nalazi u utvrdi na brdu Špilberk. Tada je bila aktualna izložba o našem barunu, jer se obilježavalo 250 godina od njegove smrti. To je bila „klasična“ izložba na kojoj su predstavljeni predmeti koji su nakon njegove smrti ostali na Špilberku, te građa muzeja iz sredine 18. stoljeća. Inače Špilberk, brdo koje dominira gradom i oko kojeg se na sve strane širi grad je bila jedna od najzloglasnijih kaznionica onoga vremena. Tu su bili zatočeni najveći zločinci i kriminalci, mada je ponekad bilo i tzv. političkih zatvorenika. U 18. i prvoj polovici 19. st. zatvorenici su bili u vlažnim i mračnim ćelijama, okovani i na slaboj hrani. Prosjek boravka je bio oko 3 mjeseca, jer bi kažnjenici podlegli tako teškim uvjetima. Barun Trenk je bio izuzetak, imao je svoju ćeliju sa poslugom, hranu su mu donosili iz grada, primao je goste, često je sa stražarima kartao. Potkraj života se više povezao sa kapucinima, kojima je ostavio znatnu sumu novca, pa oni i danas služe mise za spokoj njegove duše i o tome vode evidenciju. Nakon neuspjelog pokušaja bijega nešto su mu postrožili uvjete. On je tu proveo oko 2 godine, a nakon smrti je pokopan u kripti kapucinskog samostana. Oni su tada prakticirali jednu vrstu mumificiranja, pa je i Trenk mumificiran i položen u stakleni sarkofag. Ćelije u kojoj je on bio više nema, stradala je u bombardiranju Brna u Drugom svjetskom ratu, tako da su ostali samo temelji. Naime, u drugoj polovini 19. st. je ukinuta kaznionica na Špilberku i tu je došla vojska. U vrijeme drugog svjetskog rata je ovdje bio centar za vezu, a jedno kraće vrijeme i Gestapo. Barun Trenk je bio najpoznatiji kažnjenik u ovom „kazamatu“.

Godine 2007. u Požegi je skupina članova gradske glazbe „Trenkovi panduri“ osnovala posebnu povijesnu postrojbu istoimenog naziva. Kako je predsjednik te udruge moj bliži rođak, često me angažirao na njihovim projektima, gostovanjima njihovih prijateljskih postrojbi i sl. Često se iznosila ideja o odlasku u Brno i obilasku kripte u kojoj je sahranjena Trenkova mumija. To je prvi put realizirano 2010. godine, prilikom njihovog gostovanja u gradu Nový Jičin u Češkoj. Kasnije se gotovo svake godine odlazilo u Brno, bilo prigodom gostovanja u Novom Jičinu, bilo namjenski samo u Brno. Vremenom smo uspostavili dobre odnose najprije sa kapucinima, a osobito otkad je pater Cyril Josef Komosný postao gvardijan. On nas je upoznao sa istraživanjima Trenkove mumije, koja se provodila više godina i rekao da bismo se trebali povezati sa Muzejom grada Brna koji sve to koordiniraju i u 2019. godini planiraju o tome postaviti izložbu. Ja sam nakon toga poslao nekoliko mailova upravi Muzeja. Oni su se u početku držali malo rezervirano, ali nakon što sam im objasnio o kakvoj postrojbi je riječ, a vjerojatno i u dogovoru s kapucinima, javio mi se zamjenik ravnatelja Muzeja Mag. Petr Vachůt sa željom da se sastanemo. Prigodom našeg boravka u Brnu u jesen 2018. godine našli smo se  kod kapucina i održali sastanak. Petr je tada bio koordinator projekta istraživanja mumije baruna Trenka, a osim Muzeja i kapucina, tu su još sudjelovali Zavod za antropologiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Brnu, Medicinski fakultet i Sveučilišna bolnica. Kasnije se priključila Akademija likovnih umjetnosti, dio za digitalnu umjetnost. Na tom sastanku je pojedinosti antropološkog istraživanje iznijela glavna istraživačica doc. dr. sc. Petra Urbanová. Ona je rekla da je Trenk bio iznadprosječno visok za ono vrijeme (184-187 cm), imao neproporcionalno duže ruke i malo zakrivljen grudni koš te veća pluća, što mu je davalo prednost u mnogobrojnim bitkama. Izvršena su sveobuhvatna medicinska istraživanja (uključujući DNK, CT i druga snimanja). Prigodom toga sastanka, vidjevši pandure u odorama i sa onodobnim oružjem, zamjenik ravnatelja je uputio molbu za sudjelovanje na svečanom otvorenju izložbe u listopadu 2019. godine. Panduri su pristali, a izrazili su želju da ta izložba dođe i u Požegu, što su predstavnici Muzeja grada Brna u načelu i prihvatili. Tada je dogovoreno da delegacija Muzeja grada Brna i ostalih sudionika posjete Požegu za Dan grada (Grgurevo) u ožujku 2019. godine i posjete Gradski muzej Požega. Ja sam preuzeo zadatak to sve koordinirati. U međuvremenu su u Brnu dovršavali istraživanja i napravili koncept izložbe.

Delegacija Brna u sastavu Mag. Petr Vachůt, zamjenik ravnatelja, Mag. Ctibor Ostrý, kustos povijesti u Muzeju grada Brna, dr.sc. Helena Lukášová, stručnjak za digitalnu umjetnost i 3D animaciju sa Akademije likovnih umjetnosti i dr. sc. Mikuláš Jurda iz Zavoda za antropologiju PMF-a je došla na obilježavanje Dana grada Požege. Obavili smo sastanak sa djelatnicama Gradskog muzeja Požega, a nakratko ih je primio i gradonačelnik Darko Puljašić, koji je podržao ideju da se izložba postavi i u Požegi.

Sedam pandura je boravilo na Špilberku od 1. do 4. listopada 2019. prigodom otvorenja izložbe i bili smješteni u sklopu tvrđave Špilberk u apartmanima za goste. Otvorenje je u direktnom prijenosu popratila i Češka televizija.

Fotografija: Otvorenje izložbe u Brnu 2019. godine

Panduri su sudjelovali i u malom performansu u kojem je prikazano osvajanje jednog grada i bili prava atrakcija, te su pozirali za slikanje.

Prošle, 2020. godine Muzej grada Brna je za tu izložbu dobio državnu nagradu za najbolju izložbu u protekloj godini.

Izložba je 16. siječnja 2020. otvorena u Požegi, a nakon toga je gostovala u Bjelovaru, Gospiću i Slav. Brodu. 

Krajem prošle godine je iz tiska izišla knjiga koja na 190 strana detaljno govori o cijelom ovom projektu.

Trenk je i danas česta tema, često se o njemu pričaju razni mitovi i legende što s njim nema nikakve veze, a ova knjiga, zajedno s onim ranije napisanima nastoji dati više svjetla o životu ove slavne ličnosti. 

 

                                                                                       Prof. Goran Hruška“

          

Fotografija iz Brna: U prvom redu stoje slijeva: Goran Hruška, Petr Vacut, zamjenik ravnatelja Muzeja grada Brna, pater Cyril, gvardijan kapucinskog samostana i doc. Dr. sc. Petra Urbanova, glavna istraživačica, a posljednji u redu je Vladimir Potnar, predsjednik Povijesne postrojbe Trenkovi panduri Požega.

 

  

Fotografija: Špilberk je srednjovjekovni dvorac na vrhu brda u gradu Brnu u Češkoj. Dvorac je sagrađen sredinom 13. stoljeća. Izgradio ga je češki kralj Otakar II. Nalazi se na brdu iznad povijesnoga središta Brna. Dvorac je vremenom prerastao u tvrđavu koja je služila kao najutvrđeniji zatvor u Austro – Ugarskoj. Austrijski car Franjo Josip I. je 1855. godine ukinuo zatvor i od tada je dvorac služio kao vojna zgrada. Vojska se zadržala u njemu preko 100 godina. Godine 1959.  Češka vojska je napustila dvorac i od tada se u Špilberku nalazi sjedište muzeja grada Brna.

 

 

Fotografija: Sadašnji muzejski postav u Špilberku

 

Fotografija: Rezultati antropoloških istraživanja provedenih na mumificiranom tijelu Franje Trenka. Na temelju 27.019 CT snimaka njegovog tijela i sedam uzoraka mekog tkiva izrađena je rekonstrukcija njegovog lika i virtualna animacija. Rezultati se izvorno nalaze u Muzeju Špilberku u Brnu.

 

Pijevčev kljun – početci 

Mnogi su biografi pisali o nemirnom i pustolovnom životu toga pukovnika austrijske vojske, pustolova, nasilnika, ljubavnika, vođi svojih širom Europe poznatih Trenkovih pandura. Dakako da je teško nešto novo napisati o samom barunu Franji Trenku, a ima i podosta tekstova o njemu koji su više izmišljotine i legende nego prava stvarnost. U ovom tekstu spomenut ću tek jednu legendu i to radi toga što sam je čuo od stručnih osoba vinske struke u lijepom i velikom podrumu u Kutjevu. Ostale legende neću spominjati, no ipak  čitatelje valja podsjetiti na njegov buran i neobičan život ratnika i pustolova, kako bih to mogao povezati s povijesti Pakraca.

Kako je i sam barun Trenk u zatvoru Špilberku pisao zapise iz svog burnog života, a u njima je podosta toga pretjerivao, uveličavao ili nije napisao gole činjenice  iz svog burnog života, ako mu nisu išle na ruku, tako su i njegovi biografi, kojih ima podosta, podosta toga ili uveličali ili pomalo satirično napisali tekst o nepobitnim činjenicama.

Tako je vrlo zanimljiv tekst oko njegovog rođenja napisan po dr. sc. Ferdi Šišiću (1869. – 1940.) koji glasi:

„Tuđe mu se rodio najmlađi sin, naš Franjo i to u jedan sat po ponoći na samu novu godinu 1711., ali bez ikakvog životnog znaka. Spretna babica ipak ga spase od smrti, jer je novorođenče odmah stala kupati u toplom vinu.“

Drugi pak tekst o istom događaju je pomalo intrigantan i humoristički nadahnut, a napisan je prema zapisima samog baruna Franje Trenka.

„Rođen sam, ne dajući ni najmanje znakove života, u Reggiju Calabriji zadnjeg dana u prosincu 1710. godine u jedan sat poslije ponoći, ili prvog siječnja godine 1711., kao treći od braće koja su rođena u razmaku od dvije godine. No, razborita je babica potaknula  život u meni tako što mi je stavila pijevčev kljun u zadnjicu i uz pomoć cjevčice pijevcu puhala u zadnjicu sve dok pijevac nije uginuo, a ja počeo vrištati.“

Oba teksta od nepobitne činjenice rođenja pomalo prelaze u izmišljotine, ( takvo je moje mišljenje), bez obzira što se za drugi tekst tvrdi da ga je napisao sam Trenk. Kako to biva, ubrzo takvi tekstovi   s protekom vremena, postupno postaju dio legende o tom rođenom pustolovu.   

Franjo Trenck rodio se je u Reggio Calabriji ( južna Italija kod Napulja) 1711. godine. Rodio se je kao treće dijete u obitelji oca baruna Ivana Trenka (njem. Johann Heinrich von der Trenck) i majke Marie Anne von Ketteler.

Već samo djetinjstvo bijaše vrlo „pustolovno“, ali i od biografa pomalo humoristički i satirički napisano.

„No kao da je nemila smrtca baš na silu htjela našeg Franju da prije vremena ugrabi. Nije mu bilo ni šest mjeseci, kad ali nekog dana spade sa svoje dječje stolice u komin, pa tek na njegovu viku izvuče ga neoprezna dadilja iz žari; za čitavog života mogle su se vidjeti na njegovom inače snažnom tijelu ljute opekline. Kad su malom Franji bile četiri godine, opet se sastane sa smrtnom pogibli. Nekog dana ugje u očevu sobu, pa kako je tuđe opazio svu silu nakićenog oružja, zapne mu oko za nabijenu kuburu, što je bila utaknuta za sedlo. Mali Franjo u čas je izvuče, te igrajući se njome ispali cijev. Tane udari u kameni zid, odskoči i pogodi malog deliju u stegno. Otac sav srećan da je i tako prošlo, čestito iskara sina, ali mu inače ne učini ništa. Godinu dana po tom poradi već nešto znatnijega. I on i braća njegova veoma su rado kusali voće, a kako nijesu imali novaca da ga kupe od piljarica, …..

Tako o djetinjstvu Franjinom piše Ferdo Šišić, a sam Franjo ovako nastavlja o istom događaju: …..

„Već s pet godina imao sam hrabrosti voditi braću u grad na sajam, noseći u ruci očev mač pomoću kojega sam ih vodio i rastjerivao prodavačice voća kako bi moja dva brata mogla nesmetano ukrasti voće i pobjeći s plijenom.“

U kasnijim tekstovima raznih biografa o Trenkovom školovanju kod jezuita, te vojnom školovanju, odnosno cijelom njegovom pustolovnom životu nema takovih humorističkih i satiričkih momenata. Valjda su se biografi uozbiljili, jer Franjo barun Trenk je ostao po karakteru isti – pustolovan, nasilan, podosta neozbiljan, ali izrastao u vrsnog i hrabrog ratnika i vođu hrabrih Slavonskih pandura.

Snimka umjetničke slike: Barun Franjo Trenk

 

Nastavak slijedi.

Daruvar, siječanj 2021. godine.

         Siniša Njegovan Stárek