Kavaliri s crvenom ružom

 

 

Květa i kavaliri

Znam kako vam ime Květa Navrátilová nije baš poznato. Zasigurno da većina Pakračana i Lipičana nikada nije ni čula za tu osobu. No, stariji stanovnici ova dva grada mogli bi se sjetiti njenog krasnog glasa i ništa manje lijepog njenog stasa.

Osoba imenom i prezimenom Josef Doležal Pepik, vjerujem, isto vam nije poznata. Sada za njega malo tko  zna u Pakracu i Lipiku. Ipak, ima još podosta Prekopakrana koji se sjećaju simpatičnog, veselog Pepika, čovjeka vitkoga stasa, hrabrog  partizanskog bojovnika iz II. svjetskog rata. Pepik je, ponekad, kada je bio dobrog raspoloženja, znao biti i prepredeni galantni šaljivac. Znao je to iskusiti i njegov osnovnoškolski učitelj - mudri, uglađeni gospodin, nekadašnji vrsni sokol-gimnastičar Karel Řehak.

Znam, kako sada razmišljate kako to da povezujem dva uglađena prekopakranska gospodina i jednu vrsnu glazbenu umjetnicu, vrlo poznatu u Češkoj i Slovačkoj, ali i u mnogo zemalja svijeta. Što oni imaju zajedničko, što ih povezuje. Bar u nekom vremenskom slijedu.

Doduše, poveznica bi mogla biti glazba, jer je i Karel Řehak, osim što je bio učitelj u češkim školama u Daruvaru i Prekopakri bio i ravnatelj Učiteljske škole u Pakracu, ali je bio  i učitelj glazbe, i naučio mnoštvo talentirane djece sviranju nekoliko instrumenata. Sam je svirao nekoliko instrumenata, a svirao je i u fanfari Hrvatskog Sokola Daruvar, te Sokolskog društva u Pakracu. Pepik Doležal je isto tako bio glazbeno nadaren. Naročito je to bilo vidljivo prigodom pomoći dobrog bijelog vina, odmah poslije „napornih“ skupština Češke besede Prekopakra. Često smo tako ispitivali Pepikov, ali i svoj glazbeni talent.

Ali, glazbena  poveznica s lijepom pjevačicom, nije presudna za ovu priču. Nije presudna ni poveznica što su sve troje češkog podrijetla, iako su Karel i Pepik rođeni – prvi u Austro – Ugarskoj, drugi u Kraljevini Jugoslaviji, a lijepa mlada dama u Čehoslovačkoj. Znači nije presudan ni češki jezik – koji ih itekako povezuje – ali ipak nije bitan za ovu priču.

No, što je poveznica za ovo troje simpatičnih, talentiranih, zanimljivih ljudi. Što ih to povezuje u danom slijedu događanja. Teško da bi ste se to  mogli dosjetiti iz ovoga do sada napisanog. Radi toga  ću vam dati još malo informacija, još malo podataka o njima, ali i o događanjima iz 1982. godine. Pa, nastavljam priču o ovim našim zanimljivim akterima.

Godine 1971. kapelnik (dirigent) i trumbetaš Jan Slabák osniva glazbeni puhači sastav (kapelu) pod imenom - Moravanka. Počeo je s jedanaest profesionalnih glazbenika, nekadašnjih članova Filharmonije Brno. Visoko stručni glazbeni umjetnici ubrzo postaju najpoznatija i najpopularnija kapela ne samo u Čehoslovačkoj već i daleko izvan granica Čehoslovačke Republike. Njen repertoar izvire iz moravskog folklora, posebice iz dijela Morave zvanog Slovácko, a čiji je folklor živog i temperamentnog ritma. No, kapela nema samo narodni štih puhačkog orkestra, već je skoro izraženiji jazz zvuk kapele, i većinu skladbi svira na jazz način. Strani novinari će tu moravsku kapelu nazvati „kraljica češke puhačke glazbe“.

Upravo u toj vrsnoj kapeli pjevale su dvije posebno uspješne pjevačice Květa Navrátilová i Marie Majka Vyoralová. Zajedno s kapelom snimile su mnoge gramofonske  ploče, kazete i CD, a  radi četiri miliona prodanih ploča kapela dobiva platinastu (1995 g.), a 1996. i dijamantnu ploču. Breclavská kasárňa malovana i Falešna frajárka samo su neke od oko stotinjak pjesama koje su izvodile ove nadarene pjevačice.

Květa Navrátilová i Marie Majka Vyoralová

No, ni te mnoge snimljene ploče “Moravanke“ i Květe Navrátilové nisu poveznica s Pepikom Doležalom niti s Karlom Řehakom, jer njih dvojica nisu snimila niti jednu gramofonsku ploču. Doduše, sin učitelja Karle Řehaka, doc. dr. sc. Vlatko Řehak, snimio je jednu gramofonsku ploču, i to, ništa manje nego u Moskvi 1963. godine, kada je u Jugoslaviji rijetko tko snimao gramofonske ploče. Akademske godine 1963./64. Vlatko je odrađivao postdiplomsku specijalizaciju u Moskvi. U Moskvi je bio izrazito aktivan u specijalizaciji ruskog jezika, ali našao je vremena i za druge aktivnosti.   Snimio je gramofonsku ploču i poslao je ocu Karli u Prekopakru. Stari „gospodin učitelj“, kako su ga zvali u Prekopakri, prenerazio se kada je čuo snimku s te gramofonske ploče. Naime, sin je javljao ocu putem gramofonske ploče – da se oženio prelijepom Ruskinjom Nadjom i da uskoro dolazi kući s postdiplomskog studija iz Moskve. Stricu Karli – kako sam ga ja zvao, jer je bio bratić moga djeda Karle – odonda nisu više bile simpatične gramofonske ploče.

 

Fotografija: Učitelj Karla Řehak iz Prekopakre. Fotografija iz arhive autora teksta.

E, sada bih vam već polako mogao natuknuti što je poveznica među lijepom pjevačicom i našom gospodom kavalirima iz Prekopakre.

 

75. godišnjica Češke besede Prekopakra

Češka Beseda Prekopakra podosta je stagnirala u radu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mene su skupštinari Samoupravne interesne zajednice za kulturu općine Pakrac, 1981. godine izabrali za tajnika tog SIZ-a za kulturu. Profesionalno sam obavljao financijske i organizacijske poslove kulturnih događanja u Općini Pakrac. Znači, na današnjem teritoriju Grada Pakraca i Grada Lipika organizirao sam mnoge kulturne događaje: izložbe, kazališne predstave, razne sletove omladine, folklorne nastupe i glazbene koncerte: u Pakracu, Lipiku, Pak. Poljani, Gaju, Ploštinama, Prekopakri i dr.

Kako bih pomogao Češkoj Besedi Prekopakra u njenom radu, predložim im da organiziramo glazbeni koncert  skupine „ Melodie“  iz Hrušovana nad Jevišovkou kod Znojma, a sve u prigodi 75. obljetnice osnutka Besede. Skupina Melodie upravo je tih dana gostovala u Daruvaru i Hercegovcu. Za tu skupinu, kao gošće, nastupale su i već spomenute pjevačice iz kapele Moravanka.

 

Skupina Melodie iz Hrušovana ispred Češkog doma u Prekopakri.

Proslava 75. godišnjice Češke besede Prekopakra, 29. 30. i 31. svibnja 1982. godine. Fotografija objavljena u časopisu „ Jednota“ Daruvar.

Fotografija: Domaćice i kuharice Češke besede Prekopakra s gostima iz Hrušovana ispred Češkog doma u Prekopakri. Snimio S. Nj. Stárek 29. 5. 1982. g. 

Financije i organizacija gostovanja skupine bit će na teret SIZ-a za kulturu općine Pakrac, a članovi Besede trebati će samo doći na večernji koncert  u Hrvatski dom u Pakracu. Kako je to gostovanje Melodie trajalo tri  dana predložim Besedi da njihovih petero članova pomogne svojim sudjelovanjem u obilasku spomenika palim antifašistima, borcima NOB; u Prekopakri kod Češkog doma, spomeniku Čehoslovačke brigade na Bučju i spomeniku u selu Kamensko nedaleko Bučja. Dakako, to su trebali biti članovi Besede koji dobro govore češki jezik, ali je uvjet bio i da govore članovima kapele Melodie o tim spomenicima iz II. sv. rata, odnosno da poznaju ratnu povijest ovdašnjih Čeha.

Beseda prema zajedničkom dogovoru pošalje svoju  najjaču  ekipu  u sastavu: Franjo Bahnik, Franjo Matek, Franjo Klačmer, i da ne bude više ni jedan Franjo, pošalju još i jednog Pepika - Josipa Doležala  i učitelja Karlu Řehaka. Svi su oni izvrsno govorili češki jezik, bavili se pisanjem priča i pjesama iz prošlog rata, a  bili su i dobri govornici. Posebno učitelj Karel Řehak koji je jedno vrijeme bio i predsjednik Skupštine općine Pakrac. Svi su oni  bili i dobri hodači, ali nikakvi plivači. Mislim da je jedino Karla Řehak, nekada izvrstan gimnastičar - Sokol, znao plivati, a ovi ostali, ništa od plivanja – što će se pokazati vrlo bitno za ovu istinitu priču. Doduše, svi ti članovi Besede imali su tada preko šezdeset godina, a Karla Řehak i preko 75 godina, pa im i nije bilo do plivanja, a i  nitko ih na plivanje nije ni vodio.

Kao organizator tog posjeta Melodie iz Hrušovana i pjevačica iz kapele Moravanka Jana Slabáka, zamolim moga prijatelja Zvonimira Kobetića, tada direktora Narodnog sveučilišta Pakrac, da mi pomogne oko novinskog izvještavanja, jer u sastavu Narodnog sveučilišta Pakrac  bile su tada i novine Pakrački vjesnik.

 

Fotografija: Skupina „Melodie“ iz Hrušovana i domaćini: Pepik Doležal, sjedi u sredini, a desno od njega su pjevačice Marie Majka Vyoralová i Květa Navrátilová (u bijeloj haljini). Zvonimir Kobetić, stoji prvi s desna, a pred njim sjedi Franjo Matek st. Pred spomenikom u Kamenskom snimio S. Nj. Starek, 31. svibnja 1982. godine.

 

Osunčani glazbenici

Rano izjutra, autobus pun glazbenika,  pjevača, a bilo je i glumaca te prateće ekipe bivših bojovnika i nas dvojica, Zvonko Kobetić i ja, krenusmo prema Bučju, odnosno prema Kamenskom. Učitelj Karla Řehak, pred spomenikom na brdu u selu Kamensko, održi kratko, ali vrlo nadahnuto  predavanje o učešću ovdašnjih Čeha u NOB-e, posebno apostrofirajući Slavoniju i Moslavinu. Kako je bilo jako lijepo i toplo vrijeme, toga zadnjeg dana svibnja  1982. godine, tako su se svi muški glazbenici i glumci skupine Melodie, njih oko 20, skinuli do pojasa goli i sunčajući se napeto slušali izlaganje učitelja Karle Řehaka. Odjednom su se i pjevačice skinule u kupaće kostime i počele sunčati. Nije mi to bilo jasno, od kuda njima sada kupači kostimi, kada sam im rekao da idemo obilaziti spomenike čeških boraca NOB-a, a ne na bazen u Lipik.  No, poruku sam dobro shvatio. Produžili smo boravak na prelijepom slavonskom suncu i kada su glazbenici i glumci već polako dobili lijepu boju crvenog morskog raka, krenuli smo u nastavak slušanja povijesti kod spomenika Čehoslovačkoj brigadi NOVJ „Jan Žižka“,  kod sela Bučja. Kod ovoga spomenika situacija se potpuno mijenja. Nadahnuti, isto kratki govor o ratnim strahotama i formiranju brigade, ali uz svoju vlastitu ratnu priču, održao je Josip Pepik Doležal. Međutim, vrsni glazbenici i glumci  naglo mijenjaju raspoloženje i nije im više do prelijepog slavonskog sunca, već traže krasnu slavonsku hladovinu. Kako je i neće tražiti „onako kao rakovi lijepo osunčani“, a hladovine baš i nema pokraj tog spomenika. S jedne strane cesta koja je na suncu, a s druge strane bodljavo šipražje u kojemu je više trnja nego hlada. No, glazbenici su vrlo otporna vrsta umjetnika i sve izdržaše.

Kako bih im „skratio muke“ i odveo na „hlađenje“ kože, krenusmo pravo prema Lipiku, izravno  na olimpijski bazen s hladnom vodom. Ipak, jedna manja delegacija, onih sa slabijim tenom „rakovog crvenila“, otišla se pokloniti i položiti cvijeće na spomenik kod Češkog doma u Prekopakri, onako kako smo to učinili i kod prethodna dva spomenika.

Fotografija: Odavanje počasti palim borcima NOB-a i žrtvama fašističkog terora iz II. svjetskog rata  kod spomenika ispred Češkog doma u Prekopakri. Franjo Klačmer, prvi slijeva i predstavnici Skupine „Melodie“ Hrušovani. Snimio S. Nj. Stárek, svibanj 1982. g.

 

Lipički bazeni – pjevačica i „utopljenik“

Ubrzo su nam  se i oni pridružili i svi zajedno nađosmo se na lijepim bazenima u Lipiku. Ručak je zaista bio ukusan, piće jako dobro, posebno bijelo vino, a zatim je slijedio odmor, odnosno kupanje u ne baš toploj vodi lipičkog bazena.

E, sada dolazimo do poveznice –  Květe, umjetnice – Pepika, bojovnika i učitelja Karle.

Oni lijepo osunčani, „prirodne boje crvenog jadranskog jastoga“, potražiše brzo hlad oko bazena hvatajući ravnotežu s bocama „Staročeškog“ piva iz Daruvara. Imao sam osjećaj kako njihov kapelnik točno zna koliko koji instrument ( mislim glazbenik) može izdržati pivsko opterećenje, a da  navečer na nastupu ne promaši niti jednu jedinu notu. Kakvu je „notnu pivsku partituru odredio“, takvu smo i iznijeli pred osunčane umjetnike u hladu lipičkih lipa. Zavladao je lijepi popodnevni pivsko - bazenski - lipički mir. Ali, ne zadugo!

Voda lipičkog bazena bijaše tada ponešto hladna. Sunce doduše prilično grije, ali kraj je svibnja, a voda baš i nije topla. Od svih glazbenika, koji su se skinuli u plivaće rekvizite, samo se lijepa pjevačica usudila uči u hladnu vodu lipičkog bazena. Začas je preplivala bazen nekoliko puta, i moglo se vidjeti kako baš uživa u toj, za mene, hladnoj vodi. Kao sirena iz grčke mitologije. Nije se umorila od plivanja, bilo je vidljivo, ali odluči izići van iz bazena. Međutim, ne ide prema izlaznim stepenicama bazena, već prema rubu bazena, upravo tamo gdje smo stajali učitelj Karel Řehak, Pepik Doželal, Zvonko Kobetić i ja. Odmah do nas, u hladu lipičkih lipa, sjedila je manja grupica glazbenika i spokojno se zabavljala sa već spomenutim daruvarskim pivom. Malo veće grupa glazbenika, ona koja još nije dostigla prirodnu boju crvenog jadranskog jastoga, zadovoljno se sunčala na toplom svibanjskom suncu, ali svoje pivo su ipak držali u hladu starih lipa.

Lijepa pjevačica, plivačica, dopliva do ruba bazena i pokušava izići iz bazena, ali… ona i nije baš tako visoka, a rub bazena nad vodom i nije nizak. No, još ona nije ni počela svoju radnju izlaska iz bazena, tek što je ruku podigla prema rubu bazena, kad li skoči hitri kavalir Pepik Josef Doležal i pruži joj svoju čvrstu ruku, kako bi joj pomogao izići iz bazena. Plivačica spremno prihvati ponuđenu ruku, (jer ju je i očekivala), ali ne prihvati pomoć za izlazak iz bazena, već ponuđenu ruku hitrog kavalira, zajedno s ostatkom njegovog tijela povuče u bistru, čistu, ali hladnu vodu bazena u Lipiku.

Dobrano iznenađeni pjesnik - bojovnik Pepik Josef Doležal, onako odjeven u tamnim hlačama i plavoj košulji začas se nađe pod vodom na dubini od dva metra, koliko je bazen bio tamo dubok. Ubrzo se našao na površini i počeo lamatati rukama. Mi oko bazena odmah smo shvatili da on ne zna plivati. Zvonko i ja bili smo spremni odmah  za njim skočiti u vodu, ali već ga je spretna plivačica uhvatila za košulju i „došlepala“ do ruba bazena. Uz pomoć bas trubača, a on je bio ljudina od dva metra, Zvonko i ja izvukli smo mokrog i dobrano preplašenog Pepika iz hladne vode bazena. Zatim  izvadimo iz vode i njegove naočale i cijeli je Pepik bio sada na suhom.

• Pepiku, što to izvodiš – prekori ga njegov učitelj Karla Řehak, kao da Pepik ima šest, a ne šezdeset godina.
• Sada lijepo skini te mokre hlače i košulju. Vidiš kako se treseš kao šiba na vodi – nastavlja učitelj svoju „pedagogiju“.

Začudo, Pepik posluša svoga učitelja. Valjda ga nije tako slušao ni kada je krenuo u pučku školu. Njih dvojica odoše do bazenskih kabina i začas se Pepik vrati samo u plavim gaćama boksericama, a učitelj pokušava objesiti njegove mokre hlače, košulju i potkošulju kako bi se osušile na suncu. No, dok se Pepik  svlačio i cijedio mokru potkošulju, kažem pjevačici Květi Navratilovoj :

• Nisam znao da ne zna plivati. Mogao vam se utopiti. Ipak je on već stariji gospodin.
• A, ne – nikako. Malo sam se našalila s njime. Tako mi je bio simpatičan u svojem kazivanju kod spomenika Čehoslovačke brigade. A moram vam i kazati da sam ja nekoliko puta, kao plivačica na duge staze, pobjeđivala ne prvenstvu Čehoslovačke. Trenirala sam ja i spašavanje ljudi iz vode.

Pepik, vrativši se k nama i pjevačici,  već malo ogrijan na suncu, nije više drhtao.

       - Eto, spasila sam vas od utapanja – kroz smijeh reče Pepiku pjevačica.

On ne reče ništa, već na naše veliko iznenađenje dođe do ruba bazena, skoči u vodu i zapliva na drugu stranu bazena. Plivajući vrati se nazad i stane uz rub bazena, pa se obrati pjevačici.

• Hvala vam na spašavanju, ali i ja sam se malo našalio s vama i htio sam da me „spašavate“.

 Nakon tih njegovih riječi u bazen poskakaše većina glazbenika glumeći utapanje.

• Ne može gospodo! Danas više nema utapanja ni spašavanja – kroz smijeh im dobacuje lijepa pjevačica.

Voda, bazen, Lipik – eto to je poveznica između lijepe pjevačice Květe, pjesnika-bojovnika Pepika i učitelja Karla. Pjevačica je plivala i spašavala, bojovnik se utapao i šalio, a učitelj sušio mokro rublje svog nestašnog nekadašnjeg učenika.

Fotografija: Voda, bazen, Lipik – eto to je poveznica između lijepe pjevačice Květe, pjesnika-bojovnika Pepika i učitelja Karela.

 

Fotografija: Bazen u Lipiku – članovi skupine Melodie – lijevo pjevačice Marie Majka Vyoralová i Květa Navrátilová – jedna leži, a druga kleči – okrenuta zadnjim krajem naprijed,  zatim glazbenik iz skupine Melodie, iza viseće kante za finiji otpad još jedan glazbenik, a zatim S. Nj. Stárek i Zvonimir Kobetić. Snimljeno zadnjeg dana svibnja 1982. godine.  Fotografija u vlasništvu Matilde Kobetić.

 

Crvena ruža

Glazbena i kazališna skupina „Melodije“ iz Hrušovana nad Jevišovkou, navečer toga dana, pred punom dvoranom gledatelja i slušatelja  u Hrvatskom domu u Pakracu izvela je odista lijep glazbeno – scenski program. Publika je zaista uživala u dvosatnom nastupu Květe Navrátilové , Marie Majke Vyoralové i glumaca i glazbenika skupine „Melodije“ iz Hrušovana.

• Smijem li ja pjevačici Květi pokloniti nešto na kraju priredbe – bilo je skrušeno pitanje bojovnika Pepika, koji se nije stigao presvući, već je bio u onoj istoj plavoj košulji i hlačama u kojima se „utapao“ u lipičkom bazenu.
• Može, biti će to baš lijepo. Najprije vi  dajte što ste pripremili, a zatim ću im ja pokloniti ovaj buket koji držim – rekoh mu  dok smo stajali skriveni na pozornici, a orkestar svirao melodiju   Falešna frajárka (Neiskrena djevojka).  
• Znaš Sinišo, učitelj Karel mi je rekao da  joj se moram ispričati za svoje nepodopštine, a učitelja se mora slušati.

 

Fotografija: Josip Pepik Doležal fotografiran dvadeset godina poslije „ povijesnog“ spašavanja i plivanja u lipičkom bazenu. I poslije dvadeset godina Pepik Doležal, pjevač, plesač i glumac Češke besede Prekopkra, nije zaboravio na svoju zgodu s lijepom pjevačicom i hladnom vodom bazena u Lipiku.  Fotografija iz arhive „ Jednote“ Daruvar.

Znao sam  da to nije učiteljeva ideja. Vidio sam ga kako iza leđa skriva nekakav veliki umotani cvijet. Ali, gdje ga je nabavio kada tog dana u Pakracu nije radila cvjećarnica, pa sam i ja morao slati ljude po buket cvijeća u Daruvar. Kod kuće nije bio, jer se pojavio u istoj odjeći koju je imao i dopodne. Tko zna gdje je u Pakracu našao taj cvijet. No, kako mi je on bio baš posebno simpatičan, neka ide kako je to zamislio.

 

Fotografija: To nije ta ruža koju je Pepik Doležal darovao pjevačici Květi, ali je to ista sorta kao tada darovana ruža. Gdje je ta sorta ruže tada rasla u Pakracu – to ne znam!

Květa i Majka otpjevaju zadnju bis pjesmu uz gromoglasni pljesak publike. Na pozornici se pojavljujemo Pepik (još uvijek skrivajući poklon iz leđa), i ja s velikim buketom raznog cvijeća. Pepik, prišavši pjevačici Květi u pet riječi joj čestita i zahvali na svemu učinjenom, lijepo kavalirski poljubi joj ruku i pokloni prekrasnu veliku crvenu ružu. Urnebesan pljesak prolomi se dvoranom. Zatim ja, onaj veliki buket raznog cvijeća, poklonim pjevačici Mariji za cijeli ansambl. Publika je i taj čin nagradila lijepim pljeskom, a  zatim su pjevačice napravile malo iznenađenje za Pepika, Karela i svu publiku u dvorani…  

…i Květa Navrátilová i Marie Majka Vyoralová najavljuju i posvećuju pjesmu Breclavská kasárňa malovana,  za Pepika Doležala, Karela Řehaka i njihove suborce, te 75. godišnjicu Češke besede Prekopakra. Uz ansambl „Melodie“ iz Hrušovana nad Jevišovkou i simpatične pjevačice Květu i Majku, svi posjetitelji su zapjevali tu lijepu vojničko-ljubavnu pjesmu, mada nitko cijelog teksta nije znao.

Daruvar, 31. svibnja 2021. godine

                                                         Siniša Njegovan Stárek