Korakom kroz šumu (V. dio)
Piše:
Siniša Njegovan Starek
Plodovi šuma i šikara
Žir uz lješnjak je svakako jedan od najpoznatijih šumskih plodova. Stručno kazano žir je plod hrasta i bukve, iako se u ovim našim krajevima za plod hrasta govorilo žir, a plod bukve narod je nazivao bukvica. Bez obzira na podrijetlo žirovi su vrlo važna hrana životinjskog svijeta u područjima gdje rastu hrastovi i bukve. Važan je to dio prehrane ptica, poput šojki, šumskih golubova, nekih patki i nekih vrsta djetlića. Od manjih sisavaca jedu ih: miševi, vjeverica, puhovi i drugi glodavci. Divlja svinja, jazavac, medvjed i jelen su ipak najveći šumski potrošači ovih plodova. Doduše na Psunju i Papuku sada nema medvjeda, ali ipak ponekad zaluta neki medvjed iz Bosne kako bi se najeo sočnog žira kitnjaka iz naših šuma.
Ne tako davno, prije Drugog sv. rata i ranije, po selima bivšeg kotara Pakrac bilo je uvriježeno žirenje, odnosno tjeranje svinja na žir u šume oko sela. Nekada su to činili selski svinjari, da bi se običaj zadržao i poslije rata, ali tada su to činili sami seljaci koji su vlastite svinje sami tjerali u šumu na žirenje.
Žir se može koristiti i u ljudskoj ishrani i liječenju, no na našim područjima je to vrlo malo korišteno. Kao djeca često smo brali i jeli bukvice koje su sasvim solidnog okusa. Dakako da smo puno više jeli plodove lijeske, koja je kao grmolika rasla na ivicama šuma.
Kupina je naziv za nekoliko vrsta biljaka penjačica iz roda Rubus iz porodice ruža. Mogu narasti od 50 do 300 cm u visinu. Osnovno stablo je prekriveno trnjem, mjestimice odrveni. Bodlje služe za penjanje, ali i kao obrambeni mehanizam protiv životinja koje se hrane lišćem kupine. Kupinu je moguće naći na skoro svim predjelima bivše općine, uglavnom na predjelima šikara i ivicama šuma.
Plod kupine se brao sirov za jelo, spravljanje raznih marmelada, pekmeza, spravljanje gustih i rijetkih napitaka, a list stabljike se upotrebljavao za razne uvarke (čajeve).
Malina je prema upotrebi sličan plod kupini, ali sama divlja biljka malina vrlo rijetko uspijeva na našim područjima. U ovim našim nizinskim predjelima skoro da je i nema, ali je češća na visinskim predjelima Psunja i Papuka. Psunjska malina (oko Brezovog polja) vrlo je ukusna za jelo. Psunjska zrela kupina je plavo-crne boje, a malina crvene boje alizarin crimsom.
Divlja trešnja, divlja kruška i divlja jabuka uglavnom rastu na ivicama šuma, a od plodova je najizdašnija divlja kruška. Divlja kruška kada je potpuno zrela ukusna je za jelo i za spravljanje vrlo kvalitetne rakije kruškovice. Trešnju i divlju jabuku jede većina šumskih životinja, a ljudi su koristili mladice voćke kao podlogu za kalemljenje različitog pitomog voća.
Pitomi kesten se na našim područjima javlja u manjim količinama i to u šumama zajedno s hrastom kitnjakom. To su uglavnom obronci Psunja i Papuka viši od 400 m. U tijeku zriobe kestena, odmah poslije prvog jesenjeg mraza, mnoštvo berača iz Pakraca, Lipika i okolice pohrlilo bi na Javorovicu, Orljavac, G. Šumetlicu, južne padine Papuka ili Šeovicu kako bi nabrali slasne plodove kestena. Plodovi kestena uglavnom su se kuhali ili pekli i kao takovi konzumirali. U Francuskoj, Španjolskoj i Italiji od pitomog kestena pravilo se brašno koje je služilo u ljudskoj ishrani. Na ovim našim područjima male su količine tog slasnog šumskog voća da bi se upotrebljavalo kao brašno u ljudskoj ishrani.
Glog, drijen, borovica i šipak – sve to bobičavo voće vrlo je ukusno sirovo za jelo, ali još bolje spravljeno kao pekmez, marmelada, tekući slatki napitci ili pak dobre voćne rakije. Glog i šipak mogu se naći na nižim predjelima, a borovica i drijen na višim predjelima.
Moja gimnazijska kolegica Dragica Korica nedavno mi je kazala kako nikada nije vidjela drvo drijena u šumama oko Kukunjevca i Dobrovca. U cijelom to predjelu vidjela je samo dva drveta drijena i to nedaleko same glavne selske ceste. Oba drveta još su tamo uz cestu, ali niti jedno od njih nije imalo niti jedne mladice oko sebe već 60 godina. Tako bar tvrdi Dragica, koja si je mladicu htjela kod kuće posaditi. Koliko je to točno, ne znam. Možda je netko bio brži od Dragice, ali Dragica kod kuće nema stablo drijena.
No, na predjelima oko Skenderovaca, G. Čaglića i D. Čaglića još uvijek postoje mali šumarci drijena koji rodi ukusnim tamno–crvenim mekanim plodovima punih C vitamina. Prije tridesetak godina Marica i Zdravko Babić iz Pakraca, moja supruga Zdenka i ja znali smo nabrati i preko dvadesetak kilograma tog ukusnog ploda u šumarcima oko Donjeg Čaglića. Bilo je pekmeza za cijelu dugu zimu.
Fotografija: Divlja ruža - šipak (Rosa canina), snimila Tanja Ivanović u Prekopakri 22. 11. 2023. godine.
Oskoruša (Sorbus domestica) i jarebika (Sorbus aucuparia)
Oskoruša je dugovječna drvenasta i listopadna voćka koja može narasti do 20 i više metara. Zbog sočnih i ukusnih plodova te dekorativnog stabla ubraja se u voćke, premda je šumari smatraju šumskim drvetom. Ovu voćku, odnosno šumsko drvo, nigdje nisam vidio na području bivše općine Pakrac, iako sam obišao sva sela bivše općine, odnosno sve šumske sklopove ovih područja. No, to ne znači da je nema na tom području. Jednostavno nisam ju pronašao, dok sam istu viđao na području Moslavine, Banije i u nekim selima oko Daruvara. Čak sam i jeo te trpke plodove, a trpki su kada još nisu potpuno zreli (odstajali). Plodovi oskoruše predstavljaju osvježavajuće i zdravo ljekovito voće, budući da sadržavaju minerale te vitamine A i C. Od svih je voćnih i šumarskih vrsta najotpornija na smog.
Jarebika ili planinska oskoruša (Sorbus aucuparia ) je listopadno stablo iz porodice ruža (Rosaceae). Stablo naraste do 15 m visine tvoreći vitko deblo i rijetku, prozračnu, no razgranatu krošnju, grane su vodoravne ili prema gore usmjerene. Korijenski sustav je dobro razgranat.
Plodovi se upotrebljavaju za hvatanje ptica, koje ih vole zbog toga što sadrže jabučnu kiselinu. Osim toga njima se hrane jelenska, srneća i crna divljač, jazavci, lisice i kune, veliki i mali tetrijeb, fazani i ostale ptice koje uzimaju zrnatu hranu. Upotrebljivi su i za proizvodnju octa i rakije, marmelade i kompota. Stabla pružaju u vrijeme cvatnje dobru pčelinju pašu. Narančasto-crveni plodovi dozrijevaju krajem kolovoza i tijekom rujna.
Mukinja (Sorbus aria) i brekinja (Sorbus torminalis), šumsko su drveće slično oskoruši i jarebici. Ni njih nikada nisam pronašao u šumskim sklopovima na području bivše općine Pakrac.
Fotografija: Alojz Huška – dugogodišnji starješina pakračkog izviđačkog odreda i jedan od najboljih poznavatelja ljekovitog bilja i šumskog voća kod nas. Snimio Antun Nožarić u listopadu 2022. godine. Fotografiju ustupila prof. Romana Žukina iz Daruvara.
U ovom našem području bilo je dobrih poznavatelja ljekovitog bilja, i šumskog voća, no prof. dr. sc. Ivo De Zan iz Pakraca i prof. Zdravko Stárek iz Prekopakre su svojevremeno bili izvanredni poznavatelji i zaista su poznavali zavidan broj, ne samo ljekovitog bilja, nego sveg bilja ovog područja. Nažalost, oni su već napustili pakračke šume, livade i proplanke, ali njihov generacijski i prosvjetni kolega, i sada najbolji poznavatelj ljekovitog bilja i šumskih plodova, u ovom našem kraju, dakako i jedan od najdosljednijih sakupljača ljekovitog bilja i šumskih plodova je umirovljeni nastavnik biologije Alojz Huška iz Prekopakre. Iako je već ponešto prešao osamdeset godina, još uvijek uporno sakuplja razno ljekovito bilje i šumske plodove. Zanimljivo je, kako Alojz sve to jestivo bilje i jede izravno na mjestu pronalaska. Dakako da podosta toga bilja ponese za sušenje i spravljanje pitkih uvaraka, ali i vrlo ukusnih rakija i likera. Posebno mu je dobra rakija od korijena enciana (lincura, gorčica, srčanik).
Šumski red
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća stariji stanovnici Prekopakre, a posebno češki doseljenici u Pakrac i Prekopakru, pričali su kako su do 1942. godine oko Prekopakre bile guste hrastove šume. Šume su dosizale pedesetak metara do samih kuća u centru sela i to sa zapadne strane sela. No priča o vukovima datira s početkom XX. stoljeća. Upravo s te zapadne strane sela, tijekom zimskih mjeseci, iz tih šuma pojavljivali su se čopori vukova i dolazili u seljačka dvorišta Prekopakre. Napadi vukova događali su se i danju, pa su seljani lovačkim puškama s prozora pucali na gladne vukove.
Slična priča mogla se čuti i od čeških doseljenika u Pakračke vinograde. Lujko Šnedorf je kao dijete krajem devetnaestog stoljeća živio u tim Pakračkim vinogradima. Pričao je kako je kroz prozor gledao vukove kako zavijaju nedaleko njegove trošne kućice. Svoju priču pretočio je u zanimljiv tekst „U Slavoniju“, koji je objavio 1929. godine u češkim novinama koje su izlazile u Daruvaru. Isječak iz priče nam zorno opisuje vukove u Pakračkim vinogradima:
„Žena je dolazila za njim u mlin koji je bio udaljen oko sat hoda od vinograda. Djecu je ostavljala kod kuće. Mlinar je i noću ostajao u mlinu. Jednog je dana žena sa strahom ispričala mužu kako je noću ogromni vuk gledao u prozor, a drugi vukovi su cijelu noć obilazili oko kuće, zasigurno vrlo gladni. Tek su pred jutro otišli u šumu.“
Iz ovih priča lako je zaključiti kako su vukovi dolazili u Pakrac i Prekopakru i sa zapadne i s istočne strane. Prema kazivanju očevidaca vidljivo je da je u zimskim mjesecima vukova bilo u većem broju. Koliko dugo su se vukovi još pojavljivali u ovim našim šumama, nije mi poznato. Najvjerojatnije da su iz ovih šuma nestali negdje poslije Prvog sv. rata, kada se u tim šumama pojavljuje veći broj ljudi, odnosno tzv. „zeleni kadar“ (dezerteri iz austrougarske vojske).
Jedan od najpoznatijih takovih dezertera bio je Jovo Stanisavljević Čaruga. Dakako sa svojom svitom dezertera/hajduka.
Vukovi su tako izgubili svoje stanište i nestali iz šuma Psunja i Papuka.
Ako su u šumama Psunja i Papuka u to vrijeme bili čopori vukova, tada slijedom hranidbenog lanca u prirodi je moralo biti i podosta druge različite divljači. I bilo ih je!
Za ovu vrstu priče nema potrebe da navodim imena životinja koje su živjele u našim šumama, prema stručnim zoološkim klasifikacijama, već ih navodim prema vlastitom viđenju i pričanju šumara, planinara i lovaca. Prema pričanju ljudi koji su vidjeli ili se susretali s raznim životinjama u našim šumama.
Doduše, kako bi čitatelju bilo lakše prepoznati, razumjeti i razlikovati živuće životinje u našim šumama koristit ću se lovačkom terminologijom za životinje (divljač). Životinje/divljač čije je stanište bilo u šumama bivše općine Pakrac.
Prema Hrvatskoj enciklopediji – Divljač, naziv kojim Zakon o lovu definira vrste ptica i sisavaca što ih, na propisan način, u propisano vrijeme, uz uporabu propisanoga lovačkog oružja, na odgovarajućim područjima u slobodnoj prirodi (lovištima), mogu loviti samo osobe s položenim lovačkim ispitom i lovačkom kartom. Zakon o lovu propisuje koje se sve životinjske vrste smatraju divljači dok se podzakonskim aktom Pravilnikom o lovostaji utvrđuje vrijeme kada je lov zabranjen (lovostaja). Divljač je prema navedenome Zakonu dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu bez obzira na zoološku sistematiku vrsta na koje se odnosi. Lovne su vrste podijeljene u dvije skupine: krupna divljač i sitna divljač.
Fotografija: Članovi LD „Jelen“ Lipik nakon uspješnog lova na divlje svinje. Stoje slijeva: nepoznat, Miroslav Kurić iz Bijele Stijene, dr. Stjepan Šarac, nepoznat, Zvonko Barišić iz Filipovca i Ivan Adžijević iz Bukovčana. Fotografiju ustupila dr. Zdenka Barišić iz Filipovca.
Krupnu divljač čine: jelen, jelen lopatar, jelen aksis, srndać, divokoza, muflon, medvjed. Te životinje zaštićene su lovostajom; istodobno za vepra, nazime i prase nema lovostaje, a za krmaču ima.
Sitnu divljač čine: jazavac, divlja mačka, kuna zlatica, mala lasica, dabar, zec, veliki puh, kunopas, tetrijeb ruševac, fazani, jarebice kamenjarke (grivna, čukara), trčka skvržulja, prepelice (pućpura, virdžinijska), šljuka bena, kokošica mlakara, golubovi (grivnjaš, pećinar), divlje guske (glogovnjača, lisasta), divlje patke (gluhara, glavata, kreketaljka, krunasta, lastarka, pupčanica, žličarka, kržulja) i crna liska. Sve su navedene vrste zaštićene lovostajom.
Fotografija: Zec obični (Lepus europaetus). Između sve naše sitne divljači zec jedna je od najtraženijih i najpoželjnijih lovina. Prije šezdeset godina bilo ga je svugdje na našim lovištima, a sada je vrlo rijedak kod nas. Nedavno sam (9. 7. 2023.) vidio jednog zeca kod potoka Kravarina, a drugi dan dva zeca kod groblja u Filipovcu, zatim tri dana poslije jednog zeca na cesti ispred sela Ploštine. Zanimljivo je, kako prije toga, u posljednjih trideset godina nisam vidio niti jednog zeca na tim istim područjima. Foto: Matija Kulhavi (zec u lipičkom parku, svibanj 2021.)
Dakako da su u prethodnom tekstu navedene životinje koje žive na teritoriju Republike Hrvatske, ali za ovu priču su važne životinje koje su živjele ili sada žive na teritorijima gradova Pakrac i Lipik, odnosno životinje/ divljač koja je živjela u lovištima bivše općine Pakrac.
Poznato je da je još 1894. godine zabilježen odstrel najmanje po jednog vuka u svakoj od županija ondašnje Hrvatske. Kako je organizirano ubijan otrovima, puškom i zamkama uz visoke nagrade, tako je polako nestajao iz šuma, a nagli pad broja vukova u Hrvatskoj primijećen je između 1970. i 1980. godine kada su ukinute nagrade i zabranjeni otrovi i zamke. Prema Zakonu o lovu iz 1994. g. u članku 3. koji poimence određuje životinjske vrste koje spadaju u divljač, nije naveden vuk. Radi toga ga dalje niti ne navodim kao divljač.
Vuk je nestao iz šuma Psunja i Papuka, ali u tim šumama ipak ima nekoliko vrsta krupne divljači: jelen, jelen lopatar, srndać, muflon i divlja svinja.
Daruvar, 4. 7. 2023. Siniša Njegovan Stárek
Brzaci i virovi Pakre (III. dio)
Brzaci i virovi Pakre (II. dio)
Brzaci i virovi s Pakre (I. dio)
Priče iz mlina: Mlinski i politički utezi
Priče iz mlina: Rika jelena (2.)
Priče iz mlina: Rika jelena (1.)
Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)
Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana
Barun Franjo Trenk i panduri (3.)
Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)
Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)
Sokolska društva: Previranje i raskol
Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"
Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae
Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika
Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce
MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković
Pakrački vatrogasci (III. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika
Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac
