LIPIK test
LIPIK test
Radio Daruvar 2
PRIPOVIJESTI IZ PAKRAČKE I LIPIČKE POVIJESTI

Pakrački vatrogasci (I. dio)

14.06.2020. 12:00 | 807 pregleda | Kolumne

Piše:
Siniša Njegovan Starek

Bile su to rane sedamdesete godine dvadesetog stoljeća. Ljeto. Požari su se nekako redali jedan za drugim. Nije prošlo ni pet dana od prošlog, a već bi se pojavio novi požar. Gorjelo je u Pakracu i okolnim selima, ali gorjele su i listopadne šume na Psunju. Rijetkost je da se pojavljuju požari u listopadnim šumama, ali tako je tada  bilo. Stari truli panjevi tinjali su puni pritajene žeravice i po nekoliko dana. Pakrački vatrogasci pod zapovjedništvom Dražena Filipovića, Stanislava Zemana i Mirka Bičanića imali su na pretek posla u gašenju požara, ali i požarišnih intervencija na Psunju. Malo za malo oglašavala se promukla vatrogasna sirena na starom tornju u centru Pakraca. Zanimljivo je bilo kako je većina požara bila u dopodnevnim satima, vremenu kada većina dobrovoljnih vatrogasaca radi u raznim poduzećima i ustanovama. Tada  u Pakracu još nije bilo profesionalnih vatrogasaca, već postojalo je tek cjelodnevno dežurstvo u starom vatrogasnom domu.

Kada bi se oglasila sirena, sa svih strana hitali su vatrogasci trčeći, vozeći se na biciklima ili motorima u prostorije vatrogasnog doma ili spremišta. Rijetko je netko od njih imao automobil u to vrijeme.

Skoro redovito, najbrže je dolazio Alojz Pejša – Klucan, Brico ili Bijeli Braco,  kako smo ga zvali. Bio je vrlo zanimljivi veseljak. Trčao je vrlo brzo iz svoje brijačke radnje kod Škole učenika u privredi do Vatrogasnog doma,  ali i nekako trapavo pa je nehotice i nekoliko puta pao na vrući asfalt u glavnoj ulici tadašnjeg Pakraca.

Čim bi se oglasila vatrogasna sirena odmah se skupilo mnogo znatiželjnika koji su promatrali kako vatrogasci žurno dolaze u vatrogasno spremište i dakako da je bilo podosta smijeha Bricinim ekshibicijama. Nakon trećeg požara toga ljeta u Pakracu doznali smo  mi, ali i on, zašto je tako trapavo trčao, pa i par puta „ poljubio“ prašnjavi pakrački asfalt.

No, ovaj tekst ne pišem radi raznih zgoda i nezgoda pakračkih dobrovoljnih vatrogasaca, povezane počesto s velikom dozom humora,  već ovaj tekst pišem radi njih samih – njihovih osobnosti, njihove spremnosti i njihove humanosti. Njihovom vatrogasnom opsesijom, njihovom požrtvovnošću. 

„Vatru gasi, brata spasi“! Vatrogasno geslo koje su itekako ispunjavali   pakrački vatrogasci tijekom svoje duge tradicije. Tradicije koja traje već preko 140 godina.

Fotografija: Povijest i sadašnjost – 140 obljetnica DVD-a Pakrac

Društvo su u tih 140 godina vodili razni zanimljivi ljudi, raznih zanimanja, zavidnih karijera, zanimljivih životnih putova, a u ovoj pripovijesti prikazujem njihova zanimljiva djelovanja u Pakracu i njihova djelovanja tijekom njihovih bogatih i zanimljivih karijera  izvan Pakraca.

Dakako da ne mogu prikazati životopise svih tih zanimljivih i osebujnih osoba, jer za to nemam ni dovoljno prostora niti dostupnih podataka (nažalost tih podataka je uistinu malo), već ću se usredotočiti na one prve pakračke vatrogasce, odnosno one koji su davali temelje vatrogastvu u Pakracu i okolini.  Nešto ću reći i o onima s kojima sam uistinu uspješno i lijepo surađivao tamo tih lijepih 70 –tih i 80 - tih godina prošlog stoljeća.

Prigodom osnivanja DVD Pakrac, mjesto Pakrac  nema više od 2000 stanovnika, ali za tako mali broj stanovništva ima poveći broj obrtnika, i to čak 130 obrtnika. Moglo bi se reći da samo naselje ima  agilni građanski sloj, dakako ako uz obrtnike  dodamo i tadanje službenike, liječnike , odvjetnike, inženjere i veći broj prosvjetnih djelatnika. Upravo će oni stvoriti osnove za osnivanje DVD Pakrac, koji za svoj zadatak uzima obranu života i imetka stanovništva trgovišta Pakrac te okolnih naselja.

U tadanjem Pakracu prevladavaju kuće građene od solidnog materijala: opeke i pokrivene crijepom, ali na rubnim dijelovima trgovišta prevladavaju kuće građene drvetom s krovovima od šindre ili slame. Takove drvene kuće su i u susjednim selima. U samom trgovištu mali je broj  višekatnica. Iz navedenog, sasvim je vidljivo da je postojala velika opasnost od požara.

Iako o požarima iz tog vremena nema podataka ipak je u sjećanjima starijih tog vremena često  spominjani veliki požar koji je 29. ožujka 1812. godine buknuo u dvoru vlastelinstva Janković, proširivši se zatim i na sam grad. Požar je uništio 43 kuće i djelomično oštetio sakralne objekte u gradu. Prema dostupnim podacima, a prema broju zahvaćenih i uništenih objekata to je do sada bio najveći požar u pakračkoj povijesti. Svakako da je tome jedan od glavnih uzroka i način gradnje kuća koje su u to vrijeme bile građene drvetom i nabijenom zemljom, a pokrivene slamom ili šindrom.

Zasigurno kako su o tome razmišljali tadanji stanovnici trgovišta i njihova razmišljanja i odluka urodila su plodom koji i danas ima svoju svrhu. Dobrovoljno vatrogasno društvo Pakrac i danas je vrlo vitalno i cijenjeno društvo na sadašnjem pakračkom području. 

Temelje vatrogastvu u Pakracu  davali su osnivači DVD Pakrac: Levin pl. Chavrak, Ljudevit Stein, Valerijan Řiha, Ivan Althaler, Josip Hrpačić, Ludvik Pick, Dragutin Bertek, Antun Turčić, Josip Vitig, Martin Vilfing, Laci Josipović, Vid Kovačićek, Dragutin Saks, Leopold Vindiš, Ivan Šrenger, Đuro Kozmar, Ivan i Josip Jelaković.

Prva uprava društva izabrana je u ovom sastavu:

Ljudevit Stein, predsjednik, Levin pl. Chavrak – Letovanički, kapetan, Valerijan Řiha, zamjenik kapetana, Ivan Althaler, vođa penjača, te članovi uprave: Laci Josipović, Leopold Karda, Vid Kovačićek, Đuro Kozmar i Jakob Vuršter.

 

Na samom početku osnivanja društvo je imalo 62 izvršna člana.

Iako je društvo osnovano 1878. godine do registracije društva dolazi tek 1882. godine.

Godine 1882. Društvo je podnijelo Kr. zemaljskoj vladi, Odjelu za unutrašnje poslove u Zagrebu, zahtjev za registraciju i odobrenje društvenih Pravila. Društvu je odobren rad i registrirano je pod brojem 16195 od 14. 5. 1882. godine.

Evo kako o tome svjedoči „Vatrogasni viestnik“ glasilo hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice br. 14. Zagreb, 20. 7. 1899. godine.

Pakračko vatrogasno družtvo

„Nastojanjem zaslužnog bivšeg županijskog perovodje gosp. Levina pl. Chavraka i domoljubnih obćinara ustrojila se god. 1882. Dobrovoljna vatrogasna četa u Pakracu. Uz pripomoć obćine ter sl. štedione i njekih za sveobće dobro zauzetih obćinara sabrana su potrebna novćana sredstva za nabavu gasila i orudja pa je vatrogasna četa mogla radom započeti. Prvi predsjednik tomu vatrogasnom družtvu bijaše g. Ladislav Balog; prvi kapetan vatrogasne čete začetnik družtva toga g. Levin Chavrak a družtveni liečnik g. dr. Andrija Gregorić. Pod ovom je upravom družtvo liepo napredovalo. God. 1889. bude iz Pakraca zvanično premješten kapetan g. Levin Chavrak pa se je promjenila uprava i zapovjedničtvo odmah onda i poslije po nekoliko puta.“     

Preslika Vatrogasnog viestnika iz 1899. godine

U drugoj velikoj pakračkoj nesreći toga stoljeća pakrački vatrogasci sudjeluju u spašavanju ugroženih ljudi i materijalnih dobara. Doduše, nemaju problem s vatrom već s vodom.

Iznenadnim naletom vodene bujice 26. lipnja 1895. godine,  u  Pakracu nastaju ogromni problemi izazvani velikom količinom vode koja pred sobom ruši prepreke i odnosi teško stečena materijalna dobra ljudi.

Nakon velikog nevremena, Pakra je naglo nabujala, pa  „ Stari turski most“ u središtu mjesta, zidan ciglama  formom bolti, nije mogao propustiti ogromnu bujicu, koja je nosila drveće i granje. Propust mosta bio je zatvoren, pa se Pakra izlila na gradske ulice, poplavivši centar mjesta, stambene zgrade, trgovine, podrume i dvorišta. Nabujalom Pakrom plovilo je drveće, građa, pokućstvo, šupe , daske, stoka i perad…

Poplava je trajala pet dana, sve dok stari most nije popustio naletu vode i srušio se, čime je otvorio prolaz vodi. Pakrački vatrogasci su sve to vrijeme zdušno radili na spašavanju ljudi, imovine i stoke. Nakon povlačenja vode, nastavili su s radom, pumpajući vodu crpkama iz poplavljenih prostora.

Prvi primjer pakračke nesreće bio je poticaj za osnivanje dobrovoljnog vatrogasnog društva, a drugi primjer teške nesreće, povodnja, već je izravno djelovanje dobro  osposobljenih pakračkih dobrovoljnih vatrogasaca.

Sličnih intervencija vatrogasaca, ali u manjem obliku imamo vrlo mnogo tijekom proteklih 140 godina, ali nećemo o vatrogasnim intervencijama, već biti će riječ, kako je prethodno rečeno , riječ  o samim ljudima – značajnim ljudima za pakračko vatrogastvo….  

 

Levin pl. Chavrak , kapetan DVD - a Pakrac od njegova osnivanja do 1884. godine

Rođen u Zagrebu  15. IV. 1852 — umro u Zagrebu 14. IV. 1913. Političar, podrijetlom iz obitelji koja je 1602. godine dobila plemstvo od kralja Rudolfa II., a 1753. godine ušla u Hrvatski sabor.

Roditelji: Franjo Ksaver pl. Chavrak i Alojzija Reiser, Novi Bečej, Vojvodina. Levin je gimnaziju pohađao u Zagrebu i Beču, a pravo završio u Zagrebu. Od 1876. godine perovodni je vježbenik pri Varaždinskoj županiji, a već nakon sedam mjeseci premješten je u Zagreb i nedugo zatim u Pakrac.

Ljeti 1878. godine dodijeljen je generalu topništva Josipu barunu Filipoviću vrhovnom zapovjedniku austro-ugarske vojske u Bosni i Hercegovini, koji ga je postavio za privremenog upravitelja državnog redarstva u Sarajevu. Na vlastiti zahtjev, zbog narušena zdravlja, oslobođen je dužnosti iste godine. Vratio se u Pakrac, gdje je zamjenjivao bolesnog podžupana (1884.). Nakon reorganizacije upravne vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji imenovan je kotarskim predstojnikom u Virovitici (1886.), a zatim u Zemunu (1887.), gdje je istodobno bio i redarstveni povjerenik. U srpnju 1892. godine vratio se u Virovitičku županiju, najprije na mjesto županijskog tajnika, zatim podžupana te od 1901. godine i velikog župana. Ban grof Teodor Pejačević postavio ga je 19. X. 1904. godine za predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade. Kao odjelni predstojnik, propisao je nove nastavne osnove, posebne za seoske, a posebne za gradske pučke škole, izdao odredbe da se smanji broj ne polaznika škola te unio promjene u srednje školstvo. U srpnju 1905. godine imenovan je i predstojnikom Odjela za unutarnje poslove. Na toj je dužnosti ostao do izborne pobjede Hrvatsko-srpske koalicije 1906. godine. U veljači 1910. godine, za banovanja Nikole pl. Tomašića, ponovno je odjelni predstojnik za unutarnje poslove, sve do Tomašićeva odstupa na početku 1912.godine.

Zanimljivo je kako Chavrak, kao ministar unutarnjih poslova nije ostavio najbolji utisak kod političke opozicije , zbog tobožnjih intenzivnih odnosa sa srpskom kraljevskom kućom i osobnim prijateljstvom sa srpskim kraljem Milanom Obrenovićem. To su mu zamjerali predstavnici opozicije na čijem je čelu Hrvatska stranka prava.

Kako je ustvari bilo teško mi je reći, jer za to nemam vjerodostojnih pokazatelja, a u „političke igre“ pozicije i opozicije ne valja se uplitati.

Često se pokaže kako je mnogima političarima važnije prikazati sebe, a ne istinu.

Glavna skupština Virovitičke županije 4. XI. 1904. godine odlučila je da se dobrovoljnim prilozima osnuje Chavrakova zaklada iz koje su se dodjeljivale nagrade najboljim učiteljima Virovitičke županije.

Na pakračkom groblju ima jedan dominantan spomenik od sivog mramora na kojemu je natpis s više imena pokojnika. Između ostalih imena nalaze se i imena djece koja su preminula u vrlo ranoj  životnoj dobi. Prezimena  djece ne odaju krvno srodstvo s ostalima upisanim na tom spomeniku, ali odaju srodstvo s Levinom pl. Chavrakom. Naime, to su djeca njegova i Marije Ane Miler, Olga i Branko, koja su umrla u ranoj životnoj dobi, a ostali upisani na tom spomeniku su srodnici njegove supruge Marije Ane Miler iz Pakraca, odnosno na gornjem dijelu spomenika upisani su  njeni roditelji Aleksandar i Marija Miler. Na dnu spomenika upisano je i ime njenog brata dr. sc. Aleksandra Milera, odvjetnika. Na spomeniku je upisan i Dragutin Franić, ujak Marije Ane Miler, dugogodišnji vijećnik Zastupstva općinskog trgovišta Pakrac.

 

Fotografija: Spomenik na zajedničkoj grobnici obitelji Miler, Chavrak, Franić, Pobor i Stiasni. Na spomeniku vide se upisna imena djece Olge pl. Chavrak i Branka pl. Chavrak. Na vrhu spomenika upisana su imena Aleksandra Milera i Marije Miler ( kuma vatrogasne zastave DVD Pakrac), djeda i bake Olge i Branka. Spomenik se nalazi na gornjem dijelu Pakračkog gradskog groblja. Snimio autor teksta.

 

Fotografija: Spomenik na zajedničkoj grobnici obitelji Miler, Chavrak, Franić, Pobor i Stiasni. Vide se upisna imena djece Olge i Branka pl. Chavrak. Na donjem dijelu spomenika upisano je ime dr. sc. Aleksandra Milera, odvjetnika. Snimio autor teksta.

 

MARIJA MILER – Kuma zastavi Dobrovoljne vatrogasne čete  Pakrac

Godine 1886. DVČ nabavlja i posvećuje vatrogasnu zastavu s likom sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca. Kuma zastave bila je Marija Miler, rođ. Franić, a prvi zastavnik je bio Mato Erb.

Marija Miler, rođena Franić, udana za Aleksandra Milera pakračkog veleposjednika i vijećnika trgovišta Pakrac, koji zajedno s bratom Jakovom i braćom Breslauer iz Daruvara posjeduju tvornicu stakla u Ivanovom Selu kod Daruvara.

Marija je majka  Ane Marije udane za Levina pl. Chavrak, a   majka je i prof. dr. sc. Ernesta Milera, prvog profesora kriminologije i sociologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu te svojevremeno rektora zagrebačkog Sveučilišta.

U Spomenici Pakračke općine iz 1919. nalazimo podatak  o postojanju „Zaklade Marije Miler rodjene Franić za naobrazbu mladića obrtnika Pakračana u kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi u Zagrebu. Zakladu je ustrojio 1903. gosp. Dr. Ernest Miler zamjenik kraljevskog državnog odvjetnika i privatni docent te kraljevski sveučilištni profesor u Zagrebu sa temeljnom glavnicom od 6 000 kruna povodom proslave šezdesetog rodjendana svoje matere gospodje Marije Miler rodjene Franić hoteći tome dati vidljivi znak odanosti prema istoj i privrženosti svojem rodnom mjestu. Godišnje kamate te zaklade imaju se upotrijebiti za jednu štipendiju na koju imadu pravo mladići Hrvati rimokatoličke vjeroispovijesti koji su zavičajni u Pakracu i imadu uvjete za polazak kr. Zemaljske obrtne škole u Zagrebu.“

 

Ludwig (Ljudevit) Stein

Rodom je iz Beča, a u Pakrac je došao po nalogu vlade Austro-Ugarske, predsjednik DVČ-e

Ljudevit Stein u to je vrijeme ravnatelj Pakračko – daruvarsko – kutinske okružne štedionice i upravitelj Pakračkog vlastelinstva, direktor Pilane Pakrac, odbornik  Zastupstva trgovišne općine, školski nadzornik i jedan od najagilnijih Pakračana skoro u svim sferama javnog, političkog i gospodarskog života Pakraca.

L. Stein 1877. godine na sjednici školskog odbora predlaže rušenje stare školske zgrade ( stare, dotrajale) i nesebično se zauzima za izgradnju nove školske zgrade. Postaje jedan od najaktivnijih u izgradnji nove školske zgrade, a nekoliko godina poslije vrlo je aktivan u izgradnji željezničke pruge Barč – Pakrac koja je puštena u promet 1885. godine. Za svoje zasluge u izgradnji pruge , ali i ostalih uspješnih projekata za vlastelinstvo Pakrac biva nagrađen od tadašnjeg austrijskog vladara.

Ludwig Stein, direktor Pilane Pakrac , nositelj Ordena viteza kralja i cara Franje Josipa I., odlikovan dana 12.9.1885. godine na Kajzer rampi u Omanovcu, prilikom dolaska ovog austrijskog vladara u posjet Pakracu i Požegi.

Nažalost Ljudevit Stein biti će i među prvim žrtvama pruge za koju se tako zdušno zalagao i radio na njenoj izgradnji. Naime, kao direktor Pilane Pakrac i upravitelj pakračkog vlastelinstva, prilikom ophodnje popravka obzidanih nasipa trase vicinalne pruge Barcz - Daruvar-Pakrac, na brdovitom predjelu zvanom „Krndija“, jedne nedjelje u prosincu 1903. godine, prilikom iskakanja drezine iz tračnica, poginuo je on i nekoliko radnika koji su se ondje našli.

 

VALERIJAN ŘIHA, zamjenik kapetana, kapetan DVČ-e – ljekarnik

Zanimljivo je, kako je  prezime Řiha netočno napisano u svim knjigama,   tekstovima i časopisima, koje govore o pakračkoj i lipičkoj povijesti. Vjerojatno je to zato što je tekstopiscima  malo teže točno izgovoriti to prezime pa ga stoga točno ni ne pišu.  Naime, svugdje u tekstovima  prezime Řiha pišu kao Žiga ili Zsiga. Ovo potonje je napisano mađarskim jezikom, ali to prezime nigdje nećete naći ispravno češki napisano.

Znam da je prije 120 godina na ovim područjima vladala mađarizacija, i nije čudo da su tako pisali slavenska prezimena, no sada je situacija drugačija, pa bi prezimena trebala biti napisana takva kakva jesu.

Jasno mi je da je Hrvatu teško izgovoriti   češko „treperavo“ (ř), i da Česi ovo prezime pišu tim svojim „treperavim“ (ř), koji se nalazi ispred prednjih samoglasnika ( i , e); Řiha, Řehák , i radi toga bi valjalo zatražiti savjet stručnjaka  kada se već nešto hoće točno napisati. Stvara to popriličnu zbrku, kada nađete prezime u kojemu je pet slova, a tri su pogrešno napisana. Ne znate jeli to ta osoba ili nije!  Takav je slučaj  s prezimenom Řehák kojega pišu kao Žejag ili Žejak!

Valerijan Řiha, jedan je od osnivača Dobrovoljne vatrogasne čete Pakrac i bude  u vatrogasnoj četi najprije zamjenik kapetana, a potom i kapetan.

Po profesiji je bio ljekarnik isto kao i njegov otac Ferdinand Řicha, koji je i otvorio ljekarnu u Pakracu. Kako prema ondašnjem zakonu  jedan vlasnik nije mogao imati dvije ljekarne, Valerijan po završetku studija otvara ljekarnu u Lipiku 1893. godine. Radi u Lipiku, ali je zapovjednik vatrogasaca u DVČ Pakrac.

Zgrada koju je kao ljekarnu imao Valerijan Řiha poznatija je među stanovništvom Lipika kao „ Žigina kuća“. Evo što piše na stranicama Grada Lipika o tome:

„Od osnutka ljekarne do početka II. Svjetskog rata apotekar Žiga je vodio u svojoj zgradi mjesnu ljekarnu, a tijekom rata veći dio zgrade su koristile okupacijske snage njemačke vojske za svoje potrebe. Nakon II. Svjetskog rata ljekarnu i zgradu su nove vlasti na području tadašnje općine Pakrac nacionalizirale te je još nekoliko godina ljekarna poslovala u Žiginoj kući. Zgrada je razorena i uništena tijekom granatiranja Lipika i okupacije u ratu 1991. godine.“

Valerijan Řiha bio je i vrlo aktivan u sokolskim društvima Lipika i Pakraca.

Zanimljivo je kako je uz sve svoje obveze Valerijan Řiha obavljao još i časnu dužnost povjerenika Matice Hrvatske za Pakrac od 1889. godine 

 

 IVAN ALTHALER, kapetan, predsjednik društva – jedan od osnivača društva, počasni član DVD Pakrac 1929. g.

„ Njegovo cesarsko i kraljevsko apoštolsko Veličanstvo

Blagoizvoljelo je previšnjim riešenjem, izdanim u Gödollo-u dne 27. Svibnja 1911., premilostivo utemeljiti kolajnu pod imenom „ Počastna kolajna za zaslužno 25 – godišnje djelovanje na polju vatrogastva i spasavanja“

Ovo odlikovanje od cara i kralja Franje Josipa I. dobio je Ivan Althaller kapetan Dobrovoljne vatrogasne čete Pakrac.

Ivan Althaller službenik je u parnoj pilani u Pakracu. Osnivač je DVČ, bio je najprije vođa penjača, zatim dugogodišnji kapetan društva, a neko kreće vrijeme i predsjednik društva. Jedan je od najistaknutijih i najdugovječnijih članova DVČ . Zajedno s Izidorom Erbom 1929. godine  proglašen je  počasnim članom pakračkih vatrogasaca. Odlikovan je raznim visokim odlikovanjima Austro-Ugarske te priznanjima Kraljevske Jugoslavenske vlade i tadašnjeg vatrogasnog saveza.

  

Fotografija: Teodor Fricki, kao predsjednik Vatrogasnog saveza Jugoslavije predaje 1983. godine priznanje Alojzu Pejši, ml. Nakon rata Teodor Fricki je predsjednik Vatrogasnog saveza Hrvatske.   

Na kraju ovog dijela pripovijesti o tim zanimljivim ljudima, vatrogascima  i odgovor, odnosno saznanje zašto je Alojs Pejša, ml. – Klucan , Brico ili Bijeli Braco prvi stizao u vatrogasno spremište, prvi bio spreman za vatrogasnu intervenciju, ali i zašto je prigodom trčanja, trapavo trčao i počesto padao po vrućemu, prašnjavom  pakračkom asfaltu.

Za vatrogasne intervencije prvi je bio spreman – zato što je bio dobro ò b u č e n, a trapavo je trčao, te počesto padao na prašnjavi pakrački asfalt - zato jer je bio loše o b ù č e n.

Naime, ljeto je bilo, a on je nosio poveće hlače, dužih nogavica, a i toga ljeta netko mu je u jednoj kutiji prodao par laganih ljetnih sandala različitih brojeva. Jedna je bila broj 42 a druga 44.

U ovoj pripovijesti korišteni su poneki podaci iz časopisa:  Vatrogasni viestnik“ glasilo hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice,  knjige „ 100 godina vatrogastva u Pakracu“ Rudolfa Cišpera,  arhive DVD Pakrac, kao i fotografije DVD-a  Pakrac, te osobne fotografije.

 

Nastavak u idućem broju

 

Siniša Njegovan Stárek

   Daruvar, 2020. godine