Sokoli i politika

Učiteljska škola i Sokoli 

U prethodnom dijelu ove teme rečeno je o osnivanju i radu Hrvatskog Sokola Pakrac. Iste godine 1906., kada je osnovan Hrvatski Sokol Pakrac, osnovan je u Pakracu i Srpski Sokol Pakrac. Prije samog kazivanja o osnivanju Srpskog Sokola u Pakracu valja podsjetiti da je u Pakracu od 15. 11. 1871. godine počela s radom Srpska učiteljska škola koja je imala konfesionalni karakter, a pod tim nazivom radi do 24. 4. 1921. godine, kada odlukom Ministarstva prosvjete u Beogradu postaje državna škola, kao i sve učiteljske škole u Hrvatskoj i radi pod imenom Učiteljska škola u Pakracu. Upravo će profesori i učenici te škole uvelike tvoriti pakrački Srpski Sokol. Uglavnom je riječ bila o profesorima i učenicima srpske nacionalnosti iz svih krajeva Monarhije, ali i Srbima iz kraljevine Srbije, Bosne i Hercegovine te nekolicini Crnogoraca.

 

Fotografija: Učiteljska škola u Pakracu između dva rata. Arhiva Muzeja grada Pakraca.

U već spominjanoj Spomenici prof. Milovan Sučević o osnivanju Srpskog Sokola u Pakracu navodi slijedeće:

„Mladi odvjetnički pripravnik dr. Nikola Solarić, sin poznatog „veleizdajnika“ iz 1908. godine Platona Solarića, nekadašnji karlovački đak, možda i drug dr. Laze Popovića, dolazi u Pakrac da se kod dr. Miše Bogdanovića – Tomića sprema za svoj odvjetnički poziv. Tu on ulazi i u javni život. Sa svojim šefom, zatim s dr. Milenkom Markovićem, Nikolom Šumonjom, upraviteljem bivše Srpske učiteljske škole, njezinim profesorima B. Bakalovićem, J. Kneževićem i drugima, uz pomoć ostalog svjesnog građanstva, on udara temelje Srpskog Sokola u Pakracu.“

Političko uplitanje Sokola

Radi pojašnjenja o kakvom je to „veleizdajniku“ riječ, ali i pojašnjenja same političke situacije u tadašnjoj Hrvatskoj, pa i samom Pakracu, citirati ću tekst o Hrvatsko – srpskoj koaliciji iz djela prof. Olge Salzer i prof. Hrvoja Matkovića, Povijest, Panorama, Zagreb, 1967.

„Hrvatsko-srpska koalicija, politička grupacija. Temelj koalicije bila je Riječka rezolucija, donesena na sastanku predstavnika hrvatskih opozicijskih stranaka u Rijeci (3. 10. 1905.). Zadarskom rezolucijom (17. 10. 1905.) priključuju se tom savezu srpski političari u Hrvatskoj. Prvobitni program Koalicije bila je zajednička suradnja hrvatskih i srpskih stranaka s opozicijskim strankama u Mađarskoj u borbi protiv jačanja njemačko-austrijskog političkog i ekonomskog pritiska. (…) Koalicija je postepenim putem, putem revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe, sjedinjenjem Hrvatske i Dalmacije, težila u krajnjoj liniji za stvaranjem južno-slavenske države. Kada je 1906. došla na vlast u Mađarskoj opozicija, dolazi na vlast i Koalicija. Suradnja se već 1907. razbija jer je i dotadašnja mađarska opozicija gledala Hrvatsku samo kao područje preko kojeg vodi put mađarskog imperijalizma na Rijeku i u Bosnu. Za vlade bana Pavla Raucha 1908./9. dolazi  s aneksijom Bosne i Hercegovine do progona članova koalicije kako Hrvata tako i Srba (Veleizdajnički ili Zagrebački proces i Friedjungov proces).“

Oba ova procesa imala su podosta utjecaja na političku situaciju u Hrvatskoj, što se reflektiralo i na pakračke političke prilike, jer je nekoliko Pakračana izravno (kao optuženici) bilo uključeno u sami sudski proces. Radi pojašnjenja samih procesa predočiti ću svjedočenje dr. T. G. Masaryka, u to vrijeme poslanika u Bečkom parlamentu. Masaryk je izravno bio uključen u oba procesa, na dva različita načina. Svjedočenje T. G. Masarika prikazujem, u prijevodu s češkog jezika, iz knjige Karela Čpeka  „Spisy – hovory s T. G. Masarykem“.

Profesor dr. sc. Tomáš Garrigue Masaryk, češki političar, filozof i sociolog, profesor  filozofije na Praškom sveučilištu svjedoči ovako:

 „Zagrebački proces i poslije njega Friedjungov proces, bio je dio diplomacije: na taj način došao sam u kampanju protiv austrijskog ministra vanjskih poslova Aehrenthala i vanjske politike. Bilo je to ovako: u Zagrebu su doveli na sud, godine devete (misli na 1909. g.), zbog veleizdaje pedeset trojicu Hrvata, intelektualaca i seljaka: mađarski agenti  protiv njih su dali lažne dokumente. Radilo se tu o kazni vješanjem. Imao sam u Bosni i Hrvatskoj dosta poznatih već od svoje kampanje protiv Kállaya , a imao sam tamo i dosta đaka: oni su došli kod mene, da dođem u Zagreb. Nisam imao puno volje za to, bojao sam se, da će mi to oduzeti mnogo vremena - ali, na kraju sam išao u Zagreb, bio sam na tom procesu, a zatim sam cijeli slučaj  predočio u parlamentu. Presuda je bila srušena.

Druga stvar bila je s Friedjungom. Taj je opet publicirao lažni dokument, koji je imao dokazati srpske spletke protiv Austrije. Vidio sam na prvi pogled, da je dokument podmetnut; ipak sam ja poznavao ljude u Srbiji i Hrvatskoj i vidio sam, što su nastojali i što su poduzimali. K meni je došao hrvatski poslanik Supilo, da ima dokaze, da iza te krivotvorine stoje agenti ministra vanjskih poslova i veleposlanik Forgách. Nije mi to bilo dovoljno, htio sam sve imati do u tančine i na mjestu provjereno; išao sam tada nekoliko puta u Beograd - tamo smo našli i rupice na vratima, na kojima je taj dokument bio pričvršćen, kada smo ih  fotografirali; dokučio sam i Vasića, koji je taj dokument napravio - ukratko Friedjung je svoje izgubio, a ja sam nastavio u delegaciji protiv Aehrenthala. Od tog doba imao sam u Srbiji i Hrvatskoj prijatelje i radio s njima i tijekom rata.“

Uz ovo svjedočenje T. G. Masaryka, valja kazati da je do Friedjungova procesa došlo jer je bečki povjesničar Heinrich Friedjung napisao u Neue Freie Presse nekoliko članaka u kojima optužuje, Frana Supila, Franka Potočnjaka, Svetozara Pribičevića i Edu Lukinića, vodeće političare Hrvatsko-srpske koalicije, za suradnju s velikosrpskim organizacijama u Srbiji. Fran Supilo je tužio H. Friedjunga. Proces se vodio pred bečkim sudom, a Supilo je dokazao njegove neistine. U ʺVeleizdajničkom procesuʺ na sudu u Zagrebu, Masaryk je bio svjedok obrane, dok je u ovome procesu bio svjedok optužbe i na taj način pomogao Supilu i ostalima.

Mnogi tadašnji političari i novinari u Hrvatskoj i Srbiji nisu razumjeli zbog čega se T. G. Masaryk upleo u te procese i govorili su da je učinio više štete nego koristi. Mnogi današnji hrvatski političari i povjesničari niti danas ne razumiju što je T. G. Masaryk tada učinio.

Zanimljivo je kako je i sam T. G. Masaryk bio aktivan Sokol i predani sokolski starješina.

O ovome procesu dao sam i nešto veće obrazloženje, jer su se među optuženima nalazila i četvorica Pakračana te učitelj vježbaonice i sokol Simo Vuksan, jedan od najboljih pčelara u tadašnjoj Hrvatskoj.

No, vratimo se sokolskim zbivanjima u Pakracu na početku dvadesetog stoljeća. Pomoć Srpskom Sokolu u Pakracu savjetima i iskustvom pružaju sokoli iz Srijemskih Karlovaca. Broj članova društva u početku je vrlo malen, jedva 15 - 20 članova, a od toga je polovica učiteljskih pripravnika. Načelnik društva je Nikola Solarić. Rad društva prati i podržava pakrački episkop Miron, što se posebno odnosi na zalaganje u propagiranju srpske nacionalne stvari. Episkop pomaže i financijskim sredstvima, a njegovim darom od 500 kruna (tada znatna svota) sokoli nabavljaju najnužnije sprave za vježbanje. Vježbaju u gimnastičkoj dvorani učiteljske škole. Pakrački Srpski Sokol od 1910. godine nalazi se u Župi krajiškoj zajedno s ostalih 19 srpskih društava. Na 2. Hrvatskom sve-sokolskom sletu u Zagrebu, među 762 srpska sokola koji su sudjelovali, svoje mjesto našlo je i 15 sokola-vježbača iz Pakraca.

 

Fotografija: 2. Hrvatski sve sokolski slet Zagreb 1911. godine.

Nakon tog sleta, rad sokola je intenzivniji. U to vrijeme Pakrac napušta dr. Nikola Solarić, pa mjesto načelnika preuzima svećenik Stevan Šuvaković.

Iako je bio svećenik, godine 1912. on, u sokolskoj odori vodi 13 svojih vježbača na 6. Sveslavenskom sokolskom sletu u Pragu, gdje sudjeluje i tisuću srpskih sokola. S pakračkim sokolima išao je i poznati narodni guslač Petar Perunović, Crnogorac, tada đak Učiteljske škole u Pakracu.

Prvi svjetski rat, sa svim svojim strahotama i užasima koje je donio pakračkom području, ostavlja vidne tragove u radu oba pakračka sokolska društva.

Bilo je i za očekivati, da će vlasti stvaranjem Jugoslavije nastojati centralizirati sokolska društva, odnosno utjecati na rad sokolskih društava. Tako je i bilo. Nakon dužeg dogovaranja i dakako pod pritiskom vlasti, održana je u Hrvatsko-srpskoj čitaonici u Pakracu 3. 8. 1919. sjednica 67 članova sokolskih društava. Sjednicom je predsjedavao osnivač Hrvatskog Sokola Pakrac, Franjo Hošek. Referat o zaključcima Vidovdanskog sokolskog sabora o likvidaciji dosadašnjih društava i njihovoj fuziji u Jugoslavenski Sokol, podnio je Petar Horvat.

Na navedenoj je sjednici za starješinu izabran dr. Aleksandar Ugrenović, kasnije sveučilišni profesor u Zagrebu i tvorac velikog broja rasprava, djela i udžbenika iz područja šumarskih znanosti, a bio je i glavni urednik Šumarske enciklopedije, Šumarskog lista te tvorac Šumarskog terminološkog rječnika. Za vrijeme rada u Pakracu direktor je poduzeća „Slaveks“ d. d. ( kasnije DIK „Papuk“).

Za tajnika novonastalog sokolskog društva izabran je Petar Horvat, poznati pedagoški pisac, u to vrijeme učitelj u osnovnoj školi u Pakracu. No, sadašnji Pakračani, vjerojatno su češće slušali i čitali o njegovom sinu, svjetski poznatom glazbeniku, dirigentu, pijanisti i pedagogu dr. Milanu Horvatu, koji je 1919. godine rođen u Pakracu i osnovnu školu pohađao u Pakracu.

 

Fotografija: Prednjački tečaj Jugoslavenskog  Sokola u Pakracu 1921. godine, tj. nakon ujedinjenja Hrvatskog Sokola Pakrac i Srpskog Sokola u Pakracu.  Na fotografiji su: starješina M. Štefančić (u sredini sjedi) i načelnik Ljudevit Řehak – sjedi prvi s desna (jedino tu dvojicu prepoznajem). Ostali su Budimir Isaković, Antonin Kozak, Vlado Bosanac, Josef Rostočil, Dragan Radišić, Ljuba Sudar, Marija Plavšić, Ljubica Štantejská, Melita Kosanović, Sojka Ratković i Cvijeta Dragičević.

Ostale vježbače u sportskim majicama ne prepoznajem, a nemam niti podatke o njihovim imenima. Fotografija je u vlasništvu prof. Antuna Řehaka iz Rijeke.     

Za zamjenika starješine izabran je Stevo Zukanović, jedan od optuženika iz „veleizdajničkog procesa“. Za blagajnika je izabran Kosta Pištelić trgovac u Pakracu.

Vrlo zanimljiv je izvještaj od 14. 3. 1922. godine, sada već načelnika društva Petra Horvata, gdje on navodi, kako je u sokolani prošle godine vježbalo preko 500 vježbača raznih vrsta, od toga 270 djece vježbača, dakako svi su oni Pakračani ili su iz okolnih sela. Valja napomenuti da je Pakrac tada imao 3200 stanovnika. Usporedba sa sadašnjim stanjem u Pakracu je suvišna.

Takav lijepi i uspješan rad sokola nažalost dugo ne traje i već krajem te iste godine dolazi do previranja i raskola u sokolskom društvu. Politička trvenja u zemlji redovito su ostavljala svoj trag na sokolski rad. Trebalo je izdržati navale i s desna i s lijeva, da se očuva čista sokolska ideja.    Politika je učinila svoje, pružila je svoje prste, ne prste već šape na uspješne sokolske rezultate!

Poslije raskola u Pakracu su sada dva sokolska društva: Hrvatski Sokol u Pakracu ( 1924. – 1929.)  i Jugoslavenski Sokol Pakrac (1924. – 1929.).

   

Fotografija: Sokolski slet 1924. u Zagrebu od 15. – 17. 8. 1924. god.

U Tehničkom izvještaju glavnoj skupštini Hrvatskog sokolskog saveza dana 20. lipnja 1926.,  tajnik  saveza  Ante Malović izvještava o slijedećem:

„Hrvatski su Sokolovi naročito upozorili g. ministra Šuperinu, da su voljni surađivati sa svim postojećim srpskim sokolskim društvima, a isto tako sa slovenačkim, koja se već osnivaju, ali s jugosokolstvom ne mogu nikako zajednički da rade i nastupaju s razloga, jer je to jedno sasvim strančarsko sokolstvo, koje je moglo da se razvije samo pod protektoratom bivšeg ministra Pribičevića i njegovih drugova. Ujedno su upozorili hrvatski Sokolovi g. ministra, da jugosokolski savez još i danas neće da izruči hrvatskom sokolstvu imovinu Hrvatskog sokolskog saveza, hrvatske sokolske domove i sprave pojedinih hrvatskih sokolskih društava, a usprkos tome je jošte i danas jugosokolstvo subvencionirano od strane države i uživa sve moguće povlastice, koje se ne daju hrvatskom sokolstvu“.

 

Fotografija: Fanfara Hrvatskog Sokola Daruvar 1924. godine. Daruvarska fanfara je više puta nastupala  na sokolskim sletovima u Pakracu.

Do razgovora predstavnika Hrvatskog sokolskog saveza s ministrom pošta i telegrafa Dr. Benjaminom Šuperinom došlo je 17. 6. 1926. godine, na intervenciju ministra zbog razmirica između Hrvatskog i Jugoslavenskog sokola. Kakvi su zaključci bili s toga sastanka, izvjestitelj A. Malović nigdje ne spominje. Međutim, u nastavku istog izvješća Malović iznosi slijedeću tvrdnju:

„Sve naše župe i društva ne rade kako bi trebalo. Sokolski je rad manjkav, jer nije u pravom sokolskom duhu, a kod nekojih društava duha uopće ni nema. Usprkos tome, što smo brojem društva porasli, nismo porasli i u broju društvenih članova, dapače smo pali, što imamo da zahvalimo procesu čišćenja u našim redovima. Za primjer navađam našu sokolsku Maticu, gdje je broj članova prema prošloj godini pao za 1.400, jer ih se zbog neplaćanja članarine brisalo iz društva, što su i druga nekoja društva učinila. Odgajanje Sokolova ponešto je manjkavo, zbog čega mnogi napuštaju naše redove i odlaze u anacionalni šport, a manjkavo je stoga, što nemamo valjanih prednjaka i što postoje neka društva, gdje ni vođa nema najpotrebnijeg znanja o sokolstvu i sokolskoj tjelovježbi….. Značenje Sokolskog dana nije shvaćeno ni s moralne ni s materijalne strane.“ 

Tajnik Saveza iskren je u svom izvještaju, posebno u dijelu gdje navodi gubitak sokolskog duha u radu dobrog dijela društava u Hrvatskom Sokolskom savezu. Pojedina društva, u tom savezu sve više padaju pod utjecaj krajnje desnih političkih stranaka, odnosno utjecaj katoličke crkve, što zasigurno nije u duhu sokolstva. Na taj način stvaraju pandan jugoslavenskom Sokolu, koji je do pada ministra Svetozara Pribičevića bio izravno pod njegovim patronatom. Niti jedno niti drugo zasigurno nije bilo dobro za sokolstvo u Hrvatskoj.

Sokolstvo na pakračkom području je upravo onakvo, koje kao loš primjer navodi Ante Malović u svom izvještaju. Godine 1923. ili 1924. iz nekada zajedničkog društva odlazi jedan dio članstva i ponovo formira hrvatsko sokolsko društvo u Pakracu. Nažalost ono odmah potpada pod utjecaj političke stranke te utjecaj katoličke crkve. Nije im više sokolstvo i domoljublje na prvome mjestu,  kako je to nekada bilo prije Prvog svjetskog rata, već  je sada politika zavladala njihovim redovima i polako uništava sokolski duh.

Onaj veći dio članova koji je ostao u zajedničkom društvu dolazi pod utjecaj vlasti (ministra Svetozara Pribičevića) i bude financijski podržavan od vlasti te se nazivaju Jugoslavenskim Sokolom.

U Pakracu dolazi do razmirica između ta dva pakračka društva. Pojedinci iz Jugoslavenskog sokola u Pakracu, naročito učenici učiteljske škole, koji i nisu Pakračani, čine razne nepodopštine prema svojim školskim kolegama koji su članovi hrvatskog društva. Dolazi čak i do ubojstva jednog člana Hrvatskog sokola.

Glasilo hrvatskog Sokolskog saveza broj 9. iz rujna 1927. godine o tome ovako piše:

„Kao što je poznato, Janko je Rehnitzer ubijen kao hrvatski Sokol zbog sokolske značke. Netko mu je u hotelu „Pakrac“ sjurio otrag u leđa bodež i na mjestu usmrtio. S njim u društvu bio je i Sokol Nikola Doplhamer, koji je također bio dočekan u hodniku hotela i ispremlaćen. Zbog ubojstva Janka Rehnitzera bili su optuženi trgovac Stevo Drakulić, kožuhar Miloš Dragičević i opančar Simo Puhač, no sud ih je riješio optužbe (u pomanjkanju dokaza), dok ih je za Doplhamera osudio svakog na 3 mjeseca zatvora“.

Odlaskom Svetozara Pribičevića, jednog od prijeratnih političkih vođa hrvatsko-srpske koalicije (koji se kasnije razišao u politici sa Supilom), tenzije između dva sokolska društva se smanjuju i svatko nastavlja svojim radom, ali ne surađuju.

U tome previranju i odlascima svatko je imao svoje interese. Pojedini Hrvati i Česi, koji su nekada osnivali hrvatsko društvo, ne žele u novoformirani Hrvatski sokol, jer nisu pristaše političke stranke pod čiji patronat dolazi novoosnovano društvo. U starom društvu ostaju, ali se i povlače iz aktivnog rada kada se u njemu provodi politika S. Pribičevića. Poslije pada te politike oni se opet vraćaju među sokolske redove. Jedan od glavnih osnivača Hrvatskog Sokola Pakrac iz 1906. godine, František Hošek, ne prelazi nazad u društvo koje je osnivao, jer nije pobornik političke stranke koja preuzima patronat nad Hrvatskim sokolom u Pakracu,  ostaje u Jugoslavenskom sokolu, ali se povlači iz aktivnog rada društva jer se ne slaže niti s politikom jugoslavenskog Sokola. To isto čini i nekoliko Hrvata i Čeha, profesora i nastavnika na Učiteljskoj školi u Pakracu. Oni su bili i u nezgodnijoj situaciji, jer su državni namještenici, pa bi im odlazak samo škodio.

Fotografija: Prednjački tečaj Sokolskog društva Pakrac: Starješina dr. Dragutin Markulin (u uniformi), iza njega stoje prednjaci Karel i Josef Řehak te Boško Plavšić, Ljuba i Nada Sudar te Cvijeta Dragičević - ostali sokoli su učenice i učenici Učiteljske škole Pakrac. Fotografija u vlasništvu prof. Antuna Řehaka iz Rijeke.

 

Uglavnom, situacija u pakračkom sokolstvu toga vremena nije nimalo dobra. Pojedini vodeći ljudi oba sokolska društva više se bave čisto stranačkom politikom negoli sportskim i kulturnim djelovanjem. Na sokolske i demokratske principe potpuno su zaboravili ili bolje rečeno  sasvim ih napuštaju.

Zahvaljujem se gospodinu profesoru Antunu Toniju Řehaku iz Prekopakre (Rijeke)  na ustupljenim fotografijama za ovu pripovijest, koje je baštinio od svojih predaka: oca Josefa i stričeva Ludvika, Karela i Vinka - vježbača, prednjaka i starješina sokolskih društava iz Pakraca.

 

Nastavak u slijedećem broju

Daruvar, 2021.

Siniša Njegovan Stárek