Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae

 

 

 

„U ime Hrvatskog Sokola pakračkog, u temelje ove historijske sokolske mogile, polažem grudu zemlje iz starodrevne opatije bijelostjenske; stare pakračke tvrđave nekadanjeg vlasništva Zrinskih; starorimskog kupališta Aque Balisae, sadanjeg Lipika i historijske tvrdinje Čaklovac. Polažem za spomen i sretnu budućnost hrvatskog naroda uz želju, da naši potomci nakon tisuću godina proslave drugu tisućljetnicu u većoj, jakoj i slobodnoj Hrvatskoj!“

Pakrac,  Starješina Josip Hojka

Objavio Hrvatski Sokol, glasilo Hrvatskog sokolskog saveza , God. VIII. Zagreb, srpanj 1926. br. 7.

Fotografija: Sokolska mogila na Maksimiru nastala je 1925. godine u spomen na 1000-godišnjicu hrvatskog kraljevstva. Projektirao ju je Aleksandar Freundenreich  a podignuo Hrvatski sokolski savez.

Tekst, gore u navodnicima, u prigodi gradnje historijske sokolske mogile 1925. godine u Zagrebu, a u sklopu obilježavanja tisućljetne obljetnice hrvatskog kraljevstva (925 – 1925), uputio je tadašnji starješina i jedan od osnivača Hrvatskog Sokola Pakrac, brat Josef Hojka, koji je Sokolom postao još u Češkoj, odakle se doselio u Dežanovac, da bi zavičajnost u tadašnjem Općinskom trgovištu Pakrac dobio 9. 6. 1903. godine. Josip Hojka, trgovac, u to je vrijeme član Čehoslovačke besede Pakrac, ali i predsjednik Podružnice Hrvatske seljačke stranke u Pakracu.

Iz ovog kratkog slavljeničko-domovinskog teksta, kojega su uputili pakrački Sokoli lako se može iščitati jedno od djelovanja Sokola u Pakracu. Čuvali su i promicali povijesna materijalna i nematerijalna dobra nacionalnog blaga.

U svojoj knjizi „Graditelji, glumci, sokoli“, Pakrac 2012. g., za ovaj slavljenički tekst Josipa Hojke napisao sam komentar – „Smatram da je taj jezgrovit, prigodničarski i lijepo osmišljen tekst Josipu Hojki pomogao pisati vrsni poznavatelj hrvatske povijesti, koji je zasigurno imao čvrste dokaze o rimskim toplicama na području današnjeg Lipika.“

Kako tada nisam napisao od kuda taj podatak o današnjem Lipiku, a prema nekim autorima, u vrijeme Rimskog carstva kupalištu pod nazivom Aquae Balissae, evo prigode da podastrem podatke o istraživanjima raznih povjesničara o toj temi. Dakako, pišem to samo zato što su  Sokoli brinuli i za taj segment društvenog napretka Pakraca i Lipika, vodeći brigu i o pakračkoj i lipičkoj povijesti. 

Josip Špoljar, zastavnik 96. pješadijskog puka Austro-ugarske vojske u svom tekstu Povjest Pakraca, Povjesno-mjestopisna crtica (naziv originala) iznio je podosta zanimljivih teza i podataka. Dijelove teksta  citiram, dakako prilagođeno današnjem hrvatskom književnom jeziku. Naime Josip Špoljar taj svoj tekst objavio je 1909. godine u Zagrebu , a tadašnji hrvatski jezik bio nešto drugačiji od današnjeg hrvatskog književnog jezika.

„Pakračka je gradina bez sumnje jedna od onih u Hrvatskoj, o kojima se najmanje pisalo. Osim kratke mjesto-pisne crtice gospodina dr. Josipa Pliverića, doseljenika u Pakrac, u „Vijencu“ od 1880. i putopisa gospodina dr. Milana Šenoe u Danici 1905. godine nije se uopće nitko bavio specijalnim studijima ne samo pakračke gradine, nego i cijelog tog kraja.“

Kako ta crtica Josipa Špoljara ima podosta podataka o Pakracu i veći broj stranica, isti je naime posjetio Pakrac početkom 20. stoljeća, ne mogu prikazati sve podatke, već podastirem tek mali dio koji se odnosi na rimsku povijest, a sve vezano za tekst o sokolskoj mogili.

 

Rimska naseobina Ballissis – današnji Pakrac –

„Nije li pače posve vjerojatno, kako i veli u svom djelu „Starožitnosti Slavonije“ pokojni Luka Ilić, da je na mjestu današnjeg Pakraca bila rimska naseobina Ballissis. Mi ovu njegovu možda samo nuzgredno nabačenu i nepotvrđenu bilješku, koju on ipak nije sasvim bez uzroka napisao, ne možemo tako lako i ravnodušno odbaciti. Ilić veli da se je Pakrac tada zvao Ballissae, jer se je današnje kupalište Lipik tada zvalo „Aquae Ballissae“. Ballissis bi dakle po dosljednom tumačenju riječi Ilića  - odnosno imena „Ballissis“ – bilo neko predgrađe, bolje neka pred postaja ili stražarnica Aquae Ballissae. Da se je pred tim znamenitim rimskim kupalištem moglo nalaziti neko mjestance Ballissis nije nemoguće. Sjetimo se da je na cesti iz Zagreba u Aemonu (Ljubljanu) stajala postaja Ad Fines (Samobor), nešto podalje Deutonia (Stenjevac), a odmah preko Save Andautonia (Ščitarjevo). Kada je bilo tu, a i drugim mjestima više postaja jedna uz drugu, vrlo je vjerojatno da je to i u našem slučaju moguće, jer je i na važnoj cesti Siscia – Mursa ( Sisak –Osijek) trebalo ovakvih postaja.

Fotografija: Pakrac 1919. godine

Da je Pakrac za vrijeme Rimljana zaista postojao, dokazuju i iskopane starine u njemu. Zato neki njemački učenjaci tvrde da je Pakrac bio Aquae Ballissae, jer se u Lipiku nije iskopalo nikakvih rimskih starina (Prema Kukuljeviću: Panonija rimska).

Kada bi naše mišljenje bilo točno, da je Pakrac bio Ballissis, jasno bi bilo, da su Aquae Ballissae bile Lipik, jer bi mudri i praktični Rimljani svakako Ballissisu (Pakracu) bliži Lipik, nego li udaljeniji Daruvar nazivali Aquae Ballissae. Jer raspravljajući o tome moramo znati, da o tomu, koje li se mjesto – Lipik ili Daruvar – zvalo Aquae Ballissae nisu niti najbolji naši historičari danas još na čistu.“

Vjekoslav Klaić u svom djelu „Povijest Hrvata“ piše da su za vrijeme Rimljana Aquae Ballissae bile znamenito panonsko kupalište, ali ne odgovara na pitanje koje je to današnje kupalište Lipik ili Daruvar.

Pisac “Povijesti Hrvatske“ Rudolf Horvat pak drži, da je Lipik prije nego Daruvar bio Aquae Ballissae, jer bi cesta pravila preveliko koljeno, kad bi vodila iz Kraljeve Velike preko Daruvara u Požegu pa Osijek.

Kada bi Lipik bio Aquae Ballissae, onda bi željezom bogate rimske kupke Thermae Jassonensis, koje su već 193. godine bile poznate u Panoniji, mogle biti samo Daruvar, kako je to 1891. g. zabilježio Abel Lukšić u svom djelu „Reiseführer durch Kroatien und Slavonien“, za koga i onako nađene starine jasno govore, da je postojalo još u rimsko doba. Tu je naime iskopana ploča sa natpisom „Republica Jassorum“, te bi se dalo slutiti da je pravo ime tom mjestu Balnea Jassi ili Thermae Jassonensis.

U tekstu Josipa Špoljara podosta je intrigantna rečenica „Da je Pakrac za vrijeme Rimljana zaista postojao, dokazuju i iskopane starine u njemu. Zato neki njemački učenjaci tvrde da je Pakrac bio Aquae Ballissae , jer se u Lipiku nije iskopalo nikakvih rimskih starina (Prema Kukuljeviću: Panonija rimska).“

Postavlja se pitanje: koje su to „iskopane starine“,  gdje i kada su iskopane u Pakracu? Naime, kako je do sada poznato, u samom Pakracu  iskopana je kamena ploča sa likom Herkula 1962. g., te nadgrobni spomenik u Brusniku 1913. i nadgrobni spomenik u Kusonjama 1990. godine, a sve je to iskopano poslije pisanja teksta Josipa Špoljara!

O tim nalazima pisao sam u nekoliko prethodnih tekstova za Zbornik Povijesnog društva Pakrac – Lipik, Radio Daruvar i Compas – Lipički mjesečnik.

No, tvrdnji njemačkih učenjaka podastirem publikaciju „Jodno kupalište u Lipiku i njegovi topli izvori“ u kojoj autor dr. Hinko Kern 1877. godine spominje dva natpisa na mramornim pločama nađenim u Lipiku, koji svjedoče kako je lipičke toplice posjedovao Komod „nevrijedni sin Marka Aurela. Natpisi su slijedećeg sadržaja:

 

“Divo Luc.Aurel.Commodo Caes. Patriae Has Thermas Dedicavit Respublic. Jasoru.” I drugi natpis: Thermae Jasorenses H.C.”

 

Prema tvrdnji dr. Mirka Cukora, sedamdesetih godina ravnatelja Bolnice u Lipiku, u Lipiku je pronađeno nekoliko rimskih artefakata i raznih rimskih novčića, koje je on posjedovao. Rekao mi je to nekoliko puta, ali  ni artefakte, a niti novčiće  nikada nisam vidio. Gdje su oni sada nije mi poznato.

Lipik početkom 20. stoljeća

Lipik ili Daruvar – koje je od ta dva naselja bilo rimsko lječilište Aquae Ballissae za ovaj tekst nije bitno. Za ovu pripovijest bitna su saznanja Sokola koja su tada imali, i od kuda su ona dolazila.

No vratimo se sada izravno stvaranju sokolstva i sokolskim idealima! Što su Sokoli – kakva je to organizacija, odnosno kakav je to sportsko-kulturno-politički pokret.

NI ZISK, NI SLÁVU! – VĚČNÝ RUCH, VĚČNÁ NESPOKOJENOST! – TUŽME SE! – KUPŘEDU, ZPÁTKY NI KROK!

Prevedeno na hrvatski jezik: Ni dobitak, ni slavu! – Vječni pokret, vječno nespokojstvo! – Jačajmo se! – Naprijed, ni korak nazad!

Upravo ove parole sadržavaju osnove rada tjelovježbenog pokreta sokol   ili sokolstva  kojeg su 1862. godine osnovali Dr. Miroslav TYRŠ  i  Jindřich FÜGNER.

Dr. Miroslav Tyrš (Děčín, Češka, 1832. – Oetz, Austrija, 1884.) znanstveno se bavio estetikom i povijesti umjetnosti, koje su ga dovele do ideala čovječje zrele harmonije tijela i duha – po uzoru na antičke kalokagathie. Nije se bavio samo teorijom već se i sam bavio tjelovježbom - osobno je vodio tjelovježbe i vršio funkciju načelnika.

Jindřich Fügner (Prag, 1822. - 1865.) uspješno se bavio trgovinom, ali  zanimale su ga umjetnost, kultura, a posebno sport.  Bio je oduševljen Tyršovom idejom o osnivanju tjelovježbenog društva i nakon osnivanja upravo je on postao  prvi starješina Tjelovježbenog društva Prag, koje ubrzo mijenja naziv u Sokol Prag. Vlastitim troškom postavio je poznatu sokolanu u današnjoj Sokolskoj ulici u Pragu. 

Dr. Miroslav Tyrš                                                          Jindřich Fügner

Novoosnovanom Sokolu barjak,  koji je oslikao poznati   svjetski  slikar Josef Máneš, predala je u lipnju 1962. godine kuma, književnica Karolina Světla.

Svečanosti su prisustvovali mnogi poznati češki umjetnici i političari: braća Gregor, J.E. Purkyna, knez R. Thurn-Taxis i drugi.   

Ideja za  znak društva – s o k o l   u   l e t u – simbolizirao je simpatije Čeha prema oslobodilačkim bojevima južnih Slavena u protuturskim ratovima, koji su svoje heroje nazivali  sokolima. Od toga je i nastalo ime  SOKOL.

Sokol je zamišljen kao tjelovježbeni pokret ali i pokret koji ima političke i kulturne ideale. Bori se za veća prava slavenskih naroda u okviru Monarhije i buđenju nacionalne svijesti. Sokolska načela bila su demokratska: svestranost, estetski i  prirodni odgoj, dragovoljnost i bratstvo među članovima organizacije.

Članovi Sokola su si tikali, bez obzira na starosnu razliku. Oslovljavali su se ʺbrateʺ ili ʺsestroʺ. Geslo sokola bilo je ʺTužme se!ʺ - jačajmo se - , pozdravljali se pozdravom ʺNazdarʺ - zdravo .

Uzgredna opaska: sada je kod nas uvriježeno da je pozdrav „zdravo“ iz komunističkog miljea, ali nije, već je, kako je vidljivo, pozdrav „zdravo“ kulturno-sportsko-sokolskog podrijetla i dolazi podosta prije postanka komunističkih partija. Naime, pozdrav nazdar - zdravo potječe iz vremena kad se po Češkoj od 1850. skupljao novac za izgradnju Narodnog kazališta u Pragu. Uz škrabicu koja je služila za skupljanje novca bio je istaknut natpis „ Na zdar Národního divadla“, što znači „Za uspjeh Narodnog kazališta“. Natpis se širio Češkom poput gesla i s vremenom je nastao pozdrav nazdar. 

Vježbe sokola bile su razvrstane u četiri glavne skupine: vježbe na spravama i s rekvizitima , vježbe bez sprava i bez pomoći drugih, vježbe u skupinama  i vježbe s otporom partnera.

 Sokol se iz Praga ubrzo širio češkom provincijom, ali postupno i po svim slavenskim područjima, a zahvaljujući češkoj dijaspori širi se i u Ameriku i zapadnu Europu. Savez čeških sokolskih društava organiziran je 1889., a Slavenski sokolski savez utemeljen je 1908. godine u Pragu.

Uskoro pod okrilje Sokola dolaze razni sportovi, a sokolski borci donosili su pregršt medalja s olimpijada i svjetskih prvenstava u Češku domovinu.

Ipak najveće značenje sokoli su imali u razvoju odgoja i čestitosti naroda. U mnogim mjestima, u organizaciji i pomoči Sokola, gradile su se sokolane, koje su i danas jedini društveni objekti u mnogim manjim mjestima. Sokoli su isto tako osnivali mnoga kulturna društva: dramska, lutkarska, glazbena i pjevačka. Domoljubni je naboj vrlo jak  u Sokolu od samih njegovih početaka. Izleti u narodnim nošnjama, sudjelovanje u narodnim proslavama, javne vježbe, javni nastupi, natjecanja u zemlji i inozemstvu, akademije, kazališne i lutkarske predstave, glazbeni i pjevački koncerti, predavanja i izložbe te bogata izdavačka djelatnost poticali su nacionalnu svijest, što je mnoge koji su se htjeli nacionalno dokazivati  privlačilo  Sokolu.

 Svi sokoli ( bez obzira u kojoj zemlji djelovali)  su imali lijepe sjajne odore za svečane nastupe, a na sportskim borilištima i vježbaonicama nosili su gimnastičku odoru: gimnastičke hlače i sportske majice – muški, a žene – kratke haljinice i sportske majice. Bila je velika čast i ponos biti sokolom.   

No, taj pomalo potencirani domoljubni zanos donio je i prve probleme organizatorima Sokola. Nastale su dvije struje u društvu – politička, na čijem su čelu bili grof Thurn-Taxis i braća Gregor, kojima je u interesu bilo političko djelovanje u duhu mladočeškog programa, te druga struja, ona izvorna sokolska okupljena oko Tyrša i Fügnera. Nakon nekoga vremena prevladala je Tyršova i Fügnerova struja, koji su se protivili politizaciji Sokola i nisu htjeli patronat nikakve političke ideje niti bilo koje političke stranke.   

Godine 1869. osnovano je Tjelovježbeno društvo praških gospođa i djevojaka na čijem čelu je bila Tyršova učenica Klementina Hanušová. Sustav vježbi prilagodila je ženama. Uz nju u radu Sokola vrlo aktivna je Renata Tyršová, kćerka J. Fügnera i supruga M. Tyrša.

Nakon Tyršove i Fügnerove smrti vođenje Sokola preuzeo je JUDr. Jindřich Vaníček( 1862.-1934.). Uveo je nekoliko novih sportskih disciplina i modernizirao sokolske tjelovježbe. J. Vaníček i Dr. Josef Scheiner (1861.-1932.), tijekom I. svjetskog rata, te nakon rata, imali su velike zasluge u organizaciji nove čehoslovačke vojske. J. Scheiner bio je i predsjednik Međunarodnog tjelovježbenog saveza i predsjednik Saveza slavenskog sokolstva (1912.-1932.). Valja napomenuti da su sokoli imali velikog udjela u osnivanju čehoslovačkih legija tijekom I. svjetskog rata, a tijekom prevrata, u listopadu 1918. godine, održavali su u gradovima red i mir, pa ih je narod često nazivao ʺnarodnom vojskomʺ.

 

Fotografija: Svesokolski slet u Pragu na najvećem stadionu na svijetu. Stadion prima 250.000 gledatelja i preko 20.000 vježbaća, dimenzija 310,5 x 202,5 metara.

Na južnim slavenskim područjima, po čijim junacima za slobodu je Sokol i dobio ime, prvo sokolsko društvo osnovano je u Ljubljani 1863. godine.

„Hrvatski Sokol“ utemeljen je 1874. godine u Zagrebu. Prvi organizator i vođa bio je učitelj tjelovježbe Fridrich Miroslav Singer. Među vodećim ljudima zaslužnima za osnivanje „Hrvatskog Sokola“ bili su dr. Josip Fon, Ivan Vončina (tadašnji gradonačelnik Zagreba), dr. Levin Rojčević i Josip Torbar, svećenik koji je bio ravnatelj realne gimnazije u Zagrebu.

Hrvatski Sokolski savez, osnovan je u Zagrebu 1904., a primljen 1906. godine u članstvo Međunarodne gimnastičke federacije. Osnivačka skupština održana je 1904. U Sušaku. Za prvog predsjednika izabran je Stjepan pl. Miletić, književnik i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, te predsjednik Društva hrvatskih književnika. Prvi odgojitelj Stjepana pl. Miletića bio je češki književnik i publicist Josef Holeček, koji je utjecao na njegov razvoj i zavidnu karijeru. S. Miletić studirao je u Beču gdje je 1893. godine promoviran u doktora filozofije. Kazalište je bila posebna strast S. Miletića, pa često putuje i proučava kazališne sustave u Parizu, Pragu, Beču te nekoliko mjesta u Italiji. Sokolstvo mu nije bila ništa manja strast nego kazalište.

Dr. Stjepan pl. Miletić

U to je vrijeme u Hrvatskoj djelovalo 168 sokolskih društava te 20 društava u BiH i 25 među iseljenicima u Americi. Hrvatski Sokol je imao oko 15000 članova. 

Preslika s dopisnice: II. Hrvatski svesokolski slet u Zagrebu 1911. / V. Rožannkowski 

U Pakracu je društvo Hrvatski Sokol osnovan dosta kasnije nego u nešto većim mjestima (Varaždin, Krapina, Bjelovar, Zadar, Karlovac, Vukovar, Koprivnica i Ogulin) i teško je sa sigurnošću utvrditi radi čega je to tako bilo. Ipak, kako je jedna od djelatnosti Sokola bila i politička djelatnost, dalo bi se zaključiti, kako je na kasnije osnivanje sokolskog društva uvelike utjecala komplicirana politička situacija u Pakracu i okolici. Međutim, ni nešto veći gradovi poput Daruvara i Požege nisu puno prije osnovali svoja društva, tek godinu dana prije Pakraca.

   

Nastavak u sljedećem broju

Daruvar, 2020.

Siniša Njegovan Stárek