Urar Štefo iz glavne ulice

 

 

 

Dida Štefo

Volim snijeg, onako mekan za hod, a oštar za obraze, šuštav, a opet tih. I što je ledeniji, meni je toplije oko srca.

Moje prvo sjećanje na snijeg nosi sliku moga djeda, Stjepana Kratofila, dide Štefe.

Nemam ni četiri godine, zimsko je predvečerje u Pakracu, lijepo je, dida me vozi na sanjkama, a baka mi preko čizmica stavlja plastične vrećice i gumice. Za svaki slučaj, da se ne smočim. Drugog ga je dana poslala u dućan da mi kupi ribice. Mislila je na Bobi ribice za grickanje, a on je kupio sardine. Nema veze, i one su mi bile fine.

Dida Štefo imao je i kosu poput snijega, potpuno sijedu. Bio je urar, zlatar i optičar i sjećam ga se među alatima i šarafićima, s urarskim povećalom koje stoji na jednom oku. U kući je puno satova, dva velika zidna, jedan veliki na ormaru, puno vekerica i jedna lijepa kukavica u kuhinji. Ako pažljivo poslušaš, imaš osjećaj da zvuče kao poseban orkestar, svaki ima svoju dionicu, a opet zvuče skladno. Posebno volim onaj veliki zidni u dnevnoj sobi, penjem se na kauč ispunjen morskom travom, uzimam ključić za navijanje koji visi na čavliću s desne strane i otvaram vratašca sata...

Baka mi dozvoljava da ga navijem, a ja sam sretna.

Dida voli pričati o satovima, kaže da se ručni sat navikne na temperaturu tijela i da ga ne treba skidati ako stvarno nije potrebno, dida uvijek i spava sa satom na ruci.

Jednom sam potpuno rastavila jednu lijepu vekericu, zamišljala sam da sam urarica, to je bilo čarobno zanimanje. Poslije sam hrpu zupčanika, opruga i kolutova sakrila u ormar, tata ju je ipak nekako sastavio jer ga je dida naučio popravljati satove. Napomenuo mi je da je to velika šteta i da to više ne radim. Bilo me jako sram, ja sam samo jako voljela satove.

Fotografija: Vjenčana slika Vjekoslave i Stjepana Kratofila iz 1946. godine. Obiteljski album Ljerke Kratofil Krehula.

 

Tata mi je ispričao da je dida znao popravljati i fotografske aparate i razne laboratorijske instrumente. Jako je volio preciznu mehaniku.

Moj je djed rođen baš nakon prvog svjetskog rata. Teška su to bila vremena pa je i ova priča tužna jer ne znamo što je bilo s didinim pravim roditeljima. Dida je bio Čeh kojega je usvojio također jedan Čeh, Lujko Šnedorf, jedan od najpoznatijih Pakračana toga vremena. Gospodin Šnedorf bio je urar i nije imao djece pa je usvojio i odgojio moga djeda, djed je izučio kod njega tri zanata. Dida je sa svojim poočimom i glumio, u glumačkoj družini Češke besede, naučio je svirati violinu i trubu. Postoji jedna izreka da je svaki Čeh i glazbenik: Co Čech, to muzikant. Mislim da u tome ima istine.

Dida je preminuo kada sam imala šest godina i najviše priča o njemu čula sam od bake i tate. Jedna od njih je da su ga zvali da popravlja i satove na zvonicima što je bilo vrlo zahtjevno, druga priča kaže da je išao u razred s Milanom Horvatom, hrvatskim dirigentom svjetskoga glasa.

Nažalost, dida i baka, a ni tata, nisu dugo živjeli. Mislim da su bili čudesni. Ponosna sam što su moji.

Nemam skupe moderne satove, imam dva mala švicarska, sa satnim mehanizmom, koja sam dobila od djeda. U tužnim trenucima, samo čvrsto stisnem sat na ruci, utihnem i bude mi lakše.
Čujem jednu čudesnu muziku.

*

Ljudske sudbine  tvore zaista  čudne i nevjerojatne priče. Ovu lijepu emotivnu priču o svome djedu Stjepanu Kratofilu napisala je   Ljerka Kratofil Krehula iz Sesveta. Ljerka Kratofil Krehula je izvanredni profesor  na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu.

Nastavak ove priče, odnosno početak te čudne i zanimljive sudbine Stjepana Kratochvila (Kratofila), zasigurno je još zanimljiviji, a možda i tužniji. Intrigantna i nikada u potpunosti nije razjašnjena početna sudbina te zanimljive i talentirane osobe, čiji će se  potomci sa sjetom, radošću, ali i tugom sjećati svoga pretka – oca i djeda.

 

Fotografija: Mica, Davor i Zlatko Kratofil djeca Vjekoslave i Stjepana Kratofila

 

U glavnoj ulici

Glavna pakračka ulica odista je odisala gradskim štihom. Od njenog početka, na kojem se nalazila najljepša zgrada u Pakracu, zgrada „Grgurić“, pa do kraja ulice, gdje se nalazila skladna kurija Janković, bilo je vrlo lijepih gradskih zgrada zanimljivih pročelja. Najviše je bilo trgovina, pa zanatskih radnji, gostionica, ali i raznih službenih institucija, pa i jedna mala zelena tržnica. Sve se to nalazilo i djelovalo u toj i ne tako dugoj gradskoj ulici. Po svojoj vizuri bila je to skladna kombinacija dvokatnih, jednokatnih i prizemnih zgrada, i skoro da je svaka zgrada imala  drugačije pročelje. Pročelje drugačijeg graditeljskog stila, a ipak, sve je to odisalo povezanošću u jednu skladnu gradsku cjelinu.

U toj skladnoj cjelini, u nizu povezanih zgrada, od kojih svaka ima svoju zanimljivu priču, bila je i poduža prizemnica u kojoj je imao svoju urarsku radnju urar Stjepan Kratofil. Nije to bila velika zanatska radnja, ali dovoljno prostrana da u njoj budu lijepo i precizno posložene raznovrsne police i vitrine u kojima su se nalazili satovi, satovi različitih veličina i oblika. Bilo je tu velikih stojećih satova, velikih okruglih i četvrtastih satova na zidu, i sijaset malih ručnih i džepnih satova, odnosno satova za ženske ili muške osobe. Urar je imao i pult, za kojim je sjedio i popravljao „oboljele“ satove. Mnoštvo rezervnih dijelova nalazilo se na radnome stolu urara i nezaobilazna urarska lupa.

Fotografija: Djeca pakračkih obrtnika na jednom od mnogobrojnih izleta u prirodi. Fotografija snimljena 1953. godine u vinogradu obitelji Perđun.  Slijeva: Zlatko Kratofil, Zdenka Janković, Davor Kratofil, sjedi na travi Ljerka Perđun, udana Major, stoji iza nje Mira Balić. Fotografiju ustupila Mira Balić udana Kobetić.

 

Fotografija: Druženje u prirodi  obitelji pakračkih obrtnika  1953. godine. Snimljeno u vinogradu obitelji Perđun. Prvi s lijeva je Stjepan Kratofil s obitelji i obrtničke obitelji: Balić, Perđun, Futač i Janković. Fotografiju posudila Mira Balić, udana Kobetić iz Prekopakre.

 

Ne sjećam se točno kada me je otac poveo sobom kako bi mi kupio sat kod urara Kratofila. Možda mi je bilo oko dvanaest godina, ali dobro se sjećam kako mi je otac kupio jedan ručni sat, kako bih znao na vrijeme stići u školu. Taj sat sam dobro zapamtio, jer je imao brojke koje su svijetlile u mraku. Naime, brojčanik sata bio je fosforesciran i svijetlio je lijepom zelenkastom svijetlošću u mraku. Od tada sam često prolazio pored radnje  majstora urara Stjepana, a njega sam često  viđao kako stoji na ulici pred svojom radnjom ili u radnji sjedi za svojim radnim stolom. Tada ništa nisam znao o tom vrsnom uraru, osim da je otac mojeg školskog kolege Zlatka Kratofila, s kojim sam pohađao isti razred osmogodišnje škole, a u isti razred ići ćemo i u sva četiri razreda Gimnazije u Pakracu. Tijekom tih osam godina zajedničkog školovanja često smo se družili i posjećivali kod roditeljskih kuća.

*

Fotografija: Prof. Zlatko Kratofil, sin Stjepana, sa svojom obitelji: supruga  Ana, sin Davor i kćerka Ljerka. Pakrac 1980. godine. Obiteljski album Ljerke Kratofil Krehula.

 

Godine 2005. skupljam dokumente, materijale i fotografije za pisanje knjige o Česima u Pakracu, Prekopakri, Filipovcu i Lipiku. Nezaobilazna osoba, zasigurno jedna od najznačajnijih kod te nacionalne manjine u Pakracu i okolici bio je Lujko Šnedorf iz Pakraca. Osebujni i originalni Pakračanin Lujko Šnedorf bio je ekstrovertirana osoba, sav okrenut svijetu i životu oko sebe. Imao je izrazite organizacijske sklonosti i sposobnosti. Po struci je bio urar, zlatar i optičar. Bio je vrstan glumac i glazbenik. Bio je  sposoban satiričar i humorista i često je pisao na češkom jeziku, za razne ondašnje novine koje su tada izlazile u Jugoslaviji na češkom jeziku. Pisao je humoreske, satiričke priče i pjesme, a na hrvatskom jeziku je o vlastitom trošku 1930. godine tiskao satirički časopis „Pakrački dekret“.

Fotografija: Lujko i Marija Šnedorf ispred svoje radnje u Pakracu. Prvi s lijeva je posinak Stjepan Kratochvil, koji u to vrijeme uči kod Lujka tri srodna zanata: urarski, zlatarski i  preciznu mehaniku. Kod Lujka su urarski zanat izučili i svi vodeći pakrački urari. Stjepan Kratofil, Stjepan Pavlović i Stjepan Grgurić.

 

Kao dječak osobno sam poznavao toga posebnog čovjeka. Bio je prijatelj moga djeda i djed me, kao malo dijete često vodio kod Lujka.  I od djeda sam čuo  mnogo zanimljivosti o tom vrsnom uraru, ali sam i sam, puno kasnije, pronašao mnoge zanimljivosti o uraru Lujku Šnedorfu. Jako mnogo dobrih i humanih njegovih radnji i djela, no jedna priča o njemu me je posebno iznenadila, pomalo zapanjila i istovremeno ožalostila i razveselila.

A ta, podosta tužna priča, sa sretnim završetkom, za koju sam saznao početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, stvarala se tko zna kada, ali događaj, kao osnova za tu priču, odvijao se   negdje 1919. godine u Pakracu i Filipovcu.

 

Na Taboru

Prvi svjetski rat netom je završio. S raznih bojišta Rusije i Italije nije se vratilo mnoštvo mladića. No, neki, iako se pričalo da su poginuli ili su u zarobljeništvu, ipak su se vratili svojim kućama. Svojim najmilijima.

Duge su siječanjske noći. Izlazak sunca je oko 7, 40 sati, ali samo svitanje započinje nešto ranije, tada kada se noć pretvara u danje svijetlo.  Pod okriljem posljednje noćne tame, jedna mlada žena sa svežnjem u naručju, ulazi u jedno dvorište na Taboru, dio sela Filipovca.

Mlada žena zna kako je to kuća bogatog poljoprivrednika, čija je supruga nedavno rodila zdravu djevojčicu. Mlada žena još jednom prigrli svežanj koji nosi i sa suzama u očima ostavlja svežanj na pragu kuće.

Štefan Štadler i supruga Marija i to siječanjsko jutro rano  ustaju. Jutro nije hladno, iako je polovica siječnja.  Moraju nahraniti desetak konja i krava, a Štefan ranim jutrom odlazi sa konjskim zapregama vršiti prijevoz leda, za ledane i slastičarne u Pakracu.  Štefan ujedno i upravlja nešto većom prijevozničkom zadrugom ( kirijašima) iz Filipovca, Lipika i Prekopakre, koji vrše razne prijevozne usluge po Pakracu i okolini.

Otvorivši ulazna kućna vrata supružnici pred vratima ugledaju poveći svežanj finog lanenog platna. Svežanj je lijepo složen, a u svežnju ugledaju malenu dječju glavicu. Lice djeteta mokro je od suza, ali dijete ne plaće. Suze su majčine, suze majke koja više nikada neće vidjeti svoje dijete. Ali tko je majka, i gdje je ona? Nigdje nikog nema u prostranom dvorištu. Uzevši svežanj sa djetetom, supružnici ne mogu doći k sebi od iznenađenja i čuđenja. Što će sada s tim jadnim djetetom. Gospođi Mariji ne preostaje ništa drugo već nahraniti zasigurno već gladno dijete. Tko zna koliko dugo se dijete nalazilo na kućnom pragu, ali po vlažnom licu djeteta zaključuju da je dijete tamo ostavljeno nešto prije nego su se oni probudili. Nikakav plač djeteta nisu čuli tu noć, pa čak ni njihova trogodišnja curica nije tu noć plakala.

 Što im je činiti u toj situaciji. Dijete ne mogu ostaviti sebi, jer imaju  svoje trogodišnje dijete, a i poslova je na poljoprivredi jako mnogo, a njih je samo dvoje. Tu je još i ta kirija s konjima, ali i njihova prijevoznička zadruga.

 Dan nakon nalaska djeteta Štefan Štadler odlazi u Pakrac obavijestiti nadležne vlasti o sinoćnjem događaju. No, ipak prije nego što obavijesti nadležne vlasti odlazi do svoga dobrog poznanika urara Lujka Šnedorfa, kako bi mu kazao o nađenom djetetu. Štefan Štadler zna, kako Lujko Šnedorf i supruga žele posvojiti neko dijete, jer im je vlastito dijete umrlo prije petnaest godina, a poslije nisu imali djece.  Lujko i supruga željeli bi  posvojiti  dijete, kako bi  imali nekoga, o kome će se brinuti, i ostaviti mu podosta svog imetka.

Mnoge životne sudbine imaju čudne nepredvidive tokove. Prate ih razne lijepe, manje lijepe pa i nelijepe ljudske priče.

Lujko Šnedorf i supruga kao da su čekali na svoj nepredvidivi dio sudbine. Nelijepi događaj ranojutarnjih siječanjskih sati iz prostranog dvorišta u sredini Tabora,  započne sjajiti kao prelijepi kristali snježnih pahuljica na toplom siječanjskom suncu. U početku je to slabašno svjetlo iz siječanjske magle, ali je znakovito svijetlo. Znakovito svijetlo, pretvoriti će se u pravo životno svijetlo, koje će dobiti svoj pravi smisao. Lijepi smisao koji će se odvijati pod budnim okom urara Lujka Šnedorfa, i djelovati kao precizni, najfiniji zupčanici njegovih ura. Urar sada ima posinka, kojemu će posvetiti mnogo vremena,  ljubavi i pažnje.

Osnovu ove priče, o svojim roditeljima i djetetu nađenom na njihovom kućnom pragu, ispričao mi je gospodin Zdenko Štadler iz Filipovca, koji je deset godina poslije rođen u toj kući. Osnovu tog događaja potvrdila mi je i njegova sestra Terezija koja je u vrijeme tog događaja imala tri godine i s roditeljima živjela u toj kući.

Lujko Šnedorf posvoji dijete nađeno u Filipovcu. Kako mu je dao ime i prezime, za to nemam prava svjedočenja. Nema točnih podataka, ali znakovito je, kako je dijete dobilo ime kakvo je imala i osoba koja ga je pronašla, odnosno ime Stjepan – Štěpán u češkom, odnosno Štefan u njemačkom izričaju. Naime, Štefan Štadler je podrijetlom Nijemac, a Lujko Šnedorf, Čeh.

Lujko Šnedorf djetetu ne daje svoje prezime, već djetetu upisuje u rodni list prezime Kratochvil. Lujko je izvrsno govorio i pisao češkim jezikom. Za razne novine i časopise pisao je pjesme, priče i humoreske na češkom jeziku, i  nije slučajno  odabrao takvo prezime.

Naime, to prezime ima svoje značenje u češkom jeziku. Prevedeno na hrvatski bilo bi to: – k r a t o – ch v i l e  - f  -  razonoda, zabava.

Za Lujka Šnedorfa i njegovu suprugu Mariju, posvojeno  dijete Štefan je zaista  bilo pravo veselje i zabava. Pružili su mu pravu roditeljsku ljubav i nadasve iskren i primjeren odgoj.

Stjepan Kratofil je pohađao Češku osnovnu školu u Prekopakri kod učitelja Karela Řehaka s generacijama od 1917. do 1921. godine. Svugdje u školskim dokumentima upisan je kao  Štěpán Kratochvil, a isto tako se navodi i u tiskovinama na češkom jeziku, koje su pisale o kulturnim aktivnostima Češke Besede Prekopakra u kojima je Štěpán sudjelovao kao dijete, a kasnije kao odrastao mladić.

Fotografija: Karel Řehák s učenicima Češke škole u Prekopakri. Štěpán Kratochvil je prvi s lijeva u trećem redu (oznaka x iznad glave). Fotografija je iz 1927. godine, odnosno poslije otvaranja škole u Prekopakri. Maša Stárek Bárta, prva slijeva, prvi red, Antun Novák, prvi slijeva, četvrti red. Drugi red, zdesna, predzadnja i zadnji Marija Pejša i Josef Klačmer.

Fotografiju ustupio prof. Zlatko Kratofil iz Pakraca, sin Stjepana Kratofila.

Godine su prolazile, život je svakodnevno donosio razne lijepe i nelijepe stvari i događaje, a Lujko, Marija i Stjepan će zajedno glumiti, pjevati, svirati i veseliti se raznim životnim situacijama. Bit će svugdje prisutni u Pakracu, Lipiku i Prekopakri. Svugdje tamo gdje se ljudi znaju veseliti, zabavljati i voljeti svoj grad i ljude u njemu.

 

Fotografija: Lujko Šnedorf, Marija Šnedorf, nepoznat i Stjepan Kratochvil – snimljeno nakon šaljive kazališne igre u dva čina Nikole Kosa, „ Seljaci u gradu“. Premijera odigrana u Pakracu 21. 2. 1928. godine. Fotografija u vlasništvu obitelji Kratofil.

*

Prigodom istraživanja o osnovnim podacima iz Matičnog ureda u Pakracu, nije se moglo pronaći nešto više o Stjepanu Kratofilu, osim onih najosnovnijih

• Rođen 2. siječnja 1919. , umro 30. 04. 1982. u Pakracu. Nezakonito dijete Antonije Kratofil – Kral.

Prezime majke Kral se briše 11. 3. 1983. godine.

Gore navedeni podaci djeluju pomalo zbrkano, neuvjerljivo i zbunjujuće, što je vidljivo iz podatka – prezime majke Kral se briše 11. 3. 1983. godine, tj. brisanje slijedi godinu dana nakon smrti Stjepana Kratofila.

Podaci  iz Državnog arhiva Slavonski Brod, odjel Požega, dobiveni posredstvom gospodina prof. Gorana Hruške, nešto su precizniji, a glase:

• siječnja 1919. je u Bolnici Pakrac rođen, a 8.1. kršten STJEPAN, nezakoniti sin ANTONIJE KRATOFIL - KRAL, kućne služavke.

(Tako piše u parici matične knjige krštenih RKT župe Pakrac za god. 1919. pod rednim brojem 2.)

Iako su naizgled ovi podaci nešto precizniji, ipak  i oni djeluju neuvjerljivo, jer u to vrijeme 1919. godine u Pakracu i okolici nema osobe koja nosi prezime Kratofil, a i čudno je kako bi jedna služavka imala dva prezimena ( ako i je bila služavka), a sinu je upisano samo jedno prezime. Čije prezime?  Naime, svoje prezime Kratochvil Stjepan mijenja tijekom Drugog svjetskog rata u prezime Kratofil. Ovaj podatak, prije podosta godina, reklo mi je više osoba ( Maša Stárek Bárta, Antun Novák, Ladislav Stárek i Josef Klačmer) koji su pohađali školu zajedno sa Stjepanom (isti se nalaze na prethodno objavljenoj fotografiji), a isti podatak rekla mi je i Marija Pejša Cinfe iz Prekopakre, prije par godina, koja je zajedno sa Stjepanom išla u Češku školu u Prekopakri, a dvadeset dana je zajedno s Lujkom Šnedorfom bila zatvorena u istražnom zatvoru NDH u Pakracu 1942. godine, i jako dobro je poznavala Lujka Šnedorfa, kao i  Stjepana Kratochvila (Kratofila).

Što je od svih tih podataka, navedenih u matičnim knjigama rođenih, istinit podatak teško je sada kazati, nakon protoka vremena od stotinu godina. Dakako da svjedoci već poodavno nisu živi, a priče koje su nastale tijekom tih godina, mogu, a ne moraju biti istinite i uvjerljive, ali su još uvijek žive u Pakračkom kraju.

Fotografija: Obitelj Krehula u Pragu 2016. godine. Ljerka, Stjepko, Neva i Jan. Obiteljski album Ljerke Kratofil Krehula.  

 

Za kraj ove priče o Štefanu, Lujku, Mariji i Stjepanu,  predočujem  jedan lijepi sonet koji je napisala unuka Stjepana Kratofila Ljerka Kratofil Krehula.

 

 

Sonet Pakracu

 

Skriven Psunjom ljupki Pakrac leži,

u okviru šuma, kao slika!

Živa Pakra njime srebri, bježi,

pjeni, hita put divnog Lipika.

 

U sjaju ljeta i kad sniježi,

sa stuba crkve, krasnog vidika,

zagrliti Pakrac srce teži

sitnog rastom, a dušom velika.

 

Pamtim guste krošnje Venecije,

duge šetnje hladom Kalvarije ,

Pakrac priče, pjesme moje stvara.

 

Kroz misli mi davni dani lete,

dragih ljudi, djetinjstva me sjete:

mirne kuće pakračkog urara.

 

Ljerka Kratofil Krehula

 

U suradnji s Ljerkom Kratofil Krehula, priču napisao Siniša Njegovan Stárek.

Daruvar, lipanj 2021. godine.