MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković

Godinu dana je tomu kako je na stranicama mjesečnika Compas Lipik objavljena moja prva pripovijest iz pakračke i lipičke povijesti. Nisam gajio neke velike ambicije oko svojih tekstova, jer do njih je došlo sasvim slučajno, i to kao ideja iz Radio Daruvara i njihove emisije Povijest naših gradova. Pišući tekstove za tu emisiju predložio sam uredniku Kulhavi Matiji da emisiju najavi na stranicama Compas Lipik, kako bi slušatelji s područja Pakraca i Lipika bili na još jedan način obaviješteni o toj emisiji. I tako je počela naša suradnja.

U prvoj pripovijesti tekst sam započeo s jednom svojom misli i konstatacijom naivno misleći da bih eventualno mogao na nešto i nekoga djelovati, ali… ništa od misli i konstatacije, a još manje od djelovanja na nekoga ili nešto. Oni koji su ljudi i ljudski postupaju – ti takovi i ostaju. Oni koji to nisu – njih treba što prije zaboraviti i s njima se ne treba opterećivati. Njima će njihova razmišljanja i postupci  kad-tad doći na prosvjetljenje.

Kako bih imao kontinuitet u poimanju i predočenju povijesti ponavljam početni tekst iz prve pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti:

„Sve više i više stječem dojam kako jedan dio ljudi u ovoj zemlji sve više živi u povijesti, izmišljenoj povijesti, sebi prilagođenoj povijesti.

Stvarna ih povijest mnogo ne zanima. Njima ona nije važna. Važna je lažna povijest, a time i lažna sadašnjost. Na temelju izmišljene povijesti oni žele stvoriti realnu sadašnjost, ali na lažnom kamenu temeljcu nema stvarne istinske sadašnjosti, dobre sadašnjosti za većinu hrvatskih građana.“

Kako bih osnažio razmišljanja iz prethodno citiranog teksta u ovoj pripovijesti podsjetit ću čitatelje na našu nedavnu pakračko-lipičku povijest. Povijest prikazanu bez političkih stremljenja i raznoraznih izopačenosti prilagodbe prema potrebi pojedinca ili skupine!

Nedavno tražeći neke fotografije i dokumente u svojoj arhivi pronašao sam jedan vrlo lijepi tekst o sasvim nelijepim događajima, tekst koji je napisala moja školska kolegica Đurđica Ražov Vicković. Taj tekst i pojedine dokumente mr. sc. Đurđa Vicković dala mi je 2008. godine prigodom promocije moje knjige „Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku“ .  Tada sam joj kazao da bih taj njen tekst vrlo rado objavio kada budem za to imao priliku. Bila je zadovoljna time i složila se s tim prijedlogom.

S tim iskrenim, sadržajnim i dokumentarno – emotivnim tekstom potkrepljujem svoje viđenje ljudskog postupanja i prikazivanja povijesti kakva je ona bila!

Kako Đurđica Vicković vrlo lijepo i sadržajno piše svoje tekstove, tako ovaj njen tekst prikazujem upravo onako kako ga je napisala.

Fotografija: Pakračka bolnica  nakon zločinačkog djelovanja 1991. godine.

 

Fotografija: Djelatnice laboratorija OŽB Pakrac – snimljeno poslije rata prigodom opremanja laboratorija novom opremom. Slijeva prvi red: Ankica Vondrak, Đurđica Vicković, Mara Veber, Ranka Uzur.

Drugi red - stoje: Vesna Cišper, Ljerka Milekić, Goranka Garača, Patricija Bahnik, Melanija Huška i Mirela Olenik.

 

 

MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI

 

„Zadnji luđački minobacački napad zatekao me u centru grada. Trajao je tridesetak sati. U nekoliko navrata pokušala sam se probiti do naše bolnice, ali uvijek su me gardisti vraćali. „Preopasno je“, kažu, „poginut ćete“. Peti pokušaj… Moram proći. Bolnica se evakuira. Valja koliko – toliko zaštititi laboratorijske aparate i opremu. Trčim kroz pakračke ulice… Mine i snajperi tuku… Suze mi teku niz obraze. Bože, što je to ostalo od rodnog grada! Dečki iz MUP-a viču. Sklanjaju me u hotel. Upravo je lupila granata na mjestu gdje sam prije pet minuta stajala. S njihovim kolima, vozeći luđačkom brzinom, dolazimo do poprečnog puta. Prelazim preko improviziranog mostića preko Pakre. Metci udaraju u lim. Plin šišti iz pakračkih kuća. Hoću li otići u zrak. Na stražnjim vratima bolnice, okrenutim prema Prekopakri, gdje su hrvatski branitelji i koja su još jedino sigurna, čekaju me dečki iz osiguranja bolnice. Sumrak je. Snajperi su nešto utihnuli… Preko brisanog prostora dolazim do laboratorija u staroj bolnici. Nemamo struje, plina niti vode. Soba za dežurne tehničare je pogođena. Puno je stakla na podu. Vrata su probijena metkom. Dolazim do moje sobe. Opet meci… neumoljivo tuku. Htjela sam uzeti iz mog ormara dokumente, osobne stvari, ali preopasno je. Odustajem. Pada mrak. Ne mogu više do zgrade. Cijelu noć zajedno s pomoćnim radnicima osluškujemo znak „sove“, to je njihovo javljanje. Preplašeni smo. Pred svitanje u 3,30 sati probijamo se preko parka do nove bolnice. Jaka je mjesečina i strah nas je. Psihijatrijski bolesnici i osoblje psihijatrije ostaju iza nas. Oni će se evakuirati u iduća tri dana. Sjedamo u kola, petero, šestero. Pred nas pada tromblon. Bježimo iz kola te ponovo ulazimo. Bez svjetla prolazimo zadnji put Pakracom. Iza nas ostaje razrušena bolnica.

U laboratoriju Medicinskog centra Pakrac provela sam, od napada na Pakrac 19. 8. 1991. do evakuacije, gotovo punih šest tjedana. Iako su bili izuzetno teški uvjeti rada, zajedno sa svojim kolegicama, Mirnom Klanac i Ljerkom Milekić, nekoliko tjedana bila je s nama i kolegica sa specijalizacije, te nekoliko preostalih tehničara (veliki dio je prije ili tijekom prva dva tjedna napustio laboratorij i Pakrac, te otišao u nepoznatim smjerovima) ispunjavali smo sve svoje radne zadaće. Nismo imali problema s kemikalijama jer su kolege iz „Hospitalije“ odmah priskočili u pomoć i dostavili nam potrebnu robu. Na izgled i opremu laboratorija bili smo posebno ponosni, jer je od ovogodišnjeg proljeća bio odlično prostorno uređen i zadovoljavajuće opremljen. Zato sam dvostruko pogođena. Osim osobne tragedije, razrušenog voljenog grada, neizvjesnosti oko roditeljskog i mojeg doma, pogođena teškim zdravstvenim stanjem majke izazvanog bezumnim napadom, doživjela sam i tešku dramu uništavanja radnog mjesta i laboratorija, za kojeg smo se toliko uporno borili da ga imamo upravo takvog kakav je našem lijepom mjestu trebao. Pacijenti nisu više stajali u hodniku nego su imali veliku čekaonicu, a sav radni prostor bio je renoviran na staroj nekadašnjoj kirurgiji.

Sada, kad s izvjesnim vremenskim odstojanjem, puna vlastitih šokova i rana, svjesna strašnih posljedica, po tisuću puta se pitam kako su mogli to učiniti…Razoren je grad…, uništena prekrasna bolnica, uništeni svi industrijski objekti, svi predivni turistički objekti, razorena ognjišta i puno ljudskih tragedija. Strašno! Zar je itko od njih imao drugu domovinu osim ove naše Hrvatske?

Na nas je pucano snajperima gdje god smo se kretali. Naša tehničarka, Zdenka Kronja, je ranjena snajperskim metkom. Pucano je na sve bolničke ulaze i prilaze. Sva stakla prema položajima koje su držali teroristi, razbijena su, popucala, a zgrada do strane hrvatsko-češkog sela Prekopakra – potpuno cijela. To je ipak bio nepobitan dokaz tko je čuvao bolnicu, a tko je na nju pucao, po osoblju, po pacijentima. Svi ranjenici i bolesnici imali su potpuno isti tretman po svim principima humanosti i etike.

Pri povlačenju iz bolnice odstupnicu nam je čuvala grupa od 15-ak hrabrih gardista. Jedan od njih, Željko Brebrić, moj bivši učenik iz Đurđenovca, oprostio se od mene riječima

„Sretan put! – i slijedeći naš susret da bude u miru!“

Stižemo u Zagreb. Za pomoć se javljaju mnoge moje kolegice iz struke.

Ovom prilikom zahvaljujem: Maji Pauro, Ljudevitu Vadjonu, Branki Milekić, Đurđi Janković, Kseniji Kljajić, Nadi Jagarinec, Anici Pende, Danijeli Hebrang, Ani Roguljić, Ingi Črepinko, Iki Kardum, Dunji Šušterčić, Branimiru Jakšiću, Franji Plavšiću, Jelici Tomašić, Berislavu Pende, Marijanu Peteku, Ivanu Marchiotti, Iris Flego i Ani Stavljenić – Rukavina.“

                  

                                              Đurđica Vicković

                                              Medicinski centar Pakrac

 

Đurđica Vicković, zajedno s obitelji, neko kraće vrijeme boravi u izgnanstvu u Zagrebu.  No, ubrzo Đurđica Vicković dobiva radni (ratni) zadatak na području Pakraca. Kao vrlo savjesna i odgovorna osoba odlazi u Pakrac i povjereni zadatak uspješno rješava, dakako u okviru tadašnjih mogućnosti u situaciji ni rata, ni primirja, a kamoli mira.

Zadatak koji je dobila i uspješno obavila vidljiv je iz Naredbe pod brojem 01/275-02 Glavnog sanitetskog stožera RH potpisane od Zapovjednika stožera general-bojnika prim. dr. Ive Prodana i pročelnika odjela za toksikologiju prof. dr. Franje Plavšića.

Preslika: Republika Hrvatska, Glavni sanitetski stožer, Zapovjednik  stožera general-bojnik Prim. dr. Ivo Prodan, Naredba br. 01/275-92, Zagreb, 10. siječnja 1992.

 

Ovaj lijepi, sadržajni dokumentarno – emotivni uradak mr. ing. Đurđice Vicković potkrepljujem svojim tekstom, kronološki poredanim događajima toga vremena, kojeg ona tako zorno prikazuje. Doduše, moja kronologija prikazuje, za sada, period do evakuacije bolnice iz Pakraca. U ovoj kronologiji prikazujem samo zločinačko djelovanje terorista. Ne prikazujem pripreme za obranu i obranu i organizaciju naših snaga, jer to zahtijeva puno više prostora kojega nažalost nemam u ovoj pripovijesti. U kronologiji neću davati nikakve komentare niti mišljenja, već samo prikazati sami tijek ratnih događanja na području bivše općine Pakrac.

Saznanja o događajima  crpio sam iz raznih izvora, te osobno vođene kronologije tijekom svog djelovanja za vrijeme rata.

Fotografija: Generacija maturanata 1964./65. g. Gimnazije Pakrac s profesorima Ljerkom Končurat i Bosanac Gojkom. Đurđica Ražov Vicković sjedi u prvom redu, prva s lijeva.

 

KRONOLOŠKI PRIKAZ ZLOČINAČKOG DJELOVANJA NA PAKRAČKOM PODRUČJU

Poslije jakog topničkog i pješadijskog napada terorista i dijelova manjih jedinica JNA na Pakrac, Lipik, Prekopakru i Filipovac 19. 8. 1991. godine pakračka svakodnevnica nimalo nije ugodna. Pripadnici MUP-a PS Pakrac, pričuvni sastav MUP-a i organizirani civili (stanovnici Prekopakre, Pakraca, Lipika i Filipovca) napad srpskih terorista uspješno su odbili uz pomoć ATP Lučko i snaga Specijalne jedinice policije PU Bjelovar.

Nakon odbijenog napada slijede dani neprekidnih oružanih provokacija terorista lakim pješačkim oružjem i minobacačima kalibra 60 i 82 mm. Svaki dan ranjen je poneki branitelj ili civil u Pakracu, Prekopakri i Filipovcu.  Teroristi zarobljavaju ili otimaju veći broj civila iz Batinjana, G. Obriježi, Pakraca, Kukunjevca, V. Banovca te drugih sela i odvode ih u logore na Bučju i Staroj Gradišci ili Bosni.

Poslije svakodnevnih oružanih provokacija i raznih zločina tijekom prošlih dana na raznim lokacijama općine Pakrac, posebno je bolan  zvjerski zločin u Kusonjima 8. 9., kada je u zasjedi srbočetničkih terorista stradalo dvadeset pripadnika A satnije 105. brigade Hrvatske vojske iz Bjelovara.

Značajni topnički i pješački napadi terorista na Pakrac, Prekopakru i okolna sela s hrvatskim, češkim i talijanskim stanovništvom intenziviraju se  od 13. 9. pa sve do 24. 9. 1991. godine.

13. 9. 1991.

Pješački napad na Pakrac uz helikoptersko izviđanje.

Minobacački napad na Badljevinu.

16.9. 1991.

Višesatni bjesomučni minobacački napad minobacačima kalibra 80 i 120 mm na Prekopakru i Pakrac. Napad započinje u 5,00 sati i traje skoro cijeli dan. U Prekopakri u obiteljskoj kući je poginuo Ladislav Stárek, a supruga Nada  teže je ranjena. Nada Stárek kasnije bude sanitetskim vozilom prebačena u Medicinski centar Pakrac gdje joj je pružena neophodna liječnička pomoć.

U selu G. Obrijež teroristi ukopavaju minobacače 82 mm i usmjeravaju ih prema D. Obriježi i V. Banovcu.

Minobacačima napadnuta D. Obrijež.

Vojnici (ročnici) JNA bježe iz vojarne JNA u Doljanima, a 6 vojnika se predaje našim snagama u Badljevini. Isti žele povratak svojim kućama.

17.9.

Minobacački napad na Badljevinu tijekom dopodneva.  

Iz pravca sela Japage pješačkim i protuavionskim oružjem višesatni napad na Pakrac, Prekopakru i Filipovac.

18.9.

Pakrac i Prekopakra napadnuti pješačkim automatskim oružjem te minobacačima 60, 82 i 120 mm s položaja terorista na Kalvariji, Gavrinici i Japagi.  Tijekom noći u Medicinskom centru Pakrac zbrinuto 6 novih ranjenika (4 pripadnika MUP-a, jedan civil i vozač prve pomoći).

Teroristi iz G. Obriježi i Batinjana napadaju Novi Majur.

19.9.

Minobacački napad na Prekopakru i Pakrac započeo u 9,30 sati i trajao do 12,40 sati. S terorističkih linija na Pakračkim vinogradima i Gavrinici  ispaljeno oko 75 granata kalibra 60 i 82 mm. Minobacački napad na Dobrovac iz pravca Subocke.

Prigodom  djelovanja minobacača kalibra 82 mm  iz Prekopakre, na položaje terorista na Gavrinici, uzvratnom paljbom terorista protuavionskom strojnicom, ranjeni su zapovjednik PS Pakrac Josip Grubišić i Krunoslav Leš iz PS Daruvar.

Pripadnik ZNG Željko Matović ranjen minobacačkom minom na punktu „Konstruktor“ u Pakracu.     

 20.9.

U Batinjanima, Malom Banovcu i G. Obriježi 200 osoba u odorama JNA pretražuje kuće Hrvata, ukopavaju topnička oruđa i pripremaju napad na okolna sela. Traje minobacački napad na Pakrac i Prekopakru. Veća formacija pripadnika JNA premješta se iz Okučana prema Lipiku i Pakracu. Pripremaju zapovjedno mjesto (komandu) u planinarskom domu na Omanovcu, te topničke i druge položaje u selima D. Čaglić, Subocka i Livađani.

22.9.

Izviđanje helikoptera JNA na području Pakraca. Zrakoplovni napad na Pakrac i Prekopakru. Avionske bombe od 250 kg bačene na Prekopakru (kuća obitelji Doležal), samoposlugu u Pakracu i Strossmayerovu ulicu u Pakracu.

Intenzivna teroristička pucnjava topničkim i pješačkim oružjem iz pravca Turkovače i Bujavice prema Dobrovcu i Poljani.

U Lipiku u Slavonskoj i Vukovarskoj ulici teško stradaju stanovi i obiteljske kuće. Stanovnici Lipika dobivaju ultimatum od JNA da do 12,00 sati napuste grad.

23.9.

U Batinjane došlo 5 kamiona rezervista JNA. Zapaljen Dječji vrtić i gimnastička dvorana uz Osnovnu školu u Pakracu.

Na području D. Čaglića raspoređeno preko 30 vozila JNA ( tenkovi, oklopna vozila i kamioni s pješadijom).

Na području D. Čaglića i Subocke, prema Kovačevcu, ukopano šest tenkova i nekoliko topničkog oruđa. JNA raspoređuje i ukopava svoje snage, a oruđa usmjerava prema Lipiku, Pakracu i Prekopakri. Izvršavaju pripreme za kombinirani tenkovsko-pješački  napad na Lipik.

„Sve što nije srpsko mora iseliti sutra ujutro do 6,00 sati!“ Ultimatum je to srpskih terorista s područja G. Obriježi, Batinjana i Banovca svojim suseljanima.

24.9.

Minobacačko i topničko granatiranje terorista s položaja u D. Čagliću. Granatirani Pakrac, Filipovac, Lipik i Prekopakra. Najviše projektila palo na stambene objekte u ul. Palih boraca i 25. svibnja u Prekopakri.

Napad pješadijskih snaga terorista, četnika i JNA na Lipik i D. Čaglić. Napad uslijedio iz pravca Dobrovca (željeznička pruga ispod ergele).

Minobacački napad na Badljevinu iz smjera G. Obriježi i Dereze. Zatražena pomoć od naših snaga iz Kutine, Bjelovara i Daruvara. Djelovanje snaga za pomoć trebala bi biti usmjerena na neprijateljske linije na potezu Toranj – G. Obrijež – Batinjani, jer se Pakrac sada nalazi u potpunom okruženju neprijateljskih snaga.

Nešto prije 12,00 sati sinkronizirani napad terorista i snaga JNA na Lipik i Dobrovac iz smjera Turkovače. U Donjem Čagliću, 200 metara desno od groblja, locirane haubice 155 mm koje ubrzo počinju djelovati. Svoje djelovanje na Lipik i Prekopakru započinju i VBR-i.

U Prekopakri lakše i teže ranjeno 10 osoba te dva talijanska novinara.

Više osoba ranjeno u Lipiku, Pakracu, Dobrovcu i Badljevini.

25.9.

Nekoliko helikoptera s teroristima prizemljeno na prostoru Bujavica – Lovska i Sirač – Dereza. Četiri kamiona sa četnicima iz Bujavice spustila se na obalu rijeke Pakre, gdje su se iskrcali.

Dobrovac napadnut vatrom haubica i sporadično minobacačkom vatrom. Palo oko 50 mina. Na brdu prije D. Čaglića stacionirani su VBR-i pripremljeni za djelovanje.

Žestoki napadi neprijateljske pješadije na Dobrovac. Poginulo i ranjeno nekoliko branitelja Lipika. Elastičnom obranom obrana Dobrovca odolijeva napadima neprijatelja. Zbog brojčano puno jačeg neprijatelja i nedostatka streljiva branitelji Dobrovca traže pomoć naših snaga.

Na Prekopakru, Pakrac i Lipik ispaljena veća količina raznih ubojitih topničkih i minobacačkih projektila. U Prekopakri poginuo Marijan Ajman.

U prekidima između vatri topničkog oružja četnički snajperisti pucaju po braniteljima i civilima u Lipiku i Pakracu. Najagilniji su bivši članovi streljačkog kluba iz sela Dobrovac kod Lipika. To je skoro svakodnevna pojava i na taj način poginulo i ranjeno je više osoba u Lipiku i Pakracu.

Izvješće Policijske stanice Pakrac od 25. 9. 1991. g.

 

PS Pakrac                                                                                HITNO

25. 09. 1991. u 16,30

                                                                                                KRIZNI ŠTAB RH ZAGREB

                                                                                                P.U.  BJELOVAR

 

Napad na Pakrac, Lipik, Dobrovac, Filipovac i Prekopakru traje već dva dana iz teških oruđa. Oruđa terorista i J. A. raspoređena oko ovih mjesta. Očekuje se sinkronizirani napad iz svih pravaca, svih oruđa a zatim i pješadije.

Medicinski centar Pakrac evakuiran te više nema mogućnosti zbrinjavanja povrijeđenih. Ukupna mat. tehnička sredstva naših jedinica nedovoljna, municija svih vrsta i kalibara pri kraju. Neophodno osigurati hitan dolazak jačih snaga, artiljerije i oklopno mehaničkih jedinica. Pakrac nema struje, vode, telefona, plina te nema mogućnosti osiguranja prehrane. Suha hrana je na izmaku. Tražimo hitno rješenje.

                                                                     Zapovjednik

                                                                      Mudrić

 

Ovim izvješćem zapovjednika Policijske stanice Pakrac Vjekoslava Mudrića završavam kronološki prikaz ratnih zbivanja na pakračkom i lipičkom području. Taj prikaz upravo pokriva vrijeme od početka ratnih zbivanja pa do vremena kada je evakuirana bolnica iz Pakraca, a koje je tako zanimljivo, specifično i emotivno opisala mr. ing. Đurđica Vicković u svom tekstu „Moji posljednji dani u pakračkoj bolnici“.

Fotografija: Đurđica Vicković i S. Nj. Stárek na godišnjoj skupštini

Češke besede Prekopakra, 30. 1. 1988. godine u Prekopakri.

 

Znam da Đurđica Ražov Vicković, moja gimnazijska kolegica, nikada neće pročitati ovaj tekst. Naime, Đurđica Vicković je teško bolesna.

Nekada davno, obećao sam joj da ću objaviti taj njen vrlo lijepi tekst o nelijepim događajima, ali nažalost tek sada ispunjavam davno dano obećanje Đurđici Vicković. Zbog nje i radi - kako ona kaže - “razrušenog rodnog grada Pakraca“,  ovu pripovijest posvećujem Đurđici Vicković i svom  osoblju Medicinskog centra Pakrac, koje je tako zdušno obavljalo sve svoje medicinske i ljudske zadaće tijekom tih teških ratnih događanja.

 

U pisanju ove pripovijesti korištene su fotografije Bolnice Pakrac, Knjižnice „Petar Preradović“ Bjelovar i osobne fotografije. Svojim informacijama pripomogli su Nina Lekan, OŽB Pakrac, mr. sc. Ljudevit Vadjon, Zagreb i Vlado Bureš mr. pharm. iz Daruvara.   

 

Daruvar, 26. svibnja 2020. godine

Siniša Njegovan  Stárek