Sokolska društva: Previranje i raskol

Nakon rascjepa zajedničkog društva, veća grupa sokola ponovo  1924. godine osniva Hrvatski Sokol u Pakracu.

Novi početak vrlo je težak; problemi naviru sa svih strana – nemaju stručnog kadra (prednjaka), prostorije za vježbanje su neadekvatne, nedostaje financija, nemaju dovoljno sprava za vježbanje, a nemaju više ni kvalitetnu fanfaru. Starješinom društva postaje Josip Hojka, koji je u isto vrijeme i predsjednik ogranka Radićeve Hrvatske seljačke stranke u Pakracu. Upravo je ta stranka i njeno uplitanje zajedno s pravašima, u rad pakračkog Hrvatskog Sokola, razlog što veći dio bivšeg članstva Hrvatskog Sokola Pakrac iz 1906. godine ne želi raditi u tom društvu.

 

Fotografija: Hrvatski Sokol u Pakracu 1928. godine.

U to vrijeme Hrvatski Sokol Pakrac nalazi se u Fonovoj župi, da bi zatim na inicijativu daruvarskog Hrvatskog sokola bila sazvana sjednica radi osnivanja nove sokolske župe sa sjedištem u Daruvaru koja bi okupila sva sokolska društva šireg daruvarskog područja. Sjednica je sazvana 28. lipnja 1928. godine i na njoj su sudjelovali delegati iz: Velikih Zdenaca, Končanice, Maslenjače, Pak. Poljane, Dežanovca, Uljanika , Đulovca, Brastovca, Grubišnog Polja, a  Hrvatski sokol Pakrac: predstavljali su Ernest Mautner, dr. Karlo Legin i Antun Šaub. Hrvatski konjički sokol Pakrac predstavljao je dr. Milan Cuvaj.

Daruvarski starješina Hrvatskog sokola je prisutne delegate izvijestio kako je temeljem zaključka Hrvatskog sokola župe Preradović u Bjelovaru i odobrenjem Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu, zbog velikog broja sokolskih društava, odlučeno da se osnuje nova župa. Prisutni delegati podržali su tu ideju i odlučili da sjedište župe bude u Daruvaru.

Nakon što su dobivene sve dozvole iz sokolske središnjice iz Zagreba, Daruvar je postao i sjedište Hrvatske sokolske župe pod imenom Hrvatska sokolska župa „Stjepan Radić“. Hrvatski Sokol u Pakracu u toj župi djelovat će do 1929. godine.

 

Fotografija: Hrvatski Sokol Drago Franjo Filipović – prema tvrdnjama suvremenika Drago je bio najbolji Sokol - vježbač  kojega je Pakrac ikad imao. Snimak je načinjen s razglednice koju mi je dala gospođa Frida Filipović snaha D.F. Filipovića.

 

Glasnik kupališta Lipik

„Glasnik kupališta Lipik“ na svojim stranicama za mjesec lipanj 1931.  godine donosi malo veći članak o djelovanju Sokolskog društva Pakrac pod naslovom „Okružni slet u Pakracu“ – posveta spomenika Voji Vuksanu.

„Vrativši se povorka o podne u Sokolski dom, krenula je oko 3 sata ponovno ulicama Pakraca, da bi u 4 sata u parku učiteljske škole započela javna vježba. Za uveličavanje ove manifestacije pridružili su se sokoli iz Daruvara i okolice, Okučana, Nove Gradiške i iz Zagreba, čiji je posebni odred naročito svratio pažnju na se, precizno izvedenim vježbama na spravama, koje su bile primljene burom odobravanja. Pakrački Sokol nastupio je svojim posebnim vježbama, koje su po kvaliteti bile ravnopravne onima iz Zagreba. Organizacija sleta bila je uzorna, što valja naročito zahvaliti bratu Řehaku iz Prekopakre. Isto tako ide veliko hvala prof. Štefancu, starosti Sokola Zagreb I., te sestri načelnici župe Brozović i bratu Klemensu, koji su nastojali oko usavršavanja pojedinih točaka programa.

Time je završena manifestacija u počast pokojnom Vuksanu, koji eto, nastavlja i poslije smrti, s davanjem impuls mladjoj generaciji Sokola, služeći time još jednom velikoj ideji Sokolstva.

                                                      Joca Cvetković“

Ova manifestacija održala se 7. 6. 1931. godine u Pakracu kao sokolska manifestacija, ali bila je i posvećena i spomenu na dugogodišnjeg pakračkog sokola i učitelja Voju Vuksanu.

Preslika: Glasnik Kupališta Lipik

Sokolsko okružje Pakrac

„Sokolsko okružje Pakrac priredilo je dana 30. travnja 1933. godine izlet u Lipik. Iz samog Pakraca na čelu s fanfarom krenula je velika i lijepa povorka  brače i sestara pješke do  Lipika. Malo kasnije stiglo je bratsko društvo Čaglič te bratske čete Subocka, te Jagma, Gaj i Kukunjevac, čiji su članovi s tamburaškim orkestrom svečano nastupili. Prisutne je pozdravio domaćin starješina bratskog društva Lipik. Zatim je fanfara odsvirala državnu himnu. O značaju dana govorio je prosvjetar pakračkog društva, a nakon toga održao je predavanje o Sokolstvu i zadrugarstvu referent za sokolske čete matičnog društva Pakrac. Poslije toga prešlo se na dječje igralište, gdje je u igri i pjesmi provedeno slobodno vrijeme do odlaska.

Sokolsko društvo Pakrac priredilo je dana 7. svibnja 1933. g. svečanu akademiju. Proslov je održao brat Karla Řehak. Nato je sokolski muški pjevački zbor otpjevao staru himnu Zrinjskog i Frankopana „ Gdje slobode sad su dani“, kao još nekoliko pjesama, završivši svoju točku s „Hajte, braćo“ što je publika oduševljeno pozdravila.

Poslije kratke stanke društvena diletantska sekcija prikazala je epizodu iz propasti Zrinjskog i Frankopana, jednočinku  „ Na Ozlju“. Poslije je nastalo sokolsko veselje.

Akademija je bila priređena u čast Zrinjskog i Frankopana.

Naše društvo priredilo je 6. 5. uranak za Đurđevo  na Kalvariji. Nakon dužeg odmora, pjesme i igre krenula je povorka ukrašena zelenilom svojim domovima. Na samome glavnom gradskom trgu povorka se zaustavila, te je tu sokolski pjevački zbor otpjevao sokolsku himnu, a fanfara odsvirala nekoliko narodnih kola, nakon toga krenulo se na ljetno igralište pred sokolskim domom gdje je brat načelnik s par riječi pozdravio učesnike uranka. Time je ta svečanost bila završena.“

Tekst ovog sadržaja objavio je  „Sokolski glasnik“ glasilo Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije u svom broju 21 od 19. 5. 1933. godine.

 

Fotografija: Karla Řehak, učitelj na češkim školama u Daruvaru i Prekopakri, vježbač Hrvatskog Sokola Daruvar, Hrvatskog Sokola Pakrac, glazbenik fanfare Sokola u Daruvaru i Pakracu, starješina Sokolskog društva Pakrac. 

Tekst prethodnog novinskog uratka je nažalost nedovoljno informativan. Iz njega ne možemo saznati neke važne podatke: koje to blagdane slave, imena govornika, imena starješina društva, načelnika društva niti okvirni broj učesnika, ali nam ipak taj novinarski uradak donosi dobar prikaz sportskog i kulturnog života tadašnjih Pakračana, Lipičana i stanovnika sela oko Pakraca i Lipika. Vidljivo je da je u to vrijeme djelovalo u Pakracu i okolini nekoliko stotina sokola (vježbača), imali su limenu glazbu (fanfaru), pjevački zbor, kazališnu skupinu i tamburaški orkestar i sve to u Sokolskom društvu Pakrac i okolnim selima. No, nisu Sokoli bili aktivni samo u svojim društvima. Vrlo su aktivni i u drugim kulturnim i sportskim društvima, ali vrlo je utjecajan njihov rad u političkim krugovima Pakraca pa i šire okoline.

Pakrac nekada   

Na početku 20. stoljeća Pakrac je malo mjesto s oko 3300 stanovnika. Ima status trgovišta, u kojemu se održavaju 4 godišnja sajma. Godine 1854. Pakrac postaje kotarsko središte, a 1874. i sjedište podžupanije (u sastavu je Požeške županije). Doseljavanjima i kolonizacijom u 18. i 19. stoljeću područje Pakraca postaje mnogo nacionalno. Kolonizaciju  Nijemaca, Mađara, Čeha i Talijana poticale su tadašnje vlasti Austrije i Mađarske, kako bi pospješile denacionalizaciju tih područja. Međutim, doseljenici su se nakon nekog vremena suživjeli sa starim stanovništvom.

U to vrijeme, odnosno oko 1880. – 1890. godine doseljenici se naseljavaju na područja današnjih sela Filipovca (Nijemci, Česi, Mađari), Kapetanovog Polja (Talijani, Nijemci, Česi, Mađari), Kuhenovo Selo - Ploštine (Talijani) te Vel. Banovac (Talijani), kada i nastaju ta sela. Jedan dio doseljenika (uglavnom Česi) doseljavaju se u Prekopakru, Pakrac, Badljevinu, Kukunjevac, a najviše u Poljanu.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku Rep. Hrvatske objavljenih 1998. godine u Zagrebu u knjizi Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991. po naseljima, vidljivo je sljedeće stanje u mjestima. Nas ovdje zanima samo naselje Pakrac pa predočujem podatke samo za grad Pakrac i to za početnu godinu 20. stoljeća kada se osnivaju sokolska društva.

1900 god. u Pakracu je: ukupno stanovnika 2762, Hrvata 1043, Srba 593, Nijemaca 386, Čeha 254, Mađara 292, Židova 187, Talijana 65 i Slovaka 33.

Godine 1910. Pakrac ima 3254 stanovnika, a narodnosni sastav je približno isti, odnosno nešto je veći broj Hrvata – 1464 stanovnika, te Srba 760 stanovnika. 

Ovaj mnogo nacionalni konglomerat imati će i velik utjecaj na osnivanje , a kasnije i na rad sokolskih društava u Pakracu.

Gospodarstvo u Pakracu nije razvijeno. Uglavnom uz poljoprivredu (poprilično zaostalu), razvijao se kućni obrt i zanatske radionice. Veće poduzeće tek je parna pilana koju 1892. god. osniva Poljak grof Ladislav Bavorovsky. U nedalekom Zvečevu je 1842. godine osnovano  poduzeće za proizvodnju stakla i predmeta koji su se od njega proizvodili. Proizvodile su se stolne i zidne lampe, čaše i razno stakleno posuđe, a proizvodi su se najčešće prodavali u Pakracu i drugim mjestima.

U radu sokolskih društava u Pakracu veliku ulogu imale su škole koje u to vrijeme djeluju u mjestu . Prije svega to se odnosi na srednje škole: učiteljsku i šegrtsku školu, koje iz redova svojih učenika regrutiraju mlade sokolske kadrove.

Kakvo je stanje bilo u Pakracu i okolini tih početnih godina dvadesetog stoljeća vrlo zanimljiva je  prezentacija prof. Milovan Sučević, ravnatelja Učiteljske škole u Pakracu, u Spomenici Sokolskog društva u Pakracu (1906-1936).

 

Fotografija: Sokolski slet u Ljubljani: Seljački sokoli iz okolice Gline i Pakraca. 1. Jugoslavenski svesokolski slet u Ljubljani bio je najvažniji događaj tih dana 1922. godine u Jugoslaviji. Bio je to međunarodni događaj kome su prisustvovali gimnastičari iz Francuske, Belgije, Luksemburga, Čehoslovačke, Rumunije, Poljske, pa čak i Alžira.

Ovo njegovo predočavanje stanja prikazujem kao svjedočenje, kako bi se lakše moglo shvatiti, zašto se u Pakracu osnivaju dva sokolska društva, koja se zatim zabranjuju, nakon rata ujedinjavaju, pa razjedinjavaju, nastaju nova društva, koja se pak državnim aktima zabranjuju, ukidaju, djelovanjem vlasti osniva se jedno jugoslavensko društvo, da bi i to bilo od fašističkih vlasti potpuno uništeno.

 

Pakrac i okolica oduvijek su bili specifični i posebni

„Gurnut u pozadinu, podaleko od glavnih komunikacijskih objekata, stisnut u jednoj izvanrednoj lijepoj kotlini ogranaka Psunja, u neposrednoj blizini poznatih Lipičkih toplica, naš se Pakrac ipak ekonomski, kulturno i politički daleko jače afirmirao od mnogih mjesta sa znatno većim brojem stanovništva, i to ne samo u posljednje dane, nego i u ranijim vjekovima, u doba feudalnih, svjetovnih i duhovnih, gospodara, kao i u doba drugačije socijalne strukture njegova stanovništva, kad je trgovački i zanatlijski element zadobio u mjestu prevagu koju je do danas zadržao. Na raskrižju različitih stremljenja i interesa, prošaran konglomeratom raznih vjera i narodnosti, sam nemiran , pomalo buntovan, na svoj način, Pakrac je u malom mnogo puta, osobito prije ujedinjenja, bio najvjernija slika naših čudnih i čudačkih borbi i otimanja za prvenstvo i majorizaciju ovoga ili onoga plemena naroda jugoslavenskog. U tom otimanju nema, ili ima tek malo, pasivnih promatrača. Sve to čini da kulturni i politički život ovdje teče, kao uostalom u drugim mjestima, krivudavom linijom plime i oseke, ali s tendencijom na više. Treba zaista s ljubavlju zaći u cijeli taj kompleks raznovrsnih stremljenja, iznenadnih borbi i borbica , javnih-muških i pritajenih – slabićkih, pa da čovjek razumije i zavoli tu hrapavu sredinu sa stalno povišenom temperaturom“

Kao praški student Milovan Sučević dobro se upoznao s idejama osnivača  Sokola , Miroslava Tyrša, koje je i prihvatio, ali upoznao se i s  demokratskim idejama T. G. Masaryka, kao i s njegovim idejama o slavenskoj uzajamnosti i slozi. Sve te ideje pokazati će se u njegovom  radu u Pakrac, kako na profesionalnom radu kao profesora i ravnatelja pakračke Učiteljske škole, tako i na kulturnom i sportskom radu u pakračkim društvima. U njegovom tekstu o pakračkim sokolima vidljiva su filozofska razmišljanja, u kojima na što bezbolniji način prikazuje tadašnje nesretne političke prilike, te nesnalaženje ljudi u malim sredinama, uzrokovanim postupcima vlasti i velikih centara moči.

„Provincija svojom strukturom i svojim dahom prije nivelira nego diferencira ljude. Ona ljubomorno pazi da joj se nitko ne nametne za despotskog diktatora u njezinom razvitku i životu, ona izdiže ličnosti , ali ih i smjenjuje - već prema potrebi. U tom smjenjivanju ona nalazi uživanja, vidi afirmaciju svojih lokalnih demokratskih principa. U svemu se osjeća pritajeni rivalitet, a pogotovo u ovako jednoj vjerski i plemenski ispreturanoj sredini kao što je naš Pakrac i njegova okolina. Nije zato tek puki slučaj što su pravila jednog i drugog Sokola – hrvatskog i srpskog - god. 1906. potvrđena bila kod bivše Kralj. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade u Zagrebu istoga dana i s dva uzastopna broja (12. kolovoz 1906.   pod brojevima 43065 i 43066 ). U trci, jureći svome cilju, rivali su se i nehotice, očito začuđeni, našli na jednoj liniji, tvrdo pribijeni jedni uz druge. Da je samo već tada bilo više pameti, mogli su se iz ove slučajnosti koješta naučiti: da ih neka viša sila upravo gura na isti teren - na zajednički, jedinstven rad, a ne na odvojen ili paralelan. – Bez sumnje i naši kulturni centri nose dio odgovornosti da do ovoga nije došlo. Dugo su vremena, barem u pitanju širenja sokolske ideje , u njima, u tim centrima, vladali pometnja, neaktivnost, nedovoljno razvijen demokratski duh, mutna slavenska ideologija. Forma je bila jača od sadržaja, patos od skromnog rada u vježbaonici, nazdravičarstvo od sokolske komande. Oslobođenje i ujedinjenje unose zdravije shvaćanje  u sva ta pitanja. Široki demokratski, istinski sokolski duh raznio je i raspršio sve ostatke prošlosti, i kročilo se novim putom na kojem se i danas nalazimo. Provincija dolazi do riječi, centri su samo preko nje jaki.

Sve smo ovo morali istaći radi boljeg razumijevanja, zašto se tako kasno pristupilo osnivanju sokolskog društva u Pakracu. Pravo je čudo, što se tako dugo čekalo da se ovdje osnuje Hrvatski sokol. Više od trideset godina moralo je proći od osnivanja toga društva u Zagrebu (god. 1874.), pa da ta ideja domili do Pakraca koji baš i nije daleko od Zagreba“.

 

Fotografija: Fanfara Sokola Pakrac 1929. godine. Peti slijeva u prvom redu je starješina Sokola Karla Řehak.

Valja kazati kako je  Milovan Sučević  Spomenicu pisao 1936. godine, a kako sam iznosi, o osnivanju sokolskih društava u Pakracu, pisao je na osnovi podataka koje mu je dao František Hošek, jer do sačuvane arhive nije mogao doći, iako je arhiva u to vrijeme još postojala negdje u Pakracu. Podatke za Srpski Sokol, dali  su mu  Pero Cvijanović i Gavro Ražov (obojica agilni sokoli), jer je dokumentacija društva uništena u Prvom svjetskom ratu. U vremenu osnivanja društava u Pakracu, Milovan Sučević  na studiju je u Pragu, a  Pakrac još nije ni vidio. U Pakrac dolazi poslije Prvog svjetskog rata i ostaje do Drugog svjetskog rata, a kao aktivni sudionik svih zbivanja u sokolskim društvima dobro je poznavao situaciju pakračkih sokola.

Iz ovoga dosada predočenog vidljivo je da su Pakračani osnivali kroz period od početka  20. stoljeća, točnije od 1906. do 1929. godine nekoliko gombalačkih  (gimnastičkih) društava koja su trajala izvjesno vrijeme. Uglavnom su osnivana s voljom za predani sportski rad, a ukidana zbog nacionalnih, odnosno političkih razmirica, te odlukama državnih vlasti.

Pregled osnivanja i ukidanja sokolskih društava u Pakracu izgleda ovako: 

Hrvatski sokol Pakrac osnovan 1906. godine.

Srpski Sokol Pakrac osnovan 1906. godine.

Austro-ugarske vlasti ukidaju oba društva 1914. godine.

Ujedinjenje sokolskih društava (hrvatskog i srpskog) 1919. g.

Previranje i raskol u sokolskom društvu 1922. g.

Ponovo osnivanje Hrvatskog Sokola u Pakracu 1924. i rad do 1929.g.

Jugoslavenski sokol u Pakracu osnovan i radio od 1924. – 1929. g.

Osnovan Hrvatski Konjički Sokol Pakrac 1927. godine

Zakonom  zabranjen je rad društva s nacionalnim predznakom.

1929. g. prestaju s radom Hrvatski sokol Pakrac i Hrvatski konjički Sokol

Osnovano Sokolsko društvo u Pakracu 1929. godine. Radi do zabrane vlasti NDH 1941. godine.

Sva pokretna i nepokretna imovina Saveza, župa i društava zakonskom odredbom br. XXIV – 27 Zp. od 24. 4. 1941. godine postala je vlasništvom NDH.

 

I tako su nestali prekrasni uporni sportaši demokratskih ideja, kulturnog ponašanja, pravog ljudskog djelovanja. Odletjeli su Sokoli daleko negdje u visine povijesnih zbivanja i tek će ponekad poneko pero, poneka ideja, ponekad kasnije pasti na ova napaćena područja pakračko – lipičkog kraja. Ali Sokola više nikada neće biti!

 

Fotografija: Sokolski načelnik Ljudevit Řehak – u uniformi Sokola, Vinko Řehak i Josef Rostočil sa sokolskim kapama,te stariji sokolski prednjaci : Vlado Sudar, Franjo Veiser, Josip Vondrak,  Antonin Kozak i Vlado Bosanac – ostali su vježbači učenici Učiteljske škole Pakrac. Snimljeno 1922. godine. Fotografija u vlasništvu prof. Tonija Řehaka iz Rijeke.

Fotografija: "Prednjački tečaj Sokolskog društva Pakrac"

Za kraj ove pripovijesti o Sokolima poslužiti ću se riječima prof. dr. sc. Aleksandra Ugrenovića, sveučilišnog profesora iz Zagreba, šumarskog znanstvenika, koji je jedno vrijeme bio direktor Pilane u Pakracu, a istovremeno i vrlo agilni vođa pakračkih Sokola:

„Sokolska ideja velika je i zato što je ispravno ocijenila ulogu i značenje fizičke kulture širokih narodnih slojeva. Sokolska ideja velika je, najzad, po tome što je posvetila načelo : cjelina je sve, a ličnost vrijedi samo toliko ukoliko može da posluži i ukoliko faktično služi cjelini. Time je zacrtano ogromno postolje moralnog principa, od koga se za budućnost našeg naroda mora očekivati snažni i zdravi impuls.“

 

Daruvar, 2021.

Siniša Njegovan Stárek