Korakom kroz šumu (III. dio)
Piše:
Siniša Njegovan Starek
Pakurnovac
Izvor Pakurnovac je bio zaista vrlo lijepi izvor žive vode i nadasve ukusne pitke čiste vode. Nalazio se podno nevelikog brijega iznad samog potoka Pržinac, nedaleko Matkovca. Nad samim izvorom nadvila se velika stara bukva, za koju su stari prekopakranski pastiri govorili da je stara preko dvije stotine godina. Za izvor su kazivali kako ga je ozidao nekakav češki doseljenik u Prekopakru, kao zahvalu što mu je od te zdrave čiste izvorske vode ozdravila bolesna kćerka.
Oko izvora, odnosno uz cijeli tok potoka, rasla je stara bukova šuma s isto toliko starim grabovima. U toj lijepoj bukovoj - grabovoj šumi raslo je na pretek zdravih bukovih vrganja, lisičarki, sunčanica, a posebno visokih mliječnica koje smo mi zvali pečurkama.
Jedne nedjelje, koncem ljeta 1958. godine, skupina od šest mladića iz Prekopakre odluči brati gljive oko izvora Pakurnovac. Kako su planirali biti tamo cijeli dan sa sobom ponesoše i podosta hrane. Ponesoše dva okrugla velika seljačka kruha, nešto slanine, soli za pečurke koje će peći na tučenoj plotni, koju su isto tako ponijeli od kuće. Jedan od njih je nosio i poveću debelu kokoš koju su planirali peći nedaleko izvora, odmah uz potok.
Došavši na manji proplanak načiniše raspored poslova koje moraju učiniti. Trojica odoše brati gljive za pečenje. Dvojica pripremaše vatru za pečenje kokoši i pripremanje tučene plotne za pečenje gljiva. Najstariji među njima, koji je i donio kokoš, tu istu kokoš s perjem oblijepi blatom kojega je našao u potoku. Prema njegovom receptu tako će peći kokoš, jer je on to često radio kada su čuvali krave na poljima u Barama i Taboru kraj Prekopkre i Filipovca.
No, nekako to nije bio njihov uspješan dan. Za početak, pao im je jedan okrugli kruh s grane, na kojoj je visio, i otkoturao se u potok. Ona dvojica nikako da nalože pravu vatru, jer je granje bilo mokro od prethodne kiše. Trojica koja su išla brati gljive, nakon sat vremena našla su samo pet pečurki, jedan vrganj i nekoliko lisičarki. Jako slaba berba. Kada se vratiše ova trojica, zajedno nekako pronađu dosta suhih grana i konačno naložiše pravu vatru s dosta žeravice. Jedino je najstariji među njima blatom lijepo oblijepio tustu kokoš, koja je bila spremna za pečenje. Kako su imali malo pečurki kao prilog kokošjem mesu, sada petorica odoše pronaći još bijelih mliječnih pečurki. Jedan je ostao peči kokoš s blatom na lijepoj žeravici.
Nakon više od sat vremena vratiše se sva petorica berača, ali sada sa većom količinom mladih bijelih pečurki i nekoliko vrganja. Vratili su se u prilično gadan smrad oko njihove vatre. S većeg dijela tuste kokoši otpalo je blato. Vatra je uhvatila perje i meso i kokoš je cijela pocrnila. Neće biti za ručak kokošjeg mesa s prilogom od pečurki. Nije im preostalo drugo već ispeći na plotni sve pečurke koje su našli, i pojesti ih zajedno s ono malo preostalog kruha i komadićem slanine.
Nitko od njih nije bio dobrog raspoloženja. Tako frustrirani napiju se čiste zdrave vode s ozidanog izvora Pakurnovac i već oko dva sata poslijepodne krenuše pješice četiri kilometra put svojih kuća u Donjem kraju. Dopodne im nije bilo baš uspješno, ali poslijepodne kod svojih kuća dobrano im je neuspješno bilo.
Prekopakranski berači bijelih pečurki: Drago Rozman, Zdravko Stárek, Tonči Urmović, Svetomir Mercluft, Vinko Tepeš i ja još smo dugo godina pamtili taj pakurnovački izlet s branjem gljiva.
Pouka: Nikad poslije jela napola pečenih ili sirovih gljiva ne pijte vode, makar ona bila i najzdravija voda!
Gljive svuda oko nas
Na području bivše općine Pakrac osim prekopakranskih berača gljiva, koje sam dobro poznavao, bilo je i mnogo više berača gljiva u Pakracu, Lipiku i ostalim mjestima i selima koje nisam poznavao. Valja kazati kako se u tim pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća u branje gljiva išlo pješice i to ne baš daleko od svog prebivališta. Pakračani su uglavnom išli tražiti gljive na Kalvariju, Vinograde, pa šumom do planinarskog doma na Omanovcu i dalje do Begovače. Odvažniji i spremniji berači tražili su gljive po cijelom zapadnom dijelu Psunja sve do najvišeg vrha planine Brezovog polja. Većinom su to bili planinari iz Pakraca i Lipika, koji su dobro poznavali planinu i njene vrhove i obronke.
Pakračani: Josip Hegediš, Rudolf Cišper, Antun Ajman, Ladislav Molnar, Petar Kordić, Mladen Šimunović, Ivo Osmak, Veno Kosanović, Zvonko Pavlenjak, Vili Svjetlačić, Borislav Černi, Antun i Slavica Plavček, Cvija i Boro Grčević, Matija Arbanas te Petar Matijašević iz Prekopakre berači su koje sam poznavao ili poznajem kao dobre poznavatelje gljiva i uspješne berače gljiva.
Najviše gljivara bilo je među pakračkim planinarima. Planinari ispred planinarskog doma „Omanovac“ izgorjelog 16./17. 10. 1974. godine. Stoje slijeva: Zvonko Pavlenjak, Branko Pruginić, Mladen Šimunović i Petar Kordić. Fotografija u vlasništvu autora teksta.
U njihovim košarama za branje gljiva moglo se redovito naći nekoliko vrsta gljiva, a najčešće su to bile gljive: vrganji, lisičarke, golubače, sunčanice, razne capice, puhare, a ponekad i žućkasta blagva. Cvija i Boro Grčević vrlo često su nabrali podosta crnih trubača ( Craterellus cornucopioides) na predjelu Turkovača kod Tornja i kod Klise.
Nisam siguran jesu li brali češku smrčkovicu (Ptychoverpa bohemica), obični smrčak (Morchella vulgaris), pepeljasti smrčak (Morchella conica), hrastov turčin (Lecinum quercinum), dubravku (Tricholoma orirubens), zelenu krasnicu (Russula heterophylla) i bukovaču (Pleurotus ostreatus), jer i tih gljiva moglo se naći u većim količinama na zapadnim obroncima Psunja.
Početkom sedamdesetih godina u branje gljiva išlo se već vozilima na motorni pogon. Doduše, automobil nije mogao svagdje zaći po lošim šumskim blatnjavim putovima, ali su se berači gljiva ipak odvezli podalje od Pakraca do destinacija na Bučkom kraju, prema Zvečevu i Velikim Budićima, ili pak do šuma na području općine Novska.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća išli smo autima do Cikota , Rogolja, Kričaka i Španovice, pa zatim pješice po okolnim šumama koje su bile bogate raznim vrstama gljiva. Najčešće su sa mnom išli Zdravko Stárek, Zdravko Babić, Zvonko Kobetić, Josip Kubalek sa suprugom Ivankom, i Zlatko Grafina sa suprugom Ivankom. Ponekad smo išli brati gljive i na područje Miletine rijeke, odnosno Turkovače. Tamo smo redovito nabrali najviše jesenskih vrganja. U rujnu mjesecu 1988. godine moja supruga Zdenka, te Ivanka i Pepi Kubalek i ja, na jednom proplanku u šumi Turkovača ubrali smo preko stotinu komada zdravih hrastovih vrganja. Bili su to zaista zdravi i veliki hrastovi vrganji. Nismo za njih imali ni dovoljno košara i vrećica, već smo gljive kući donijeli u svezanim košuljama i jaknama.
Na područje općine Novska, od sela Korita pa do restorana Trokut, te na područje oko Brezovog polja i Begovaće vrlo često smo išli brati gljive Ivan i Terezija Klaić iz Lipika te moja supruga Zdenka i ja.
Osamdesetogodišnji gljivar Dragutin Palatinuš iz Filipovca sada gljive bere u Lipičkoj šumi sjeverno od Dobrovca. U dugogodišnjoj beračkoj aktivnosti gljive je brao na obroncima Papuka i Psunja. Snimio Damir Palatinuš 17. 6. 2023. godine.
U tom sastavu smo redovito nabrali podosta gljiva, pa i nekoliko puta smo ubrali – (carevku, kneginju, kneza, knežicu, gospu, škripac, rujnicu, karželj, kajsijaču, rudnjaču), odnosno b l a g v u. Ovi prethodno navedeni nazivi su sve imena kojima se koristi naš narod za gljivu blagvu ( Amanita caesarea).
Lipički gljivari odlazili bi u branje gljiva najčešće u Lipičku šumu kod Dobrovca, u šume oko Subocke, Korita i Kukunjevca, te na obronke Psunja prema Skenderovcima i Begovači. Od tih gljivara poznavao sam jedino Tomislava Marića i suprugu Zdenku te Dragutina Palatinuša iz Filipovca.
Dakako da su osim gljivara iz Pakraca i Prekopakre na Bučkom kraju gljive brali i stanovnici psunjskih sela. Oni su zaista svake godine nabrali velike količine vrganja i lisičarki, koje su zatim prodavali na tržnici u Pakracu, ili ih prodavali u otkup raznim prekupcima gljiva. Bilo je plodnih godina kada su nabrali vrganja na Psunju za puna seljačka kola.
Pripravljanje gljiva
U prethodnom dijelu teksta već je naznačeno – ne berite gljive koje dobro ne poznajete! Zašto je to važno?
Ima gljiva koje su vrlo slične. Skoro da izgledaju isto po izgledu, ali nisu iste, a posebno nisu iste prema jestivosti. Jedne su jestive, druge pak nejestive, a treće vrlo otrovne. Takvi primjeri su podosta česti kod roda Povojnjača (Amanita).
Ovaj rod gljiva izdvajam radi toga što u sebi okuplja, jednu pokraj druge, i najotrovnije i najukusnije jestive gljive. Stoga ga izdvajam jer je kritičan i opasan za svakog početnika koji bi njegove primjerke skupljao za jelo.
Crvena muhara (Amanita muscaria) je vrsta otrovne gljive iz porodice Amanitaceae. Klobuk je izrazito crven ili s nijansama žute ili narančaste, malo rebrastog ruba, promjera da 20 cm, u početku kuglast ili polu-kuglast, kasnije postane otvoren i plosnat. Na površini je suh i sjajan, kožica se može guliti, prekrivena je bijelim, bradavičastim ljuskama koje se lako skidaju i lako se mogu isprati za jačih kiša. Listići su bijeli, gusti, široki i uži prema stručku. Stručak je bijel, valjkast, vitak i naraste do 25 cm dužine.
Blagva (Amanita caesarea) je vrsta vrlo jestive gljive iz porodice Amanitaceae. U početku izgleda kao jaje, prekrivena je elastičnim ovitkom koji puca te se iz njega rađa gljiva. Klobuk je promjera 5-15 cm, žutonarančaste do crveno - narančaste boje, rjeđe blijedožut, u mladosti polu-kuglast ili jajast, kasnije postane širok, izbočen ili spljošten, ponekad malo udubljen. Površina mu je uglavnom glatka, po suhom vremenu sjajna, po vlažnom malo ljepljiva i lako se guli. Listići su u mladosti svijetložuti, kasnije izraženo žuti, gusti, široki, slobodni. Stručak je valjkast, čvrst, u početku je pun, kasnije postane malo šupalj, u donjem je dijelu malo gomoljasto zadebljan i okružen ostacima bijele ovojnice, mesnat, naraste do 15 cm visine. Meso je čvrsto, nepromjenjivo, blagog mirisa, u početku bijelo, kasnije žućkasto, ispod kožice klobuka žuto. Spore su jajaste, otrusina je bijelo žućkasta.
Blagva (Amanita caesarea) Foto: wikipedia.org
Crvena muhara (Amanita muscaria) Foto: freepik.com
U stručnim knjigama o gljivama može se pročitati kako se blagvu može zamijeniti s različitim varijetetima muhare, osobito s onim u kojih su i listići i stručak i prsten žuti ili žućkasti. Blagva nema po klobuku sitnije pahuljaste krpice, nego je gola, ali uslijed jakih kiša crvena muhara može izgubiti sitne pahuljaste krpice sa svog klobuka, pa može biti vrlo nalik blagvi.
Uglavnom, muhara je vrlo otrovna gljiva, sadrži muskarin, iboteničnu kiselinu, muscimol i muskazon.
Zanimljivo je, da je ipak u nekim krajevima ljudi jedu. Oni ogule kožicu koja sadrži najviše otrovne tvari muskarina; zatim gljivu prokuhaju, odliju prokuhanu vodu i nakon toga je drže neko vrijeme nasoljenu. Na taj način pripremaju muharu u istočnoj Europi i nekim krajevima Italije. Međutim, zar je potrebno toliko posla i eksperimentiranja kada u isto vrijeme ima mnogo jestivih gljiva. Valja posebno napomenuti kako to pravilo važi za mlađe primjerke, jer kod starijih gljiva otrov prelazi u meso gljive. No, bolje je da to nikada ne pokušavate, jer…
…prvi simptomi trovanja su pogoršani vid, halucinacije, bolovi u trbuhu, proljev i povraćanje, što nastupa već par sati nakon konzumiranja gljiva.
Sva ova prethodno pisana upozorenja pisana su za osobe koje su početnici u branju gljiva, odnosno za osobe koje nisu u potpunosti sigurni u svoje poznavanje gljiva. Stručnim beračima gljiva i znalcima takva upozorenja nisu potrebna, jer oni zasigurno neće pogriješiti u determinaciji gljiva.
No, zašto se zamarati s otrovnim gljivama kada postoji sijaset jestivih i pravih delikatesa među gljivama. Kako nemam dovoljno prostora u prikazivanju raznih načina spravljanja jestivih gljiva, navesti ću jedan zanimljiv recept u spravljanju gljiva.
Na taj su način gljive crnu trubaču ( Craterellus cornucopioides) i vrganj ( Boletus edulis var. quercicola) spravljali češki doseljenici u Prekopakri. Jelo koje su zvali kuba posluživali su kao posno jelo tijekom božićnih blagdana. Izvorni staročeški naziv jela je Šumavský kuba.
Lijepa berba hrastovih vrganja u rujnu mjesecu 2022. godine. Ubrali Dragutin i Damir Palatinuš u šumi hrasta kitnjaka i običnog graba, zvanoj Lipička šuma, između sela Dobrovac i Klisa. Snimio Damir Palatinuš u rujnu 2022. godine.
Prekopakranski kuba
250 g ječmene kaše, 20 g sušenih vrganja, 2 češnja češnjaka, 80 g svinjske masti, 20 g maslaca, sol, mljeveni papar, kim. Ječmenu kašu polijemo kipućom vodom i damo kuhati do mekana u osoljenoj vodi s kimom. Zgnječeni češnjak posolimo i s paprom i maslacem pomiješamo u kašu. Zatim u smjesu dodajemo mekano skuhane gljive i sve promiješamo. Komadićem maslaca namažemo tavu za pečenje i smjesu damo peći oko 20 minuta u srednje zagrijanu pećnicu. Pred sami završetak pečenja na površinu pečene smjese dodamo komadiće svježeg maslaca.
U slast! Makar i posni. I to nam ponekad treba!
Daruvar, 9. 6. 2023. Siniša Njegovan Stárek
ARHIVA:
Brzaci i virovi Pakre (III. dio)
Brzaci i virovi Pakre (II. dio)
Brzaci i virovi s Pakre (I. dio)
Priče iz mlina: Mlinski i politički utezi
Priče iz mlina: Rika jelena (2.)
Priče iz mlina: Rika jelena (1.)
Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)
Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana
Barun Franjo Trenk i panduri (3.)
Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)
Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)
Sokolska društva: Previranje i raskol
Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"
Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae
Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika
Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce
MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković
Pakrački vatrogasci (III. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika
Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac
