Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana

 

 

 

Osnovnoškolci u Prekopakri

Prva četiri razreda osmogodišnje škole pohađali smo na brdu iznad Pakraca, u Prekopakri. Učile su nas dvije učiteljice, dvije sestre, prvi i drugi razred Zorka Řehak, a treći i četvrti Zlata Golubović. Bile su simpatične i bile su  jako dobre učiteljice.  Zajedno , u isti razred išli su  tri Kobetića, dva Širca i jedan Urmović. Doduše, u razredu je bilo još oko petnaest učenika, ali oni nisu važni za ovu priču, pa ih se zato ni ne spominje.

Onaj posljednji spomenuti,  Urmović, imenom Antun ili Tono, živio je s roditeljima nedaleko moje roditeljske kuće u Donjem kraju Prekopakre. Od prvog razreda osnovne škole svako jutro zajedno smo išli u školu, koja je počinjala u osam sati. No, dok sam ja još spavao, on je već u pet sati ujutro vodio krave na jutarnju ispašu. Već, u nešto prije osam sati  krave je vraćao nazad kući u staju. Na brzinu je oprao prljave, blatnjave noge, jer nije se smjelo prljavih bosih nogu doći u školu, i čekao me da idemo zajedno u školu.  Naime, tada smo već od konca travnja  hodali bosi, bez obuće, pa su i u školu neki učenici dolazili bosih nogu. Njegov  proljetni i jesenji ritual prije škole bio je: jutarnja ispaša krava, pranje prljavih nogu, dva jaja i šnita kruha za doručak i cijelo vrijeme drijemanje, kako uz krave, tako i putem do škole, pa nastavak u školi. Nije to ni bilo čudno, jer tako sitno dijete, a bio je sitne tjelesne građe, buditi u pola pet i dati mu na čuvanje tri krave, bilo je dosta naporno, i zato  mu se cijelo dopodne u školi drijemalo.

Ona dvojica Širaca, Zvonko iz Matkovca i Iva iz Gornjeg kraja bili su potpuno različiti tipovi karaktera. Prvi je bio vrlo tih, poslušan i vrijedan. On je jedini prema želji učiteljica dobio ovlaštenje od njih,  da bere njihove zrele trešnje, dakako za njih, jer bi smo svi mi ostali te trešnje više pojeli prilikom branja, nego što bi to učiteljicama ostalo. I tako četiri godine Zvonko Širac je jedini brao kasne proljetne trešnje i nikada ni jednu nije pojeo prilikom branja. Mi ostali, u to vrijeme, brali smo lipov cvijet sa lipa ispred Češkog doma u Prekopakri. Nikada se nije dogodilo da bi netko išao pomoći Zvonku Šircu brati trešnje. To je bilo strogo određeno, tko bere trešnje, a tko lipov cvijet.

 

Fotografija: Stara zgrada  Osnovne škole u Prekopakri u kojoj smo pohađali prvi i drugi razred osnovne škole u vremenu od 1953. do 1955. godine. Fotografija je snimljena sedamdesetih godina prošlog stoljeća.  Fotografiju digitalno obradio Digi Pakrac.

 

Onaj drugi Širac, Iva Širac,  isto je bio vrlo vrijedan, ali puko spadalo i zabadalo, a bio je vižljast, prilično jak i žilav. Nije bilo dana da se Iva nije potukao s nekim učenikom ili proveo neku nepodopštinu. Gdje god se u školi, ili oko škole, dogodila nekakva spačka ili nepodopština tu je Iva zasigurno bio organizator ili kolovođa. Dakako da su mu slijedile tadašnje pedagoške mjere dviju sestara, dviju učiteljica, koje nisu štedjele u nagrađivanju njegovih vragolija.

Trojica Kobetića, koja su sa mnom išla u isti razred, bili su međusobno daljnji rođaci, živjeli su kuća do kuće u sredini sela, karakterno potpuno različiti, a zajednički im je bilo to što su sva trojica jako lijepo pjevala, a kasnije kao stariji i lijepo plesala te zviždala. Ne znam koji je bio najstariji od njih, jer svi smo mi bili 1946. godište, ali znam da je Zvonko bio najbolji đak od njih trojice. Čak što više, Zvonko, Blanka Kraljeva, Ankica Huškova i ja bili smo odlični učenici, odnosno najbolji iz te generacije.

Fotografija: Na takovim školskim pločicama učili smo pisati prva slova. Fotografija pločice u vlasništvu Muzeja grada Pakraca.

 

Zvonko je imao lijepu crnu kosu, oštru, pomalo kao čekinje, bio najviši u razredu i jako je dobro igrao nogomet. No, znao je biti i nestašan, i jednom prigodom, kada smo on i ja trebali složiti zrele ubrane jabuke na školskom tavanu, poneku od tih jabuka smo i pojeli. Ostatak jabuke, koji se ne jede, bacili smo van kroz tavanska vrata, kako učiteljica Zlata ne bi mogla vidjeti da smo jeli jabuke. Ali, crv u jabuci nikad ne spava, pa nam je zasigurno jedan crv zasmetao i jedan „ogrizak“ od jabuke ostao je na tavanu među složenim jabukama. Kada je učiteljica Zlata došla na tavan, da vidi kako smo mi te jabuke posložili, prvo što je našla bio je taj nepojedeni dio jabuke. Bilo joj je jasno da smo mi podosta jabuka pojeli za ta dva sata što smo ih slagali. Kako joj je Zvonko bio bliži tako je on dobio i pedagošku mjeru za nagradu – najprije s lijeve, pa je trebala slijediti pedagoška mjera s desne strane, ali je Zvonko sretno umakao među posložene jabuke, a da ni jednu nije zgazio. Učiteljica se nije baš usudila na „promenadu kroz jabuke“, pa je odustala od daljnjih pedagoških mjera. Ja sam taj dan  imao  sreće, jer sam bio dosta daleko u drugom dijelu tavana, a učiteljica nije baš htjela gaziti  po tako lijepo složenim jabukama.

 

Fotografija: Desetgodišnji Zvonimir Kobetić. Fotografija u vlasništvu Matilde Mire Kobetić.

 

Drugi Kobetić, Jozo  bio je solidan  učenik, a uz svoje učenje naporno je radio kod kuće na poljoprivredi. Roditelji su imali poveće poljoprivredno imanje i lijepe velike riđe konje, puno stoke oko koje je Jozo imao podosta posla već kao dijete. Njegov otac Stjepan (u selu znan kao Stipa) vrlo je lijepo pjevao i plesao u selskom kulturno-umjetničkom društvu „Seljačka sloga“, pa je i Jozu od malena vodio sa sobom u društvo na pjesmu i ples. Najviše mi se sviđalo njihovo „Gluho kolo“ koje bi često plesali na raznim nastupima u Pakracu, Lipiku, ali i u Zagrebu, Đakovu i Vinkovcima i svagdje drugdje. U društvu su imali jako dobre muške pjevače, a predvodio bi ih upravo Jozin otac Stipa i brat Franjo, a nastavio Jozo, koji to čini i dan danas. Bilo je zaista lijepo slušati i gledati starog Stipu, Franju, Jozu, braću Marijana i Predraga Kulhavi, Rihtarića, Širca, Ivanovića i mnoge druge članove „Sloge“.

Jedino mi nikako nije bilo jasno nešto iz njihovog bogatog repertoara, i to jedna njihova jako lijepa pjesma. Kako to da pjesma, koju su vrlo lijepo i  često  pjevali, nosi naziv „Pokraj grada Sarajeva“, a ista je u stručnom časopisu za glazbu „Metronom“ Zagreb, navedena kao – izvorna pjesma iz sela Prekopakre. Otkuda sad to! Kada su Turci bili u Slavoniji Prekopakre još nije ni bilo. Kao selo Prekopakra će nastati  tek pedeset godina poslije. No, ima tu nešto intrigantno, ali razumljivo. Naime, poveći broj Hrvata koji se doselio i osnovao Prekopakru poticao je upravo iz Bosne, a koja je tada bila pod Osmanskim carstvom.  

No, vratimo se učiteljici Zlati Golubović i učeniku Jozi Kobetiću. Naime, učiteljica Zlata je u to  vrijeme bila tajnica društva „Seljačka sloga“ , jedna od osnivačica toga društva prije dvadesetak godina, a  otac Joze Kobetića joj je bio glavni suradnik i najbolji pjevač, predvodnik pjevača i plesača.  Drugim riječima, Jozo je kao učenik bio miljenik učiteljice Zlate, i to stoga, što je već kao mali lijepo pjevao i plesao.

Treći Kobetić, Đuka, taj je bio sve što ova prva dvojica nisu bila. Čigra, veseljak, zabadalo, nestaško, veliki zaljubljenik u izmišljanje priča, jednom riječju nemirna duša, nemirnog tijela. Mislim da bi duže izdržao pod vodom, nego obitavao na jednom suhom mjestu. Jako je lijepo pjevao, možda bolje nego ostala dvojica Kobetića, odnosno trojica, ako ubrojim nešto mlađeg Zlatka Kobetića, ali Đuka se nije  baš uključivao u rad „Sloge“, jer jednostavno nije mogao biti dugo na jednom životnom prostoru. Putnik, skitnica i pričalica. Kao učenik i nije se nešto isticao, osim po velikim drvenim klompama s kojima se rado zimi klizao niz led po školskom dvorištu, pa sve preko ceste do Češkog doma.

 

Gimnazijalci u Pakracu

 I tako završismo mi osnovnu školu u Prekopakri, pa osmogodišnju u Pakracu. Zvonko Kobetić, Zvonko Širac i ja nastavimo školovanje u Gimnaziji u Pakracu, pa na studije, Urmović završi zanat za strojobravara u Zagrebu, Iva Širac zanat za zidara u Pakracu, a Jozo ostane kod kuće na poljoprivredi, a kasnije kao traktorist na Ciglani u Filipovcu.

 

Fotografija: Gimnazijalci III. b razreda Gimnazije Pakrac na maturalnom putovanju u Dalmaciji 1964. godine.  U prvom redu sjede, slijeva: Zvonko Kobetić, Ankica Drahnik i Zvonko Širac. Drugi red s desna: Mirna Radišić, Damir Bergman, Marica Vukelić i Ljerka Perđun. Treći red s desna:  Jasna Sečen,  Smilja Miljuš i Ankica Klaić. Snimio S. Nj. Stárek u Cavtatu 1964. godine .

 

Zvonko Kobetić, Zvonko Širac i ja, četiri godine pohađali smo Gimnaziju u Pakracu i uspješno smo je završili. U drugom i trećem razredu Gimnazije razrednica nam je bila prof. Ljerka Končurat, koja si je zaista dala jako puno truda kako bi smo svi mi učenici toga „b“ razreda uspješno završili gimnazijsko obrazovanje. Kao nagradu, čak nas je dva puta vodila na maturalno putovanje  po našoj lijepoj jadranskoj obali. Prvi puta, na početku školske godine 1963./64., vodila nas je u Biograd, Šibenik i na Kornate, a drugi puta, na koncu te školske godine, u Sarajevo, Dubrovnik i Cavtat. Znam da smo joj zadavali podosta problema, ali ona je sve to vrlo uspješno savladala. Da sam je mogao ocjenjivati za učinjeno za sve nas, ocijenio bih je sa čistom peticom. Doduše, ona je na meni škrtarila u ocjenama za hrvatski jezik, no meni je ipak bolje biti objektivan u ovoj priči.     

 

Fotografija: Jasna Sečen i S. Nj. Stárek, na maturalnom putovanju III. b razreda Gimnazije Pakrac. Auto-clipsom snimio S. Nj. Starek na stijenama kod Šibenika 1963. godine.

 

Prekopakra – Bejrut via Ljubljana

Za Đuru Kobetića ne znam što je dalje učio, ali nedavno  mi je Matilda (Mira) Kobetić,  supruga Zvonka Kobetića, rekla kako je Đuro „pošao nekakav zanat, nije dugo izdržao i počeo raditi u DIK „Papuk„ Pakrac, kao fizički radnik“. Ali, nije Đuro tamo dugo izdržao, već tijesna njemu Prekopakra, tijesan Pakrac, pa i Jugoslavija, i ode Đuro u Švicarsku. Što je tamo radio i od čega je živio, to ne znam, ali nisu znali ni njegovi roditelji. Nije im se javljao. Tako mi je barem kazao njegov otac Marko, kada smo za Radio Zagreb snimali emisiju o običajima Hrvata u Prekopakri. Stari Marko je tada  imao preko 80 godina, i bio je živa legenda seoskog života u Prekopakri. Pregršt priča o životu seljana sela Prekopakra vrlo rado je pričao zainteresiranima.

Stari Marko bio je vrlo žalostan što mu se sin nikako ne javlja. Znao je kazati

-  Uzalud ti sve te lijepe priče o seljanima, koje znam, kada ne znam gdje mi je sin i kako živi. 

A, Đuro – postade mu i Švicarska „dosadna“, pa se preseli u Njemačku. U Njemačkoj je radio sve i svašta, i nije mu ni bilo tako loše, ali i Njemačka mu postade „tijesna“! U Njemačkoj upozna simpatičnu Slovenku, sličnu sebi, pa valjda su se zato i upoznali, i tako Đuro nađe srodnu dušu i srodne duše krenuše putem Bliskog istoka. Jesu li  putovali u Tursku,  Libanon, Izrael ili Palestinu, odnosno  Siriju, to je teško kazati. Naime, kada smo se sreli osamdesetih godina prošlog stoljeća pričao mi je kako je ratovao u Bejrutu, da je bio plaćeni vojnik, ali mi nije znao kazati, za koga i protiv koga je ratovao. Stalno je pripovijedao o razrušenim kućama u Bejrutu, puno poginulih i ranjenih.

-  Ja ratujem, pucam gdje mi se kaže, i zato dobivam novac. Što mene briga što oni imaju među sobom. Ni oni pravo ne znaju zašto ratuju!

Nisu mi bile jasne te njegove priče, jer sam podosta dobro poznavao situaciju u tom dijelu svijeta, i primijetio sam da on ne zna što je Sirija, što Izrael, što Palestina, što Libanon, već se drži priče samo o Bejrutu – kojega je vjerojatno vidio, ali na karti. No, priče su mu bile uvjerljive i vrlo zanimljive.

Kako bih mogao napisati ovu priču o prekopakranskim pučkoškolcima, prije par dana, valjda 15. 5. ove godine, nazovem telefonom Matildu Kobetić, čiji je suprug Zvonko bratić Đure Kobetića, a koji su se nekada u mladosti često  zajedno zabavljali i drugovali – dakako kada je Đuro dolazio u Prekopakru. Matildi (Miri) je bilo drago što ju zovem, pa mi reče;

- Siniša, i nama je pričao te priče o ratovanju, ali ja mislim da on tamo nije ni bio, a kamoli ratovao. Pričalo se da je zajedno sa Slovenkom išao autostopom po Turskoj i Siriji, ali je li išao dalje, mislim da je to sve izmišljao!

No valja čuti još pokoje mišljenje i tako nazovem u Prekopakru Jozu Kobetića, isto bratića Đure Kobetića. Pitam ga za njegovu „Seljačku slogu“ , za plesove i pjesme, za nastupe,  za Đuru i njegovo ratovanje.   

Fotografija: Jozo Kobetić (sa seljačkom torbicom)  i članovi  „Seljačke sloge „ Prekopakra na 9. Šokačkom sijelu 2019. godine u Češkom domu u Prekopakri. Jozo je uporan i neumoran u prenošenju mladima način pjevanja i plesanja prekopakranskih izvornih pjesama i plesova.  Još uvijek pjeva i pleše, iako 2021. godine ima 75 godina. Fotografiju snimio Matija Kulhavi.

 

- Znaš ti njega Siniša, puno je on toga pričao i to uvjerljivo, ali ja mu ništa nisam vjerovao o ratovanju u Bejrutu, a vjerujem da ni na Bliskom istoku nije bio. Đuro je Đuro, volio je putovati po svijetu, bio je veseljak, ali volio je svašta izmišljati.

Zaista ne znam je li Đuro ratovao u Bejrutu, ali iz časničkog i ratnog iskustva znam i  odgovorno tvrdim, da sve znanje koje posjedujete o ratu i ratnim djelovanjima, nije dovoljno ako nemate veliku dozu sreće, ratne sreće. A priče, priče možete uvijek pričati, dakako ako ostanete živi ili ako tamo na ratištu niste ni bili.

Godina je 1991., rat je u Hrvatskoj, ali prije toga je bilo nešto ratnih događanja u Sloveniji. U to vrijeme Đuro je u Sloveniji. Zasnovao je obitelj, ima suprugu i djecu, ali u rat u Sloveniji se ne uključuje. No, ubrzo „rat se seli u Hrvatsku“, i evo Đure u Prekopakri. Dolazi braniti svoje rodno selo, koje neizmjerno voli, ali u kojemu baš i nije mogao dugo biti. No, osjećaji pripadnosti su kod njega bili vrlo izraženi i on želi pomoči u obrani svog sela. Dolazi Đuro u Prekopakru i još se nije javio ni rodbini ni poznanicima, već odlazi kod Češkog doma, prijaviti se odgovornima za mobilizaciju vojnika.  U Češkom domu nalazio se jedan od zapovjednika obrane sela.

Đuro, i još dvojica kolega dolaze pred Češki dom, ne znajući kako je Dom jedna od glavnih meta terorista sa Gavrinice. Upravu u trenutku njihova dolaska minobacačka granata padne nedaleko njih i teško rani svu trojicu. Đuro bude teško ranjen. Nakon par mjeseci stanje rane se pogoršava i Đuri kirurzi amputiraju nogu. Živio je još koju godinu i …  Đuro nas napusti, ali nisu nas napustile njegove uvjerljive i lijepe priče o putovanjima po svijetu i ratovanju u Bejrutu.

 

Fotografija: Antun Urmović na odsluženju vojnog roka u Ljubljani 1967. godine. Fotografija u vlasništvu autora teksta.

 

Šezdeset crvenih karanfila

Antun Urmović, Tono, odlazi u Zagreb, radio je u Petrokemiji, bio je dobar nogometaš, pa nogometni sudac i delegat. Godine 1972. postane mi kum na vjenčanju sa suprugom Zdenkom. Upravo u te dane bila je velika poplava u Pakracu i nije se moglo autom nikuda iz Pakraca. Za vjenčanje  trebam buket za mladenku. Zajedno odlučimo da to budu bijele kale, ali njih nema u cvjećarnama Pakraca. Skoro da nema nikakvog prigodnog cvijeća za vjenčanje. Nazovem  telefonom Urmovića u Zagreb i zamolim ga da mi kupi buket cvijeća, i  neka to budu kale. Bijele kale. Na dan vjenčanja, sat prije samog vjenčanja stiže Antun Urmović, moj vjenčani svjedok s velikim buketom cvijeća. Velikim buketom od šezdesetšest  c r v e n i h  karanfila.

- E, moj Tono, pa rekao sam ti bijele kale, a ti doneseš crvene karanfile. Pa znaš da je  8. mart bio nekidan, a sada je vjenčanje!

- Znaš Siniša,  nisam te  na telefon  dobro čuo. Čuo sam samo „buket“, a ja ti  ni ne znam što su te neke bijele kale.

 Nažalost, taj jedan Urmović, Antun Urmović, nije više među nama. Od tri Kobetića, dva su nas napustila. Nema Zvonka s kojim sam 20 godina kuglao, deset godina s obiteljima  dočekivao Nove godine u školi u Prekopakri i pedeset godina slavio godišnjicu gimnazijske mature. Napustio nas je i Đuro – tko zna gdje mu duša sada luta. Jozo je još u Prekopakri. Još uvijek pleše i pjeva u „Seljačkoj slozi“. Od dva Širca – nema Zvonka Širca, koji me prije 50 godina upoznao s jednom djevojkom u Kursalonu u Lipiku, a koja će pet mjeseci kasnije postati moja supruga.

 

Razglednica Lipika iz 1960. godine – Šetnica Wandelbahn ispred Kursalona u Lipiku, u kojem smo Zvonko Širac i ja bili zajedno samo jednom.

 

Nešto prije ove virusne nedaće, u jedinoj gostioni u Prekopakri, onoj kod Barte, naiđoh u gostioni na Ivu Širca, onog vrsnog zidara. Sasvim solidno je sjedio uz šank s Ivicom Bartom i još dvojicom Prekopakrana. Jako se obradovao kada me je vidio, zagrlio me  svojim čvrstim zidarskim stiskom. Imali smo si štošta pričati iz svog djetinjstva i svoje mladosti. Priča se podosta oduljila, a njegov čvrsti zidarski stisak popustio je tek nakon tko zna koje runde hladnog piva. No, nismo to sve mi popili. Popile su to mnoge godine i mnoge lijepe uspomene na posebne osnovnoškolce iz Prekopakre.

 

Fotografija: Svečanost otvaranja nove školske zgrade u Prekopakri 1979. godine. Govornik za mikrofonom je Zvonimir Kobetić. Fotografiju posudila gospođa Mira Matilda Kobetić.

 

Zahvaljujem se gospođi Miri Matildi Kobetić i Jozi Kobetiću na danim informacijama o Zvonimiru i Đuri Kobetiću, te posuđenim fotografijama za ovu priču.

 

Daruvar,  19. 5. 2021.                              Siniša Njegovan Stárek