Mlinovi i vodenice
Piše:
Siniša Njegovan Starek
Mlinarske umotvorine
„Bistra voda kriomice se žuborom probija kroz neveliko korito potoka na pitomom obronku planine Psunj. Hoće li tako lijepa i bistra krenuti svojim prirodnim koritom, ili će ju vodeničar usmjeriti u iskopani muljavi kanal i uputiti na vodeničko kolo, sve ovisi o urodu pšenice i kukuruza s obližnjih seoskih njiva.
Kanalom ipak poteče bistra hladna voda i odmah promjeni svoju lijepu izvornu boju. Ubrzo lopatice vodeničkog kola okuse mutnu hladnu vodu, a zatim svoju energiju prenesu u vodenicu. U vodenici započne buka i škripa i teški mlinski kamen započne svoj jednoličan ples na vodeničkom plesnom podiju.
Pogrbljeni stari vodeničar iz poduge seljačke platnene vreće lagano isipava krupna zrna slatkog kukuruza - zrno po zrno. Ako metne dva zrna, nije siguran hoće li vodenica stati i hoće li stari mlinski kamen izdržati taj napor!“
- Upravitelju, možete li ga zaustaviti u toj priči, jer kako je naumio, on će ispričati o svakom zrnu iz te seljačke vreće. A, znate li koliko zrna ima u seljačkoj vreći od trideset kila? Ako on ovako nastavi neće priču završiti do Božića. Majstor Božić će zatim svoju priču morati pričati na Božić, a to ne bi bilo dobro jer će nas netko optužiti da proslavljamo Božić, a ne odlazak mlinara u zasluženu mirovinu. – zavapi jedan od nestrpljivih mladih mlinara.
Velika sala Mlinskog poduzeća u Pakracu bila je lijepo popunjena mlinarima i vodeničarima iz cijelog pakračkog kotara. Nakon nekoliko godina poslije II svjetskog rata uprava poduzeća odluči umiroviti desetak starih mlinara. Uglavnom su to bili mlinari koji su imali vlastiti mlin ili vodenicu, ali to im je nacionalizirano poslije rata, a oni su nastavili raditi u svom prijašnjem mlinu. Kako su već bili u poodmaklim godinama, tako se valjalo uljudno i svečano s njima oprostiti od radnih navika i obaveza u poduzeću. Upravitelju poduzeća „na pamet je pala lijepa ideja“ da svaki od tih budućih umirovljenih mlinara ispriča neku svoju priču iz svog dugogodišnjeg rada u mlinu. Na lijepo složenim stolovima podosta je bilo jela i pića, ali nema ni jela ni pića dok tih sedam mlinara ne uzmu riječ i ne ispričaju svoju priču. Valja kazati kako se taj mlinarski svečani skup održavao koncem godine. Par dana prije Božića, a ujedno je bio posvećen dočeku Nove godine.
I tako počnu mlinarske priče. Svaka je zasebna i svaka je posebna. Sličnost im je jedino u brašnu, prašini i ušuru, ali to se ovdje neće ponavljati, već će se obratiti pozornost na posebnosti iz priče svakog starog mlinara!
Kako je to bio svečan događaj, tako nisu imali zapisničara koji bi vjerno dočarao svaku nakićenu riječ pričljivih mlinara, ali u sjećanju prisutnih ipak su ostale mnoge mlinarske zgode i umotvorine.
Mlinarev trud uzalud
- Mlinar iz Španovice imao je tu „ čast“ da se tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća osobno upozna s nadaleko poznatim slavonskim razbojnikom, miljenikom žena i novca – hrabrim razbojnikom ili hajdukom Jovom Stanisavljević Čarugom („zaštitnikom siromaha koji napada samo bogate, baš poput onog engleskog delije Robina Hooda“) - kako su kružile priče o njemu u tadašnjoj Slavoniji.
Sam Čaruga je eto izabrao i jedan mlin na pakračkom području kako bi ga „sasvim lijepo olakšao nepotrebnog bogatstva“.
No, nije Čaruga bio prvi razbojnik koji je pljačkao po pakračkim mlinovima i vodenicama. I njega je netko preduhitrio!
Fotografija: Emil Bahnik iz Prekopakre. Emil je za mlinara izučio kod oca Vaclava Bahnika u Žeravcu kod Dervente, gdje je obitelj došla iz Golubinjaka kod Daruvara. Emil se vraća na Pakrački kraj gdje se ženi Franciskom Huška iz Prekopakre. Zajedno žive u mlinu G. Sređani gdje je Emil poslovođa mlina, a zatim se sele u mlin u Španovici. Od 1972. godine Emil je poslovođa u „Fialinom mlinu u Lipiku. Zanimljivo je kako je Emil Bahnik, za vrijeme života u Bosni i Hercegovini bi član Centralnog komiteta KP BiH. Nažalost već nakon dvije godine, kako je bio poslovođa u mlinu u Lipiku, Emil u svojim pedesetim godinama umire u pakračkoj bolnici. Bio je to vrlo stručan mlinar, ali i vrlo simpatičan i razgovorljiv čovjek. Dobar dio priča iz mlina on mi je ispričao – posebno priču o Jovi Čarugi i mlinu u Španovici. Fotografiju ustupila Emilova kćer dr. Vesna Bahnik Šaponja.
- Krajem devetnaestog stoljeća, na tek iskopanom jazu (mlinskom kanalu) od Kusonja do Pakraca (bivšeg javnog kupališta) bilo je nekoliko mlinova. Na početku jaza u Kusonjama bio je lijepi mlin koji je kasnije bio u vlasništvu obitelji Osmak, ali za vrijeme pljačke od strane bande Maksima Bojanića u mlinu je radio mlinar Vojta Šnedorf, doseljenik iz Češke. Taj puta mlin nisu opljačkali, već se nekoliko ranjenih razbojnika povuklo u tamnu noć. Ali, nedugo zatim mlin su dobrano opljačkali – no mlinara Šnedorfa tamo više nije bilo. U Češkoj njegov mlin nikada nisu razbojnici opljačkali, pa mlinar nije navikao na takav način ophođenja i mlin je na vrijeme napustio. I onako nije bio njegov.
Gostiona Ančić, kupalište Špančić – i mlin uz jaz
- Na kraju spomenutog jaza veliki mlin imala je obitelj Špančić. Ugledna i radina obitelj koja je u nekoliko generacija imala ponekog mlinara. Mlin je bio na jazu neposredno prije javnog gradskog kupališta. Bio je to veliki četvero - etažni mlin. Mlin je imao podosta mušterija iz Pakraca i okolnih sela. No, kao i svim vlasnicima s pakračkog područja, poslije rata nacionaliziran je i mlin obitelji Špančić. Nažalost, za razliku od Hiterovog mlina (Veliki mlin u Pakracu), Fialinog mlina u Lipiku i Filalinog mlina u Jagmi, mlin obitelji Špančić nije nastavio dugo raditi. U to vrijeme nije još bilo pravog razloga da mlin prestane s radom, ali uprava poduzeća je tako odlučila i mlin je prestao s radom. U mlinu nisu bili mlinari, ali jesu miševi i štakori. Lijepa zgrada mlina izgledala je pomalo sablasno, a posebno noću kada su štakori izvodili svoje „performanse“, od mlina do javnog gradskog kupališta. Nije im to bilo tako udaljeno jedno od drugog, jer je mlin i kupalište povezivao dva metra širok jaz i par metara dugačak, odnosno deset metara bio je razmak od mlina do kupališta s drvenim kabinama. Jaz nije bio odviše dubok, već taman plovan za štakorski prijevoz ukradene robe iz mlina prema nepoznatom pravcu.
Nevjerojatno je čudno kako su tadašnja kotarska vlast i uprava poduzeća, već nakon godine dana shvatili, kako mlin više ne radi, da u mlinu nema više mlinara, ali ima podosta štakora, koji prave nered kako u mlinu tako i u gradskom kupalištu, a da o dvorištu bivšeg vlasnika mlina ni ne govorimo. I onako bivši vlasnik mlina nije ništa mogao poduzeti, već se boriti protiv štakora na svoj način.
I kakovo je na koncu bilo rješenje te mlinsko – kupališno – štakorske zavrzlame? Nikakvo! Već tada je počelo uništavanje mlinova na Pakračkom području, tako da ih sada nema niti jednoga na tom području.
Ali u mlinu je ipak uspostavljen nekakav red?
Jednog dana u stari napušteni mlin došli su se igrati dječaci stari oko dvanaestak godina. Imali su sa sobom starijeg, iskusnog lovačkog oštrodlakog foxterijera – prelijepog žuto – riđeg psa. Mlin im je bio baš kao stvoren za njihove igre i za čas ih je bio pun mlin, a posebno mlinski tavan pun raznog remenja i starih crtanih romana. I dok su dječaci cijelo poslijepodne „ordinirali“ na mlinskom tavanu, lovački terijer je „ordinirao“ u podrumu i prizemlju mlina. Završivši igru dječaci se spuštaju u prizemlje, a u prizemlju je preciznim lovačkim redom bilo poredano petnaestak mrtvih štakora i iskusni lovački fox terijer koji ih spokojno čuvao.
Wagnerov mlin – propuh za „maličkog“
Wagnerov mlin nije prvotno građen za potrebe mljevenja žitarica već je gradnja bila pripremljena za „Pakračku munjaru“. Objekt za proizvodnju električne struje. Munjara je sagrađena 1906. godine, a bila je u vlasništvu Maurica Scheuera inženjera elektrotehnike iz Belgije. Maurice Scheuer je doselio u Pakrac gdje se oženio Pakračankom Margitom Paulin. Munjara je ubrzo poslije izgradnje počela s radom da bi 1932. godine prestala s radom, jer grad Pakrac nije bio zadovoljan rasvjetom i cijenom usluga.
Fotografija: Nekada „Pakračka munjara“, a jedno vrijeme i mlin na električnu struju u kojemu je radio mlinar Antun Čmelak. Fotografija iz arhiva Muzeja grada Pakraca.
Nedugo nakon prestanka rada munjare zgrada je preuređena i namijenjena za proizvodnju brašna, odnosno preuređena u motorni, a zatim u električni mlin. Doduše, dio mlina je godine 1914. prigrađen uz Munjaru, tako da je uz dograđenu pilanu (gater) sada to postao jedinstven objekt za proizvodnju mlinskih proizvoda i piljenje drvene građe. Zanimljivo je kako je taj objekt, dakako kao mlin, imao najpovoljniji položaj od svih mlinova u Pakracu i bližoj okolini. Naime, mlin se nalazio u današnjem Prolazu baruna Trenka, a ime je dobio po tehničaru Johannu Wagneru koji je vodio održavanje cijelog pogona munjare, kasnije mlina i pilane. Johann Wagner je bio suradnik Maurice Scheuera od početka rada munjare, a upravljao je mlinom i pilanom nakon prestanka rada munjare. Upravo Wagnerovom mlinu gravitiralo je najviše zainteresiranih za mlinske usluge, odnosno mlinske proizvode. Mlin u centru Pakraca bio je najbliži selima Prekopakri, Japagi, Šeovici, Bukovčanima, Kraguju, Filipovcu, a dakako i samim Pakračanima koji su se u to vrijeme bavili poljoprivrednom proizvodnjom. Veliki mlin u Pakracu (Hiterov mlin), kao i Špančićev mlin bili su skoro za dva i više kilometara udaljeniji za navedene poljoprivredne proizvođače iz spomenutih sela.
Došavši u Wagnerov mlin seljaci su mogli ostaviti svoja seljačka zaprežna kola s robom i otići u grad po druge kućne potrepštine ili druge razne usluge u gradu. No, bilo je još nekoliko razloga za usluge mlinara iz Wagnerova mlina. Vrlo kvalitetno brašno i specifično nadareni glavni mlinar mlina u centru Pakraca privlačili su podosta mušterija. A, o nadarenom i posebno uslužnom glavnom mlinaru kružile su razne priče i anegdote.
Fotografija: Zaposlenici „Pakračke munjare“. Prvi s desne strane je tehničar Johann Wagner po komu je mlin dobio ime. Fotografija iz arhiva Muzeja grada Pakraca.
Nešto od tih priča moglo se čuti u samom Pakracu i svim okolnim selima, a najčešće su ih na spomenutom skupu mlinara pričali majstori mlinari: Franjo Vajzer, Franjo Pejša , Josip Pepo Pejša i Franjo Kosina.
Neko vrijeme glavni mlinar Wagnerovog mlina u Pakracu bio je i Antun Čmelak (rođ. 1. 10. 1904. – umro 3. 1. 1976.) iz Dobrovca. On nikada nije pričao o dogodovštinama iz mlina u kojemu je radio, ali je zato bio najpričljiviji o zgodama svih ostalih pakračkih mlinara. A znao je vrlo lijepo pričati.
Dogodovštine iz Wagnerovog mlina ovako bi nekako zvučale nakon protoka od devedeset godina.
„Glavni mlinar Wagnerovog mlina u Pakracu volio je glazbu, pjesmu, a posebno se volio šaliti na svoj, ali i tuđi račun. Bio je vrlo zgodan čovjek, a žene su govorile da je bio i jako lijep muškarac. No nije on samo volio pjevati, svirati i plesati, već je od sve te zabave najviše volio žene. Jedre, lijepe i vesele seoske žene i snaše. U mlin su uglavnom dolazili seljaci sa svojim suprugama na seljačkim zaprežnim kolima punih vreća pšenice, kukuruza ili raži, a odlazili bi iz mlina sa raznim tipovima brašna i posija. Seljačka kola došla bi u dvorište mlina, i dakako da je seljak trebao čekati kada će njegova roba doći na red za istovar žita, pa preradu ili zamjenu, pa utovar brašna i posija.
Ali, seljak nije čekao u mlinu na istovar svoje robe, već bi odmah „šmugnuo“ u najbližu gostionu u gradu. Na zaprežnim kolima ostala je njegova supruga kako bi čekala na red za mlinsku uslugu. Seljak je imao jako dobar razloga zašto je to tako učinio. Naime, da je seljak ostao čekati svoj red za istovar vreća sa pšenicom ili kukuruzom, tada bi on i morao istovarivati sve te teške vreće s robom, a kada je sa robom ostala njegova supruga, tada je te teške vreće sa pšenicom istovarivao galantni, uslužni i uvijek raspoloženi mlinar. Nije glavni mlinar mogao dozvoliti da krhka, mlada žena istovaruje teške vreće pune pšenice ili kukuruza.
Često se dogodilo da mlade krhke žene nisu čekale i sjedile na zaprežnim kolima i bile izložene suncu, vjetru ili hladnoći, već bi one ušle u mlin i uljudno razgovarale sa simpatičnim i lijepim glavnim mlinarom. Mlinar je bio vrlo pričljiv i galantan, ali nije se volio rukovati, jer su mu nedostajala dva prsta na ruci. Tako to bude kada prste gurate kamo ne treba, a glavni mlinar ih je još kao šegrt turio među glatke valjke.
Nije se htio rukovati ni sa kime, ali ipak nije mogao izdržati, a da po leđima, ili nešto niže, ne potapša mladu lijepu seljanku ili gradsku sluškinju koja je došla po gris i bijelo brašno u mlin.
Dakako da su u gradu Pakracu nadobudni građani odmah znali koja je mlada žena bila u Wagnerovom mlinu – jer ići u kupnju po pakračkim trgovinama sa „ tro-prstnim pečatom“ od finog bijelog brašna na leđima, bio je jasan pokazatelj galantnosti glavnog mlinara iz centralnog pakračkog mlina.
Ipak, jedna mudra mlada lijepa snaša, koja je kao takova sa brašnastim pečatom prošetala ulicama grada Pakraca, čekala je samo dobru priliku kako doskočiti zgodnome glavnome mlinaru.
Glavni mlinar običavao je u vrućim ljetnim mjesecima raditi u mlinu samo u kratkim platnenim hlačama. Nije imao nikakve zaštitne opreme, već samo te kratke hlače vezane špagom, a nije imao ni nikakvo pokrivalo za gornji dio tijela. Praktički bio je gol, ako ne računamo te vrlo kratke hlače. Jednog vrućeg ljetnog dana mlada lijepa snaša s dvije suseljanke ulazi u mlin, a glavni mlinar upravo je silazio strmim stepenicama s druge etaže mlina. Kada je ugledao poznatu mu mladu lijepu snašu, muški ego ne izdrži i glavni mlinar ponešto uvuče svoj pivski trbuščić, špaga od kratkih hlača popusti i glavni mlinar ostane stajati na drvenim stepenicama kao od majke rođen.
Mlada lijepa snaša vrlo brzo reagira na tu nudističku scenu i šeretski se nasmiješi, milozvučno, ali vrlo glasno da svi u mlinu čuju, obrati se glavnom mlinaru:
„Majstore, a da zatvorim glavna mlinska vrata da „maličkog „ propuh ne odnese?!
Fotografija: Unutrašnjost mlina – mlinski valjak.
*****
Ove priče, koje sam izvorno slušao od njih samih, posvećujem njima, vrsnim mlinskim majstorima: Antunu Čmelaku, Franji Vajzeru, Rudolfu Fiali, Stjepanu Fiali, Franji Pejši, Josipu Pepi Pejši, Franji Kosini i Emilu Bahniku iz Prekopakre.
Daruvar, 3. 11. 2022. Siniša Njegovan Stárek
ARHIVA:
Priče iz mlina: Rika jelena (2.)
Priče iz mlina: Rika jelena (1.)
Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)
Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana
Barun Franjo Trenk i panduri (3.)
Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)
Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)
Sokolska društva: Previranje i raskol
Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"
Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae
Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika
Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce
MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković
Pakrački vatrogasci (III. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika
Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac
