banner sezame okoliš
Lipik banner
Upit1
IZ ZBORNIKA POVIJESNOG DRUŠTVA PAKRAC-LIPIK

Župa Čaglić

28.07.2019. 12:53 | 1048 pregleda | Kolumne

Donosimo Vam tekst "Župa Čaglić", autora Antuna Devića, koji je objavljen u 10. broju Zbornika Povijesnog društva Pakrac – Lipik 2017. godine.

Piše:
Antun Dević

 

 

Uvod

Južno od Lipika, poviše na brdu leži danas selo Donji Čaglić. Pod imenom Čagljev Dol to je selo zabilježeno 1482. godine u opisu Bijele Stijene. Taj mjestopis doživio je poslije stanovitu promjenu, ali je jasno da potječe od čaglja, životinje koja je nekoć vjerojatno tu živjela u većem broju. Pod turskom okupacijom živjeli su u tom selu pravoslavni Vlasi. Oni su u godinama turskog sloma pobjegli preko Ilove na krajišku stranu, a odande se vratili u Donji Čaglić 1692. godine. Tu ih je zatekla komorska popisna komisija. Popisani su zajedno s obližnjim zaseokom Bukovčanima, a 1698. godine kao kućedomaćini spominju se:

1. Dragić Knević, 2. Miloje Gašparović, 3. Milić Gašparović, 4. Marko Mandić, 5. Vuk Srbljić, 6. Juraj Ivanović, 7. Đura Mandić, 8. Jovan Vukadinović, 9. Milašin Bošnjak, 10. Mihalj Vujić, 11. Stanko Dragović, 12. Luka Vujić, 13. Stanivuk Vujić, 14. Stefan Ostojić, 15. Milisav Milovanov, 16. Todor Šarčević, 17. Simo Vujić.

Oko 1710. godine poviše Donjeg Čaglića utemeljeno je selo Gornji Čaglić. U to selo doseljavali su samo vlaški doseljenici iz Bosne i bliže okolice. U Donji Čaglić postupno su doseljavale i hrvatske porodice iz Polonja (rijeka Lonja) pa je to selo do sredine 19. stoljeća imalo podjednak broj Hrvata i Vlaha.

U Kanonskim vizitacijama Župe Pakrac ovo se naselje naziva: Matijaševići, Matijašević, Matijaševci, a tek 1780. godine naselje se spominje pod imenom Čaglić.

  • Godine 1746. Matijaševci imaju 11 katoličkih kuća, ukupno 82 katoličke duše. U Matijaševcima 1746. godine žive samo katolici.
  • Godine 1757. Matijaševci imaju 7 katoličkih kuća.
  • Matijaševci 1761. godine imaju 6 katoličkih kuća.
  • Godine 1769. Matijašević ima 7 katoličkih kuća i 14 katoličkih bračnih parova.
  • Čaglić 1780. godine ima 9 katoličkih kuća, 21 katolički bračni par, ukupno 146 katoličkih duša.
  • Godine 1783. Čaglić, u Vojnoj krajini, ima 9 katoličkih kuća, 31 katolički bračni par, ukupno 276 katoličkih duša.
  • Godine 1915. Čaglić ima 304 katolika i 210 pravoslavca, Bijela Stijena ima 170 katolika, 20 pravoslavaca i 7 židova, Bjelanovac ima 14 katolika i 150 pravoslavaca, Bukovčani imaju 156 katolika i 130 pravoslavaca, Jagma ima 9 katolika i 260 pravoslavaca, Rogolje imaju 22 katolika, 405 pravoslavaca i 4 židova, Skenderovci imaju 41 katolika i 125 pravoslavaca, Kričke imaju 4 katolika i 600 pravoslavaca, Subocka ima 7 katolika i 800 pravoslavaca. Ukupno je 1915. godine na području Župe Čaglić bilo 727 katolika, 27 000 pravoslavaca i 11 židova.

Mjesna kapelanija, kapele, župa, župna crkva

U davna vremena na području današnje Župe Čaglić nalazile su se dvije opatije: u Čagliću opatija sv. Jurja, a u Bijeloj Stijeni opatija Blažene Djevice Marije. Do godine 1312. boravili su u opatijama kršćanski vitezovi križari, zvani božjaci ili templari, a poslije te godine ivanovci. Poslije odlaska križara utvrđenim plemićkim gradom Bijelom Stijenom vladali su različiti vlastelini: Tiboldovići-Zemče, Zmaj Ognjeni Vuk (1476. – 1485.), Franjo Berislavić Grabarski, biskup Petar Berislavić, Banffy i Keglevići. Godine 1532. oplijenili su Bijelu Stijenu i okolicu Turci koji su ovdje vladali od 1543. do 1685. godine. U gradu su stolovali turske age. Grad je tada imao 60 kuća. Godine 1600. braća Mato i Marko Lapsanović zapalili su grad Bijelu Stijenu i pobunili narod protiv Turaka. Nakon oslobođenja Slavonije od Turaka naseljeni su u Čaglić i Bijelu Stijenu novi stanovnici. Oni su obnovili staru ruševinu, opatsku crkvu sv. Jurja na brdu Jurjevcu (Đurđevcu) te se u njoj mogla slaviti sveta misa.

U Kanonskoj vizitaciji Župe Pakrac iz 1757. godine kaže se da je u Čagliću drvena kapela sv. Jurja i da je sagrađena prije pet godina, tj. 1752. Kapela ima drvenu oltarnu menzu iznad koje je slika sv. Jurja, a na oltaru sve stvari potrebne za misno slavlje. Ima jednu misnicu u različitim bojama, novi oltarni kamen, 1 albu, 1 humeral, 1 pojas, 3 ručnika i 1 laneni rupčić. Nema kaleža, misala, a nema ni zvonika ni zvona. Vizitator je naredio da se novcem od milostinje kupe kalež i misal. Groblje jednim dijelom nije ograđeno i treba ga ograditi. Kapela je na području Gradiške pukovnije. Nema stalnog tutora, ali se o milostinji brine Ivan Marković. Ova kapela u gotovini ima 15 groša, a od kapele su posudili: Ivan Blečinović, seoski knez, 15 forinti i Nikola Sinjaković 10 groša.

Godine 1761. u Čagliću je drvena kapela čije je svetište starije od njezine lađe jer je sagrađena na ruševinama stare crkve. Zato je svetište zidano, a zidovi i pročelje drveno. Kapela je omazana, no nije okrečena. Vizitator preporučuje da se prvom prilikom okreči. Nema misala i kaleža, ali ima ostale stvari potrebne za misno slavlje. Zvona će se nabaviti kada nadođu bolja vremena. U groblju oko kapele pokapaju se i pokojnici iz Lipika. Groblje nije dobro ograđeno, a ogradit će se kada ljudi dođu s ratišta. U ovoj se kapeli misa slavi na dan sv. Jurja, sv. Stjepana Prvomučenika, na drugi dan Uskrsa i kada župnik odredi. Tutor Andrija Matijašević prikazao je račune ove kapele koja sada ima 6 forinti i 10 groša u tekućoj vrijednosti, a u netekućoj 4 forinte i 4 groša. Od kapele su posudili: Antun Antunović 8 forinti, spomenuti tutor Andrija Matijašević posudio je 6 forinti, Marko Marošević 2 forinte, Mihael Lemčić 4 forinte, Rozalija Horvat 3 forinte i 6 groša, Ivanka Marković 2 forinte i 4 groša, Toma Kovačević iz Borovca 16 groša, Martin Sinjaković 4 forinte i 2 groša, Petar Mihačević 2 forinte, Ivan Blažinović iz Lipika 15 forinti i Franjo Sinjaković 10 groša.

U Čagliću je 1769. godine kapela sv. Jurja u bijednom stanju zbog čega je u posljednjoj vizitaciji udarena interdiktom, ali je u njoj moralo biti dopušteno slaviti misu na dan sv. Jurja jer u blizini nije bilo katoličke kapele, budući da ovdašnji katolici žive okruženi raskolnicima. Vizitator je naredio pakračkom župniku da piše zapovjedniku pukovnije kako bi dobio dopuštenje za sječu stabala od kojih bi se načinila građa za novu kapelu. Ovdje nema ni zvonika ni zvona. Groblje je oko kapele, ali je loše ograđeno. Pisano je pukovniji kako bi se dobilo drvo i za ovu ogradu. Kapela nema kaleža, ali ima ostale stvari potrebne za misno slavlje. U ovoj se kapeli misa slavi na dan sv. Jurja. Tutori kapele su Bartol Filipović, satnik i Toma Matijašević, izabran od naroda. Prema njihovim računima ova kapela ima 69 forinti i 25 denara.

Godine 1780. kapela sv. Jurja u Čagliću nalazi se u Vojnoj krajini. Udaljena je od Pakraca jedan sat hoda. Građena je ciglom, dugačka je 5, široka 2 i pol hvata. Ima jednostavan drveni strop, tri ostakljena prozora, jedna vrata koja se dobro zatvaraju. Nema sakristije. Oltar je drven, a izradio ga je stolar. Na njemu je nova slika sv. Jurja slikana na platnu. Tu su četiri izrezbarena svijećnjaka, oltarni kamen, 2 oltarnika, a u seljačkoj škrinji kod tutora čuvaju se kalež s patentom, oboje dobro pozlaćeni, jedna nova misnica, jedna rabljena misnica, alba, pojas, misal, kanonske pločice. Kapela nema korporala i purifikatorija. Na pročelju je drveni zvonik i u njemu zvono teško 30 funti. Groblje je blizu crkve na brežuljku (ova je zidana crkva bila na raskrižju prema groblju). Sada je groblje dobro zaštićeno iskopanim jarcima. U njemu se pokapaju pokojnici iz Bukovčana i Skenderovaca. Tutor je Marko Marošević. Kapela je dužna 10 forinti i 40 krajcara. Car joj je darovao 119 forinti i 55 i pol krajcara. Od milostinje ima forinti i 27 krajcara, ukupno 134 forinte i 22 i pol krajcare.

U Kanonskoj vizitaciji iz 1783. godine kaže se da je kapela sv. Jurja u Čagliću u jednakom stanju kao i 1780. godine. Račune su prikazali Bazilije Kokanović, satnik i Marko Marošević. Kapela ima 24 forinte i 36 1/10 krajcara.

Mjesna kapelanija i Župa Čaglić

Godine 1776. osnovana je u Čagliću mjesna kapelanija. Župa Čaglić osnovana je 1813. godine.

Župna crkva sv. Jurja, vojnika i mučenika

Župna crkva sv. Jurja, vojnika i mučenika, sagrađena je 1869. godine. Novi, glavni oltar sv. Jurja podignut je 1912., pobočni oltar sv. Ivana Krstitelja i propovjedaonica 1920. godine, orgulje su nabavljene 1905., a nova zvona 1928. godine. Križni put postavljen je 1933. godine. Ovu su župnu crkvu do temelja razorili pobunjeni Srbi i JNA 1991. godine. Materijal su odvezli, inventar i župni arhiv odnijeli.

Kapele u Bijeloj Stijeni

Kapele u 18. stoljeću

U Bijeloj Stijeni se 1730. godine spominje drvena kapela sv. Vida koja nema ni zvonika ni zvona. Oltarna menza je drvena, a iznad nje je svečana slika rađena na platnu. Godine 1733. u Bijeloj Stijeni je drvena kapela sv. Barbare u komorskom okružju Subocka. Četvrt sata izvan sela nalaze se ostatci zidane crkve iste svetice. Za novu gradnju kraj ostataka stare crkve bilo bi potrebno 3500 forinti.18 Kapela sv. Vida u Bijeloj Stijeni 1757. godine je drvena građevina, već stara i bez stropa. Krov samo što ne prokišnjava. Ima oltarnu menzu, a iznad nje slike sv. Vida i sv. Barbare. Osim oltarnog kamena ova kapela nema ništa drugo. Nema zvonika, ni zvona, ni nepokretnih dobara. Vizitator je naredio da se oko ovdašnjeg groblja iskopa jarak kako bi ga se zaštitilo. Ova se kapela nalazi na području Vojne krajine u Gradiškoj pukovniji. Privremeni tutor je Mihael Šimić. Nije pokazao račune, ali je rekao da kapela ima samo 2 forinte koje on čuva kod svoje kuće. Župnikova domaćica iz Pakraca posudila je od ove kapele 19 groša i 1 krajcaru.

Godine 1761. kapela sv. Vida u Bijeloj Stijeni je drvena, stara i nema stropa. Drveni krov je u jadnom stanju. Iznad drvene oltarne menze postavljene su slike sv. Vida i sv. Barbare. Ova kapela ima oltarni kamen, dva drvena svijećnjaka, 1 izvezeni oltarnik, 1 albu, 1 humeral, 1 pojas, 1 misnicu u različitim bojama, a temeljna je boja crvena, vrčiće za vino i vodu te jedno zvonce za ministranta. Nema misala, kaleža i (dvostrukog) oltarnika. Kapela nema ni zvonika ni zvona. O milostinji se brine upravitelj župe. Oko kapele je groblje, ali nije ograđeno jer su oni koji bi ga morali ograđivati na ratištu. U ovoj se kapeli slavi misa na dan sv. Vida i sv. Barbare, a u druge dana kada župnik odluči. Tutora zamjenjuje Marko Pipalović. Prikazao je račune po kojima kapela ima 3 forinte izdataka u gotovu novcu. Od kapele su posudili: Marin Vidović 1 forintu, Vid Pipalović 1 forintu, Ivan Pipalović 2 forinte, Nikola Begović 12 groša, Marko Ćuk 12 groša, Mihael Šimić 5 groša i 2 krajcare. Upravitelj župe neka se pobrine da pukovnija ili satnija imenuje tutora. O tome će se razgovarati s pukovnikom kada vizitator bude u Gradiški.

Kapela sv. Vida u Bijeloj Stijeni udarena je 1769. godine interdiktom pa je njezina milostinja od 5 forinti i 48 2/3 denara predana kao pomoć za gradnju kapele sv. Jurja u Čagliću.

Kapela Imena Marijina

Oko 1860. godine sagrađen je čvrsti zvonik-kapela. Zvono je nestalo za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Godine 1932. nastojanjem Josipa Butorca, upravitelja Župe Čaglić, nabavljeno je zvono teško 65 kg i drveni oltar s Marijinom slikom koja drži Isusa u svom krilu. Ukupni je trošak iznosio 5000 dinara. Monsinjor Lovro Radičević, opat od Bijele Stijene, dao je 500 dinara. Đuro Lasek, mlinar, kumovao je zvonu i poklonio oltar od hrastova drva. Josip Butorac je 5. svibnja 1932. godine, na Spasovo, blagoslovio kapelu dopuštenjem Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu. Narod je i dalje slavio Spasovo, po tradiciji, i Ime Marijino u nedjelju poslije blagdana Imena Marijina. U ljeto 1934. godine grom je ponešto oštetio kapelu, ali se u njoj mogla misa i dalje slaviti.

Kapelu Imena Marijina u Bijeloj Stijeni pobunjeni Srbi su za vrijeme Domovinskog rata teško oštetili, a inventar uništili. Groblje su također teško oštetili. Jedan su križ uništili, a jedan oštetili.

Tomo Sruk, upravitelj župe, piše 14. srpnja 1995. godine: U Bijeloj Stijeni kapela-zvonik je ostao, ali je unutrašnjost sva uništena. Drveni oltar je razbijen. Marijina slika poderana. Na zvoniku je bio križ s Corpusom. Križ je ostao, a Corpus uništen.

Župni dvor

Prvi župni dvor u Čagliću spalili su Srbi 1943. godine za vrijeme Drugog svjetskog rata. O spaljivanju župnoga dvora nema izvještaja u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Zato Stjepan Kožul 2000. godine piše: Šteta što nema ništa o župi Čaglić, gdje je vjerojatno bila šteta, jer je župa Čaglić ostala i bez župnog stana, te se njome kasnije desetljećima upravljalo iz Lipika. Biskup (Đuro) Kokša je tražio dobrotvore za gradnju novoga župnog stana u Čagliću, ali su Srbi u vrijeme agresije 1991./1992. do temelja razorili i taj novi župni stan u Čagliću, baš kao i tamošnju župnu crkvu. O gradnji ovoga novog župnog dvora u Čagliću ima puno podataka u Spomenici Župe Čaglić koju je pisao Tomo Sruk, lipički župnik i upravitelj ove župe. Ovaj novi župni dvor u Čagliću građen je od 1989. do 1990. godine. Pobunjeni Srbi i JNA su ga urušili 1991. godine.

Mjesni kapelani i župnici

1. Matija Kraljević (1789. - 1792.)

Godine 1780. bio je kapelan u Gaju te iz Kanonske vizitacije te župe spomenute godine doznajemo da je gimnaziju završio u Požegi, a teologiju u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1773. godine. Govori hrvatski i latinski jezik. Marljiv je u dušobrižničkoj službi. Bio je kapelan i u Lipovljanima. Za novoosnovanu mjesnu kapelaniju u Čagliću položio je vjeroispovijed i prisegu 19. listopada 1789. godine. Za Župu Pakrac položio je vjeroispovijed i župničku prisegu 7. prosinca 1792. godine.

2. O. Marijan Pešić (1792. - 1798.)

O. Marijan Pešić, kojemu je krsno ime Franjo, rođen je u Brodu 1756. godine. U franjevački red stupio je 24. travnja 1772. godine. Zavjete je položio 14. travnja 1773. godine. Bio je kapelan u Velikoj. Godine 1790. bio je kapelan u Starom Petrovom Selu. Umro je 13. siječnja 1798. godine kao kapelan u Čagliću u 42. godini i 26. godini redovničkog života.

3. Alojzije Palešćak (1805. - 1807.)

Rođen je 1779. godine u Požegi gdje mu je otac bio županijski činovnik. Alojzije je gimnaziju pohađao u Požegi, a filozofiju i teologiju u Biskupskom sjemeništu u Zagrebu. Subđakonat mu je 1801. godine podijelio biskup Maksimilijan Vrhovac, a đakonat đakovački i srijemski biskup Matej Franjo Krtica. Biskup Krtica je zabilježio u svom dnevniku pod datumom 20. kolovoza 1802. godine: Zaredio sam Alojzija Palešćaka u župnoj crkvi u Trnavi za đakona Zagrebačke biskupije. Za svećenika je zaređen 1803. godine u Zagrebu. Govorio je hrvatski, latinski i njemački jezik. Bio je kapelanom u Lipovljanima i mjesni kapelan u Čagliću. Pred konzistorijem u Požegi položio je prisegu za mjesnu kapelaniju u Čagliću 17. siječnja 1805. godine. Na prijedlog Dvorskog ratnog vijeća imenovan je župnikom u Davoru i 27. veljače 1807. godine službeno uveden u župničku službu. Nakon 19 godina i dva mjeseca župničkoga služenja umro je u Davoru 26. lipnja 1826. godine.

4. Stjepan Jurišić (1830. - 1832.)

Bio je upraviteljem župe u Davoru od 31. lipnja 1826. do 31. siječnja 1827. Iz Davora je premješten za kapelana u Staro Petrovo Selo. Župnikom u Čagliću bio je od 1830. do 1832. godine. Umro je u Čagliću 28. veljače 1832. godine.

5. Pavao Plaić (1832. - 1835.)

Župničku prisegu za Župu Čaglić položio je u Zagrebu 24. listopada 1832. Godine 1835. prešao je za župnika u Gornji Lipovac i ondje umro 1851.

6. Matija Buneta (1835. - 1857.)

Rodio se 26. lipnja 1798. godine u Zbjegovači (kod Kutine). Svećenički red primio je 1824. godine. Upraviteljem župe u Davoru bio od 1. rujna 1832. do 1. lipnja 1833. godine. Duhovnim pomoćnikom bio je u Oriovcu od 13. lipnja 1833. do 20. listopada 1835. godine. Župničku prisegu za Župu Čaglić položio je 14. prosinca 1836. godine u Zagrebu. Umro je u Čagliću 13. travnja 1857. godine.

7. Marin Hemen (1857.)

Rodio se 20. siječnja 1829. godine u Međuriću. Za svećenika je zaređen 1846. godine. U Župi Sveti Ivan Žabno bio je kapelanom od studenoga 1846. godine. Od siječnja do kolovoza 1850. upravljao je tom župom. Tu ostaje kapelanom do kraja studenoga 1850. godine, a 1852. je premješten u rodni Međurić, potom u Pakrac, a nakon smrti Matije Bunete 1857. godine, u mjesecu travnju imenovan je privremenim upraviteljem Župe Čaglić. Župu je predao novom župniku Josipu Mesiću, a on se vratio za kapelana u Pakrac. Od ožujka 1861. godine župnik je u Gornjim Bogićevcima. U Zagrebu je prisegnuo za Župu Gornji Bogićevci 6. kolovoza 1861. godine. Umro je u Gornjim Bogićevcima 24. srpnja 1887. od kapi i pokopan na župnom groblju.

8. Josip Mesić (1857. - 1864.)

Rodio se 9. ožujka 1819. godine u Brodu. Za svećenika je zaređen 1843. godine. Kapelan u Novoj Rači bio je od listopada 1843. do studenoga 1847. godine. Kasnije je djelovao kao kapelan u Križu, a odatle je 1851. premješten u Novu Gradišku za drugog pomoćnika. Župom u Vrbju upravljao je od svibnja do prosinca 1854. godine. Poslije ove privremene uprave opet je kapelan u Novoj Gradiški, odakle je premješten za kapelana u Hrvatsku Kostajnicu. Krajem 1865. premješten je za privremenog upravitelja Župe Zrin. Iza smrti čaglićkog župnika Matije Bunete prisegnuo je 11. studenoga 1857. godine za Župu Čaglić preuzevši je od privremenog upravitelja Marina Hermana koji se vratio za kapelana u Pakrac. Župu Čaglić vodio je 7 godina. U lipnju 1864. godine imenovan je župnikom u Gaju. Za Gaj je prisegnuo 21. rujna 1864. u Zagrebu. Josip Mesić je umro u Gaju 6. siječnja 1874. godine.

9. Đuro Mladenović (1864. - 1869.)

Rodio se 27. siječnja 1821. godine u Pančevu. Kršten je u pravoslavnoj crkvi. Filozofiju i pravo studirao je u Ugarskoj. Đakonski red je primio od pravoslavnog episkopa. Đakonsku i učiteljsku službu obavljao je u srpskoj vjerskoj općini u Karlovcu do 1850. godine kada je pristupio katoličkoj crkvi. Katoličku vjeroispovijest položio je 12. studenoga 1850. godine u Župi Dubovac kod Karlovca pred župnikom Jankom Pavlešićem. U Zagrebačkom sjemeništu dopunjava bogoslovnu izobrazbu. Svećenički je red primio 1851. godine. Kao mladomisnik poslan je u lipnju 1851. godine za kapelana u Kneginec. Poslije toga bio je duhovnim pomoćnikom u Mariji Bistrici od 1851. do 1852. godine. Iz Marije Bistrice dolazi u Sveti Ivan Žabno, gdje je kapelanom od listopada do prosinca 1852. godine kada je premješten u Turnašicu. Početkom 1854. godine imenovan je vojnim bolničkim kapelanom. U proljeće 1856. godine imenovan je vojnim duhovnikom kod 11. husarske pukovnije principa würtemberškog. Boravio je kao vojni posadni kapelan i u Kotoru. Odatle je 1860. godine premješten za duhovnika i vjeroučitelja u vojno učilište u Kamenicu kod Petrovaradina. U Stenjevcu je bio kapelanom od 1861. do 1863. godine, a župnikom u Čagliću imenovan je 1864., dok je prisegu za tu župu položio 9. siječnja 1865. godine. U Čagliću je ostao do 1869. godine. Tada je imenovan župnikom u Davoru. U Zagrebu je 7. svibnja 1869. položio prisegu za Župu Davor. Tamo je stigao nakon mjesec dana. Župnikom u Davoru bio je od 1. lipnja 1869. do 1. kolovoza 1874. godine. U srpnju 1874. godine Mladenović je bio imenovan župnikom u Nevincu. Na ovoj se župi zahvalio jer je počeo pobolijevati te je 22. listopada 1881. godine, stupivši u mirovinu, preselio u Bjelovar. Međutim, već je 16. prosinca 1881. godine umro u Bjelovaru, kako je zapisao njegov nasljednik Stjepan Turzan. Službeno je bio umirovljen u lipnju 1881. godine. Prema Matici umrlih svećenika umro je 17. prosinca 1881. godine.

10. Ivan Turk (1869.)

Rodio se 29. rujna 1832. godine u Kranjskoj. Bio je pitomac Zagrebačkog sjemeništa. Četiri niža reda primio je 7. studenoga 1858. godine. Svećenički red je primio 1861. godine. Upraviteljem župe u Davoru bio je od 1. svibnja 1868. do 31. svibnja 1869. godine. Iz Davora je 1869. premješten za privremenog upravitelja župe u Čagliću. Bio je župnikom u Crncu do 1857. kada je umirovljen. Umro je 20. listopada 1875. godine.

11. Stjepan Bešlić (1873. - 1878.)

Rođen je 27. siječnja 1843. godine u Kutjevu. Za svećenika je zaređen 1869. godine Bio je kapelan u Čučerju i Oriovcu, župnik u Čagliću (1873. - 1878.), u Staroj Gradiški (1878. - 1902.) a tada je imenovan župnikom u Oriovcu. Više je puta bio narodni zastupnik u Saboru. Umro je 27. travnja 1917. Prevezen je u Zagreb i pokopan na Mirogoju. Sprovod je vodio pomoćni biskup dr. Josip Lang, uz asistenciju Milana Horvata, župnika iz Bučja i Vladimira Kerdića, župnika Župe sv. Blaža u Zagrebu.

12. Ivan Širmer (1879. - 1882.)

Rodio se 24. lipnja 1850. godine u Poreču u Župi Kutjevo. Za svećenika je zaređen 4. studenoga 1872. godine. Tijekom 1877. godine bio je upraviteljem župe u Matičevcu (Gornjem Lipovcu), kapelan u Lipovljanima i upravitelj Župe sv. Terezije Avilske u Bjelovaru. Prisegu za Župu Čaglić položio je 9. siječnja 1879. godine u Zagrebu. Župnikom u Čagliću bio je od 1879. do 1882. godine. Odavde je 1882. otišao za župnika u Bučje. Vjeroispovijed i župničku prisegu za Župu Bučje položio je 5. studenoga 1882. godine. Umro je 2. ožujka 1901. godine u Bučju od upale pluća kojoj je nakon 8 dana podlegao i pokopan na župnom groblju u Bučju.

13. Dragutin Karlo Šmalcelj (1882. - 1885.)

Rodio se 21. listopada 1849. godine u Varaždinu. Za svećenika je zaređen 1872. godine i poslan za kapelana u Oriovcu. Nalazimo ga i u popisu kapelana u Župi Martinska Ves. U svibnju 1874. godine poslan je u Prozorje (Dugo Selo). U srpnju iste godine poslan je za kapelana u Pitomaču. Odatle je u veljači 1875. godine poslan za kapelana u Orahovicu. Od lipnja 1876. kapelan je u Požegi. Odatle je krajem 1877. godine premješten u Desinić. U svibnju 1878. premješten je u Vinicu, a u kolovozu 1879. u Kutinu. Od ožujka do kolovoza 1880. kapelan je u Čazmi. Odatle je premješten u Sveti Martin pod Okićem. U listopadu 1882. postao je upraviteljem župe u Čagliću. Početkom srpnja 1884. postao je župnikom. U Zagrebu je prisegnuo za Župu Čaglić 21. listopada 1884. godine. Umro je već 29. ožujka 1885. godine u Čagliću.

14. Stjepan Kovač (1885.)

Privremenim upraviteljem Župe Čaglić bio je u travnju i svibnju 1885. godine, a tada je otišao za kapelana u Novu Kapelu. Župnikom u Voćinu imenovan je 1886. godine. Za tu je župu položio prisegu 18. studenoga 1886. pred župnikom i dekanom u Terezovcu (Suhopolju), Stjepanom Tompakom.54 Umro je u Voćinu 31. prosinca 1909. godine.

15. Stjepan Ninković (1885. - 1894.)

Rođen je 6. listopada 1848. godine u Drenovcu u Župi Bučje. Otac mu se zvao Luka i bio je akcesist (službenik pripravnik, op.a.) u Novoj Gradiški. Stjepan je za svećenika zaređen 1874. godine u Zagrebu. Bio je duhovnim pomoćnikom u Suhopolju i od 1875. do 1877. godine u Sladojevcima. Kapelanom u Župi Gaj u Pakračkom dekanatu bio je 1881. godine.58 Upravljao je Župom Bučje poslije smrti Roka Vučevca 1882. godine kao bučanski kapelan. Poslije toga bio je duhovnim pomoćnikom u Pleternici. Župnikom u Čagliću bio je od 1885. do 1894. godine. Župnikom u Bebrini imenovan je 1896. i tamo stigao početkom 1897. godine. U Bebrini je ostao do 31. prosinca 1911. godine. Kao umirovljenik nastanio se u Daruvaru i tu živio od 1912. do 1923. godine. Umro je u Daruvaru 17. ožujka 1923. Pokopan je 19. ožujka 1923. godine.

16. Ivan Jakovčić (1897. - 1902.)

Rođen je 21. lipnja 1867. godine u Martinščinci, općina Trsat u Hrvatskom primorju. Osnovne škole završio je u Rijeci i Cresu. U Rijeci je završio gimnaziju i položio ispit zrelosti. Bogoslovlje je završio na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1891. godine. Bio je kapelanom u Gaju, a od listopada iste godine u Sv. Petru Mrežnici (Dugoj Resi), otkuda je u svibnju 1895. poslan u Gradinu. Odonud je krajem veljače 1896. godine premješten u Slavonski Kobaš. Upravitelj je bio ranije u Sv. Petru Mrežnici i potom od travnja 1896. godine u Slavonskom Kobašu. Već kao kapelan javlja se svojim prilozima u tisku, primjerice u Katoličkom listu 1892. godine. Početkom 1897. godine postao je župnikom u Čagliću. U Zagrebu je prisegu za Župu Čaglić položio 4. siječnja 1897. Tu je djelovao kao župnik tijekom 6 godina, do 1903. godine, kada je otišao u Veliki Grđevac za župnika. Dolazi Prvi svjetski rat te je 1. studenoga 1915. bio umirovljen s 48 godina. Izgleda da je bio i vojni svećenik. Kasnije je kao umirovljenik živio u Beču, te ga spominju popisi svećenika sve do 1945. godine. U Beču je umro 15. lipnja 1953. u 86. godini života i 62. godini svećeništva. Ondje je i pokopan.

17. Josip Šafran (1902. - 1917.)

Rodio se 17. veljače 1853. u Čakovcu. Teologiju je završio u Pešti. Za svećenika je zaređen 1877. godine. Bio je kapelan u Mariji Bistrici od ljeta 1877. do 1884. godine. Od kolovoza 1884. bio je kapelan u Starom Petrovom Selu. Od siječnja 1885. bio je upraviteljem župe u Kotoribi, potom kapelan u Selnici, a od veljače 1887. upravitelj župe u Podravskom Kozarcu. Tu djeluje skoro četiri godine. U sječnju 1891. imenovan je župnikom u Velikom Grđevcu. U Zagrebu je 4. veljače 1891. prisegnuo na tu župu. Za zamjenu župa dogovorio se s Ivanom Jakovčićem iz Čaglića želeći manju župu. U Zagrebu je prisegnuo za Župu Čaglić 11. prosinca 1902. godine. Odselio je u Čaglić i počeo djelovati u novoj sredini. Ostavio je župu od više tisuća duša, a došao na župu od 600 duša. U Čagliću je bio svečano uveden u župničku službu 24. travnja 1903. godine u nazočnosti 10 svećenika. Početkom 1911. godine imenovan je počasnim prisjednikom Nadbiskupskoga duhovnog stola. U Čagliću je djelovao do umirovljenja 1918. godine. Bio je siromašan. Živio je od pčelarenja. Župu je predao upravitelju Ivanku Vlašićku već 1917. godine. Kasnije je djelovao kao tajnik Saveza Uzajamnost na Homcu u Sloveniji. Tako je nekako krpao kraj s krajem. Zimu je 1922. godine proveo u Mariji Bistrici i napisao povijest toga marijanskog svetišta. O Uskrsu 1923. opet se vratio na Homec gdje se lijepo slagao s tamošnjim župnikom Antunom Mrkunom. Ondje ga je 28. travnja 1923. godine udarila kap dok je služio misu. Kasnije je bio na bolničkom liječenju, ali je umro 11. lipnja 1923. u bolnici na Studencu kod Ljubljane. Pokopan je 13. lipnja 1923. na groblju Blažene Djevice Marije u Polju.

Bio je čovjek snažne volje, radin i neumoran u svom svećeničkom pozivu, pa je znao oštro reagirati na svećenike koji nisu bili kao on. Volio je rad i red! Ta gorljivost i revnost odiše iz svih njegovih spisa i javnog djelovanja. Najradije je pisao u Danici, kao član radnik književnog društva sv. Jeronima. Bio je rodoljub, svjestan Hrvat, idealist pa je kao takav posljednje godine bio tajnik Saveza Uzajamnost. Župnik Antun Mrkun pobrinuo se da mu nad grobom stoji spomenik od kamena na kojemu je napisano: Ovdje čeka uskrsnuće prečasni gospodin prisjednik duhovnog stola Joso Šafran, umirovljeni župnik čaglićki i hrvatski pučki pisac, rođen 17. veljače 1853. u Čakovcu, umro 11. lipnja 1923. Neka počiva u miru!

18. Ivanko Vlašićak (1917. - 1931.)

Rodio se 6. prosinca 1879. u Virju. Nakon pučke škole u Virju, srednje školovanje i studij na Bogoslovnom fakultetu završio je u Zagrebu. Za svećenika ga je 20. srpnja 1902. zaredio zagrebački nadbiskup, dr. Juraj Posilović. Prvih deset godina svećeništva bio je kapelanom u župama: Zagorska Sela, Kapela i Voćin. Godine 1911. imenovan je upraviteljem Župe Bučica, a 1917. premješten je u Župu Čaglić, gdje djeluje do 1931. godine. U Buku je župnik od 1931. do 1934., a u Požeškom Brestovcu od 1934. do svoje smrti 13. lipnja 1935. godine. Toga dana vraćao se iz Požege te je ubijen iz puške i pokopan na brestovačkom groblju. Istraga nije dala rezultata jer su ga ubile snage ondašnjeg diktatorskog režima. Milivoj Kaić, župnik u Brestovcu od 1946. do 1965. godine, zabilježio je u Spomenici te župe na stranicama 60-61: Na 13.VI.1935. poginuo je Ivanko Vlašićak, župnik iz Brestovca. Ubijen je na putu između Nurkovca i Brestovca kod kuće kojoj je tada bio vlasnik Ivan Milanković. Ubio ga je Nikola Zdjelar, pravoslavac iz Završja, koji je doselio iz Korduna i kupio (dobio nakon agrarne reforme brestovačkog vlastelinstva) imanje u selu Završju. Bio je četnik i po naređenju četnika iz Požege izvršio ubojstvo. Taj je isti 1941. godine otišao u četničke redove, te poslije rata pobjegao u Englesku i dalje u Kanadu. To je istina, pa da ne bude na drugima krivnja – da se zna tko je to učinio. Ivica Petrović, župnik u Brestovcu od 1966. godine, govori kako su srpski glavešine u Požegi u više navrata u doba komunizma dopuštali ubojici i četniku Nikoli Zdjelaru da dolazi iz Kanade u požeški kraj iako je bio zločinac i poznati četnik. Ivanko Vlašićak počeo se baviti pisanjem još kao gimnazijalac, a surađivao je u crkvenim i književnim časopisima. Napisao je povijest Miholjanca-Zdelje te mnogo povijesnih crtica iz prošlosti rodnog Virja. Izdao je, uredio i dosta toga osobno napisao u almanahu hrvatskih svećenika pod naslovom Vedre duše. Sam je uredio i izdao ukupno pet knjiga od 1922. do 1926. godine u kojima su objavljeni i njegovi radovi. Mnogo je godina skupljao riječi za svoj Rječnik.

19. Josip Butorac (1931. - 1934.)

Rodio se 14. studenoga 1905. godine u Grabarju, Župa Požeške Sesvete, a odrastao u Djedinoj Rijeci, Župa Ruševo, gdje je živio od 1907. godine. Roditelji su mu Antun i Franjka rođena Svoboda. Pučku školu polazi u Ruševi od 1913. do 1917. godine, a klasičnu gimnaziju u Požegi, Travniku i Zagrebu, gdje je položio ispit zrelosti 1925. godine. Teologiju studira u Zagrebu na Bogoslovnom fakultetu od 1925. do 1929. te 1939./40. godine na Filozofskom fakultetu također u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 30. lipnja 1929. godine. Bio je kapelan u Kutini od 1929. do 1931. i župnik u Čagliću od 1931. do 1934. godine. Potom studira povijest u Rimu na papinskom sveučilištu Gregoriani, a stanuje u papinskom Hrvatskom zavodu sv. Jeronima od 1934. do 1936. godine. Te je godine položio licencijat (magisterij) i vratio se u Zagreb. Tu djeluje od 1936. do 1939. godine kao prefekt u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu i katehet na gimnaziji, a istovremeno studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Arhivar je Nadbiskupske kancelarije od 1939. do 1940., suradnik Katoličkog lista od 1939. do 1945. Doktorat je položio 1944. godine obranivši doktorsku radnju pod naslovom Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja. Arhivist je Kaptolskog arhiva pri Državnom arhivu Hrvatske od 1941. do 1965. godine. Bio je bibliotekar metropolitane od 1942. do 1943. godine. Privatni je docent i pomoćni nastavnik na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 1944. godine. Od 1966. je umirovljenik, ali nastavlja sa znanstvenim, istraživačkim i izdavačkim radom te djeluje kao duhovnik sestara milosrdnica u Lovrečini Gradu. Bio je u dva mandata po tri godine delegat u Svećeničkom vijeću Zagrebačke nadbiskupije 1968. i 1971. godine. Pisac je brojnih radova, knjiga, suradnik listova i znanstvenih institucija, te je primio i brojna priznanja. Počasni je kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog od 31. listopada 1989. godine.

Život mu je prožet radom, ali i određenim napetostima i poteškoćama, kadikad i opasnim progonima. Kao kutinskom kapelanu 1930. godine zabranjen mu je rad s križarima, općina mu nije platila vjeroučiteljski podvoz. Protiv njega kao čaglićkog župnika tamošnji su žandari podnijeli više lažnih tužbi i napisali karakteristiku: Butorac je najnepomirljiviji element u celom pakračkom srezu. Sreski sud Pakrac kaznio je Butorca sa 150 dinara zbog uvrede žandara, a sreski načelnik Pakraca kaznio ga je s 200 dinara globe zbog isticanja papinske zastave i 200 dinara globe zbog neprijavljivanja gostiju (Marica Stanković, voditeljica križarica), a zbog neplaćanja ove nepravedne kazne Općina Čaglić zaplijenila je župniku sijeno.

Učitelj u Čagliću, Srbin Tanasije Oblaković, nije htio nabaviti katoličkoj djeci udžbenik Kršćanski nauk, oduzeo im je molitvenike, silio ih da pjevaju pravoslavne crkvene pjesme u pravoslavnoj crkvi. Butorac se zbog toga žalio upravnim državnim vlastima, ali bez koristi. I sreski načelnik i katolički crkveni poglavari smatrali su Butorca običnim svadljivcem (ako se situacija Čaglića i Pakraca gleda i prosuđuje iz Zagreba, opaska Stjepana Kožula). Jedino je pakrački sudac Ilić, sin gospićkog pravoslavnog paroha, uspio prisiliti učitelja Oblakovića da nabavi Kršćanski nauk i za katoličku djecu, ali molitvenici nisu nikada vraćeni katoličkoj djeci. Općina Čaglić plaćala je župniku konvertirano (pretvoreno u novac, op.a.) lukno sa zakašnjenjem od 10 mjeseci, pomagala je starokatoličku propagandu protiv Katoličke Crkve, prihvaćala je tužbe protiv Butorca kao protivnika (jugoslavenskog) Sokola i mrzitelja Srba, plijenila je njegova privatna pisma. Starokatolici su napadali Butorca i katoličke vjernike različitim uvredama i podvalama, pa činili i materijalnu štetu. Pravoslavka Jelena Radoslavljević je priznala da je po nalogu žandara špijunirala župnika i davala lažna svjedočanstva. Kad je Antun Korošec (svećenik, političar, op.a.) postao ministar unutrašnjih poslova, žandarski narednik Vujo počinio je samoubojstvo da ne odgovara za svoja nedjela.

Imao je određenih poteškoća i s crkvenim ljudima. Za vrijeme rata ustaške mu vlasti smanjuju plaću i optužuja ga za protudržavnu djelatnost pa nadbiskup Alojzije Stepinac mora posredovati kod ministra Andrije Artukovića da bi mu spasio život. Poslije rata od 1945. do 1965. Đuro Čičković 1954. zabranjuje Butorcu služiti misu u Djedinoj Rijeci a zatim čini samoubojstvo, Branko Vitković i 7 dječaka četiri godine razbijaju prozore Nadbiskupskog arhiva. Stambeni ured radi Butorcu različite neprilike, državne vlasti snizuju plaću. Ljubomir Lisac kleveće Buturca u Beogradu, Josip Bösendorfer u Osijeku, a Josip Vidmar u Zagrebu, nijedna crkvena ustanova neko vrijeme ne da Butorcu stan i hranu. Stoga se i smjestio 1966. godine u Lovrečina Gradu. Tu je umro 5. listopada 1993., a pokopan je 7. listopada 1993. godine u Ruševu.

20. Josip Horvat (1937. – 1942.)

Rođen je 1. siječnja 1884. godine u Lopatincu, Svetom Jurju na Bregu od roditelja Franje i Magdalene rođene Medlobi. Nakon pučke škole gimnaziju polazi u Čakovcu, Pečuhu i Dunaföldvaru. Stupio je u franjevački red još 3. kolovoza 1899., primio redovnički odgoj, a teologiju je studirao u franjevačkom samostanu u Baji. Za svećenika ga je 29. lipnja 1907. godine u Kaloči zaredio nadbiskup dr. Julije Varoši, kao člana franjevačke pokrajine sv. Ivana Kapistrana. Kao franjevac djeluje u Subotici i Šimontornju. Godine 1910. prešao je u kler Čanadske biskupije. Služio je kao kapelan u Sakaldorfu, Krašovu, Zichydorfu, Nakodorfu, dok nije 1915. godine postao upravitelj župe u Večedorfu i ondje bio sve do 1919. godine. Kako je u vrijeme rata bila srušena Austro -Ugarska Monarhija, a on je bio na području rumunjske vlasti i nije znao rumunjski jezik, odlučio se vratiti u svoju domovinu, tim više što su vlasti činile veliki pritisak na katoličke svećenike. Krajem 1919. godine došao je u Zagrebačku nadbiskupiju, te je početkom 1920. godine primljen u kler Zagrebačke nadbiskupije. Poslan je za kapelana u Župu Sveti Juraj u Trnju, a zatim za upravitelja Župe Dekanovec, od 5. siječnja 1922. do ožujka 1927. godine. Nakon nevolja sa starokatolicima i odlaska iz svećeništva župnika Vinka Žganeca, proživio je u Dekanovcu mnoge nevolje i neprilike, te se razbolio. Kasnije je upravitelj Župe Maja od 28. siječnja 1928. gdje je krajem 1936. godine umirovljen. Ipak je Horvat 22. ožujka 1937. godine preuzeo upravu Župe Čaglić. Ovdje djeluje do 1. studenoga 1942. godine. Bolovao je na živcima. Pošao je opet u mirovinu i nastanio se u Varaždinu. Ondje je umro 1. ožujka 1943. i pokopan na gradskom groblju. Upravo tada partizani su zapalili župni dvor u Čagliću. Učinili su to ljudi, koje je pokojni Horvat tako lijepo i srdačno susretao, pa ako ne iz osobne mržnje prema njemu, a ono sigurno iz mržnje prema njegovoj vjeri, koju je on uvijek ljubio.

21. Franjo Korenić (1942. - 1955.)

Župom Čaglić upravlja iz Pakraca.

22. Tomo Sruk (1955. - 1996.)

Župom Čaglić upravlja iz Lipika.

23. Josip Klarić (1996. - 1998.)

Župom Čaglić upravlja iz Lipika

24. Josip Firšt (1998. - 2002.)

Župom Čaglić upravlja iz Lipika

25. Ivan Bošnjak (2002. - 2011.)

Župom Čaglić upravlja iz Lipika

26. Jozo Zorić (2011.-2019.)

Župom Čaglić upravlja iz Lipika

 

Izvor: Zbornik Povijesnog društva Pakrac-Lipik (br. 10., 2017. god.)