Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika

Ovaj, gore navedeni, citat nalazi se u knjizi Saxa loguuntur (kamenje govori) Rimski epitafi iz sjeverno - zapadne Hrvatske, prof. dr. sc. Branke Migotti, upraviteljice Odsjeka za arheologiju HAZU.

Naime, radeći ovu knjigu prof. Branka Migotti posjetila je i Pakrac, te smo se nekoliko puta sreli u Pakracu i Daruvaru, a sve radi dva  rimska grobna spomenika. Jedan je iz Velikih Bastaja kod Daruvara, gdje su amateri 1942. godine iskopali freskama i mozaicima ukrašenu podzemnu grobnicu iz prijelaza 3. u 4. stoljeće, u kojoj su bila dva mramorna sarkofaga i nekoliko natpisnih ploča. Grobnica je tom prilikom uništena, a od sveg arheološkog obilja preostao je jedan sarkofag i jedna natpisna ploča, još nekoliko ulomaka natpisa te nešto smrvljenih ostataka fresaka i mozaičkih kockica. Ploča je danas uzidana u unutrašnjemu zidu predvorja dvorca Janković u Daruvaru, dok se sarkofag čuva u lapidariju Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Drugi nadgrobni spomenik je s pakračkog kraja, točnije iz sela Kusonja kod Pakraca.

Ti kameni spomenici datiraju iz doba Rimljana. No prije dolaska Rimljana na ova područja na tom prostoru živjele su prapovijesne ilirsko-panonske etničke skupine s naglašenom keltskom komponentom, od kojih su najpoznatiji Varicijani, Kolapljani, Segestani i Jazi. U rimskoj provinciji Panoniji, a ovdje o njoj je riječ, prije dolaska Rimljana nisu izrađivani kameni nadgrobni spomenici pa je to i dokaz romanizacije autohtonog stanovništva u rimsku državu i društvo. Buduću rimsku provinciju Rim je vojno i politički osvojio nakon dugih borbi i ustrajnog otpora domaćeg stanovništva. Ove prostore Rim osvaja u takozvanom Velikom panonskom ustanku 6. – 9. g. (bellum Pannonicum), a okončao ih je vojskovođa Tiberije u ime cara Augusta (27. g. prije nove ere – 14. g. p. n. e.), kojega će i naslijediti na prijestolju.

 

                                                        

 

Na ovim sadašnjim našim prostorima, u vremenu prije dolaska Rimljana, živio je narod Jaza (Iássioi / Iassii / Iasi), a prostor se prostirao od rijeke Sutle i Varaždinskih toplica, Dravom do Virovitice, istočno najdalje do Velike i Požeške kotline, južno ponešto dalje od Pakraca i Lipika, te sredinom savsko-dravskog međuriječja do zaključno rijeke Sutle.

Neka su panonska plemena već za vrijeme rimskog nadiranja pokazala sklonost suradnji s Rimljanima, primjerice Skordisci koji su živjeli na današnjem prostoru istočnog ruba Slavonije i i Srijemu. Druga pak plemena pružala su ustrajan otpor rimskim osvajanjima. Na kraju, sve je krenulo tijekom uobičajenim za kolonijalni kontekst – domorodci su se već u prvoj polovici 1. stoljeća počeli novačiti u rimsku vojsku, prvo u takozvane pomoćne vojne jedinice ale i kohorte, a poslije i u elitni dio rimskih vojnih trupa - legije. U pomoćne jedinice u  pravilu su se regrutirali domaći ljudi koji su rimsko građansko pravo stekli tek na temelju odsluženog vojničkog roka. U legije su se uglavnom uzimali rimski građani. Uglavnom su to bili oni iz Italije, a kasnije i rimski građani iz provincija.

Ne uzimajući u obzir način regrutiranja i službe, vojnik je postao glavni oslonac učvršćivanja rimske vlasti i romanizacije domaćeg stanovništva. Ako je vojnik imao sreće, nakon nekih 20 – 25 godina službe doživio je veteranski staž i mogao je uživati u blagodatima mirnog života rimskog građanina. Kolika je pritom bila njegova materijalna sigurnost i kakav je bio njegov društveni status u zajednici ovisilo je o mnogim okolnostima, prije svega i o vojničkom statusu za vrijeme aktivne službe. Dakako da su najbolje prolazili visoki časnici te niži časnici u legijama.

Nadgrobni spomenici o kojima će biti riječ u ovome tekstu, upravo su spomenici dvojice vojnika, odnosno jednog vojnika, koji je stradao kao vojnik i drugog vojnika (ili časnika), koji je doživio veteranski status i duži niz godina proveo u veteranskom statusu na ovim našim područjima. Oba nadgrobna spomenika (stele) nađena u bliskoj okolici Pakraca isklesana su od vapnenca, a ne od mramora, što nam govori i o statusu oba vojnika, odnosno njihovim statusnim položajima u društvu, ali i o financijskoj moći onih koji su stele postavili. 

Na području Pakraca, iz samog središta Pakraca postoji samo jedan rimski nalaz, ali to nije nadgrobni spomenik već kameni reljef s prikazom Herkula s toljagom. Reljef je pronađen kao kamena ploča (žućkasti pješčenjak 66 x 49,5 x 11 cm) 1962. godine tijekom građevinskih radova. Rimljani su štovali Herkula kao zaštitnika trgovaca, dobitka, uspjeha i pobjede.

Prema više autora Pakrac je imao status postaje Mannieana na pravcu Siscia – Sirmium (Sisak – Sremska Mitrovica), odnosno prema Mursi (Osijek). Ovim našim područjem Rimljani su sagradili nekoliko cesta u smjeru jug – sjever te istok – zapad, a sadašnji Pakrac je bio sjecište tih cesta.

Od kuda i zašto Pakrac, te od kuda i zašto ti vojnički nadgrobni spomenici?

Što je to zanimalo Rimljane u ovim područjima i zašto su imali obitavališta na ovim područjima. Što ih je privlačilo i od čega su živjeli? Što su radili na obroncima Psunja i Papuka?

Na području bivšeg kotara Pakrac pronađeno je nekoliko rimskih nalazišta. Posebno se to odnosi na nalazišta građevinskog materijala, velikih rimskih cigli i ostalog građevinskog materijala u Brezinama, Badljevini, Derezi, rimskim Sređanima i Trojeglavi. To su pretežno ravničarska područja pogodna za uzgoj žitarica, povrća i voća i nije nikako čudo što su tamo pronađeni ostaci rimskih naselja, ali što je s područjima Brusnika i Kusonja? Nisu pogodna za poljoprivredna djelovanja uzgoja žitarica. Što su tamo radili Rimljani, a prije njih Iliri i Kelti?

Razlog tvrdnjama o postojanju rimskih naselja na spomenutim lokacijama te pravcima cesta između tih naselja, nalazim u slijedećim činjenicama:

- Između Pakraca, Španovice i Bučja (prema Velikoj i Požegi) nalazi se nekoliko desetina hektara zemljišta, koja su nedaleko od ceste, a čiji su toponimi Vinogradi, Vinogradine, Vinogradac. Najveća parcela zemljišta s nazivom  Vinogradine nalazi se u k. o. Brusnik. Parcela od oko 10 ha zemljišta nalazi se ispod kote 399 i ima blaži pad terena u smjeru jugozapada.

Ništa tu nema neobičnog što je toponim zemljišta Vinogradine. Međutim, neobično je to što na toj lokaciji vinograda već stoljećima nema! Otkuda pak naziv (toponim) zemljišta Vinogradine? Tko je na tim terenima uzgajao vinovu lozu. Slaveni, odnosno Hrvati, sigurno nisu vinovu lozu donijeli sa sobom. Stari Rimljani su veoma dobro poznavali vinovu lozu i davali veliku pozornost njenom gajenju. Sam toponim je složenica sastavljena od dvije osnove. Jedna je iz latinskog jezika - vino, a druga iz hrvatskog jezika – gradine.

Kada su Hrvati naselili ova područja, zatekli su razvijen uzgoj vinove loze i preradu u zlatne kapljice. Zatekli su vinograde – vino.

Upravo nedaleko lokacije „Vinogradina“ nalazila se raskošnija i veća ladanjska kuća (vila rustica). Uz kuću su bili i drugi gospodarski objekti što je moguće vidjeti prema obrađenom terenu na lokaciji nalazišta te razbacanom građevinskom materijalu, koji je pripadao sagrađenim objektima. Naime još je i sada vidljiva uređenost terena za veće gospodarske objekte. Sada samo valja povezati ime toponima Vinogradine i rimsku ladanjsku kuću s gospodarskim objektima. Postaje jasno čime se mogao baviti zaslužni rimski legionar, koji je za svoje zasluge u raznim bitkama bio nagrađen većom količinom zemljišta. Kako je njegov spomenik bio bogatije ukrašen, može se zaključiti kako je isti bio viši zapovjednik u vojnoj hijerarhiji. 

- Rimljani, baš kao i njihovi prethodnici na ovim Slavonskim područjima Kelti i Iliri, poznavali su obradu gline i izradu raznih zemljanih i keramičkih predmeta od nje (kaolina). Kaolin, zemlja porculanača, bijela je neplastična glina sačinjena od kaolina izmiješanog s različitim količinama diktita, nakrita, haloazita, montmorinolita, kvarca, feldspata i tinjca. Zbog male količine željeza, magnezija, kvarca i alkalija, vatrostalna glina može izdržati visoke temperature, a ne tali se. Lončarska glina ima malo željeza. Gline s većom količinom željeza i magnezija upotrebljavaju se kao ciglarske gline. 

Nalazišta svih tih glina nalazimo na obroncima Psunja i Papuka (oko Pakraca i šire okoline). Nalazišta bijele neplastične gline (kaolina) izdašna su na lokaciji sela Grahovljana nedaleko Pakraca. Nalazišta se nalaze nedaleko trase rimske ceste Pakrac – Kusonje – Brusnik – Dragović - Sirač – Bijela – Daruvar. To je pravac rimske ceste Pakrac (Mannieana) – Daruvar (Aqua Ballissae). 

U blizini Siscie (Siska), na Zrinjskoj gori, Rimljani su imali talionicu željezne rude, koju bi prerađenu u željezarama Siscie kao oruđe ili oružje prevozili ili prenosili trasom ceste od Siska prema Osijeku (Mursa) upravo spomenutom cestom do Pakraca, a potom preko Velike (Požega)  do Osijeka. Sasvim je moguće kako je istom cestom, ali u obrnutom smjeru, t. j. prema Sisku prevožena bijela neplastična glina (kaolin) iz nalazišta u Grahovljanima. Rimljani su tu glinu koristili za izradu posuda u kojima je taljena željezna rudača na Zrinskoj gori. 

- Razlog za tvrdnju o značajnijim rimskim naseljima i važnosti već citirane trase cesta na ovim područjima može se naći i u još jednom nalazištu. Naime, radi se o grafitu. Grafit heksagonska je modifikacija ugljika znatno raširenija od kubične modifikacije dijamanata. Ime je dobio po sposobnosti ostavljanja vidljiva traga na podlozi. Grafit se rabi kao materijal za izradu lonaca i kalupa za taljenje i lijevanje kovina. Grafit ima još mnoge uporabne vrijednosti, međutim, nas u ovom slučaju zanima uporaba prigodom taljenja željezne rudače te bojanja i ukrašavanja zemljanih i keramičkih posuda. Kelti i Rimljani upotrebljavali su grafit za bojanje posuda od gline. Rimljani su koristili grafit i prigodom taljenja željezne rudače. Ako je bijelu neplastičnu glinu moguće naći na nekoliko lokacija u Hrvatskoj, grafit kao rudaču nalazimo samo na Papuku i Psunju. Najveće i najpoznatije nalazište je u Brusniku, a na koncu zanimljivo je, kako je lokacija eksploatacije grafita od lokacije ladanjske kuće u Brusniku udaljena tek nekoliko stotina metara, a od stele u Kusonjama oko dva kilometra. 

Kako su Rimljani eksploatirali glinu, grafit, vapnenac i granit, kojih u Papuku i Psunju ima u većim količinama i odlične su kvalitete, tako je bilo potrebno tu sirovinu otpremiti na preradu u Sisciu ili neko drugo rimsko naselje u Panoniji. Za prijevoz i otpremu sirovina koje su se upotrebljavale u izradi oruđa i oružja, koristile su se manje vojne postrojbe – ale ili kohorte. Postoji velika mogućnost da je rimski vojnik, čiji je spomenik iskopan u Kusonjama, bio pripadnik jedne takve oružane pratnje, koja je osiguravala prijevoz sirovina iz pakračke okolice ili pak transport željeznog oružja i vojne opreme rimskim većim vojnim jedinicama ili pak naseljima. 

Osoba čiji je nadgrobni spomenik iskopan u Kusonju 1990. godine bio je vojnik Kasije Sexto. Bio je pripadnik petstote maurske kohorte, čije su manje jedinice osiguravale promet i transport robe cestama ovog područja. Spomenik su podigla braća i zasigurno suborci iz vojne jedinice kojoj je pripadao. Naime, kamene blokove teške nekoliko stotina kilograma (po 300 kg. svaki od dva veća  bloka te jedan manji od 150 kg.) zasigurno na strmi brijeg Police iznad Kusonja nisu nosila samo braća stradalog vojnika, već i veći broj sposobnih vojnika. 

Na spomeniku je napisan tekst (prijevod s latinskog): „Bogovima Manima – Kasiju Sextu, vojniku kohorte petstote maurske Kasiji Eksorat, Sur i Kvint, braća i nasljednici, spomenik postaviše“. 

Taj arheološki spomenik je najvjerojatnije s kraja drugog ili početka trećeg stoljeća.

Kameni nadgrobni spomenik ili stela iz Brusnika pronađen je 1913. godine. Spomenik je isklesan od žućkastog pješčanika, jednako kao i stela iz Kusonja. Sastoji se od nekoliko dijelova: natpisno polje s tekstom, edikula s portretima, zabatni dio i vrlo istaknuto krunište s dva lava i dvije glave jedna do druge. Na spomeniku je prikazan muškarac kao vojnik s pojasom, mačem i štitom, a žena ima kapu na glavi i ogrlicu (torques) oko vrata i u rukama drži pticu. Lavovi drže ovnove glave u kandžama. Ovaj sepulkralni simbol je karakterističan za južnu Panoniju u 3. stoljeću i vezan je uz orijentalni kult Serapisa. Spomenik su podigla četiri sina Aurelius Proclus, Proclianus, Provincialis i Maximianus svojoj majci Prisci, kćeri Tatona i njenom mužu Aureliu Nasonu, vojniku IV legije Flaviae Antoniniane. Priscin otac je imao ilirsko ili keltsko ime Tato, pa je ona bila ilirsko-keltskog podrijetla.  Aurelius Naso bio je regrutiran u IV legiju u doba njenog boravka u Panoniji minor za cara Septimija Severa. 

Stela iz Brusnika ukazuje da je proces romanizacije već bio u toku, da su u legije ulazili i domaći ljudi.

Oba opisana spomenika rad su domaćeg provincijskog majstora klesara i od kamena vapnenca s obronaka Psunja.

Svaki nadgrobni spomenik nosi svoje tajne, kako svoje, tako i osobe u čiju čast i sjećanje je podignut. 

Saxa loquuntur – kamenje govori

 

Siniša Njegovan Stárek

Daruvar, 2019.