Priče iz mlina: Mlinski i politički utezi
Ova priča, koja će biti sada ispričana, nastala je u nekakvim, ne baš lakim poslijeratnim vremenima, kada je bilo vrlo teško snaći se u kolopletu raznih političkih zbivanja – snaći se pritiješnjen između mlinskog valjka i grubog „političkog sita“ tadašnjeg vremena kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća.
Piše:
Siniša Njegovan Starek
VISOKA MELJAVA
Mlin melje zrno po zrno – čim metneš dva, on stane!
Na pakračko – lipičkom području nema velikih rijeka, ali zanimljivo je kako je nekada bio veliki broj vodenica, odnosno mlinova na vodu. Uglavnom su te vodenice i mlinovi radili na rijekama Pakri i Bijeloj. Tek poneka vodenica radila je na nekom većem potoku ili rječici. Negdje polovicom XX. stoljeća pojavljuju se i mlinovi s pogonom na električnu struju, a nešto ranije i na plinski pogon, odnosno paru. Međutim, kakav god mlin bio, mali ili veliki, na vodu ili na struju - mlinar je uvijek isti. Uslužan, pričljiv, vrijedan, ali uvijek će vam uzeti ušur. Ušur od meljave ma kakva god ona bila. No, bilo je i mlinara koji su bili sve to, ali su bili i velike šaljivđije i veseljaci.
Upravo o takvim mlinarima, ispričano je mnoštvo dogodovština, šaljivih priča, a u ovim krajevima mogao se čuti i poneki vic o spretnim mlinarima.
Nekoliko priča i humoreski o njima ili njihovim dogodovštinama i doživljajima već je prezentirano na ovim stranicama. Ova priča, koja će biti sada ispričana, nastala je u nekakvim, ne baš lakim poslijeratnim vremenima, kada je bilo vrlo teško snaći se u kolopletu raznih političkih zbivanja – snaći se pritiješnjen između mlinskog valjka i grubog „ političkog sita“ tadašnjeg vremena kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća.
Nisu to bila laka vremena, ali i od takvih vremena naši mlinari su znali uzeti sasvim solidan „ušur“.
Nije bitna meljava, i što se melje , već je bitno - tko to melje! Kamen, valjak ili mlinar!
MLINARI I „KVADRATKO“
Osmi kat nebodera u centru Osijeka. Poznati pakrački liječnik Zdravko ugošćuje oko tridesetak članova rodbine i prijatelja u svom prostranom stanu. Slavlje je upriličeno prigodno za jednog bližeg člana njegove šire obitelji, kojeg gospodin doktor Zdravko nije vidio punih četrdeset godina. Gost, odnosno bratić gospodina doktora, dolazi sa suprugom i sestričnom iz Pakraca. Bratić Milan je iz Praga, ali kako ima sestričnu Mašu u Pakracu, tako svi zajedno dolaze kod gospodina doktora u Osijek, kako bi se vidjeli nakon četrdeset godina. Rodbinu iz Praga i Pakraca gospodin doktor Zdravko vrlo srdačno pozdravlja u svom stanu. Nisu se vidjeli od djetinjstva i jedva da su on i sestrična Maša prepoznali bratića Milana. Mašu, Milana i njegovu suprugu Jarku u Osijek je dovezao tridesetogodišnji nećak gospođe Maše iz Pakraca. Svi prisutni u stanu se međusobno pozdraviše i započne rodbinsko i prijateljsko druženje. Doduše, oni se svi međusobno ne poznaju, a nećak gospođe Maše, osim svoje tete, Milana i Jarke, pozna tek doktora Zdravka i njegovu suprugu. Ostalih dvadesetak osoba iz Osijeka ne pozna.
Nakon nekog vremena Mašinom nećaku priđe stariji čovjek, obučen u tamno odijelo, bijelu košulju i crvenu kravatu. Skoro da je izgledao kao tajni agenti iz američkih filmova. Jedino mu crvena kravata ne odgovara uz američke tajne agente, odnosno i njegov nešto niži rast „ kvadratnog“ oblika. Među njima se povede razgovor o ljudima iz Pakraca i Lipika. Nećak primijeti kako „Kvadratko“ poznaje podosta ljudi iz Pakraca, ali nezgodno ga je pitati od kuda on to pozna te ljude.
-A, poznajete li pakračke i lipičke mlinare – pomalo je znatiželjan stariji gospodin i ne čekajući odgovor nastavi.
-Znate li Franju Vajzera, Antuna Čmelaka, Fialu - Rudolfa i Stjepana. Znate li gdje je bio Hiterov mlin? Jesu li još Osmakovi u Kusonjama? A, što je s Franjom i Pepom Pejšom, Ignjacom Baronicom. Je li još netko od njih radi ili su već svi u mirovini.
Kako je nećak poznavao skoro sve te mlinare, neke i jako dobro poznavao, bude mu čudno zašto se „Kvadratko“ , baš za njih najviše raspituje. Nije toliko pitao ni za pakračke političare, niti gospodarstvenike i trgovce, nego baš za mlinare. Da je bio mlinar u Pakracu i Lipiku, nećak bi ga poznavao ili bar čuo za njega. A, i gospodin doktor Zdravko, domaćin ove svečanosti, inače prvi bratić nećakovog oca, ne bi iz Osijeka na takovu svečanost zvao nekog osječkog mlinara. Mora da je to nekakav liječnik koji je radio u Pakracu, a možda je i liječio i poznavao te mlinare - mislio je u sebi nećak.
- Da, znam ih, neke od njih – počne objašnjavati nećak.
- Antun Čmelak je u mirovini, isto kao i Rudolf Fiala, a stari Sokol Franjo Vajzer se sprema u mirovinu, a zamijenit će ga mlađi Špančić. Stjepan Fiala još radi u Jagmi, a sada ima u mlinovima i podosta mlađih mlinara. Trenutno je poslovođa u mlinu u Lipiku Emil Bahnik iz Prekopakre. Mislim da oba Pejše i Baronica još uvijek rade. Uglavnom poznam ih dobro, te stare mlinare, jer radim u istom poduzeću u kojemu su oni nekada radili, a u neku ruku sam i šef onima koji još rade u tim mlinovima. Dobri su to ljudi, dobri mlinari. Doduše svatko poseban na svoj način, ali pošteni su to i radini ljudi. Od veseljaka i šaljivđije Antuna Čmelaka, do ozbiljnog gospodina Rudolfa Fiale, svi su dobro. Ali znam, kako su mi češće puta znali govoriti, kako im je, tamo, odmah poslije rata, neka budaletina Kusulja iz pakračke milicije, stalno dolazio u mlin i neprekidno vršio nadzor i inventuru pšenice i samljevenog brašna. Stalno je pregledavao vage i utege u mlinu. Dolazio je i po danu, ali i po noći. U gluho doba noći evo udbaša, da vidi je li mlinar spava na poslu. Posebno su to isticali pakrački mlinari.
Nakon tih nećakovih riječi, „Kvadratko“ na licu ne pokaza nikakvu reakciju , ali nakon par sekundi se kratko osmjehne i kaže da ide po nekakav sok i neka ga nećak pričeka, kako bi još malo razgovarali.
Tek što je „Kvadratko“ otišao po sok, brzinom munje pored nećaka se stvori njegova teta, i reče:
- Pa, je li ti znaš kome si rekao „neka budaletina Kusulja“
-Ne – reče nećak.
Rudolf Fiala i supruga Bosiljka ispred svog mlina u Lipiku. Snimljeno 1941. godine. Fotografija u vlasništvu njihove kćerke Zdenke Fiala Šturlan.
- Ti si samom Kusulji, Iliji Kusulji rekao da je budaletina. To ti je taj „udbaš“ o kojemu smo ti toliko puta govorili, i ja, i tvoj otac, i djed i stric. Znaš kako smo teško živjeli radi tih njegovih progona.
- Pa teto, on je htio čuti o pakračkim mlinarima, a ja sam mu samo rekao nešto o njima i njihove poslijeratne probleme. Vi ste mi toliko puta pričali kako vas je Kusulja mjesecima proganjao, a vašeg muža poslao tri godine na Goli otok, a vi se prigodom dolaska u ovaj stan rukujete i pozdravite s tim Kusuljom. Kako sam ja mogao znati da je to taj bivši „udbaš“. A, i rekli ste da Kusulja živi u Beogradu.
- A, što sam mogla, kada ga je bratić pozvao na to slavlje. Pozvao ga je, jer je Kusulja nedavno oženio tetku njegove supruge, pa je tako postao dio njegove familije i došao u Osijek.
Tek što se teta odmakla korak dva, evo „Kvadratka“ Kusulje, sjede pored nećaka kako bi nastavili razgovor.
- E vidite, s tim mlinarima, za koje sam vas pitao, imao sam podosta problema. Često sam im zalazio u mlin, ali ništa im nisam pronašao. Jedan bi mlinar samo pričao o svojoj vjeri i Bogu, drugi je spominjao samo lijepe snaše i udovice, treći o gimnastici i Sokolima, četvrti o lovu i rici jelena, peti o teškom životu mlinara i kako ih nitko ne poštuje, a nitko od njih ni da spomene: Tita, partizane ili bar Staljina. Pa nisu me čak ni podmićivali s nekom vrećom bijelog brašna ili posija, a sve inventure koje sam napravio, uvijek su bile u kilu točne. Teško ih je bilo dokučiti kako rade i posluju, a posebno nisam mogao shvatiti, zašto su u pakračkim mlinovima, dobar dio utega, onih od jedan i dva, pa čak i od deset kilograma, držali zaturene u mišjim rupama po cijelom mlinu. Znao sam da nije samo radi miševa, ali kako, čemu je to služilo? - nastavlja svoju priču „Kvadratko“ Kusulja.
- Recite mi, viđa te li što Strahu Bosnića. Znate li da je Veliki mlin u Pakracu ustvari bio Hiterov mlin, koji smo nacionalizirali, a Hiter je bio očuh Strahe Bosnića.
- Znam – reče nećak, shvativši da Kusulja točno zna tko je on, ali i da Kusulji nije jasno, kako i nećak sada zna tko je on - Ilija Kusulja.
- Vidite, moj bivši profesor glazbe govorio mi je - „Najlakše je naučiti pjevati uz vodopad ili kada mlin radi. Voda huči, mlin melje i greške se ne čuju. Čuješ i osjećaš samo ljepotu htjenja i sreću vlastite želje. Samo jako mudar i sposoban čovjek može nadglasati vodopad, nadjačati mlinsku buku i prevariti mlinara.“
Htjede nećak nastaviti svoje mlinsko-glazbeno izlaganje, ali domaćin, doktor Zdravko, zamoli nećaka da im dođe prevesti neke češke riječi koje nisu razumjeli, a izgovorila ih je teta Jarka iz Praga. Čim je došao do skupine koja nije znala prevesti te češke riječi, nećak shvati kako je to samo trik da ga odvuku od Kusulje!
I bolje. Tko zna što bi „Kvadratko“ još mogao čuti iz pakračke svakodnevice ili još gore, ratne i poratne prošlosti. A svi ti mlinari imali su zaista „prašnjavu“ i nedokučivu povijest, i svatko od njih potpuno drugačiju povijest. Bili su vrlo vrijedni ljudi i zanimljivi veseljaci. Međusobno se nisu mnogo družili jer nisu imali vremena za druženja. Povezivali su ih jedino dobar ušur, mlinski valjci i prašnjava mlinska sita, te vječito gladni mlinski miševi.
Na koncu priče o Iliji Kusulji i mlinarima, valja dati i objašnjenje o utezima i mišjim rupama u pakračkim mlinovima, čiju namjenu Ilija Kusulja nije nikada otkrio, odnosno čemu su služili utezi u mišjim rupama po pakračkim mlinovima.
MLINARSKA I MIŠJA POSLA
Doduše, objašnjenje i nije tako jednostavno, ali to je nekako ovako funkcioniralo u pakračkim mlinovima. Ta pojava je podosta čudna, ali ipak je bila vrlo učinkovita, kako za mlinara tako i za miša. Tko se od mlinara dosjetio toj raboti nikada nisam saznao, ali nije to bilo nikakvo čudo već stvarnost. Naime, među mlinarima iz Velikog mlina u Pakracu bilo je zaista mudrih i sposobnih ljudi – vrsnih mlinara.
Bratići Alojz Barta (rođ. 1912. g.) iz Prekopakre (Pakraca) i Milan Soldan (rođ. 1924. g.) iz Praga kod doktora Zdravka u Osijeku. Alojz Barta je tri godine života “ izgubio“ na Golom otoku, a Milan Soldan nekoliko mjeseci u njemačkom zatvoru Gestapa u Pragu (1940./1941. g.), te „dodatnih“ nekoliko mjeseci u istražnom zatvoru (1949. g.) za vrijeme predsjednika Čehoslovačke Klementa Gottwalda, isto u Pragu. Oba su bili politički zatvorenici. Zanimljivo je kako su se obojica , poslije zatvorsko-političkih iskustava, dobro uklopila u normalan život. Alois Barta je postao glavni komercijalist u pakračkom trgovačkom poduzeću „Budućnost“, a Milan Soldan je završio u Čehoslovačkoj čak dva fakulteta (novinarstvo i geodeziju). Fotografiju snimio njihov nećak 1981. godine u Osijeku.
Utezi su imali jednu funkciju i dvostruku namjenu. Funkcija im je bila namijenjena sustavu mjerenja. A namjena? Namjena im je bila u sustavu zaštite i prikrivanja za potrebe mlina i mlinara. Naime, zaštitnu namjenu su imali kako bi onemogućavali ulazak miševa u proizvodni i skladišni prostor mlina i haračenje miševa po mlinu. Druga namjena, odnosno prikrivanje, bila je sljedeća: odgovorna službena osoba (općinski ili kotarski inspektor) oko službene mlinske vage i u prostorijama oko vage, nije smjela naći nebaždarene utege. Svi utezi u mlinu morali su biti redovito baždareni, kako ne bi dolazilo do zakidanja kupaca mlinskih proizvoda.
Nebaždareni, odnosno djelomično oštećeni uteg nema točnu težinu koja je označena na njemu. Samim time, prigodom rada takvim utegom, mlinar netočno važe robu prigodom primanja i izdavanja, a na taj način dolazi i do nepravilnog vaganja, dakako u korist mlinara i miša, ali znalo je biti i obrnuto.
Utezi od 10 kg, 2 kg., 1 kg i 0,5 kg iz Velikog mlina u Pakracu. Služili su mlinarima za vaganje i čepljenje mišjih rupa u mlinu. Isti se na koriste pedeset godina, a kako ne bi bili hrđavi ofarbani su raznim bojama. Posudio od mlinara i miševa, ofarbao i snimio S. Nj. Stárek 4. 1. 2022. godine.
Taj sustav funkcioniranja u mlinu, i spregu mlinara i miša, službene odgovorne osobe u ondašnje vrijeme nisu shvaćale.
Bilo je to sasvim jednostavno. Kada je takav nebaždareni uteg trebao mlinaru, on ga je upotrebljavao, a kada je nailazila službena osoba u kontrolu rada mlinara, tada je uteg dobio miš na „korištenje“.
ARHIVA:
Priče iz mlina: Rika jelena (2.)
Priče iz mlina: Rika jelena (1.)
Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)
Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana
Barun Franjo Trenk i panduri (3.)
Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)
Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)
Sokolska društva: Previranje i raskol
Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"
Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae
Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika
Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce
MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković
Pakrački vatrogasci (III. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika
Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti
