LIPIK test
LIPIK test
Anamarija Blažević4
FELJTON SINIŠE NJEGOVANA STAREKA

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)

30.12.2019. 08:32 | 7477 pregleda | Kolumne

Piše:
Siniša Njegovan Starek

...Otužan prizor uništenih prostorija Knjižnice odisao je vlagom raspadajućeg papira, vlagom nabubrenih knjiga i smradom ubojitih rasprsnutih projektila.

U tisuće dijelova  razbijena stakla svojim krhotinama narušavala su   sklad svjetlosti bljeskajući nekuda u beskraj.  Beskraj zločina sačinjen neljudskom rukom tko zna kakvih ljudi – i nažalost ljudi koje smo mi poznavali. Ljudi ( odnosno neljudi) koji su nekada – nedavno je tome – dolazili posuđivati knjige iz te Knjižnice, a sada su za sobom ostavili vlažne, oštećene, poderane, jadne - šrapnelima pogođene knjige koje „mrtve“ leže na odru nesmiljenog zla. 

Kada sam ugledao te grozne prizore pokušao sam to zatomiti mišlju na lijepe izložbe koje sam nekada priređivao u tim istim prostorijama. Izložbe izvanrednog hiperrealista Zorana Homena, realista prof. Vladimira Srimšeka, iz Križevaca, mladog vrlo talentiranog slikara, Pakračanina, kolorista Dalibora Grgurića i njegovog mentora prof. Vilima Svečnjaka, doajena hrvatskog slikarstva. Pokušao sam ne misliti na ono što vidim ali … grozna stvarnost stiskala me svojim neumoljivim pipcima izbijajući svaku pomisao na nedavnu lijepu prošlost. Nažalost, okrutna stvarnost bila je posvuda.

Tako sam se ja osjećao kada sam ugledao te jadne prizore, no stručnjaci su imali ponešto drugačije osjećaje i množila su im se drugačija  pitanja:  što učiniti, što poduzeti?

Fotografija: Unutrašnjost teško oštećene Knjižnice u Pakracu – siječanj 1992. g.

 

Fotografija: Iz razrušenog Pakraca – 29. siječanj 1992.

Prof. Marinko Iličić u prethodno navedenom tekstu nastavlja:

„… da li knjige seliti, da li samo knjige ili i namještaj s preostalim inventarom, hoće li se knjige u transportu još više oštetiti, gdje će biti smještene u Bjelovaru, s kojim sredstvima organizirati evakuaciju, koliko će trajati tzv. Sarajevsko primirje, hoće li se rat nastaviti, hoće li lokalne vlasti dopustiti odvoz knjiga u Bjelovar itd. No, nije bilo vrijeme dileme, valjalo je donijeti odluku. Odluka je donijeta. Budući da su pakračke vlasti odobrile premještanje Knjižnice, u Bjelovaru sam po nalogu sekretara Sekretarijata za narodnu obranu Antuna Perčulije, od zapovjedništva Operativne zone Bjelovar dobio dva kamiona i nekoliko vojnika kao ispomoć u ovoj akciji. Zahvaljujući susretljivosti ravnatelja Doma umirovljenika u ulici V. Paljetka, Ivana Renića, odlučili smo da knjige smjestimo u slobodni dio podruma ove ustanove. Police smo odlučili ostaviti u pakračkoj Knjižnici.

Za nekoliko dana djelatnici Knjižnice s vozilom bibliobusa i spomenutim kamionima i vojnicima, krenuli su put razrušenog Pakraca. Iako smo znali da je Pakrac u neprijateljskom okruženju, moram istaknuti da nitko od djelatnika nije ni pomislio da bi izbjegao odlazak. Svojevrsna „ sreća u nesreći“ je bila činjenica da se tih dana obavljala ekshumacija žrtava u Kusonjama. Knjige, dio sačuvanog kataloga i knjige inventara tijekom dva dana preselili smo u Bjelovar. Iako skromno u usporedbi s drugima, osjećali smo ponos što smo i mi učinili nešto u obrani Hrvatske.“

Prof. M. Iličić u svom tekstu od 3. srpnja 2006. g.  nastavlja:

„Uočeni problemi iz kojih se mogu izvući pouke. … Prilike u Pakracu iznijele su na vidjelo mnoge probleme i slabosti preventivnih priprema zaštite knjižnica od oštećenja izazvanih elementarnim nepogodama te probleme koje opterećuju djelatnost u cjelini kao i njen status. Iz Pakraca su posljednje evakuirane knjige, što pokazuje naš ukupni odnos prema njima.

Objektivno, rat nas je sve zatekao, iznenadio, učinio konfuznim i pomalo zaplašenim. Ali, zar i nije osnovna karakteristika elementarnih i ratnih nepogoda baš ta da nastupaju iznenadno i da su nepredvidive? Koliko je pakrački slučaj tipičan po tome što su na vidjelo izbile sve slabosti organizacije djelatnosti pa i zaštite, toliko je i specifičan i po nizu drugih pojava. Prvo, Pakrac je jedan od prvih gradova u kojem se pucalo. Pučanstvo je većinom izbjeglo. Osoblje Knjižnice i vodstvo Narodnog sveučilišta također. Ponekad je bolje da knjige ostanu na istom mjestu nego da budu izložene još većem propadanju. U Pakracu se, npr., netko sjetio da dječje knjige smjesti u vlažni podrum iste zgrade.

Drugi specifičan čimbenik je bio da je stalno tinjala nada da će uskoro prestati borbe i konačno biti potpisano „primirje“. Treći problem je bio u činjenici da nije određeno tko u slučaju rata treba organizirati evakuaciju ( prostor, radnike, prijevoz), kad nema osoblja i vodstva Knjižnice. Policija i vojska imale su druge zadaće.

Ako razmotrimo sve ove probleme, jasno je da nije ni bila moguća optimalna akcija. U stvari, čitava se organizacija evakuacije pakračke Knjižnice svela na dobru volju pojedinaca u matičnoj bjelovarskoj Knjižnici.“

Prof. M. Iličić zaista je dobro uočio probleme knjižnične djelatnosti toga doba, ali on tada nije mogao znati kako je Knjižnica u Pakracu odista imala dobre planove spašavanja knjižnog fonda u slučaju rata i  u slučaju elementarnih nepogoda.

Nije bio problem u pripremama, već u realizaciji tih radnji. Naime, tadašnja Knjižnica imala je dvije zaposlenice starije životne dobi i ne baš sposobne za takove radnje, a od tri zaposlenika Narodnog sveučilišta Pakrac, koje je izradilo planove spašavanja i evakuacije, ostao je tek ravnatelj Zvonimir Kobetić.   Sam nije mogao ništa učiniti. Nije imao  osoblja, ni opreme, niti prijevoznih sredstava potrebnih za evakuaciju.   

Pakrac je uvijek bio specifičan – poseban. Upravo oni, ( bivše rukovodstvo općine i osobe predviđene za evakuaciju),  koji su trebali organizirati i provesti tu evakuaciju i spašavanje knjižnog fonda, oni su napustili Pakrac, odnosno veliki dio njih upravo je nastojao kako bi nanio što veću štetu Knjižnici u Pakracu zajedno sa svojim agresorskim istomišljenicima.

Valja reći kako je Pakrac od 19. 8. 1991. godine bio u neprekidnom neprijateljskom okruženju.  Bila je nemoguća bilo kakva evakuacija knjiga iz samog centra Pakraca, a da ne stradaju i ljudi i knjige, jer je na isti predio Pakraca svakodnevno padalo najviše ubojitih projektila.

Fotografija: Ulica ispred Knjižnice - siječanj 1992. godine.

Posebno za ovu pripovijest „ Stradanje i spašavanje Knjižnice u Pakracu“, svoje  sjećanje na Pakrac i selidbu knjižnog fonda1992. godine, napisala mi je prof. Fanika Stehna iz Bjelovara.

„Nekoliko zaposlenika knjižnice „Petar Preradović“ iz Bjelovara i ja Fanika Stehna, tada zaposlena u istoimenoj knjižnici odlazili smo u Pakrac, spasiti knjižni fond iz pakračke knjižnice. U razmaku od nekoliko dana išli smo dva puta.

Bilo je to 1992. godine u periodu dok je trajalo „vrijeme primirja“.

Pakrac je bio razrušen, uništen i prazan… na ulici nismo vidjeli ljude. Stanovnici Pakraca bili su hrvatski  vojnici, a preko puta od nas, meni se činilo, kao da je pruga i uzbrdica. U podnožju uzbrdice šetali su neki čudni ljudi. Naši hrvatski vojnici su nas upozoravali neka se nigdje ne krećemo osim po knjižnici. Osjetila sam da nas ti čudni ljudi vide. Bilo nas je strah.

„Čudni šetači“ bili su opasani redenicima i mitraljezima. Gledala sam u podnožje brda s upitnikom iznad glave i pitala se hoće li zapucati , jer možda nisam smjela gledati u njihovom smjeru ???

Bilo je tiho, samo se čulo hodanje po krhotinama stakla. Iz Bjelovara smo stigli  Bibliobusom i dva kamiona s ceradama. Sjećam se, da je netko rekao, došli smo ovdje zahvaljujući jednom zapovjedniku koji voli knjigu. Hodajući po razbijenom staklu, govorila sam kolegama da smo zaboravili ponijeti lopate, jer nije bilo moguće hodati da se ne gazi po staklu. Sve instalacije bile su uništene, krov probijen od granata, knjižnični inventar uništen i pokraden.

Kad smo ušli u zgradu knjižnice nismo znali od kud početi, pregledali smo što smo zatekli i dogovorili da selimo samo knjižni fond. Prije Domovinskog rata pakračka je knjižnica imala oko 20 000 knjiga. Većina knjiga bila je oštećena, ali mi smo došli spasiti kulturnu baštinu ovoga kraja. Bilo je stručnih knjiga, beletristike no onih vrijednih iz referentne zbirke ( enciklopedije, leksikoni, rječnici, atlasi…) nismo našli. Bilo je pravo čudo da smo našli sačuvane Inventarne knjige, koje će nama knjižničarima,  kasnije biti najvažnije za reviziju knjižnog fonda. Naravno da se revizija knjižnog fonda radila kasnije, tj. onda kada su u Pakracu stečeni uvjeti za povratak ljudi i za svakodnevni život. U Bjelovaru su knjige bile na sigurnom mjestu i čekale svoj povratak za Pakrac.

Knjižni fond bio je propucan, mokar no uspjeli smo preseliti većinu i sačuvati je od trajnog propadanja.  Između propucanih knjiga jednu smo ponijeli kao svjedočanstvo rata u Hrvatskoj.  Autor knjige je Karl Marx a naslov knjige „Teorija o višku vrijednosti“ knjiga se sastoji od dva sveska i oba su propucana, kao da je pogođena snajperom.

Hrvatsko bibliotekarsko društvo, 1993. godine izdaje knjigu-brošuru na engleskom jeziku, koja govori o stradanju knjižnica i knjižnog fonda za vrijeme Domovinskog rata. U toj knjizi se govori o stradanjima hrvatskih knjižnica, ali i posebno o pakračkoj knjižnici.

Propucana knjiga „Teorija o višku vrijednosti „  obilazi svijet i svjedočanstvo je o stradanjima hrvatskih knjižnica.

Zahvaljujući tadašnjim lokalnim vlastima u Bjelovaru, koje su dale odobrenje Matičnoj službi knjižnice i dobroj volji zaposlenika  knjižnice  Bjelovar, uspjela je evakuacija pakračke knjižnice.“

Valja istaći kako je evakuacija cjelokupnog knjižnog fonda iz Knjižnice Pakrac s relativno bogatim fondom od 21.000 knjiga na lokaciju udaljenu osamdesetak kilometara, koju je provela ekipa djelatnika Narodne knjižnice Petar Preradović Bjelovara, jedinstven primjer u ratu koji je harao Hrvatskom. Bilo je premještanja manjih zbirki na zaraćenim područjima Hrvatske, ali akcije takvog obujma nije bilo. 

Sama akcija, zasigurno sama po sebi govori o poštenom i ljudskom odnosu ljudi prema knjigama. Prema knjizi kao moćnoj tvorevini ljudskog uma i srca. Prema tvorevini poštenih ljudskih osjećaja. Odnosu ljudi prema ljudima.

Kada izgubite jedan list ispisanog papira koji vam je drag, osjetite tugu. Kada izgubite puno listova tako dragog teksta, tada je ta tuga još i veća! Kada izgubite mnogo dragih vam knjiga, tada vam izgleda kao da ste izgubili dio sebe.

Kada se ipak dogodi, da vam netko dobrih namjera, spasi nešto vaše, nešto što vam je drago ….. tada …. tada znate kako se osjećate.  Osjećate se sretno. I da parafraziram pjesnika  u sebi ….

Knjiga je kao i čovjek, sretna je tamo gdje su ljudi!

EPILOG: Tijekom 1992. godine na zgradi u kojoj je bila knjižnica učinjeni su najnužniji popravci (strop, krov, vrata, prozori ), što je omogućilo povratak evakuiranih  knjiga iz Bjelovara. Iako su knjige vraćene, knjižnica nije radila. Potrebna je bila revizija i sređivanje knjižnog fonda, a od dvije zaposlene osobe prije rata jedna je otišla u mirovinu, a druga je prešla na rad u školu. To je predstavljalo za Pakrac veliki gubitak, jer je prekinut neophodan kontinuitet rada, pa je bilo teško izići iz takove krizne situacije.

Nekoliko mjeseci nakon vraćanja knjiga i saniranja prostorija i opreme, te raspisivanja natječaja za nove stručne radnike, Knjižnica u Pakracu konačno je mogla raditi u relativno normalnim uvjetima.   

 

Daruvar, listopad 2019.

Siniša Njegovan Stárek