Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)

Organizatori promocije; Gradska knjižnica Pakrac s ravnateljicom Monikom Lucić Fider i Dječji vrtić „Maslačak“ Pakrac s ravnateljicom Višnjom Klobučar, svoje organizatorske sposobnosti usredotočili su na djecu – polaznike dječjeg vrtića „Maslačak“ – djecu polaznike Osnovne glazbene škole Pakrac,   autora knjige i dakako na samu knjigu. 

Uz malene recitatore Šimuna Kobetića i Lukasa Skalnika, koji su tek naučili čitati (6 godina im je tek),  nastupili su i mladi glazbenici: Tena Badrov, Staša Kukić, Sven Andričić i Leo Kaurin, pod budnim okom i uz odgojno – glazbenu potporu i pouku svojih odgajateljica i mentora Renate Opić, Ive Brandeis, Renate Pejša, Sanje Delihodžić, Marije Golub i Luke Iverca. Zanimljivost je kako su baš sva djeca, koja su bila u  publici, ustvari bili sudionici u lijepo osmišljenom programu predstavljanja knjige. Zaista ih je bilo lijepo slušati i gledati.

 – Dječji tjedan u Pakracu 2019. g. - Dječji vrtić Maslačak 

Spominjanjem ovog događaja iz  nedavne prošlosti, biti će tomu dva mjeseca kada o tome budete slušali na Radio Daruvaru i čitali u mjesečniku Compas Lipik, s tom nedavnom prošlošću, koju mogu  skoro nazvati i sadašnjost, prikazujem vam ljudsko ponašanje prema riječi, prema pismu, prema knjizi. Knjizi kao takvoj – posebnoj nadahnutoj tvorevini ljudskog uma. Ovdje nije važan autor knjige, radi toga nisam ni naveo ime autora prethodno spomenute zbirke pjesama za djecu, već je važna sama knjiga i ljudski postupak prema samoj knjizi, bez obzira na to tko je autor knjige. Dakako govorim o knjigama na hrvatskom jeziku i postupku prema knjizi na ovim našim prostorima!

Nažalost,  ljudskost ima i svoju suprotnost, a to je neljudskost. Neljudski, nepošten odnos prema knjigama i pisanoj riječi. O tome će biti riječi u drugom dijelu ovog teksta.  

Hrvatski se jezik kroz povijest pisao glagoljicom, ćirilicom, goticom, arebicom (arabica) pa onda raznim tipovima latinice raznim pravopisima, i to ponekad istodobno i na istoj lokaciji. Jedna od takvih lokacija je i nama nedaleka Rudina kod Požege, gdje su nađeni zapisi iz 12. stoljeća na latinici, glagoljici i ćirilici.

Ta su tri pisma bile i tri zasebne stvarnosti, tri puta hrvatske povijesti, tri mogućnosti kulturnog i jezičnog razvoja.     

No pustimo sada hrvatski kulturni i jezični razvoj kroz povijesna zbivanja i usredotočimo se na naše pakračko – lipičko područje i ne tako davna zbivanja ljudskih stradavanja u Pakracu, Lipiku i okolnim selima. Dakako da je najveća tragedija tih dana 1991. godine bilo stradavanje ljudi. Ljudske žrtve, ljudske tragedije. Zbog stradavanja ljudi, uništenja ljudskih domova, raznih objekata, raznih drugih živih bića, čovjek skoro i da ne primijeti kako je još podosta toga stradalo na području gdje je živio. Još podosta toga što mu je srcu drago.

Nema više onog lijepog zavičaja koji je tako ugodno razigravao dušu onih koji su ga voljeli. Nema više one prelijepe rascvale trešnje ili onog klimavog plota uz koji je mladež odavala svoje ljubavne tajne. Nema više …. nema više ni mnogih knjiga iz kojih smo naučili prva slova, nema više ni onih knjiga iz kojih smo učili za bolji život, nema više ni onih knjiga koje smo voljeli čitati i uz koje smo počesto zaspali lijepim laganim snom.  

Mnogo toga nema, ali ostala je ljudskost kod mnogih ljudi prema ljudima. Ostalo je pošteno ophođenje prema ljudima. Ostala je ljudskost kod mnogih prema knjigama, pošten odnos prema knjigama, pa sam stoga posebno u početku teksta naglasio lijepi i pošteni  odnos djece i njihovih odgajateljica prema knjigama, prema pisanoj riječi. 

Zar to nije krasno, da unuk, koji je često kod bake, a baka i ne zna kako je unuk u međuvremenu naučio čitati, samouvjereno čita i recitira nekoliko pjesama iz knjige koje su mu odgajateljice dale tek prije nekoliko dana. A tek mu je šest godina! Svoj  prisutnoj djeci, na promociji spomenute knjige, tek je počelo djetinjstvo, poneka obaveza, podosta dječje igre, ali i očigledna simpatija za pjesmu, za priču, ilustraciju, za knjigu. Nisu to skrivali, već su uvelike pokazivali svoje zanimanje za tiskana mala i velika slova uvezana u uredan svezak sjajnog papira. Pokazivali onako kako ih uče odgajateljice u dječjem vrtiću,  roditelji kod kuće ili poneka baka i djed.

No pođimo sada malo u nešto dalju povijest.

Kada se knjiga prvi puta pojavila na pakračkom području teško je reći. Pisana riječ zasigurno se javlja pojavom prvog spomena na Pakrac tijekom 13. stoljeća. Nekako, stotinjak godina prije u već spomenutoj Rudini kod Požege benediktinski monasi pišu hrvatskim jezikom na tri različita pisma: latinici, glagoljici i ćirilici. 

Knjige, dakako tiskane knjige u Europi pojavljuju se par stoljeća kasnije zahvaljujući izumu tiskarskog stroja. Johannes Gutenberg u Njemačkoj 1440. godine razvija tehniku tiskanja da bi uskoro bile tiskane prve poeme, a zatim i prve knjige. 

Kada se u Pakracu pojavila prva tiskana knjiga (ili knjige) teško je reći, no nije to ni važno za ovaj tekst. Za ono, o čemu vam govorim,  bitan je odnos prema knjizi, prema knjigama bez obzira kakvim pismom su napisane i tko je autor knjige. Svaka knjiga nam nešto govori, nešto poručuje ili nas nečemu ući. Svaka knjiga ima svoju vrijednost, a znamo li ju cijeniti …to ovisi o nama. Može nam se svidjeti, ali i ne mora … a ona ipak ima svoju vrijednost, svoju cijenu, koja ne zavisi o nama samima, već o nama svima! 

Veći broj knjiga tvori knjižnicu. Ime, namjena i veličina zavisi joj od vlasnika knjižnice, organizatora prostora ili profila knjiga koje se u njoj nalaze.  Na ovim našim područjima najčešće je to bila narodna knjižnica, ali bilo je i radničkih, školskih, sindikalnih, vjerskih ili knjižnica raznih udruga ili udruženja. Narodna knjižnica u Pakracu ima dugu tradiciju. Naime, već se 1887. godine spominje Narodna čitaonica u Pakracu, a knjižnica se spominje od 1919. godine. Uzgred budi spomenuto kako se u Hrvatsko – srpskoj čitaonici u Pakracu 3. 8. 1919. godine održala sjednica 67 članova sokolskih društava iz Pakraca. Ti sokoli predstavljali su preko 800  članova oba društva. Pod pritiskom tadašnjih vlasti sokoli iz Pakraca morali su likvidirati svoja nacionalna društva, Hrvatski Sokol Pakrac i Srpski Sokol Pakrac i fuzionirati se u Jugoslavenski sokol Pakrac. 

Za starješinu ujedinjenog društva izabran je prof. dr. sc. Aleksandar Ugrenović , kasnije sveučilišni profesor u Zagrebu, autor mnogih djela (knjiga) i udžbenika iz područja šumarstva i urednik Šumarske enciklopedije. 

Za tajnika društva izabran je Petar Horvat, poznati pedagoški pisac, u to vrijeme učitelj u osnovnoj školi u Pakracu. Pakračanima je zasigurno poznatiji kao otac svjetski poznatog dirigenta maestra Milana Horvata.

Oba ova vrlo vrijedna stvaratelja napisala su veći broj djela i knjiga, a neke od tih knjiga nalazile su se i na policama Knjižnice u Pakracu. 

Nakon Drugog svjetskog rata 1949. godine od prijašnjih radničkih i sindikalnih knjižnica i čitaonica u gradu u sklopu Narodnog sveučilišta osniva se javna knjižnica. Kao takva djeluje sve do kolovoza 1991. godine.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u tadašnjoj općini Pakrac živjelo je 27.589 stanovnika, od toga u gradskim naseljima 11.922, a u ostalim naseljima 15.667 stanovnika. Po nacionalnom sastavu općina je bila mješovita: Hrvata je bilo 9.896, Srba 12.813, Talijana 869, Čeha 718, Mađara 273 i manji broj pripadnika ostalih nacionalnih manjina. 

Gradska knjižnica Pakrac u sadašnjim prostorima djeluje od mjeseca studenog 1979. godine. Iz skučenih prostorija preseljena je u novosagrađenu zgradu u centru grada u prostor od 385 kvadratnih metara gdje je smještena dječja knjižnica i čitaonica, knjižnica i čitaonica za odrasle, studijski odjel za knjige koje ne idu u posudbu, prilagodljiv izložbeni prostor gdje će se održavati književne večeri i izložbe, te radni prostor zaposlenika i skladište.

Doduše, nisu odmah knjigama popunjene sve nove prostorije, već je veći prostor knjižnice korišten za razne izložbe, pa je tako u prosincu iste godine održana prva izložba slika slikara amatera iz Pakraca, a zatim više raznih izložbi pa se među njima našla i međunarodna, odnosno jugoslavenska izložba Eko-karikature „Ribe plivaju leđno“.

Na policama tadašnje knjižnice u Pakracu nalazila su se djela na svim  jezicima spomenutih stanovnika općine, a knjižni fond popunjavan je knjigama na raznim drugim jezicima naroda Europe: engleskom, njemačkom, ruskom i drugim jezicima. Pisma na kojem su pisane knjige također su bila različita: latinica, ćirilica, gotica …. 

Do toga kobnog kolovoza 1991. godine i ratnih razaranja knjižnica je imala 21. 826 svezaka knjiga i 26 naslova novina i časopisa smještenih na 396 kvadratnih metara. Časopisi nisu uvezivani osim nekoliko godišta Pakračkog vjesnika. Knjižnica nije posjedovala zavičajnu zbirku, stare knjige ni AV građu. Imala je posudbeni odjel za odrasle, dječji odjel, čitaonicu i prostor za interni rad.  U knjižnici su radila dva stručna djelatnika… i …. sve je to bilo do toga kobnog kolovoza 1991. godine.

Prvi ubojiti i razarajući projektili zaprijetili su gradu, a tako i knjižnici 19. 8. 1991. godine. Slijedećih dana na grad je padalo dnevno na stotine raznih ubojitih i razarajućih  projektila. Mnogi od tih projektila završili su na zgradi u kojoj je bila Knjižnica i čitaonica. Njihov učinak, nažalost bio je teško razarajući i uništavajući.  

Radi prikaza ratnog stanja  Knjižnice u Pakracu najbolje je da se poslužim riječima i tekstom prof. Marinka Iličića iz Bjelovara, tekstom koji je napisan 3. srpnja 2006. godine. Prof. Marinko Iličić, očevidac razarajućeg učinka  terorista, ovako svjedoči:

„Početkom siječnja 1992. godine imenovan sam ravnateljem Narodne knjižnice Petar Preradović Bjelovar koja je u to vrijeme bila matična knjižnica za područje bivše Zajednice općina Bjelovar.

Jedan od prvih značajnih poslova koje sam u to vrijeme organizirao i u njemu sudjelovao, je spašavanje i evakuacija knjižnog fonda pakračke Knjižnice. Naime, od deset općinskih narodnih knjižnica, jedino je Knjižnica u Pakracu pretrpjela znatna oštećenja. To sam polovicom siječnja 1992. godine vidio nakon obilaska knjižnice u društvu nekoliko djelatnika Nacionalne i sveučilišne knjižnice na čelu s dr. sc. Dubravkom Skender." 

Marinko Iličić u svom tekstu koji je objavljen u Vjesniku bibliotekara Hrvatske br. 3 – 4, 1992. godine ovako svjedoči: 

„Knjižnica je u ratu pretrpjela velike štete. Bila je smještena u novijoj zgradi s ravnim krovom. Strop čitaonice u prvom katu (oko 60 kvadratnih metara) potpuno je uništen izravnim pogotkom granate. Pored stropa uništen je i cjelokupni sanitarni čvor, oštećene su električne i vodovodne instalacije, te centralno grijanje. Stakleni prozori i vrata, ostakljene stijene i unutarnja bravarija od kaljenog stakla razbijeni su. U prizemnom dijelu oštećena je fasada, te podovi i obloge. U čitaonici je potpuno uništena i devastirana sva oprema i inventar, dok su police i ostala oprema u posudbenom odjelu za odrasle oštećeni. Nestao je televizijski prijemnik u boji s videorekorderom, usisivač za prašinu, telefon, pisači strojevi, pomoćna kuhinja s opremom. Primijetili smo da je dio knjiga nestao, najviše iz referentne zbirke ( enciklopedije, rječnici, leksikoni). Sačuvan je kataložni ormarić, te djelomično i evidencija posudbe. Inventarne knjige su sačuvane.“

  

Fotografija: Djelatnici Narodne knjižnice Petar Preradović Bjelovar ispred teško postradale Knjižnice u Pakracu – 29. siječanj 1992. g.

Slijeva: Marinko Iličić, Danijela Pranjić, Zorka Renić, Snježana Berak, Željko Prohaska i Ljiljana Orlić 

 

Nastavak slijedi

 

Daruvar, listopad 2019.

Siniša Njegovan Stárek