Dirigent
Piše:
Siniša Njegovan Starek
Strahimir Bosnić Straho rođen je 13. rujna 1931. godine u Rakovici (kod Slunja). Otac mu rano umire i on kao trogodišnje dijete s majkom dolazi u Pakrac. Odrastao je u Pakracu gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Maturirao je u Pakracu u Učiteljskoj školi 1950. godine, a zatim završava studij glazbe na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Većinu svog radnog vijeka djelovao je u Pakracu kao glazbeni pedagog u obrazovnim institucijama, ali je bio vrlo aktivan u društveno-kulturnim aktivnostima Pakraca, no ne samo Pakraca već i podosta širem području.
Fotografija: GPD „Pakrac“ Pakrac na nastupu u Beogradu, veljača 1980. godine. Zborom dirigira Strahimir Bosnić. Fotografiju ustupila Marica Babić iz Pakraca.
Odmah nakon mature radio je kao učitelj u Legradu u Podravini. Za taj kratki period rada u Podravini, oko godinu dana, znao je govoriti kako su mu ti dani bili vrlo plodni i poučni – nadasve radi toga što je radio na području koje njeguje lijepu glazbu, stvara lijepu glazbu i voli svoje lijepe narodne pjesme. Straho je vrlo cijenio podravske narodne pjesme, a i Podravci su cijenili i voljeli njegove skladbe. Pjevački zbor HPGD „Sloga“ Pitomača i njihova dirigentica Ružica Glogović često su izvodili Strahine kompozicije.
Straho ne bi bio Straho, da lijepu glazbu, posebno zborno pjevanje ne poveže s ponekom šalom ili laganom satirom. I tako u jednom društvu svojih prijatelja, u kojemu se povela priča o zgodama i nezgodama dirigenata, Straho ispriča svoj glazbeni doživljaj iz vesele i raspjevane Podravine.
Kako tada nisu točno zapisane Strahine riječi, o tom događaju, ne preostaje mi ništa drugo nego opisno prenijeti bit njegove priče! A ona glasi ovako:
U raspjevanoj Podravini
„U jednom gradu u Podravini radni ljudi ostvariše zavidan radni uspjeh, a to valja proslaviti presijecanjem svečane vrpce, koju dakako presijecaju republički i domaći političari. Kako bi svečanost protekla u svečanom i kulturnom tonu, bilo je potrebno i učešće lokalnog pjevačkog zbora. Na samom činu presijecanja vrpce okupilo se mnoštvo zainteresirane publike, dakako i lijepi broj političara te pjevački zbor od pedeset pjevača, što ženskih, što muških, konkretno kazano, mješoviti pjevački zbor.
U to vrijeme, osamdesetih godina prošlog stoljeća, prije svake takve svečanosti, misli se na presijecanje vrpci i nadahnutog političkog govora (ili više njih), pjevački zbor otpjevao bi dvije himne. Prvo državnu himnu, „Hej Slaveni“, pa zatim, republičku himnu „Lijepa naša“, i to bi bilo to, od pjevačkog zbora, za početak svečanosti.
I tako, u raspjevanoj lijepoj Podravini, lijepo poredani pjevači pjevačkog zbora čekaju početak intonacije za prvu himnu. Dirigent zbora podigne svoju dirigentsku palicu… ali tada iz publike začu se glasni plač malog djeteta kojeg majka drži na rukama. Majka stoji u prvom redu publike, odmah pred samim zborom i plač čuju svi pjevači zajedno s dirigentom. Jako dobro čuju dječji plač. Dirigent spusti ruke, jer nema smisla pjevati himnu uz glasan dječji plač! Kako dirigent spusti ruke, tako dijete prestane plakati.
Nakon par trenutaka, dirigent ponovo daje intonaciju zboru, ponovo diže ruku s dirigentskom palicom, a dijete ponovo počne još glasnijim plačem! Radnja opet ista. Dirigent spusti ruke s dirigentskim štapićem, a dijete prestane plakati.
No himne se moraju otpjevati, pa dirigent ponovo pričeka par trenutaka. Iznova daje intonaciju, iznova podiže ruku s dirigentskom palicom, a dijete… dijete tek tada počne s vrlo glasnim plačem, skoro da to postaju pravi dječji krikovi.
Dirigent nije još uspio ni spustiti svoje već umorne ruke, kada se iz zbora pjevača prolomi vrlo glasni lijepi muški bas koji otpjeva majci djeteta tri riječi u domaćem podravskom žargonu – „DAJ MU CECKA“ !! (Dakako u književnom hrvatskom jeziku to bi nešto slabije glazbeno zvučalo – „Daj mu cicu“.)
Cijeli zbor pjevača i sva prisutna publika prasnuše u gromoglasan smijeh, pa se čak i političari i organizatori kiselo nasmijaše ne znajući što im je dalje činiti.
Uglavnom, taj dan, na toj svečanosti nije otpjevana niti jedna himna, a vrpcu političari podijeliše među sobom kao uspomenu na neotpjevane himne.
Fotografija: Strahimir Bosnić dirigira GPD „Pakrac“ i tamburaškim orkestrom Osnovne škole „Pero Prodanović“ Pakrac. Gradski pjevački zbor Pakrac formiran je na inicijativu dirigenta i voditelja S. Bosnića 1973. godine, kada je snimljena i ova fotografija. Prema informaciji Matilde Kobetić, članice tog zbora, ovo je prva snimljena fotografija toga zbora. Za potrebe ove priče fotografiju posudila Matilda Mira Kobetić.
Daruvar, 9. kolovoz 2021. – 11. veljača 2022.
Siniša Njegovan Stárek
ARHIVA:
Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)
Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana
Barun Franjo Trenk i panduri (3.)
Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)
Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)
Sokolska društva: Previranje i raskol
Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"
Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae
Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika
Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce
MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković
Pakrački vatrogasci (III. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika
Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac