PRIČE I HUMORESKE S OBALE PAKRE

Brzaci i virovi Pakre (II. dio)

18.06.2023. 09:24 | 16264 pregleda | Objavio: Siniša Njegovan Starek

 

 

 

Gostiona Ančić, kupalište Špančić

Nije mi u potpunosti jasno kako je tvorac, gore navedenog stiha u naslovu o gradu Pakracu, povezao gostionu Ančić i kupalište Špančić, kada ta dva objekta i nisu tako sebi bliska. Doduše, ni ne znam tko je tvorac tih stihova, ali vjerojatno da ih je autor povezao zbog znamenitosti u tadašnjem poslijeratnom Pakracu. Vjerojatno ih je povezao u isti stih kao dva kultna mjesta za sam grad Pakrac. Gostiona Ančić je „baš išla na ruku“ radnicima DIK –a „Papuk“ Pakrac, koji su u velikom broju zalazili u njene uredne  prostorije, uvijek opskrbljene dobrim pićem, ukusnim jelima,  simpatičnom i lijepom uslugom.

Kupalište Špančić, odnosno to ime kupališta je pomalo čudno.  Službeno je to bilo gradsko kupalište, a pjesnik si je sigurno dao slobodu, pa je kupalište nazvao tim imenom vjerojatno prema Špančićevom mlinu, koji je bio tek pedesetak metara na jazu ispred samog kupališta. No, sada je to sasvim svejedno, jer više nema ni gostione niti kupališta, ali simpatična pjesma o Pakracu je ostala i jako lijepa sjećanja na to malo, ali vrlo simpatično kupalište u kojemu je mnoštvo Pakračana naučilo plivati već u ranoj mladosti.

Kupalište je punjeno vodom iz rijeke Pakre koja je jazom (kanalom) dolazila iz sela Kusonja. Voda navedenog jaza je najprije pokretala mlinsko kolo Osmakovog mlina u Kusonjama, zatim nešto niže nizvodno mlinsko kolo ketoškog (zadružnog) mlina, pa zatim još niže mlinsko kolo Velikog mlina u Pakracu, nakon toga mlinsko kolo Špančićevog mlina, da bi „tako dobro promućkana i samljevena“ punila betonski okvir gradskog kupališta.

Ne znam točne dimenzije toga malog kupališta, ali čini mi se da je bilo veličine negdje oko 15 x 25 metara. Ono što znam točno, to je da sam u tom bazenu naučio plivati baš kao i veliko mnoštvo pakračke djece i mladeži. Bazen je bio podijeljen u dva nejednaka dijela. Manji dio, trećina bazena, bila je namijenjena djeci, a dubina bazena je iznosila oko jedan metar. U ostale dvije trećine voda je bila duboka preko dva metra, i kupali su se tamo svi oni koji su već znali plivati. Bazen je imao čak i desetak drvenih , urednih kabina za presvlačenje i odlaganje odjeće. Tijekom ljetne sezone bazen je bio uvijek  pun razdraganih kupača, plivaća ili ne-plivaća.

 Opis nije dostupan.

Franjo Skender Ergo bio je čest gost Gradskog kupališta u Pakracu, ali ovaj snimak njegovog skoka (lastavica), sa skakaonice od tri metra, sačinjen je na bazenu u Lipiku početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Fotografiju ustupio Blaž Skender iz Lipika.

Posebno popularna igra među mlađim plivačima bila je „igra ćoškara“. Igru je igralo nekoliko dobrih plivača, koji bi jedan drugog lovili u vodi.  Kada je „lovac“ bio blizu plivaču kojega lovi, progonjeni je mogao izići iz vode jedino iz jednog  „ćoška“ (ugla) bazena. Igra ćoškara bila je zapravo „ igra lovice“ u samo jednom uglu bazena i na njegovom vanjskom rubu.  Dalje se nije smjelo ići.  Dozvoljeno je bilo jedino odlazak i skok u vodu bazena s drvene odskočne daske koja je bila na sredini bazena.   Lovio je uvijek samo jedan plivač, a kada bi nekog ulovio taj bi nastavio loviti nekog drugoga plivača. Na ovu „igru ćoškara“ u pakračkom bazenu prisjetio me školski kolega Ljudevit Lujo Vadjon iz Zagreba, koji je desetak godina bio stanovnik Pakraca.     

Bazen je u potpunosti bio ograđen visokom drvenom ogradom. S desne strane te drvene ograde tekla je voda rijeke Pakre. S jedne strane voda rijeke Pakre , a s druge strane voda prokopanog jaza iz Kusonja. Niže bazena, prema gradu, bila je lijepa travnata ledina na kojoj su se sunčale lijepe pakračke kupačice i poneki kupači, koji su se kupali u samoj rijeci Pakri, ali i kupaći iz gradskog bazena.

U tom dijelu rijeke Pakre specifičnost  je bila u njenom koritu. Naime, korito rijeke je bilo čas duboko (oko 1,5 m), a čas plitko oko pola metra. Tamo gdje je bilo duboko, korito je bilo pješčano, a tamo gdje je bilo plitko, tamo je prevladavala siva siga (lapor) koja je bila vrlo skliska. Vrlo često se događalo da su se kupači nehotice sklizali po toj sigi i upali u duboku vodu, i dobrano se napili čiste vode rijeke Pakre. Dakako da je bilo i smijeha veselih promatrača.

Ponešto sjevernije, nekih dvjesto metara uzvodno koritom rijeke,    i s jedne i s druge obale Pakre bile su poveće ravne ledine obrasle divljom djetelinom ili pak raznim niskim travama. Rijeka je tu bila podosta dublja nego stotinjak metara uzvodno ili nizvodno. Nije tu bio nikakav riječni vir, koji bi vodu činio dubljom, već su tu dubinu vode sačinile ljudske ruke. Ljudske ruke koje su korito rijeke pregradile „pletenom branom“. Mladi su majstori  Pakračke pilane  u korito rijeke zabili veći broj drvenih visokih kolaca i oko tih kolaca tijesno spleli vrbovo granje, tako da voda kroz takovu branu ne prolazi.    Oko pletenog dijela poslagali su odlomljene komade sige, više većeg i manjeg kamenja te šljunka. Tako su si stanovnici  ulice zvana Kolona, prije same Pilane,  načinili svoje „veliko kupalište“ u koritu rijeke Pakre. Svoje tako sačinjeno kupalište su jednostavno zvali „Vir“. U tom Viru, u dužini od oko pedeset metara i širini od oko pet metara, rijeka je bila pretežno duboka oko 1,5 metar. Korito rijeke bilo je pretežno pjeskovito i to kao posuto sitnim finim pijeskom. Ova blagodat sasvim solidne dužine, širine, i s lijepim pješčanim dnom, bila je sasvim  dostatna za plivanje zadovoljnih kupača. Na tomu „velikom kupalištu“ uvijek je bilo mnoštvo kupača i to ne samo iz Kolone već iz cijelog Pakraca.

No, vratimo se nešto nizvodno brzacima Pakre. Natrag do Gradskog kupališta i ulijeva voda jaza u samu Pakru. Od samog spajanja Pakre i jaza voda počinje teći nešto brže , vodostaj je niži i rijeka je šira. Od toga mjesta vode rijeke Pakre nemaju više svoj prirodni tok, već je tok rijeke reguliran ljudskom rukom, a obale rijeke su opločene kamenom i betonskom obalom. Tu počinje uređena šetnica obalom Pakre koju su stanovnici Pakraca nazvali Venecija! Šetnica je bila uvijek lijepo uređena i imala lijepi pogled na samu čistu bistru vodu rijeke. Cijelim svojim  tokom do Velikog mosta voda je bila relativno plitka (oko pola metra) i u tom predjelu rijeke nije bilo virova niti mjesta za kupanje. Kupač je mogao smočiti svoje bose noge i to bi bilo sve od kupanja ispod šetališta Venecija.

Ali, ako u toj vodi nije bilo kupača, bilo je riba, i to velikih riba. Velikih, lijepih klenova.

Nekada pakrački sportski ribič, a sada sedamdeset-sedmogodišnji vrstan sportski ribolovac Ljudevit Lujo Vadjon iz Zagreba, nedavno mi je kazao:

„S Velikog mosta uvijek su se vidjeli najveći klenovi u Pakri, ali ih nikada nitko nije ulovio. Sa svakog mosta ribe su uvijek najveće, ali ih nitko ne ulovi.“

Lujo je  potpuno u pravu. Tamo, šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao gimnazijalci često smo gledali te velike klenove u svjetlucavoj vodi rijeke Pakre i razmišljali kako ih uloviti. No, nikada nam se to nije posrećilo. Zato smo dobrano pretjerivali u pričama o veličini viđenih klenova s Velikog mosta. Ponekad smo znali kazati kako je viđeni klen dugačak i po jedan metar, iako je stvarna prosječna veličina klena od 30 – 50 centimetara – najveći do 70 centimetara i težine do četiri kilograma. No, za nas je bila bitna ljepota doživljenog pogleda s pakračkog Velikog mosta, a ne tamo nekakva nebitna dužina lijepe skliske ribe.  

 Opis nije dostupan.

Rijeka Pakra i šetalište Venecija. U šetnji gospođa Elvira Vadjon i S. Nj. Stárek. Snimio Ljudevit Lujo Vadjon 25. 5. 2019. godine.

Između dva mosta, Velikog i Malog, korito rijeke je poprimalo prirodan tok (kasnije je sve to ograđeno kamenom i betonom). Voda je bila plitka i ubrzano je preskakivala i klizila po kamenju, šljunku i sitnom pijesku. Poslije Malog mosta voda postaje podosta dublja i moglo se zapaziti nekoliko dubljih virova na tom potezu vodotoka rijeke. Na obali rijeke rasli su  visoki grmovi žutih vrba, koji su stvarali hlad u koji su se zavlačile ribe tijekom ljetnih žega i visokih temperatura. Ponešto dalje na obali rijeke rasli su visoki, vitki bijeli bagremi. Naročito lijepi pogled na te procvale bagreme bio je tijekom proljeća u mjesecu svibnju. Cijela obala bljeskala se svojom bjelinom na ugodnom proljetnom suncu. Mnoštvo pčela zujalo je od bagrema do bagrema cijelom dužinom obale od Malog mosta pa do prvog kolskog prijelaza preko plitke riječne vode.   

Opis nije dostupan.

Pakra pogled na Mali most u Pakracu. Snimio S. Nj. Stárek 17. 2. 2023. godine.

Prije prvog broda (prijelaza preko rijeke) kod Pištine kuće na Pakri, odnosno preko puta kuće obitelji Babić u ulici M. Gupca, voda je bila dosta dublja. Tim plitkim prijelazom služili su se seljaci iz Prekopakre, Klise i Filipovca kako bi svojim zaprežnim kolima prešli korito rijeke i najbrže stigli u centar Pakraca, odnosno na stočnu tržnicu na Gavrinici ili Wagnerov mlin (bivšu „munjaru“).  

Na toj maloj dionici, možda kojih stotinjak metara dugačkoj, bilo je često kupačica i kupača koji su uživali u čistoj riječnoj vodi. Voda nije bila odveć duboka, ali sasvim dovoljno duboka da su se  neki kupači  vozali drvenim čamcem i uporno veslali  po Pakri, od Malog mosta do kolnog prijelaza kod Pištine kuće pa nazad do mosta. Najčešće su se na toj dionici, u velikom drvenom čamcu, vozali Krunoslav Hanža i njegove dvije sestre Jadranka i Branka. Njihova je kuća bila odmah uz Pakru, neposredno do kolnog prijelaza preko rijeke.

 Opis nije dostupan.

Simpatična osamnaestogodišnja kupačica Katarina Štampf i njeni plivački rekviziti (traktorska guma – dušica i tikve) u viru  rijeke koja ima dva imena – malo Pakra, malo Bijela. Katarina je već tada  bila dobra plivačica, ali valjalo je učiti mlađe neplivače iz Badljevine. Snimljeno u Badljevini na Šlajsu kod mlina 1967. godine.

Na cijelom vodotoku rijeke Pakre, dakako tamo gdje je voda bila dovoljno duboka, djeca i stariji neplivači učili su  plivati pomoću raznih rekvizita, a najčešće su to bile suhe prazne tikve i traktorski ili automobilski „šlaufovi“, odnosno dušice. Nije bilo baš jednostavno učiti se plivati s praznim tikvama, ali ondašnja mladež  nije bila u mogućnosti nabaviti druge rekvizite. Snalazili su se kako su znali, pa su počesto starija djeca znala uzeti majkama  korito za pranje rublja i u njemu se vozati u dubljim virovima. Neplivači bi se pak držali za takvo korito i uporno lamatali i batrgali nogama i rukama sve dok nisu došli do plitke vode. Napuhani jastuci i kojekakvi kupovni šareni plastični pojasevi pojaviti će se tek podosta kasnije i zaploviti vodama rijeke Pakre.     

Blagi virovi

Slijedeće mjesto za kupanje bilo je neposredno prije Gradske klaonice, odnosno Bolnice u Pakracu. To nije bilo uređeno mjesto za kupanje, ali u tom predjelu voda je bila podosta dublja nego u svim prethodnim mjestima i virovima. Kamenito, šljunčano i pjeskovito korito davalo je čistoću vode, a i ljetna temperatura vode privlačila je veliki broj kupača iz Pakraca i Prekopakre. Dakako da je među njima bilo najviše djece i mladeži, kako ženske tako i muške.

Više od kilometar nizvodno rijekom skoro nitko se nije kupao u brzacima ili virovima Pakre. Razlog je bio vrlo jednostavan. Naime, nizvodno od proizvodnih pogona Gradske klaonice, te Pakračke bolnice i umobolnice voda je bila zamućena i prljava od njihovih otpadnih voda i raznog drugog otpadnog materijala. To je bio glavni razlog radi kojega u tom dijelu, od oko jedan kilometar, nije bilo kupača. Ne vjerujem da je voda rijeke bila sasvim čista nakon tog jednog kilometra „pročišćavanja“, ali kupači su smatrali da je ona dosta čista i da se mogu kupati u Pakri već kod Ciglane u Filipovcu.

Neposredno prije same Ciglane, odnosno nešto niže poslije željezničke rampe na cesti prema Lipiku, postojao je jedan manji kolski odvojak za prijelaz preko rijeke Pakre. Bio je to prijelaz sa plitkom vodom za seljačka zaprežna vozila poljoprivrednika iz Filipovca i Prekopakre, koji su imali svoja imanja na drugoj strani rijeke, odnosno pakračko-lipičkom polju. Ta su  polja tada bila djelomično obrađivana, a veći dio površine tih polja bio je pod travnatim smjesama. Poljoprivrednici iz ta dva naselja, kao iz sela Japage, kosili su kvalitetnu travu i dobivali dobro sijeno za prehranu stoke koju su tada imali. Uz sami kolski prijelaz bilo je preko rijeke postavljeno brvno ( dugačka drvena greda) preko kojega su prelazili pješaci s dobrim osjećajem za ravnotežu. Brvno je posebno služilo za prijelaz preko rijeke tijekom višeg vodostaja, kada se rijeka nije mogla prijeći upotrebom visokih gumenih čizama.   

Nešto niže nizvodno, oko stotinu metara, Pakra je malo mijenjala smjer vodotoka i tako tvorila manju okuku sa povećim vodenim virom. Riječni vir je iskopao u pješčanoj obali vrlo duboku rupu u duljini od desetak metara, što je itekako dobro došlo ribama, a posebno kupačima. Na tom mjestu voda je bila duboka i preko 2,5 metra. Voda u tom viru bila je vrlo bistra i čista. Preko cijele godine bila je stanište velikih klenova i mrena, a ljeti je taj predio vrvio od mladih kupača iz Prekopakre, Pakraca i Filipovca. Prekopakrani su to nazivali svojim kupalištem.

Nepunih tristo metara nizvodno bio je jedan sličan vir duboke mirne vode, koje su Filipovčani zvali svoji kupalištem. Svojim kupalištem, jer ih je na kupanju uvijek bilo najviše i bili su najbučniji. To kupalište su nazivali kupalište kod Latinskog ili vir kod Latinskog.

U ovome tekstu često upotrebljavam termin „vir“, no on u ovom tekstu ne odražava ono što on ustvari jest, već ono kako je nastao.

Vir ili vrtlog jest kružno kretanje vode koje se javlja u nekim tokovima zahvaljujući spajanju dvaju suprotnih struja. Do toga dolazi prilikom toka vode uz obalu, kod oštrog širenja ili skretanja korita, na ušćima i vodenim prijelazima.

Na pojedinim mjestima u vodotoku Pakre ( koje ovdje nazivam virovima)  nekada je dolazilo do vrtložnog kretanja vode, posebno za visokog vodostaja rijeke. Ta mjesta na Pakri jesu mjesta oštrog širenja ili skretanja korita u nekom drugom smjeru od dotadanjeg kretanja i tu jesu bila  vrtložna kretanja vode koja znaju biti vrlo opasna za ljude. No, kako je fond vode ( vodostaj) opadao iz desetljeća u desetljeće, tako tih velikih vrtložnih kretanja ima sve manje i postaju sve slabija. Skoro da je na tim mjestima rijeka postala mirna i tiha. Doduše, svoju ćud zna nekada promijeniti, posebno kada njene vode naglo porastu. Tada Pakra zaista postane nepredvidiva i opasna. Tada virovi zaista postaju opasni, opasno vrtložno kretanje vode. No, nisu opasni samo virovi rijeke, već i cijeli njen vodotok. Voda radi velikih i naglih padalina brzo poraste i tada od blagih, čistih, bistrih brzaca nastaje ogromna bujica mutne vode koja nosi sve pred sobom. Stvaraju se poplavna područja, a brza, snažna voda nesmiljeno dere svoje obale noseći kamenje, pijesak i ogroman zemljani mulj.

Smirivanjem atmosferskih nepogoda,   kada vrijeme postaje tiho i lijepo, a sunce grije, virovi ponovo postaju prava ugoda razdraganim kupačima, ljubiteljima protočne bistre, čiste riječne vode. Mnoštvo mladih i starih kupača   iznova dolazi na brzace i virove rijeke za toplih ljetnih dana. Dolaze na svoja omiljena kupališta i uživaju u blagodatima čiste, tople i osvježavajuće vode rijeke Pakre. 

          

ARHIVA:

Brzaci i virovi s Pakre (I. dio)

Četiri pasa i solo ples

Priče iz mlina: Mlinski i politički utezi

Mlinovi i vodenice

Mlin na rijeci Pakri

Priče iz mlina: Rika jelena (2.)

Priče iz mlina: Rika jelena (1.)

Glazbeno ljubavno pismo

Strahijade: Pakrački korzo

Dirigent

Radničko odmaralište na Krku

Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac

"Strahijade": Straho i Yamaha

Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)

Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)

Kavaliri s crvenom ružom

Urar Štefo iz glavne ulice

Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana

Pakrački dekret

Trenk, Laudon i panduri (4.)

Barun Franjo Trenk i panduri (3.)

Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)

Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)

Sokolska društva: Previranje i raskol

Sokoli i politika

Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"

Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae

Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika

Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce

MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković

Pakrački vatrogasci (III. dio)

Pakrački vatrogasci (II. dio)

Pakrački vatrogasci (I. dio)

Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)

Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)

Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)

Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika

Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti

© 2014-2024. COMPAS portal - Sva prava pridržana.