Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)

 

 

 

Uvod

Više autora pisalo je o doseljavanju Čeha na područje Hrvatske, odnosno na pojedina područja Hrvatske, kao što su područja Zagreba, Bjelovara, Daruvara, Končanice, Brestovca, Lipovljana, Kaptola, a posebno Ivanovog Sela pa imamo dobra saznanja o tim doseljavanjima. Vrlo malo ili ništa pisalo se o doseljavanju Čeha i Slovaka u Prekopakru, Pakrac, Lipik i Poljanu. Nešto malo, tek kao novinski članak, o doseljavanju Čeha u Prekopakru pisao je učitelj Karel Řehak, navodeći samo prezimena doseljenika u Prekopakru, te djelomično spominjući vrijeme doseljavanja za pojedine obitelji. Nije navodio područja u Češkoj i Moravskoj od kuda su doseljavali doseljenici u Prekopakru.

U svojoj knjizi „Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku“ podrobno sam pisao o doseljavanju Čeha na područje Pakraca i Lipika. Pozornost sam obratio na: područja od kuda su doseljavali doseljenici u Pakrac, Prekopakru, Filipovac i Lipik, na političke i gospodarske prilike u vrijeme doseljavanja i uzroke doseljavanja, a manje o samom činu doseljavanja, odnosno samog putovanja iz kraljevine Češke i Moravske u kraljevinu Slavoniju.

U navedenoj knjizi citirao sam dva manja odlomka Lujka Šnedorfa iz njegovog teksta „U Slavoniju“, u kojemu Lujo Šnedorf opisuje način samog doseljavanja (putovanja doseljenika) iz Češke u Slavoniju. Tekst Lujka Šnedorfa objavljen je u godišnjem kalendaru Rodiný kalendář Čechoslováků v Jugoslavií na rok 1929, Vydáno péčí matice školské, Jugo - čechoslováků a Česke Besedy v Daruvaru.

 

Fotografija: Čim su doselili, radi održavanja jezika i  kulture, počeli su glumiti. Glumci Češke besede Prekopakra u kazališnom komadu „Noć na Karlštajnu“ (J.Vrchlický) – slijeva: Anka Picek, Vojta Štantejský, Josef Rostočil, Václav Šolta,  Marija Šnedorf,  Lujko Šnedorf, Jaroslav Vacátko i Marija Klačmer. Prekopakra 1911. godine.

 

Kako je tekst tiskan na češkom jeziku, isti sam preveo  na hrvatski jezik za tekst  u Zborniku Povijesnog društva Pakrac Lipik, koji je nedavno izašao. No, kako je od pisanja teksta za Zbornik prošlo više od tri godine, a u međuvremenu sam došao do nekih novih saznanja i novih podataka, napisan je novi tekst za Compas Lipik.  U ovom  tekstu prijevod priče L. Š. je isti kao u Zborniku, ali   su uvod i pogovor drugačiji, jer veću pozornost u pogovoru i uvodu dajem na socijalno, gospodarsko i političko stanje kakvo je dočekalo doseljene Čehe u Slavoniju, odnosno u pakrački kraj krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Dakako da sam ugradio u ovaj tekst i nove spoznaje koje sam u međuvremenu pronašao.

Valja znati kako je na današnje područje gradova Pakraca i Lipika tijekom 19. i 20. stoljeća doselilo preko 3500 Čeha i Slovaka. Godine 1900. u bivšim općinama kotara Pakrac živjelo je: 1660 Čeha i 599 Slovaka ili prema općinama:

Antunovac – Poljana  -  Čeha 602, Slovaka  431,  Badljevina – Čeha 125, Gaj – Čeha 63, Slovaka 12, Kukunjevac – Čeha 182, Slovaka 19, Lipik – Prekopakra – Čeha 434, Slovaka 4, Pakrac – Čeha - 254, Slovaka – 33.

U to vrijeme selo Prekopakra upravno je pripadalo Općini Lipik.

 

   

Fotografija: Nadgrobni spomenik i fotografija Vojtěcha i Kateřine Šnedorf oca i majke Lujka Šnedorfa na gradskom groblju u Pakracu.

 

                      

Fotografija: Nadgrobni spomenik Lujka i Marije Šnedorf na  gradskom groblju u Pakracu i njihova zajednička fotografija.

 

U SLAVONIJU

„Obrázek ze života našich vystěhovalců.“

Sličica iz života našim iseljenika

Napisao Lujko Šnedorf

 

Godine Gospodnje osamdesete nije se kod nas na Krumlovskom u južnoj Češkoj ništa drugo govorilo doli o obećanoj zemlji Slavoniji, o zemlji, u kojoj teče med i mlijeko, kao ta obećana zemlja Kannan. Nije se čuditi. Bilo je to u novinama, koje su išle od ruke do ruke i svatko je ushićeno čitao tu vijest. Tako je kod nas u mlin u Andreasbergu na Šumavi zalutao jedan broj tih novina.

Susjedi su se skupili i savjetovali. Nikome od njih nije baš dobro išlo, jedina zarada bila je kod kneza Schwarzenberga u njegovim šumama, koje su se sjekle svake godine. Uglavnom zato, kako bi ljudi imali nekakvo zaposlenje. Drvo je potom vodom spuštano do Beča, a dalje Dunavom te također splavima Vltavom do Hamburga.

Novinska vijest je obećavala brda i doline. I ne samo to. Dolazili su agenti i ružičastim bojama prikazivali taj zemaljski raj u Slavoniji. Neki gospodin R. obećavao je toga o-ho-ho. Da bi dobio moga oca, govorio mu je kako je tamo potreban mlin, sve potrebno je pri ruci, hrastovo drvo, stalna voda, ukratko, ljepšeg si ne možeš poželjeti.

Od toga su gospodinu ocu Š. porasle zazubice. Njegov ideal je uvijek bio osamostaljenje. Zašto onda odugovlačiti, kada se nudi takva prilika! Na koncu poslao je tamo dolje unaprijed pedeseticu kao kaparu, kako bi to bilo sigurno, jer je to gospodin R. tražio. Čak ni do proljeća nije htio čekati, iako je zima već bila za vratom, a mimo toga najam mu je izlazio tek polovicom godine. Često je o tim prilikama govorio sa ženom. Živjeli su među samim Nijemcima, djeca su se odnarodila, a on sam je govorio da taj njemački jezik neće do smrti naučiti.

„Tako, što kažeš,“ govorio je ženi. „Hoćemo li krenuti?

„Trebao bi najprije otići tamo sam i pogledati to.“, odgovorila mu je žena „A ako ti se tamo bude sviđalo, doći ćemo s djecom za tobom.“

„To neće ići.“, odgovorio je mlinar. Nije već imao strpljenja. Pred očima je stalno vidio tu blagoslovljenu slavonsku zemlju, mlin na potoku, njegov mlin, gdje je on gospodarom, vidio je ta široka polja valovitog obilja.

„Svi ćemo poći zajedno i to odmah.“ odlučio je, a njegova riječ se slušala.

Sve što je bilo nepotrebno i suvišno prodalo se, mlinarski alat  spakiran je u sanduke utrpan na kola, a jednako tako i mala djeca u perine.

Tužan je bio oproštaj sa selom,  rodnim krajem i domovinom. Ali što sve neće napraviti čovjek za koru kruha!

Bilo je to poslije Božića kada su krenuli na put sa srećom u obećanu zemlju.

**

Veselo su krenula kola po grbavoj cesti doline prema Češkom Krumlovu. Vrijeme je bilo lijepo i svi su s nadom gledali u budućnost. S kola iz perina izvirivale su dječje glavice i s divljenjem promatrale krajobraz koji se gubio iza njihovih leđa. Zauzeti svojim mislima mlinar i mlinarica išli su šuteći pored kola.

Kad bi mogli bar na čas odgrnuti koprenu s budućih stvari i pogledati na te dane koji ih čekaju! Što ih čeka?

Nije bilo više vremena na dugo premišljanje i razgovore. Putovanje je brzo prošlo, a u Krumlovu ih je čekao vlak, koji ih je trebao prevesti tamo dolje, preko Beča i Semeringa u Slavoniju.

Djeca su gledala kroz vagonske prozore i čudila se brzoj promjeni slika krajolika, sela, mjesta i snježnim visokim alpskim vrhovima. Vlak je dahtao i dimio do vrha, a zatim se spuštao s brda u dolinu.

Mlinar se nije mogao dočekati trenutka kada će ugledati cilj svog puta, kad će stupiti na mjesto gdje će postaviti svoj mlin. Nije se mogao dočekati trena kada će zasjeći sjekiru u gredu iz koje će nastati njegov novi dom. Njegov dom u kojemu će on biti gospodar. Da će to biti u tuđini? Kakva pak tuđina? Kad se već cijeli niz njegovih zemljaka tamo seli i konačno Hrvati su nam bliži nego Nijemci, među kojima je dosad stanovao.

I tako je lakim srcem krenuo ususret svojoj budućnosti.

Mlinarica sasvim drugačije. Teško se opraštala od starog ognjišta. Iako je bio tuđi taj njen dom, ipak je imala tu poznate i rođake, znala je kako je tu život težak i naporan, da se mora teško raditi cijelu godinu kako bi bilo bar toga crnoga kruha.

A tamo? U toj tuđini? Tko zna kako će tamo biti. Neće li se valjda rasplinuti ti krasni vidici o obećanoj zemlji o kojima im je takvom odlučnošću i lijepim riječima govorio gospodin R.

Nerado je krenula, ali podredila se muževoj volji. Kao da je slutila te godine trpljenja, bijede i stradanja koja ih očekuju. Uzdala se ipak Božjoj volji. Pogled na troje male djece ojačao ju je i podsjetio, kako ne o sebi, već o toj djeci mora brinuti, kako bi oni imali bolji život i kako se ne bi morali potucati svijetom.

Kako je bilo kod kuće, to je vidjela.

Kako će biti tamo?

Nitko nije mogao unaprijed dati odgovor na to.

Taj pak nije dao dugo čekati i iznenadio je svojom zbiljom.

**

Vlak južne privilegirane pruge dovezao je do stanice Barč.

U cilj.

Iz vlaka je izašao mlinar Š. i njegova obitelj. Kad bi znali kakva  ih muka čeka, zasigurno bi se vratili. Ali išli su za svojom zvijezdom  nade, za ljepši život.

Iz Barča do Pakraca,  gdje je bio konačni cilj njihovog putovanja, moralo se preko 100 km pješke ili vožnjom konjskim kolima. Pruga je išla samo do Barča.

I tako po zimi, po snijegu, s troje male djece krenuli su naši iseljenici na svoj tužni put.

Lijepi vidici, koje su gledali iz vlaka naglo su se rasplinuli na mukotrpnoj cesti. Djeca su bila na kolima, ostali su morali pješice.

Bio je u pitanju život.

Često su susretali domorodce, Srbe i Hrvate u njihovim narodnim nošnjama.

Čim ih je ugledala mlinarica je počela gorko plakati. Mlinar ju tješio, kako je mogao i znao, ali ni njemu samome nije bilo veselo. Njegove iluzije gubile su se kao proljetne magle.

„Ah, u kakvu smo to Tramtariju došli moj mužu, jecala je mlinarica, pogledaj samo na te ljude! Za Božić hodaju u košuljama i donjem rublju, to je grozno.“

„Ma šuti ženo.“, govorio je gospodin otac, „Mi ipak idemo dalje, tamo će sigurno biti ljepše.“

Sam je jedva vjerovao svojim riječima. Svoje razočarenje nije htio pokazati pred ženom. Zamišljao je to nekako drugačije. Počinjalo mu je biti žao, što je tako brzo napustio svoj dom.

Kasno je bilo za žaljenje i čežnju.

Prolazili su slavonskim selima, gdje su na njih tužno gledale razbijene drvene kućice, čađave i prljave. Koračali su pokraj kola i tako se bližili cilju svog puta. Prošli su pokraj Daruvara i nedugo zatim došli do Pakraca, kotarskog mjestanca.

Kola su ušla u šupu gostione, a mlinar je odmah potražio nekakav smještaj za svoju obitelj.

Po dužem traženju našao je malu sobicu kod kotlara, koji im ju je iznajmio do proljeća.

Tako se cijela obitelj uselila u bijednu kolibu kroz koju je puhao sjeverac, a toplina se u njoj malo zadržavala. Djeca su se smrzavala i plakala zajedno s majkom u čađavoj tužnoj prostoriji.

„Gdje smo to, za gospodina Isusa Krista, došli!“ uzdisala je mlinarica. Bila je jadna s djecom u toj bijednoj kolibi.

To je dakle bila ta obećana zemlja.

Mlinar je znao da je pogriješio. Dosad je uvijek imao nadu. Kada dođe proljeće, izgraditi će mlin, čvrstu kuću u kojoj neće biti osuđen na milost i nemilost i biti će dobro.

I tako pun nade u budućnost krenuo je u dva sata hoda udaljeno Kapetanovo Polje. Ustvari, tamo je trebao postaviti svoj mlin.

Kroz gustu šumu sretno je tamo stigao. Tamo ga je čekalo novo teško razočaranje.

Ogromni panjevi poslije sječe šume čekali su naivne Čehe da ih izvade. Češke ruke čekao je  ogroman posao na gospodskoj zemlji, na tek posječenoj stoljetnoj šumi.

Kada je gospodin otac vidio tu pustoš ojadio se i krenuo nazad u Pakrac.

Njegove nade potpuno su potonule. Sada je već dobrano žalio što je tako naglo napustio svoj siromašni, ali ipak mili i mirni dom. Tamo je bila bijeda, ali ovdje…?

Odmah je tražio gospodina R. i tražio nazad svojih pedeset zlatnika, kaparu za mlin. Kada se taj oglušio o to, uhvatio ga je za rever i lupio njime o zid.

„Bijedniče! Idite si sami vaditi te panjeve i sami si u toj pustari postavite mlin, tamo gdje nema vode niti ljudi za koje bi trebalo meljave. Prevarili ste me.“

Kada je gospodin R. vidio kako neće moći ništa uraditi počeo je moliti i obećavati da će novce vratiti. Novce je vratio i gospodin otac se pribrao i otišao k obitelji promijenjen do neprepoznatljivosti. Nisu mu htjeli ni vjerovati da su takove stvari moguće.

Što sada. Zima je za vratom, do proljeća je još daleko, novaca nije bilo, a tim manje i nekakvo zaposlenje.

„Šuti sad ženo.“, tješio je gospodin otac sebe i nju, imamo još zdrave ruke, nismo tako stari, a sigurno nas neće Gospodin Bog napustiti. Za najgore još imamo taj nekakvi zlatnik. Pogledat ću u okolici ima li nekakvi mlin pa ću ga iznajmiti.“

Uzeo je nekoliko zlatnika i krenuo za srećom.

Cijelih 14 dana obitelj nije znala za njega. Nije se javljao, nije pisao, nije se vraćao.

Koliko strašnih noći je probdjela sirota žena. Koliko je suza prolila za starom domovinom, otkud su otišli kako bi našli ljepši život, a našli su samo još veću bijedu.

Kako će biti dalje?

Konačno se mlinar vratio. Mršav, umoran, isprebijan do neprepoznatljivosti.

Prepala se ga, ali je ipak bila sretna da se vratio. Nije se ni usudila pitati ga što je napravio. Drugi dan je kazao kako je uzaludan bio njegov put.

U kolibi više nisu mogli ostati, jer su djeca bila bolesna. Na koncu se izvjestan crkvenjak nad njima sažalio i ponudio im kućicu u vinogradima, dok si ne pronađu nešto bolje.

Tako se obitelj konačno odselila do šume. Za dugih zimskih noći izradio je mlinar iz trešnjevog drveta kolijevku za šestomjesečnog sinčića, kojemu je bila po volji nova kolijevka.

Kroz neko vrijeme doznao je mlinar, kako u bliskom srpskom selu K. tamošnji mlinar G. traži mlinara. Otišao je tamo i poslije probnog rada dogovorio kako će deseti dio od zarade biti njegov.

Počeo je mljeti u mlinu. Mlin je proradio, seljaci su donosili žito u mlin prvo u rancima, poslije u vrećama, a kasnije dovozili konjskim kolima. Bili su to ustvari naši zemljaci, koji su dolazili hrpimice, kada su saznali za češkog mlinara koji melje kao u Češkoj.

Odmah je bilo veselije u mlinu, kada su počeli govoriti od kuda je tko, kako se doselio i gdje se smjestio. Dolazili su iz Filipovca, Prekopakre, Khuenovog Sela, Kapetanovog Polja i odsvakuda. U Kapetanovom Polju su govorili kako će tamo brzo biti Babilon. Talijani, Nijemci, Mađari, Česi i drugi dolazili su tamo na poziv gospodina R., koji se obvezao taj kraj naseliti, a za uzvrat je dobio od mađarske vlade poveće površine obradive zemlje. Tu je zemlju zatim prodavao, ali kupci niti poslije puno godina nisu mogli tu zemlju otkupiti niti zemlju na sebe prepisati.

      

Nastavak slijedi

Daruvar, ožujak 2020. god.

Siniša Njegovan Stárek