Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je"

 

 

 

Hrvatski Sokol u Pakracu  

Jedan od izvora o osnivanju Hrvatskog Sokola u Pakracu je Spomenica Sokolskog društva u Pakracu (1906. – 1936.) profesora Milovana Sučevića, ravnatelja Učiteljske škole u Pakracu. Milovan Sučević je bio praški student filozofije kod prof. dr. sc. T. G. Masaryka i dobro se upoznao s idejama osnivača Sokola.  Sučević u Spomenici piše sljedeće:

Fotografija: Mladež Hrvatskog Sokola u Pakracu 1923. godine

 

„God. 1906., kada je Sokol osnovan, živio je u Pakracu brat G o r u p e c, službenik zemaljske bolnice, dobar sokol, odličan vježbač, ranije član Hrvatskog sokola u Zagrebu. U gostionici starog našeg brata sokolskog i nacionalnog radnika, brata H o š e k a  F r a n j e, nevezano se jednom poveo razgovor o osnivanju sokolskog društva. Tražio se samo način kako da se građanstvo zainteresira za tu novu ideju. Pokušalo se jednim pozivom na pojedine građane za koje se mislilo da će s voljom pristupiti novoj organizaciji. Odaziv je bio odličan. Odmah su poslije toga napisana pravila, poslana Zemaljskoj vladi na potvrdu, a kada su ona potvrđena, pristupilo se odmah radu. Starješina je ispočetka bio odvjetnik dr. V i n k o   M a t i j e v i ć,  a  poslije njega brat M i l a n  K o ž a r  kojega je svojski,  kao njegov zamjenik, uvijek i u svim prigodama zamjenjivao brat Franjo Hošek. Brat Gorupec bio je prvi društveni vođa (načelnik), a kad je on otišao, zamijenio ga je brat J o s i p   H o j k a  koji je i inače, i poslije, mnogo žrtvi pridonio za napredak Hrvatskog sokola. Uz odlična prednjaka brata D r a g u   F i l i p o v i ć a,  jednog od najboljih vježbača što su ikad vježbali pred našom publikom, rad je načelnikov bio znatno olakšan. U početku se vježbalo u jednoj prostoriji gostionice brata Franje Hošeka….“

Spomenuta gostionica  u Pakracu je bila poznata kao ʺGrađanska gostionicaʺ u kojoj se često održavaju razne zabave, kraći kazališni komadi, politički skupovi , a Franjo Hošek sa sinovima držao je i kuglanu. Tako prenatrpani program, uz nedostatak tehničkih prostora, postaju problem za vježbače, pa Sokol pronalazi nove prostorije za vježbanje u osnovnoj školi. Tu su vježbali, za lijepa vremena u školskom dvorištu, a priredili su si i improviziranu gimnastičku dvoranu. Vježbalo se i u školskim hodnicima, jer se je broj vježbača iz dana u dan povećavao.

Ubrzo članovi Hrvatskog sokola kao gledatelji posjećuju I.  Hrvatski sve sokolski slet u Zagrebu 1906., da bi već 2. i 3. rujna 1912. godine aktivno učestvovali na II. sletu u Zagrebu.

Godine 1912. održan je šesti slet Sokola u Pragu, prvi koje je organizirao Savez slavenskih Sokola. Na tome Sveslavenskom sletu u Pragu nastupilo je i 30 članova Hrvatskog sokola iz Pakraca. Vježbali su zajedno sa svima Sokolima, predstavnicima skoro svih slavenskih naroda. Poslije uspješnog nastupa u Pragu, rad Sokola postao je još intenzivniji, razumijevanje sokolske ideje jasnije i određeno.

Navedeni sletovi bile su najveće priredbe na kojima su sudjelovali pakrački sokoli. No, znatno su češće članovi Hrvatskog sokola Pakrac  vježbali na lokalnim priredbama koje su se održavale u Novoj Gradiški, Požegi, Daruvaru, Kutini, Novskoj, Sisku ili Zagrebu te u samom Pakracu.

Članovi Hrvatskog sokola vježbali su na spravama s kojima su raspolagali, a to su bile sprave: ruča, kozlić, američka preča, sprava za skok u vis, odskočna daska, bučica od 10 kg, te dvije strunjače i 15 obruča. Od svake te vrste imali su po jednu spravu, a kada bi imali nekakav veći slet (priredbu) s više sudionika, za potrebe sleta, sprave su posuđivali od srodnog im društva iz Daruvara ili Nove Gradiške.  

Fotografija: Hrvatski Sokol Pakrac 1929. godine

 

Takav predani rad i veze s ostalim sokolskim društvima Hrvatskog sokola Pakrac , M. Sučević opisuje na slijedeći način:

„Veze s ostalim bratskim društvima su bile tada, kao i ranije već, vrlo žive. Nije bilo nijednog javnog nastupa , da braći nisu doletjeli sokoli iz bliže i dalje okolice, braća iz Nove Gradiške,  Požege, Daruvara, Kutine, Novske, pa iz Zagreba i Siska. Hrvatski sokol pakrački uvijek je bratski uzvraćao toj svojoj braći ljubav ljubavlju šaljući i njima znatan broj članstva. Svojom fanfarom, dobro organiziranom i vođenom, on je svuda osvajao i stjecao sve veći i ljepši ugled. Društvo, osim sitnijih, u početku posve razumljivih, previranja u samom odboru, nije pretrpio nijedan veći potres. Zato je moglo nesmetano razvijati svoje akcije“.   

Fanfara, koju spominje prof. Milovan Sučević, poveći je muzički orkestar koji je tada osnovan kao sokolska limena glazba Pakrac. Nastupali su na svim sokolskim većim vježbama i raznim zabavama. Često puta su svirali i na raznim izletima u prirodu, koje je skoro svakih 14 dana organizirao odbor društva.

Rad društva financiran je članarinom i dobrovoljnim prilozima samih članova društva, iz kojih sredstava su nabavljane potrebne sprave za rad. Mecena, odnosno sponzora u to vrijeme nisu imali.

 

Ratovi i djelovanje Hrvatskog Sokola u Pakracu

Godine 1914. počinje Prvi svjetski rat i vlasti zabranjuju rad Hrvatskog Sokola Pakrac iz 1906. godine, kao uostalom i svih Sokola u Monarhiji. Mnogi su sokoli mobilizirani u vojne jedinice i odlaze na bojišta širom Europe. Vođe pakračkog Sokola bili su proganjani ili na marginama društvenog i sportskog života Pakraca. Doduše, malo je toga radilo u to vrijeme. Iako su vođe, pa i svi sokoli bili proganjani, tadašnja vlast ipak nije mogla uništiti sokolsku ideju, koja će poslije rata čak i osnažiti.

No, nažalost to se neće dogoditi u Drugom svjetskom ratu, odnosno tu sokolsku ideju uništiti će već rasni zakoni NDH, time što zabranjuju rad sokolskih društava, a poslije završetka rata nove jugoslavenske vlasti  organiziraju novu organizaciju DTO „Partizan“. To društvo nema više ništa s idejom sokolstva i neće nastaviti rad sokolskih društava u Pakracu.

„Kao vjerodostojna interpretacija velikog češkog uzora, Hrvatski sokol odigrao je na našem terenu dvije krunske uloge: afirmirao je svijest o tjelovježbi kao civilizacijskoj potrebi, a kao udruga od prvog je časa demonstrirao jasnu težnju k nacionalnoj samobitnosti. Poteškoće s kojima će se sokolski pokret susretati u idućim desetljećima dolazit će iz općeg političkog konteksta u kojem upravo građanski i nacionalni sadržaj pokreta traže svoj prostor.“ - riječi su to hrvatskog književnika Ratka Cvetnića u predgovoru knjige „Hrvatski Sokol“ Adolfa Paara iz Samobora.

No vratimo se na djelovanje Hrvatskog Sokola Pakrac. Nažalost uz sva moja nastojanja nisam pronašao popis, odnosno podatke (da li ih uopće ima) o osobama koje su bile članovi Hrvatskog Sokola Pakrac u vremenu od 1906. do 1914., odnosno do 1929. godine.  Kako nemam te podatke ponešto ću kazati o vodećim ljudima tadašnjeg Hrvatskog Sokola Pakrac.

No prije toga podsjetit ću na sokolski pozdrav „ZDRAVO“ te na sokolsku poruku: „U zdravom tijelu zdrav duh“, ali i na uzrečicu: „CO ČECH – TO - SOKOL“ koja se na hrvatskom prostoru koristila kao:

„HRVAT TKO JE – SOKOL DA JE !“

Fotografija: Prof. Frano (Franjo) Stanić, dugogodišnji je profesor u Učiteljskoj školi u Pakracu. U vremenu između dva svjetska rata, te neko kratko vrijeme poslije Drugog sv. rata predavao je geografiju, poljoprivredu i kemiju (od 1928.  do 1947. godine). Bio je član Hrvatskog Sokola u Pakracu i česti predavač povijesti, sokolske zasade i sportske etike  sokolima u Pakracu.  Na fotografiji je sa suprugom Katarinom (predavala hrvatski jezik u Učiteljskoj školi u Pakracu), te sinom Josipom i kćerkom Đurđom, oboje diplomirani inženjeri arhitekture. 

Franjo Stanić jedan je od autora teksta uz poslanu zemlju Hrvatskog Sokola Pakrac za Sokolsku mogilu u Zagrebu.   

Fotografija u vlasništvu gospođe Zorice Novokmet iz Lipika.

 

Fotografija: Značka Hrvatskog Sokola Pakrac iz 1926. godine. Arhiva Muzeja grada Pakraca. Snimio Danijel Grčević.

 

 

Fotografija: Prednjački zbor Hrvatskog Sokola u Pakracu. Arhiva  Muzeja grada Pakraca.

 

D r.  V i n k o   M a t i j e v i ć

Prvi starješina pakračkog Sokola bio je odvjetnik dr. Vinko Matijević (1862.- 1927.). Rodom nije bio Pakračanin, ali je 35 godina svoga radnog vijeka proveo u Pakracu. U Pakracu je bio općinski odbornik i načelnik. Za njegova mandata kao načelnika Pakrac je dobio gradsko obilježje uvođenjem električne struje, asfaltiranjem većeg broja ulica i provođenjem kanalizacijske mreže, a snažno je napredovao i na kulturnom i ekonomskom području.

Pakračani su poštovali i cijenili Vinka Matijevića, a posebno su Sokoli bili zadovoljni njegovim radom.

Vinko Matijević umro je u 65. godini u Pakracu. Hrvatski Sokol, glasilo Hrvatskog sokolskog saveza broj 10. iz 1927. godine u svojim Župskim vijestima piše:

„ …..Pokopan je 4. rujna uz učestvovanje mnogobrojnog građanstva i svih korporacija. Na sprovodu su mu bili i Hrvatski Sokol i Hrvatski Konjanički Sokol u Pakracu te hrvatski Sokolovi iz Daruvara, Badljevine , Sirača, Kutine i dvojica iz Zagreba. Hrvatski sokolski savez zadržat će pokojnog svog brata u časnoj uspomeni kao osnivača društva u Pakracu, dobrog Sokola i dobrog hrvatskog domoljuba. Pakračkim svojim društvima izričemo ovim putem duboko svoje sažaljenje. Slava bratu Dru. Matijeviću ! “

 

F r a n t i š e k   H o š e k

Rođen je 1860. godine u Češkoj , Břehy, Pardubice. U Pakrac je doselio  1886. godine, gdje kupuje veće posjede u Pakračkim vinogradima, sadi veliki vinograd i bavi se uzgojem grožđa i pravljenjem vina. Otvara veliku gostionicu u Štrossmajerovoj ulici u Pakracu koju naziva ʺGrađanska gostionaʺ. U gostionici se održavaju razni programi (kazališne predstave, razne zabave (gotovo svaki tjedan), politički skupovi, a  u toj gostionici je osnovan i počeo s radom Hrvatski sokol Pakrac.

Franjo Hošek  bio je zamjenik starješine Hrvatskog sokola Pakrac, a zatim, poslije ujedinjenja i dugogodišnji zamjenik starješine Jugoslavenskog Sokola. Njegova velika zasluga je što je imovina (sprave, instrumenti i strunjače) Hrvatskog Sokola  ukinutog  1914. godine, ostala sačuvana. Tijekom rata, sve sprave društva čuvao je u svojim prostorijama. Neke od tih sprava koristili su gimnastičari i poslije Drugog sv. rata, a sada im više nema nikakvog traga. Dva svjetska rata su sprave preživjele, ali ovaj zadnji rat nažalost nisu. Neodgovorni barbari 1991. godine uništili su pakračku Sokolanu!

Čini se kako je  František Hošek  volio osnivati razna društva u Pakracu, ali i aktivno raditi u svim tim društvima. Uz ostale istomišljenike, 1906. osnivač je Hrvatskog sokola Pakrac, 1907. osnivač je Češke Besede Prekopakra, 1919. osniva, zajedno sa sinovima, nogometni klub ʺHajdukʺ Pakrac, zatim 1919. jugoslavensko sokolsko društvo Pakrac, pa Hrvatski Konjički sokol Pakrac te Čehoslovačku Besedu Pakrac. U svojoj gostionici otvorio je i kuglanu, ali nisam siguran je li osnivao i nekakav kuglački klub. Franjo Hošek, zajedno sa sinovima, financijski pomaže izgradnju Češkog doma u Prekopakri, a kasnije i s većom svotom  pridonosi izgradnji Sokolane u Pakracu. 

 

D r a g o   F r a n j o   F i l i p o v i ć

Drago F. Filipović rođen je u Novim Mikanovcima 29. 3. 1892. godine. Iako vrlo mlad dolazi u Pakrac, brzo se uključuje u javni život Pakraca. Bio je zasigurno jedan od najboljih vježbača (gimnastičara) u pakračkim sokolskim društvima. Jedan je od osnivača Hrvatskog sokola u Pakracu i dugogodišnji  dužnosnik društva. S bratom Vinkom vlasnik je tiskarskog poduzeća u Pakracu ʺTisak braće Filipović Pakracʺ, te poduzeća za prijevoz putnika. Autobusi braće Filipović prevozili su putnike na relacijama Pakrac - Požega, Pakrac - Lipik i Pakrac - Lipik - Okučani. Braća Filipović pojavljuju se kao donatori sa znatnijim novčanim svotama u izgradnji Češkog doma u Prekopakri,  Sokolskog  doma u Pakracu, Hrvatskog doma u Pakracu te u drugim raznim prigodama koje su pridonosile prosperitetu Pakraca i Lipika. Drago Filipović oženio se Marijom Štvrtetzky , koja je u to vrijeme aktivna u kazališnom životu Pakraca. Zbog političkih prilika, nakon Drugog svjetskog rata  napušta Jugoslaviju i naseljava se u Argentini. Tamo i umire 12. 10. 1956. godine.

Članovi obitelji Filipović, Drago i njegovi potomci, tijekom posljednjih su sto godina uistinu zadužili javni, kulturni, vatrogasni, planinarski  i sportski život Pakraca i šire okoline.

Fotografija: Drago Franjo Filipović – snimka sa razglednice koja je tiskana u poduzeću Tiskara braće Filipović u Pakracu. Razglednica iz arhive gospođe Fride Filipović, snahe D. F. Filipovića.

 

J o s i p   H o j k a

Josip Hojka Čeh je podrijetlom, ali u njegovim dokumentima  navedeno je ime Jan, međutim radi čega se u raznim tekstovima koji pišu o Hrvatskom Sokolu iz Pakraca spominje ime Josip , nije mi poznato. 

Josip Hojka je jedan od osnivača hrvatskog društva u Pakracu, zatim je član zajedničkog jugoslavenskog sokolskog društva u Pakracu, a nakon toga  se s istomišljenicima odjeljuje i obnavljaju Hrvatski Sokol u Pakracu. Sokoli ga biraju za starješinu Sokola. J. Hojka je vrlo aktivan i u političkim krugovima Pakraca. Predsjednik je mjesne organizacije (ogranka) Hrvatske seljačke stranke u Pakracu, i upravo on otvara skupštinu u čast dolaska Stjepana Radića u Pakrac. U krugovima Čeških beseda Prekopakre i Pakraca pojavljuje se samo kao član društva. U gospodarskim krugovima Pakraca cijene ga kao gostioničara i koncesionara manjeg kamenoloma u Šeovici. Imao je manju gostionicu u ulici M. Gupca u Pakracu. 

 

Mr. pharm.  Josip Svoboda (1893.-1945.)

Ovaj doseljenik u Pakrac ostaviti će duboki trag u pakračkom društvenom, kulturnom i sportskom životu. Rođen je u Bjelovaru 1893. godine. Njegov otac Josef Svoboda, Čeh podrijetlom, u Bjelovaru je, zajedno sa sinovima posjedovao prvu bjelovarsku tvornicu suhomesnate robe. Josip studij farmacije završava u Beču, a nakon ženidbe za Slavicu Jurinac (1921.) dolazi u Pakrac, gdje kupuje ljekarnu koju vodi i u njoj radi do konca Drugog svjetskog rata. Od dolaska u Pakrac uključuje se aktivno u rad raznih pakračkih kulturnih i sportskih društava. Ubrzo postaje predsjednik podružnice Hrvatskog planinarskog društva ʺČaklovacʺ - kasnije ʺPsunjʺ. Upravo u radu s planinarima postigao je najviše uspjeha, ne samo na razvoju planinarstva u Pakracu, već i u Hrvatskoj. Zasigurno je najzaslužniji za izgradnju prvog planinarskog doma pakračkih ljubitelja planina. Njemu u čast, pakrački planinari, novosagrađeni dom nazivaju ʺDom Josipa Svobodeʺ, a njega proglašavaju doživotnim počasnim predsjednikom. Hrvatsko planinarsko društvo Zagreb dodjeljuje mu Povelju za izuzetne zasluge u razvoju planinarstva i imenuje ga začasnim članom HPD-a. Kraće vrijeme bio je predsjednik pjevačkog društva ʺDomoljubʺ Pakrac, u kojemu uspješno nastupa i kao pjevač. Josip Svoboda se po dolasku u Pakrac brzo uključio u rad Hrvatskog Sokola, gdje uskoro osniva i bude predsjednikom Hrvatskog konjičkog sokola.

Fotografija: Hrvatski Sokol Pakrac, Pakrac 1928. godine  

 

Svaki od ovih navedenih istinskih Sokola - sportaša – hrvatskih domoljuba zadužio je Pakrac svojim ustrajnim i poštenim radom kroz mnoge godine svoga djelovanja u Pakracu. Nije to bio rad samo u sportu već i u kulturi, prosvjeti, gospodarstvu i politici. Radili su za boljitak građana Pakraca i okolice.

Da li se ih sada, u Pakracu, ikad itko sjeti ? Zasigurno ne! Ne bi li se možda pokoja ulica mogla nazvati njihovim imenom …. da  ih se bar ponekad sjetimo!

Povijest ne počinje,  niti završava s nama!

 

Nastavak u slijedećem broju

Daruvar, 2021. godine

Siniša Njegovan Stárek