Četiri pasa i solo ples
Piše:
Siniša Njegovan Starek
Čaj, čaj, čokolada, crna kava – rum!
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Pakrac je bio vrlo živahan gradić. Učenici i studenti Učiteljske škole, Gimnazije, Škole učenika u privredi i Pedagoške akademije u Pakracu davali su vrlo živahan štih malenom gradiću. Ulice su vrvjele razdraganim mladim osobama željnim znanja, ali i zabave.
Nekako u to vrijeme twist je svjetskim fenomenom napravio američki pjevač Chubby Checker svojim hitovima The Twist i Letʼs Twist Again. Točnije bilo je to 1960., odnosno 1961. godine. Ubrzo zatim počeli su se otvarati prvi disko klubovi u Hrvatskoj, a započinjali su i prvi disko-plesovi u Hrvatskom domu u Pakracu i Češkom domu u Prekopakri. Bili su to tzv. omladinski plesovi.
Moderni plesovi: rock and roll, twist, cha cha cha i drugi afrički i latino-američki plesovi zavladali su plesnim podijima Pakraca, Lipika i Prekopakre. Moglo bi se reći kako je pakračko-lipičkom kotlinom zavladala popularna glazbena kultura afro-američkih plantaža. Doduše ista se brzo proširila Europom, pa zašto ne bi bila popularna i u Pakracu i Lipiku.
Ne, nisu se zaboravili stari europski plesovi: valcer, polka, čardaš ili argentinski tango, ali to su plesali stariji plesači, a mladež je pohrlila u disko klubove i plesala je i slušala nove plesove i nove ritmove.
Neki od tih novih plesova bili su odista jednostavni i lako pamtljivi. Jednostavnost im se sadržavala u devizi – „radi što hoćeš samo nemoj stati.“ Prigodom plesa torzo ti treba biti miran, a rukama i nogama možeš lamatati i batrgati kako god hoćeš, samo još treba i stražnjicu kretati u ritmu muzike za ples. Tadašnja omladina brzo je prihvatila sve takove plesove.
Stariji plesači bi najčešće odlazili na zabave i plesove u Hotel Pakrac, Hotel Krndiju u Pakracu, Kursalon i Zelen dvor u Lipiku, te zabave u Češki dom u Prekopakri i Dom na Pilani.
Omladina, već je spomenuto, bila je vrlo prisutna na disko plesovima u maloj dvorani Hrvatskog doma u Pakracu, kojim je tada upravljalo KPD „Sloga“ Pakrac. Najčešći posjetitelji tih plesova bili su učenici Učiteljske škole u Pakracu, čije su školske kolege, Zdravko Babić i Drago Pihir, nedjeljom od 19 – 22 sata uz gramofonske ploče organizirali te „plesnjake“. Prekopakranska mladež „plesnjake“ je organizirala u dvorani u Češkom domu u Prekopakri, a omladina Filipovca u Domu u Filipovcu.
Stariji plesači plesali su uz „živu“ glazbu tadašnjih pakračkih i lipičkih glazbenika, a mladež uz glazbu s gramofonskih ploča koje je omladina sama nabavljala i kupovala.
Nekako u to vrijeme šezdesetih godina prošlog stoljeća počeli su u Jugoslaviji, a najviše u Hrvatskoj, nicati popularni glazbeni sastavi, kao „Crveni koralji“ i „Bijele strijele“, te mnogi drugi sastavi. Nicali su POP sastavi - kao gljive poslije kiše. Uglavnom su se takovi sastavi sastojali od: solo gitare, prateće gitare, bas gitare i bubnjeva. Doduše, gdje je bilo i različitijih glazbenika, sami glazbeni sastavi dodavali bi i druge instrumente kao: saksofon, trubu ili harmoniku, a kasnije skoro obvezatne električne orgulje ili sintisajzere. Valja napomenuti da su gitare bile vrlo akustične, odnosno bile su to električne gitare.
U to vrijeme bilo je bitno da je „glazba što bučnija, a kvaliteta će već sama od sebe doći“.
Nešto kasnije, koncem šezdesetih godina, na brdu iznad Pakraca, u Prekopakri stvara se čudan glazbeni sastav. Nije to POP – grupa, nije to ni tipičan ondašnji glazbeni sastav, nije to ni tamburaški sastav, ali nije ni puhački glazbeni sastav, a što je… to do konca ove priče neće biti jasno kakav je to glazbeni sastav bio!
A počelo je to nekako ovako.
Tri mlada momka, od 16, 17 i 19 godina dođoše na ideju da osnuju glazbeni sastav. Oni su još kao veća djeca učili svirati kod kapelnika Řiche u Pakracu puhaće instrumente. No, tek što su nešto naučili svirati kapelnik Řicha se seli u Daruvar, a oni ostaju bez učitelja, ali i bez glazbala. Kako sada osnovati glazbeni sastav kada se nema nikakvo glazbalo. Najmlađi od njih ipak ima rješenje. Uzima staru harmoniku od oca, koju je već sasvim lijepo svirao, i za početak još nepostojeći glazbeni sastav ima jedno glazbalo.
Nešto stariji među njima uzima od svog oca staru gitaru, ali najstariji među njima nema od koga što uzeti i njemu valja nabaviti nekakvo glazbalo. Zajedno odlučiše da to bude žičano glazbalo bas, jer je najstariji među njima najveći i najjači. Nije to bilo ni čudo jer je isti završio zanat za mesara. On bi mogao sasvim solidno svirati veliki bas. Nije važno što isti ne zna note, niti je ikad svirao na bas, a ni sluh mu nije naročito razvijen. Uglavnom, mesar ima jako dobru „memoriju pamćenja“ – kako je sam često puta isticao. Glavno je da ima jaku volju za sviranjem. Doduše, niti ostala dvojica ne poznaju note, ali imaju podosta razvijeni sluh za glazbu, pa već i dosta dobro sviraju svoje instrumente. I tako izučeni mesar, izučeni trgovac i učenik za bravara osnivaju glazbeni sastav u Prekopakri.
Mladi mesar svoj nedostatak glazbenog sluha nadopunjuje svojom poduzetnošću. On, iako još nisu ni pravo osnovali glazbeni sastav, a nemaju niti sve instrumente, on već ugovara glazbene nastupe glazbene grupe koja još ni ne postoji.
No tada shvaćaju da im ipak još nešto nedostaje. Ne znaju note! Nemaju repertoar! Nisu uvježbali niti jednu jedinu pjesmu. Nisu baš ni sigurni znaju li sva trojica pjevati, a što se sviranja tiče znaju da nemaju bas, pa je tada sigurno da nemaju na čemu svirati.
Nije im preostalo ništa drugo nego kupiti ili naručiti izradu basa. Zatim, naći osobu koja poznaje note, može sačiniti repertoar, izmisliti ime sastava i može im pomoći u uvježbavanju pjesama, odnosno svirati s njima.
Opet inicijativu preuzima mesar - budući basista, i oni naručuju izradu basa kod vrsnog stolara iz Prekopakre. Doduše, majstor stolar Bohumil Šimunek nikada nije izradio niti jedan žičani instrument, ali je on zato nadaleko poznati umjetnik na basu i još bolji pjevač u raznim glazbenim sastavima. Dakako ovdje se misli na pakračke i malo šire okvire.
Dogovor je sklopljen. Stolar se obvezuje da će izraditi bas prema „farkaš štimu“, u vremenu dok glazbeni sastav dobro nauči svirati repertoar od 15 pjesama. Dakako bez basa, a budući basista će u to vrijeme „svirati“ na starim rashodovanim stolicama ili raspadnutom dobošu!
Još nepostojeći glazbeni sastav se obavezuje da će poslije izrade basa, majstoru stolaru Šimuneku iz Prekopakre, besplatno svirati na kćerinoj svadbi – koja uzgred budi rečeno nije još ni dogovorena.
Uz ovako precizan dogovor oko izrade basa, sada inicijativu u pronalasku osobe koja se razumije u note valja što prije pokrenuti i riješiti, kako bi na vrijeme mogli naučiti svirati i pjevati tako veliki repertoar. Na koncu konca, ne znaju note, nemaju riječi pjesama, a i ne znaju što bi svirali i pjevali.
„Obično su najbolja rješenja i najjednostavnija – i uvijek tamo negdje preko puta.“
Nesuđeni bravar, ali sasvim solidan harmonikaš, dosjeti se svoga susjeda preko puta, dvadesetogodišnjeg studenta, koji svira gitaru, pozna note, a zajedno su ponekad i svirali na prelu u Donjem kraju.
Ubrzo nakon te ideje ekipa od tri glazbenika i jednoga udarača po starim stolicama započne svakodnevne vježbe. Student – gitarist sačini im spisak od dvadeset pjesama, lakših skladbi, u dvočetvrtinskoj, tročetvrtinskoj i četveročetvrtinskoj mjeri - polke, valcere i čardaše. Bio je to repertoar od nekoliko starogradskih pjesama, nešto zagorskih vinskih pjesama, četiri češke pjesme koje su se pjevale u Prekopakri, tri meksikanske pjesme i pjesma „Zelene oči“.
Student im predloži i ime za njihov glazbeni sastav. Sva četvorica se složiše s imenom sastava „Četiri asa“. Kada već ne sviraju glamurozno neka im bar ime bude glamurozno. Svaki od članova sastava kupi si crnu dolčevitu na koju krojačica Ivanka Majer iz Prekopakre zašije s prednje strane kartaške znakove : herc, pik, tref i karo.
I, tako glazbeni sastav iz Prekopakre sada ima: ime, repertoar, tri instrumenta i jednog u izgradnji, i veliku volju za vježbama i nastupima. Cijelo to ljeto mogla se čuti glazba novostvorenog sastava u Prekopakri. Najčešće u dvorištu starije gospođe Lojzike Majer, jer je ista jako voljela glazbu i bila je sretna što dečki kod nje vježbaju.
Uskoro majstor stolar Bohumil Šimunek izgradi lijepi veliki bas – taman po mjeri mladog mesara. Doduše, bas je bio nešto viši od mladog mesara, ali je zato bio podosta lakši. Basista Šimunek pokaže mesaru osnove u sviranju basom i pokloni mu čak specijalno izrađeni kožni naprstak za sviranje na žicama basa. Od tada se mladi mesar nije odvajao od basa. Čak su zajedno i spavali u istoj prostoriji. Valja kazati kako je mesar tehničke osnove u sviranju basa vrlo brzo savladao.
Fotografija: Gitaristi iz sastava „Četiri asa“ u Lipiku. Snimljeno na Dan mladosti 25. 5. 1966. godine.
Vježbe su trajale cijelo ljeto i već su naučili sasvim solidno 15 različitih pjesama. Početkom rujna basista – mesar sjeti se svoga dogovora s omladinskom organizacijom u Prekopakri i utanači s njima sviranje na omladinskoj zabavi u Češkom domu u Prekopakri.
Studentu nije bilo baš po volji tako brzi nastup na jednoj zahtjevnoj zabavi, gdje dođe podosta publike koja se razumije u glazbu i ples, i koju treba zadovoljiti širokim repertoarom. Oni doduše znaju odsvirati petnaest skladbi, ali to je jako malo za zabavu koja traje od 18,00 sati, pa do tri ili četiri sata ujutro drugog dana. Tih petnaest skladbi odsvirati će za dva sata, a što poslije.
Što poslije… pa svirati ćemo iznova iste pjesme samo drugim redom, prevladalo je mišljenje ostale trojice svirača glazbene grupe „Četiri asa“. Studentu nije preostalo ništa drugo doli napisati i oslikati plakate za omladinsku zabavu u Češkom domu u Prekopakri.
Fotografija: Češki dom u Prekopakri koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Noćna „kirurgija“ – „Četiri Pasa“
Nalijepljeni na pet drvenih električnih stupova po selu, te na samom Domu, u srijedu osvanu plakati koji najavljuju Veliku omladinsku zabavu u subotu, uz glazbu sastava „Četiri asa“ iz Prekopakre.
No, što je pisalo na plakatima u srijedu, nije više pisalo na istim plakatima u petak. Imenu sastava, „Četiri asa“, nepoznati šaljivac kirurškom preciznošću doda jedno veliko slovo „P“ i promatrači plakata mogli su pročitati „ Četiri Pasa“.
Tek nakon pedeset-pet godina, pisac ovog teksta saznaje, od jednog od najpoznatijih kirurga estetske kirurgije u Hrvatskoj, tko je bio autor kirurške izmjene imena novonastalog glazbenog sastava.
- Znaš, ja sam napisao ono slovo „P“, odnosno „Pasa“. Plakate su visoko zalijepili, a ja sam bio mali desetogodišnjak, pa sam uzeo stoličicu i po noći dodao to slovo. Znaš bio sam ljut na njih, zato što mi nisu dali da idem s njima, pa sam se htio malo našaliti s njima!
Pisac teksta, koji je znao ondašnje događaje, podosta se iznenadio iskrenim priznanjem mr. sc. Duška Maletića, dr. med., specijaliste kirurgije i specijaliste urologije iz Poliklinike Maletić u Daruvaru.
Dr. med. Duško Maletić se s puno sjete i razdraganosti sjetio te zanimljivosti iz svojih dječačkih dana i boravka kod bake i djeda Marije i Jozefa Barte u Prekopakri. Trojica od četvorice svirača iz sastava „ Četiri asa“ ni danas još ne znaju za tu ekshibiciju tada mlađahnog dr. Duška Maletića. Oni će istinu saznati tek kada pročitaju ovu priču.
No vratimo se listopadskoj subotnjoj zabavi šezdesetih godina prošlog stoljeća. Zabava je počela dosta rano, već u 19.00 sati tog zadnjeg tjedna u mjesecu rujnu. U početku zabave bilo je desetak starijih parova plesača, da bi oko 23.00 Češki dom bio pun plesača i publike koja se zabavljala „tekućim problemima“. Provizorni šank je neprekidno radio, dok je glazbeni sastav sve češće uzimao vremena za „odmor od glazbe“.
Fotografija: Gitaristi i harmonikaš iz sastava „Četiri asa“ u Lipiku. Snimljeno na Dan mladosti 25. 5. 1966. godine.
Negdje oko pola noći, za vrijeme odmora glazbenika, k glazbenicima dolaze dvije atraktivne mlađe djevojke i započnu razgovor s glazbenicima.
- Pjesmu „Zelene oči“, do sada ste pet puta svirali! Onu Zagorsku, o ženi i buretu, svirali ste četiri puta! Onu češku, o pirgastoj kokoši, isto ste svirali četiri puta. Onu meksikansku „Golubica“, svirali ste tri puta, a one koje ste dva puta svirali nismo ni brojale. Je li, ili, možete li odsvirati jedan normalan šlager!?
- A, koja je to pjesma, - skrušeno zapita mesar - basista.
- E, ako do jutra ne odsvirate neki šlager – vi će te postati “šlager„ u Pakracu i okolici.
Očigledno podosta ljute, tko zna iz kojih razloga, atraktivne mlade studentice napustiše glazbenike bez dobivenog odgovora. Mesar, nakon kratkog razmišljanja potrči za njima … ali brzo se vrati i kaže.
- Eto ti ga na! Otišle su sa zabave, a nisu mi ni kazale koja je to pjesma njihov šlager. Dečki, ipak, da mi odsviramo onu meksikansku, pa da i ona bude četiri puta odsvirana!
Šank je dalje nastavio raditi punom parom, ali i „Četiri asa“ nastavila su svirati dalje po svom, jer nisu više imali „atraktivne glazbene kritičarke“. Cijeli svoj repertoar, od petnaest pjesama, do jutra su još tri puta ponovili.
Već drugi dan po selu i gradu se pričalo - kako su „Četiri Pasa“ imala jako lijepu i posjećenu Veliku omladinsku Zabavu u Češkom domu u Prekopakri.
Klisa i moderni plesovi
Mesar – basista, ohrabren zavidnim uspjehom zabave u Prekopakri, odmah pohrli naći novu gažu. No, nije ni trebao ništa tržiti za novu svirku, jer su mu već nakon nekoliko dana došli predstavnici sela Klise predlažući da „Četiri asa“ sviraju na zabavi u prostorijama zatvorene škole u Klisi.
Doduše, oni moraju najprije urediti staru školsku prostoriju kako bi se u njoj održala normalna zabava sa živom glazbom. Za to im treba oko dva mjeseca, pa bi zabava mogla biti krajem mjeseca studenog ili nešto kasnije. U Klisi, ionako nije bilo selske zabave tamo od rata, pa će seljani moći pričekati još ta dva mjeseca.
Te godine snijeg je došao dosta ranije i na dan zabave u Klisi podosta ga je napadalo. Ekipa od četvero glazbenika, sestra basiste i njene dvije prijateljice na sanjkama, po dubokom snijegu, krenuše put Klise.
Ralica je tek razgrnula snijeg po glavnoj cesti i oni nastaviše sanjkanje za Klisu po već malo utabanoj makadamskoj cesti.
Organizatori u Klisi ih lijepo dočekaju, a i publike je već bilo dosta u najvećoj prostoriji u staroj školi. Uskoro dvorana škole bude sasvim popunjena i zabava je mogla početi.
Fotografija: Bivša škola, a kasnije Društveni dom u Klisi.
„Četiri asa“ sada već imaju podosta širi repertoar pjesama i ne moraju ponavljati pjesme, osim ako to baš netko posebno želi, ali zato naručitelj pjesme posebno i plaća narudžbu.
Glazba svira, plesači plešu, vino i pivo se naveliko toči, a stanovnici Klise su vrlo zadovoljni zabavom u školi. Valja kazati kako takove zabave u Klisi nije bilo tamo od Drugog svjetskog rata.
„Četiri asa“ odsviraju klišanskim plesačima i nekoliko modernih skladbi u ritmu cha cha cha i rock and rolla te jednu pjesmu u ritmu twista.
No mesar, ne bi bio svoj, kada ne bi poduzeo nekakvu inicijativu.
Jedan od viđenijih stanovnika Klise zatraži od basiste da mu glazba zasvira za solo ples. Basista ne misleći ništa loše pristane na tu želju plesača.
Valja kazati, kako su, odmah tamo poslije rata, oni „posebni“ često plesali - solo ples. Plesač, viđeniji stanovnik sela ili poneki politički, odnosno vojni predvodnik, izabrao bi ženu koja mu se sviđala i s njome plesao solo ples. Oni bi sami plesali, dok bi ostali prisutni u tim prostorijama gledali i šutjeli, jer neukusan komentar na ples ne bi baš dobro došao. No taj običaj na mnogim zabavama u ono vrijeme brzo je napušten, i u drugim mjestima i selima nije se više održavao, ali u Klisi je ostao kao raritet.
Glazba po želji solo plesača zasvira svima poznati valcer, a on među ženskom publikom izabere vrlo lijepu, udanu mladu ženu. Ona nevoljko pristane na ples, a ostalih sedamdesetak prisutnih u dvorani, gledajući jedno u drugo ne znaju što bi radili. Manjina, oni skloni plesaču, podržavaju takav ples, ali većina nikako ne odobrava taj nekadašnji običaj.
Glazba, vidjevši kakva je situacija, odsvira valcer, ali ga ponešto skrati. No, poslije odsviranog valcera uporni „solo plesač“ zatraži od glazbe da odsvira još jedan takav ples, i uporno za ruku vuče mladu ženu i daje novce za još jedan „solo ples“. No mlada udana žena sada ne pristaje na takav ples, a glazbenici objašnjavaju upornom plesaču da taj „solo ples“ nema više nikakvog smisla i da to više nigdje nije običaj na zabavama.
Ubrzo se u tu zbrku i prepirku uključi suprug i rodbina mlade žene, susjedi i znanci, te znanci „solo plesača“. Začas počne sveopća tuča i makljaža. Galama i vriska zavladaju prostorijama napuštene škole. Jedna mlada, visoka, korpulentan, ali vrlo zgodna žena (vjerojatno sestra nesuđene solo plesačice) počne dijeliti šamare na sve strane i više ni ne gleda koga udara, već udara tko joj je na dohvat ruke ili noge. Od sedamdeset prisutnih na toj zabavi nije bilo plesača koji nije bio uključen u tu tučnjavu i prepirku.
- Mesaru, kupi cure i bas i iskradi se na ona vrata, a mi ćemo za tobom. Kako je počelo mogao bi bas stradati, a i mi bi mogli doći na red za pokoji šamar, jer i mi smo pomalo krivi za taj džumbus, - shvativši uzavrelu situaciju kaže mu student- gitarist.
Mesar se iskrade na sporedna vrata sa svojom sestrom i dvije njene prijateljice, a odmah za njima harmonikaš i obadva gitarista.
Fotografija: Nizbrdica za uzmak prema Točku. S. Nj. Stárek snimio u Klisi 2. 2. 2023. godine.
Kada djevojke sjedoše u sanjke zajedno s mesarom i basom, ostali svirači gurnuše sanjke cestom niz Klišansko brdo, a sami klizajući se spustiše se do Točka. Točak je klišanski lijepi izvor zdrave pitke vode. No, nije njima do zdrave pitke vode, već do zdravog i brzog kretanja, i premještanje na drugu lokaciju nastaviše uz prekopakranski brijeg, a snijeg za njima samo škripi i pršti. Sasvim lijepo zadihani i podosta znojni, iako je temperatura zraka dobrano ispod nule, stigoše na vrh brijega koji je već u Prekopakri.
E, sada su na svome brijegu, pa se lagano okrenu kako bi vidjeli svoju nedavnu publiku i plesače. Na njihovo čuđenje klišanska publika i plesači nastavili su učenje modernih plesova izvan zagrijane školske sale, vani na lijepo utabanom skliskom snijegu izvodeći pokrete i piruete kakvih zasigurno nema u udžbenicima niti jednog modernog plesa. Doduše, neke podignute ruke „razdraganih plesača“ učinile su im se kao mahanje u znak pozdrava, ali o tome nisu baš mnogo razmišljali. Duga snježna nizbrdica, pa još duža skliska ledena uzbrdica, davala im je sasvim solidnu zimsku ugodu nakon lijepog sanjkanja i klizanja.
- A, gdje su ti novci koje si dobio od „solo plesa“? Da vidim koliko smo zaradili za „Solo ples“ – zapita trgovac - gitarist mesara, koji se bio zalijepio za bas, tresući se od hladnoće.
- Ostali u školi u onoj mojoj vesti. Zar ne vidiš da sam se smrznuo od hladnoće!
Sva četvorica brzo premještajućih svirača na bolju lokaciju, pogledaše jedan u drugoga, slegnuše ramenima, a student ravnomjernim, ponešto promuklim glasom zaključi:
- No, dobro! Nismo ih ni zaslužili, ali smo zato barem naučili plesne zanesenjake iz Klise moderne plesove; twist i rock and roll. Oni su vrlo brzo prihvatili devizu – „radi što hoćeš samo nemoj stati.“
ARHIVA:
Priče iz mlina: Mlinski i politički utezi
Priče iz mlina: Rika jelena (2.)
Priče iz mlina: Rika jelena (1.)
Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)
Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana
Barun Franjo Trenk i panduri (3.)
Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)
Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)
Sokolska društva: Previranje i raskol
Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"
Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae
Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika
Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce
MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković
Pakrački vatrogasci (III. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika
Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac
