Zašto treba dijeliti novac?

Što sam starija, to više volim ekonomiju. Kad sam bila mlad, voljela sam slikati i sanjala o studiranju povijesti umjetnosti... a onda su mi roditelji „odrezali“ na zdravoseljački način da su slikari kruha gladni, i poslali me na fakultet da završim nešto „konkretno“. Poslali me na ekonomiju. Suhoparna, dosadna znanost. Ne znam koji sam predmet više mrzila. Studirala sam kad su na Ekonomskom fakultetu u  Zagrebu čuveni profesori Branko Horvat i Ivo Perišin (pokoj im duši)  držali svoja zadnja predavanja prije mirovine. Uz njih sam naučila da ekonomija počinje ratove. Završava ratove. Pokreće svijet. Danas ne bih drugačije izabrala.  Poduzetništvo je danas nerazdvojni dio mog života, a ekonomska teorija otvara vrata u novi, bolji svijet. Ili bar želim u to vjerovati.

Jedna od novih ekonomskih misli je ona o temeljnom dohotku za sve ljude. Ideja je jednostavna (pisala sam već o tome u ovoj kolumni): svi ljudi imaju slične potrebe i svi ljudi bi trebali dobivati dohodak, bez obzira da li rade ili ne. Podsjećam: ne tako davno i mirovina za sve ljude je bila utopija, a sad je normalna i jedva da se sjećamo doba kad su ljudi u starosti bili bez prihoda.

Vlada mišljenje da su beskućnici i siromašni nesposobni upravljati vlastitim financijama i zato nemaju novca. Provedeno je niz eksperimenata i dokazano je da nije tako. Jedan od zadnjih: London, 2009. g.: 13 beskućnika je počelo dobivati redovni dohodak. Mogli su to potrošiti kako god žele. Rezultat: bili su štedljivi. Od dobivenih 3000 funti, u prosjeku su potrošili 800 funti. Jedan koji je bio narkoman je krenuo na odvikavanje i upisao se na tečaj vrtlarstva. Svi do jednog su promijenili svoje živote na bolje. Većina ih je našla stan, posao.

Ugandska vlada je podijelila 2008. godine 400 dolara po osobi skupini od 12 000 ljudi u dobi od 16 do 35 godina. Pet godina poslije: korisnici su povećali svoje prihode za 50%, započeli poslove, izglede za zapošljavanje školovanjem su povećali za 60%. Drugi program u Ugandi: 1800 žena dobilo je po 150 dolara. Prihodi su im porasli za 100%. Umjesto u socijalni sustav i plaće socijalnih radnika, puno veći efekti su bili kad se novac dao izravno korisnicima, bez ikakvih uvijeta.

U Namibiji je tako smanjena pothranjenost (sa 42% na 10%), u Malaviju je 40% više ženske djece počelo pohađati školu.  U Liberiji su doveli alkoholičare, ovisnike i sitne kriminalce, i dali im po 200 dolara. Tri godine poslije su provjerili na što su potrošili novac. Kupovali su hranu, odjeću, lijekove i pokretali male obrte. Ako čak ni takvi ljudi nisu spiskali novac bezveze, da li bi ga itko spiskao? Inače, takve projekte nisu provodili samo u siromašnim zemljama, nego i u Britaniji, te u SAD-u. Rezultati svugdje slični.

Posljednjih godina država sve više inzistira na zapošljavanju kao uvijetu dobivanja socijalne pomoći. Primatelji su dužni tražiti posao, upisivati se na tečajeve, prekvalificirati se, redovno se javljati na Zavod za zapošljavanje. Jer teorija glasi: od gratis novca ljudi postanu lijeni.

Osim što dokazi pokazuju da NIJE tako.

Provedeno je 6 eksperimenata sličnih ovom u Londonu (za koje sam našla podatke), i svugdje, ali baš svugdje, ljudi su pokazali volju za radom i nisu prorajtali dobiveni novac. Neki su započeli privatne poslove. Neki su se doškolovali. Neki su se izliječili. Vratili se u život.

Dohodak za svakoga – Thomas More je još 1516. godine u knjizi „Utopija“ pisao o tome. Temeljni dohodak za svakoga. Došlo je vrijeme da se ozbiljno razmisli o tome i da se borimo za ovu ideju.

Zašto sad?

Pa zato jer živimo u svijetu koji nestaje, koji više ne prepoznajemo (bar moja generacija).

Koliko puta ste čuli da nečije dijete ne zna kakvu bi srednju školu upisao? Ne zna šta bi studirao. Ne zna sa čim će dobiti posao, šta se traži. I onda kad nešto završe, onda se još moraju doškolovati, idu neki vaučeri za dokvalifikaciju preko HZZ-a, i kad napokon nađu posao i kažu ti čime se bave, ti nemaš pojma šta radi, jer ima neki engleski naziv i ima veze s informatikom, i to je sve što znaš. Sad je tako.

2050. godine možda neće biti tako. Tko od nas zna kako će tržište rada izgledati 2030., 2040., 2050.? Možda uopće neće imati posla. Umjetna inteligencija preuzima sve više poslova. Strojevi uče sami, puno brže od ljudi, jedan kompjuter može imati u sebi iskustvo tisuća radnika nekog zanimanja, a odradit će posao brže i preciznije. Da li biste radije da vas operira kompjuter s iskustvom tisuću kirurga, koji je umrežen s kompjuterom vašeg liječnika opće prakse i zna sve o vama, ili čovjek - kirurg, koji je možda taj dan ljut ili dekoncentriran ili umoran?

Smatram da dugoročno niti jedan posao neće moći pobjeći od automatizacije. Čak i ono što smatramo da je nemoguće i da zahtjeva kreativnost – npr. umjetnička djela – čak i to će umjetna inteligencija raditi bolje od ljudi. Jer će prilikom stvaranja djela moći uključiti svoje „znanje“ o ljudskim reakcijama na pojedine kombinacije boja, melodija, ritmova... znat će što vam se sviđa i to će stvarati. Pojedini poslovi nestaju. Pilote su zamjenile bespilotne letjelice. Umjesto da budu piloti, ljudi će se obučavati u održavanju, daljinskom upravljanju i kibernetičkoj sigurnosti. U vojsci, policiji, medicini, bankarstvu – sve je manje zanimanja koje mogu raditi samo ljudi. Odavno algoritmi trguju dionicama na burzi. Bolje procijenjuju, obrađuju više podataka, brže reagiraju na promjene na svjetskim tržištima.

Prekvalifikacija? A kako? Netko tko je ostao bez posla, npr. kao trgovac u Lidlu ili kao građevinac na baušteli, neće moći sutra programirati. Tko će mu platiti 3 ili 4 godine novog školovanja?

Sve više, kao radnici NISMO nezamjenjivi. Sve više smo beznačajni. I nitko ne zna šta nas čeka. Ako se sve radi brže, bolje, automatizirano, više proizvoda, više prihoda, zašto onda namamo koristi od toga? Zašto svijet malo ne „stane na loptu“? Kad je dosta?

Rješenje? Temeljni dohodak za sve.

I nemojte očekivati da nam ga netko drugi pruži. Najveći broj glasača u Americi bi se složio da se njihova porezna sredstva daju za besplatno školstvo i zdravstvo nezaposlenim rudarima u Oregonu ili taksistima u New Yorku, ali da li bi se složili da se daju nezaposlenima u zemljama koje Tramp naziva „šupkom“ svijeta?

Nije ovo prva inflacija, ni prva ekonomska kriza.

1968. godine kada su mladi prosvjednici širom svijeta izašli na ulice, petorica uglednih ekonomista (J.K.Galbraith, H.Watts, J.Tobin, P.Samuelson i R.Lapman) uputili su otvoreno pismo Kongresu: „Ova zemlja neće ispuniti svoju dužnost sve dok svakom pripadniku naše nacije ne bude osiguran prihod iznad službeno određene granice siromaštva“.

To pismo je potpisalo još 1200 ekonomista. Svi su tvrdili ono što i ja danas tvrdim: to je u okvirima ekonomskih i fiskalnih kapaciteta današnjih država. Prvi put u povijesti smo (globalno) dovoljno bogati da ovo možemo provesti u djelo.

Iskorjenjivanje siromaštva u SAD-u bi koštalo cca 175 mlrd dolara, što je manje od 1% njihovog BDP-a.

A kod nas? Plaćamo cijelu vojsku radnika koji vode ljude kroz džunglu prijava, dozvola, kvalifikacija, zapošljavanja... Socijalna država treba uliti sigurnost, a zapravo se pretvorila u sustav sumnjičenja.

Sad ili nikad. Treba uvesti bezuvijetni temeljni dohodak za sve.

To nije stvar politike, nego razuma.

Pogledajte oko sebe. Sve je veći jaz između ljudi koji hvataju val i doživljavaju stresove mijenjajući posao svakih par godina (jer se stalno uvodi neki novi informacijski sustavi ili se sve digitalizira ili štaveć), i onih koji više niti mentalno ne mogu se nositi s tolikim promjenama i stresovima. Rijetki su zadovoljni na poslu, a sigurnost nema nitko.

Nisam ja za komunizam (koji komunizam, kad nestaje radnička klasa?!?), nisam ni za ovakav kapitalizam. Ja sam za novi svijet.

„Danas imamo inspektore koji nadziru inspektore, i one koji prave uređaje pomoću kojih inspektori nadziru inspektore. A ljudi bi se zapravo trebali vratiti u školu i posvetiti se onomu što ih je zaokupljalo sve dok im netko nije rekao da moraju raditi da bi preživjeli.“

(Richard Buckminster Fuller, 1895.-1983.).