Korakom kroz šumu (VI. dio)
Piše:
Siniša Njegovan Starek
Jelen, zec, fazan…
Jelen (Cervus elaphus). Stanište nalazi na višim predjelima Psunja i Papuka, ali se češće pojavljuje i u nizinskim lovištima bivše općine. Košuta naraste do 130 kg, a mužjak i preko 200 kg. Spolno sazriju u drugoj godini života, a mogu doživjeti i do 20 godina.
Srna (Capreolus capreolus). Srneća divljač bila je prisutna na cijelom području bivše općine Pakrac. Sasvim zadovoljavajući broj te divljači bio je u svim lovištima. Kako visinskim tako i nizinskim. Čak što više, bilo je često moguće vidjeti puno manjih skupina srneće divljači u nizinskim predjelima općine. Na predjelima između Kukunjevca i Gaja često su viđana manja krda srna, isto kao i na predjelima oko Malog Gaja, odnosno pred samom Poljanom. Njihova prisutnost vjerojatno je bila poticana bogatim poljima žitarica i kukuruza, te manjim šumarcima oko njih.
Divlja svinja( Sus scrofa). Cijelo područje bivše općine bilo je „išarano“ tragovima svinjskih papaka. Ipak najviše ih je bilo u predjelima gdje je zrio žir hrasta ili bukve. Posebno su divlje svinje voljele zasađena polja pod izdašnih kukuruzom, i to ne bilo kakvim kukuruzom. Kada bi se utvrđivala šteta na poljima poljoprivrednika, koji su imali kukuruzno polje nedaleko šume, lako je bilo ustanoviti kako su svinje lomile i rušile visoke stabljike kukuruza kako bi se domogle „ slatkog kukuruznog zrna“. Svinje vole slatki kukuruz, a zaobilazile su one stabljike sa „ kiselkastim“ kukuruzom. Uzalud su seljaci i poljoprivrednici vješali upaljene petrolejske lampe na ivice svojih polja kako bi otjerali divlje svinje. Divljoj svinji ionako ne treba lampaš kako bi pronašla slatki kukuruz. Kako je svinja pronalazila slatki kukuruz, bilo je raznih teorija … ali niti jednu svinje nisu „jednoglasno potvrdile“!?
Mudri seljaci su nekada govorili – svinja voli slatko, a kiselo neka bude volu!
U pakračko-lipičkom lovstvu su upravo najčešće razmirice i svađe bile oko divljih svinja i njihovih šteta na poljoprivrednim usjevima.
Tu postoji krug međusobnog optuživanja: seljaci optužuju svinje za nanesenu štetu, lovci pak slabo priznaju i plaćaju nanesenu štetu (tako bar seljaci tvrde), državna vlast pak optužuje lovce za prekomjerni odstrel svinja, i na koncu takova situacija traje već podosta, podosta dugo na našim lovištima.
Muflon (Ovis aries musimon). Muflon je u Europi autohton samo na Korzici i Sardiniji, a u Hrvatsku je unesen. Unesen je i na južne padine Psunja prema Novoj Gradiški. Nema ga na našem lovnom području.
Jelen lopatar (Dama dama). Unesen je na naše područje, a može se eventualno naći u našim šumama kao zalutala jedinka.
Sitna divljač
Prema navedenoj terminologiji u sitnu divljač spadaju sljedeće zvijeri: kuna bjelica, kuna zlatica, jazavac, lisica, dabar, čagalj, tvor i mungos. Svi pripadnici reda mesoždera hrane se mesom drugih životinja i samo iznimno neke vrste jedu plodove voćaka, žito ili druge biljne dijelove. Tako su jedni mesožderi, a druge, bi uvjetno, moglo se svrstati u sveždere.
Najzastupljenija od sitne divljači je zvijer lisica (Canis vulpes). Prisutna je na području cijele bivše općine Pakrac. Lisica je česti posjetitelj seoskih gospodarstava, a prije pedesetak godina bila je česti gost Ciglane u Filipovcu. Nije se razumjela u cigle, ali dobro je znala što su napuštene tople ciglarske peći na Ciglani u Filipovcu.
Jazavac (Meles meles). Jazavac je naša najveća zvijer iz porodice kuna i ima masu do 17 kg. Živi u šumama Psunja i Papuka blizu livada i polja, ali ga osobno nikada nisam vidi u našim šumama. Vrlo je rijedak u našim nizinskim šumama.
Vidra (Lutra lutra) najčešća je uz vodotoke Pakre, Bijele i Orljave, te u Ribnjacima kod Poljane ili većim umjetnim ribnjacima i jezerima oko Pakraca i Lipika.
Kuna zlatica (Martes martes). Stanište joj je cijelo naše područje, ali je najčešća na višim predjelima Psunja i Papuka.
Tvor (Mustela putorius). Najčešći je na našim poljima, livadama, uz potoke i rijeke. Zimi je česti gost u seoskim gospodarskim zgradama.
Lasica (Mustela nivalis). Lasica je naša najmanja zvijer iz porodice kuna. Živi na cijelom našem području u poljima i šumama, ali je i česti gost seoskih dvorišta i gospodarskih zgrada.
Dabar (Castor fiber). U Hrvatskoj je dabar nestao krajem 19. stoljeća, a ponovo je vraćen od 1996. do 1998. godine. Sada svoje stanište nailazi i na donjim dijelovima vodotoka rijeke Bijele i Pakre. Često ga je moguće vidjeti u koritu rijeke Pakre uzvodno i nizvodno od Fialinog mlina u Lipiku.
Čagalj (Canis aureus ). Zvijer ponešto manja od vuka. Unesen je u naša staništa i prije devedesetih godina nije viđan u našim lovištima. Sada se češće pojavljuje na ovim područjima. Ivan Menegon iz Lipika nedavno (7.mj. 2023. g.) je opazio čaglja pokraj jezera Raminac kod Lipika.
Divlja mačka ( Felis silvestris). Divljih mačaka je do prije dvadesetak godina bilo na cijelom šumskom području bivše općine Pakrac. Vrlo često se moglo vidjeti divlju mačku na području Bučkog kraja, ali i uz vodotok potoka Kravarina. Uz taj potok, podno brijega kod sela Omanovac, rasle su velike stare bijele vrbe (Salix alba), u čijim su šupljim starim deblima divlje mačke imale svoja skloništa. Lijepi potok Kravarina je kanaliziran, vrbe su porušene i uništene, a divlje mačke se više ne kote podno brijega kod sela Omanovac, niti sela Dereza.
Bivši potok Kravarina – sada kanal. U pozadini most s bivšom prugom Pakrac – Daruvar – Barč. Snimio S. Nj. Stárek 4. 7. 2023.
Lovačka skrb
U lovno - gospodarskim osnovama, za lovišta na području bivše općine Pakrac, vidljivo je kako su lovci u svom lovištu prvenstveno imali obavezu, kako će se kao glavne vrste divljači uzgajati divljač: jelen obični, srna obična, svinja divlja, zec obični i fazan – gnjetlovi, a ostale kao sporedne vrste divljači, budući da nemaju veće gospodarske efekte.
Cilj uzgoja je zdrava, otporna i normalno razvijena krupna divljač srednje do pojedinačno visoke trofejne vrijednosti i zdrava i otporna sitna divljač te korištenje divljačine.
Lovište će služiti za potrebe lovo - ovlaštenika u skladu s njegovim željama i namjerama bavljenja lovnim turizmom, uz poštivanje zakonskih propisa. Uz ovo, namjena lovišta je da se postigne navedeni gospodarski kapacitet divljači prema LGO, uz očuvanje biološke stabilnosti svih sastavnica lovišta. Sve aktivnosti uzgoja, zaštite, lova i korištenja divljači i njenih dijelova, pored gospodarske, imaju i funkciju očuvanja biološke raznolikosti te ekološke ravnoteže biotopa.
Rudolf Oleksa i lovci LD „Trokut“ Lipik prije lova u jesen 1989. godine. Stoje slijeva: nepoznat, nepoznat, nepoznat, Rudolf Oleksa, Predrag Vukašinović, Branko Vukašinović, Milorad Žarković, Predrag Milanković. Čuče slijeva: nepoznat, nepoznat, nepoznat, Branko Gulijaš, Georgije Stajanović, Božo Korica. Fotografija u vlasništvu Željka Olekse iz Poljane, koji je i predočio informacije o fotografiji.
To su uglavnom bile lovno – gospodarske osnove i propisi kojih su se pridržavali tadašnji lovci. Uspješnost toga bila je vidljiva svakodnevno, odnosno prilikom brojanja divljači na svakom zasebnom lovištu.
Kako je području bivše općine Pakrac bilo vrlo različito prema pošumljenosti, te po visinskim razlikama terena (visinski, brdovit i ravničarski), tako su i ti predjeli imali različiti fond divljači. Na području bivše općine djelovalo je više lovačkih društava čija su lovišta bila podosta različita.
U višim predjelima Psunja i Papuka prevladavali su: jeleni, srneća divljač, divlje svinje, divlje mačke, jazavci, lisice i zečevi a u nižim predjelima oko Poljane, Gaja, Marinog sela, Kapetanovog Polja, Ploštine, Donje Obriježi, Klise te Badljevine ta divljač je rijetko viđana s izuzetkom lisice, zeca, srneće divljači i divljih svinja. U ovim potonjim predjelima moguće je bilo vidjeti : vidru, lisicu, srneću divljač, zečeve, razne divlje patke, crne liske, fazane, prepelice, jastrebove, šljuke i golubove grivnjaše. Dakako uz nezaobilazne sive i crne vrane, svrake i šojke kreštalice.
Lipička lovačka šetnja
Kada od prijatelja, lovca, dobijete poziv u lov, tada se valja tom pozivu i odazvati, iako znate da niste lovac, i prema važećim propisima ne smijete pucati, niti išta odstrijeliti. Ako to zakonski nedopustivo učinite, vi ste praktički krivolovac. Postanete krivolovac, iako ste dobar dio svog radnog vijeka upravo proveli u sprečavanju krivolova i zaštiti životinja.
Ako ste planirali odazvati se takovom pozivu, tada možete biti samo šetač u društvu s iskusnim i zabavnim lovcima. Ja sam se ipak odazvao tom pozivu.
Školski gimnazijski kolega i prijatelj Boris Šepetavec iz Lipika, pozvao me je da im budem gost u lovu na fazane i druge kojekakve trčke, a možda i zečeve. Bliski susret s divljom svinjom dali su pod „moguće“, i radi toga sam i ja dobio od njih lovačku pušku, kao samoobranu u slučaju napada divlje svinje ili nekoga razjarenog jazavca!
Lipički lovci poslije lova na divlje svinje. Čuče: nepoznat, Zvonko Barišić, Emir Delić Riba. Stoje, slijeva: Zvonko Klaić Krđo, nepoznat, Zdenko Sudetić iz Prekopakre, Ilija Ljevar, Drago Kuruc i Ivan Mijačević. Fotografiju ustupila dr. Zdenka Barišić iz Filipovca.
Rano jutro koncem listopada bilo je vedro, pomalo prohladno, upravo najljepše za dugu opreznu šetnju uz rijeku Pakru, odnosno nešto podalje od nje i njenog korita sa vrlo malo vode. Bila je to suha jesen, nekoliko godina poslije ratnih zbivanja. Zamišljena lovačka „marš ruta“ predviđala je pratiti tok rijeke od lovačke barake kod jezera Raminac, pa prema selu Dobrovac, do kraja sela Kukunjevac , te do granice lovišta lovačkog društva „Jelen“ Lipik. Sve u svemu, oko sedam - osam kilometara ako se ide selskim cestama. No, lovci ne hodaju selskim cestama, već oko selskih bašča, voćnjaka, polja i šumaraka, a zalaze i u veće šume, dakako ako ih ima. Na toj lovačkoj ruti nema velikih šuma, pa ih nismo ni vidjeli, ali smo zato vidjeli: mnoštvo suhih neobranih kukuruza, suhu visoku travu, visoki šaš, visoku oštru trsku, razno šiblje, grmlje kupine, ogromne suhe listove lopuha i bodljave grmove zrele divlje ruže (šipka).
Grmlje divlje ruže ili pasje ruže - plod šipak - ( Rosa canina) sa svojim trnjem zna biti vrlo nezgodno za lovce, ali vrlo pogodno za divljač koja se tama rado skriva.
Ovu lijepu fotografiju Tanje Ivanović iz Prekopakre objavljujem u ovom tekstu radi zanimljive rasprave simpatičnih čitatelja iz prošlog broja Compasa. Rasprave oko utvrđivanja stvarnosti – jeli na fotografiji u prošlom broju Compasa plod šipaka ili drijena (dren). E, pa šipak je, i to vrlo jestivi!
Iz lovačke barake nedaleko Lipičkog Studenca krenulo je desetak lovaca i ja „promatrač“. Bilo je tu iskusnih lovaca sa po nekoliko raznih lovačkih trofeja, odnosno osoba koje sam dobro poznavao iz nekih drugih sfera života.
Borisa Šepetavca, dr. Stjepana Šarca, Zvonka Barišića i Emira Delića Ribu poznavao sam već podosta godina, a ostale lovce vidio sam prvi puta, pa im stoga nisam zapamtio imena. Neka mi oproste.
Lovci opreznim korakom sistematski prolaze promatrajući teren, zavirujući u svaki kutak, svaki grm, svaki predio: prolaze visoke suhe trave, zatim mnogo redova neobranog kukuruza s oglodanim klipovima, redove obranog kukuruza i napola posječenog, pojedinačno bodljikavo grmlje, grmlje suhih kupina, nekoliko grupica visokog drveća, veća polja u neredu preoranog žitnog polja, neravne gole ledine suhe niske trave, i kada se sve to zajedno lijepo uzme – prelijepi je to krajolik za fazane, trčke, prepelice i kojekakve brzo trčeće ptice, zečeve, pa i jazavce. Ali…
Kilometar za kilometrom prolazi lovačka „marš ruta“, a nigdje nije čuti niti jedan lovački hitac, već samo šuštanje suhog lišća i prasak polomljenih grančica i tu i tamo poneka lovačka psovka radi bodljikavih grmova ogoljelog gloga, divlje ruže ili kupine. Potiho su se mogle čuti priče o lovištu nekada prepunom divljači. Kilometar za kilometar lovišta LD „Jelen“ Lipik polako prolazi pod našim nogama.
I tako dođosmo do kuće Rude Olekse u Kukunjevcu. Dvorište je bilo puno lijepih ugojenih ovaca. Lijepi, ogromni rogati ovan zaštitnički se postavio prema nama, vjerojatno znajući da smo lovci. Lovci kojima su to prve životinje koje su vidjeli na svom deset - kilometarskom lovačkom putu.
- A, što se može. Nismo ništa ulovili. Ispada da si bio šetač zajedno sa nama. Oprosti. Drugi puta valjda ćemo imati nešto više lovačke sreće, - pomalo razočarano obrati mi se prijatelj Boris Šepetavec.
- Borise, zašto „oprosti“? Pa ja sam upravo i htio biti šetač zajedno s vama! Ja sam prezadovoljan šetnjom na ovom čistom svježem zraku i lijepim predjelima.
Zasigurno da nisam dobar poznavatelj lovačkih karaktera, ili mi se pričinilo, kako su svi lovci bili vidno razočarani po dolasku u dvorište Rudolfa Olekse, osim dr. Stjepana Šarca. Dakako da su lovci bili razočarani dugom „šetnjom“ i nikakvim ulovom. Ali, zašto je doktor bio čak vidno raspoložen i radostan. Teško mi je to bilo za shvatiti, ali kada je krasan ovan, koji se zaštitnički ponio u svom selskom dvorištu, naglo promijenio ponašanje i prijateljski došao do lovca Stjepana Šarca, sve mi je postalo jasno. Pametan ovan prepoznaje i voli svog vlasnika. Naime, dr. Stjepan Šarac i vlasnik kuće Ruda Oleksa, vlasnici su omanjeg ovčjeg stada, koje je bilo na čuvanju u Kukunjevcu.
Kako su oba vlasnika, a i organizator lova Boris Šepetavec, držali do dobrih domaćinskih običaja, tako je razočarane lovce, zajedno sa „šetačem“, dočekalo ne malo iznenađenje: red krupnije narezane slanine, red tankih šnita slavonske šunke, red tvrdog sušenog sira, red velikih šnita svježeg domaćeg kruha iz krušne peći, red okruglih zelenih maslina, dugi red hladnog daruvarskog piva , red Lipičkog studenca, red punih vinskih boca, a za početak, lovci su preko reda dobili dobru čašicu domaće Rudine šljivove rakije. Već kod drugog reda fine domaće rakije, lovci su zaboravili kako cijelom „marš rutom“ nisu vidjeli niti vrapca, a da o voluharici ni ne govorimo.
Kada je na red došao fini lovački gulaš, iz domaćeg ovećeg kotlića, započele su lovačke priče iz tko zna kojih vremena. Zanimljive priče o mnoštvu raznolike krupne i sitne divljači koja se uvijek mogla uloviti.
Dr. Stjepan Šarac, član lovačkog društva „Jelen“ Lipik i njegov pas. Snimio Berislav Barčan na lovištu LD „Jelen“ Lipik u očekivanju preleta ponekog fazana?
Ubrzo su se dvorištem Rudolfa Olekse razlijegale vrlo glasne priče o lovačkim uspjesima lipičkih lovaca. Toliko glasne da se više nije znalo tko priča, a tko sluša lovačke umotvorine.
Ovan s ovcama se potiho povukao iz bučnog dvorišta , a zatim polako korakom kroz šumu do nedaleke rijeke Pakre na puno mirniji pašnjak sa ponešto zelenog bilja.
Daruvar, 24.7. 2023. godine. Siniša Njegovan Stárek
Brzaci i virovi Pakre (III. dio)
Brzaci i virovi Pakre (II. dio)
Brzaci i virovi s Pakre (I. dio)
Priče iz mlina: Mlinski i politički utezi
Priče iz mlina: Rika jelena (2.)
Priče iz mlina: Rika jelena (1.)
Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)
Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana
Barun Franjo Trenk i panduri (3.)
Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)
Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)
Sokolska društva: Previranje i raskol
Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"
Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae
Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika
Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce
MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković
Pakrački vatrogasci (III. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika
Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac
