LIPIK test
LIPIK test
Vistema
PRIČE I HUMORESKE S OBALE PAKRE

Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)

05.03.2022. 08:34 | 3288 pregleda | Kolumne

Piše:
Siniša Njegovan Starek

 

 

 

Filipovačka ciglana

Ciglana u Filipovcu počela je s radom kao privatno poduzeće već krajem 19. stoljeća (oko 1886. godine).

Prema neslužbenim podacima prvi vlasnik Ciglane bio je Leopold Šlenger (Schlenger). Informaciju o njegovom vlasništvu Ciglane kazao mi je Antun Toni Skalak (r. 1949. g.) iz Filipovca, koji je kao bagerista i strojobravar 40 godina radio na Ciglani u Filipovcu. Toni Skalak tvrdi kako su priče o prvom vlasništvu Šlengera (tako on izgovara njegovo prezime) kolale među radnicima Ciglane prije 60 i više godina. O Leopoldu Schlengeru nisam pronašao nikakve podatke u Pakracu, no vjerujem kako se ustvari radi o Leopoldu Schrengeru (1856. – 1924.) gospodarstveniku rođenom u Pakracu. Naime, u Sjedničkom Zapisniku trgovišne obćine Pakračke (1883. -1889.) stoji:

Fotografija: Ciglana u Filipovcu sredinom XX. stoljeća.

„Točka 41 - obćinski načelnik g. Nikola Stojanović čita molbu LEOPOLDA SCHRENGERA iz Pakraca od 26. 10. 1883. g. s kojom moli da obćina trgovišta Pakrac od tužbe proti njemu radi duga odustane, pošto imaju dovoljnu sigurnost za tražbinu i stavlja rok uplate do 31. prosinca 1884. „

Naime, Leopold (Lavoslav) Schrenger je već neko vrijeme dužan trgovištu Pakrac veću svotu novca, ali se nigdje u zapisnicima ne navodi za što je dužan, odnosno kakav je to dug.

Zanimljivo je kako u Zastupstvu općine trgovišta Pakrac tada djeluje  i jedna osoba s prezimenom  Schrenger, i to Ignatz Schrenger. Inače, ta  velika židovska obitelj Schrenger, duži niz godina  djelovala je u Pakracu kao uspješni gospodarstvenici, odnosno djeluju u Pakracu sve tamo do II. svjetskog rata kada im vlasti NDH sve uzimaju, a njih otprave u ustaške i nacističke logore smrti.   

Dakako da su u ono vrijeme u općinskom zastupstvu trgovišta Pakrac obavezno djelovali samo: veleposjednici, posjednici, poduzetnici, bogati trgovci, odvjetnici, liječnici, odnosno samo bogati ljudi, ali ne i oni koji nisu imali podosta financijskih mogućnosti.

Kako u zapisnicima trgovišta Pakrac, u vremenu od 1883. do 1889. godine, nema nikakvog traga o početku rada ciglane, tako sam mišljenja, kako je Leopold Schrenger kupio zemljište u Filipovcu, stvorio dug s kojim kasni u otplati, ali da je u međuvremenu (ili možda ranije) pokrenuo proizvodnju cigle na lokaciji u Filipovcu.

 

Fotografija: Cigla s oznakom „S“ – Schrengerova ciglana. Na toj cigli oznaka „S“ je okomito utisnuta na njen duži dio, a kod cigli Stjepana Golubića  oznaka „G“  je vodoravno upisana na cigli. Schrengerova ciglana počela je s radom možda i ranije od 1886. godine. Ovdje prikazana cigla je djelomično oštećena (kraća). Cigla je u vlasništvu Antuna Skalaka iz Filipovca. Snimio S. Nj. Stárek 11. 1. 2022. godine

Položaj ciglane, odnosno  iskop zemlje,  vidljivo je kako nije slučajno izabran. Naime, lokacija Ciglane je vrlo pogodna iz nekoliko dobrih razloga. Proizvodni dio, same peći u glavnoj zgradi Ciglane,  sušionice za ciglu, te skladišni dio Ciglane nalazile su se uz samu glavnu cestu, prometnicu međunarodnog značaja. Doduše nešto povučeno prema samom brdu koje se strmom kosinom spušta prema toj cesti, odnosno prema rijeci Pakri.

Upravo taj brijeg na lokaciji početka sela Filipovac, iznad glavne prometnice između Pakraca i Lipika,  posebno je značajan za samu izradu cigle/opeke. Prometnica između ta dva grada u tom predjelu početka sela Filipovac, nalazi se na 165,5 metara nadmorske visine, da bi visina samog brda (kosine) nakon 100 metara iznosila 176,3 metra, a 200 m od prometnice visina je 183,6 metara. Upravo je na toj kosini, koja je za te potrebe djelomično zaravnana, izgrađen proizvodni dio Ciglane. Nakon te zaravnane površine počinjao je iskop potrebne zemlje za izradu cigle.

Fotografija: Bager vedričar  vrši iskop zemlje na Ciglani u Filipovcu. Vagonet sa zemljom guraju Antun Skalak i Ivo Kalvi iz Vel. Banovca. Snimljeno 1975. godine. Fotografija u vlasništvu Antuna Skalaka iz Filipovca.   

Navedena površina samog iskopa imala je malen/tanak površinski dio humusne zemlje (nepogodno za opeku), koji se mogao brzo odstraniti, a iza toga humusa u pedološkom profilu odmah je dolazila glina (žutulja, kako su joj dali ime) vrlo pogodna za izradu cigle/opeke. Upravo ta žutulja davala je kvalitetu cigle/opeke iz Ciglane u Filipovcu.

U Hrvatskoj je korišteno i eksploatirano nekoliko vrsta glina: bentonitna, vatrostalna, keramička i ciglarska. Na području bivše općine Pakrac korištena su nalazišta: keramičke gline (Šeovica), vatrostalne gline (Grahovljani) i ciglarske gline (Filipovac, Pakračka Poljana, Badljevina i Ploštine. Sada se više ništa ne eksploatira.

Nakon pedeset-godišnjeg rada u privatnom vlasništvu obitelji Golubić, i nakon stotine tisuća izrađenih cigli i crijepa  Ciglana  poslije II. svjetskog rata   prelazi u društveno vlasništvo.

Točnije, 1946. godine Ciglanu državi poklanja predratni vlasnik Oto Golubić, sin Stjepana Golubića najpoznatijeg pakračkog graditelja, znajući da će doći do nacionalizacije privatnih poduzeća. Ovu informaciju o poklanjanju Ciglane dao mi je nedavno gospodin Marijan De Zan, bivši rukovodilac na toj Ciglani. Bivši vlasnik Oto Golubić, koji je poklonio Ciglanu državi, ostao je raditi na Ciglani kao jedan od rukovodilaca sve do 1964. godine.

Te godine na Ciglani se zapošljava Marijan De Zan, građevinski tehničar koji obavlja poslove šefa u procesu organizacije i proizvodnje. Upravo građevinski tehničar Marijan De Zan, koji je i predavač na Školi učenika u privredi u Pakracu,  mijenja Otu Golubića, bivšeg vlasnika Ciglane, koji odlazi u mirovinu. Zajedno s Marijanom De Zanom na Ciglanu dolazi i Ivo Orzes iz Vel. Banovca i njih dvojica rukovoditi će sa svim resursima na Ciglani sve do 1990./91. godine kada Ciglana odlazi u stečaj.

Kao dvanaestogodišnje dijete često sam dolazio ocu na Ciglanu, pa mi je upravo taj bivši vlasnik Oto Golubić jednom pokazivao kako se proizvodi cigla od samih početaka, pa do pečenja u velikim pećima, koje su se nalazile u velikoj ogromnoj zgradi, odnosno glavnoj zgradi Ciglane. Kako sam ja često dolazio na Ciglanu, i volio gledati kako se proizvodi cigla, tada me je po proizvodnim pogonima vodio poslovođa Karla Kovač iz Filipovca. Dakako, kada je imao vremena za to. Karla je bio visok, mršav čovjek lijepih manira. Bio je poslovođa na Ciglani, a mene je volio, iako ja nisam znao zašto je to tako. Valjda zbog mog oca.

Fotografija: Radnici Ciglane u Filipovcu. Na snimku je i tadašnji poslovođa   Karla Kovač iz Filipovca , sjedi u sredini. Fotografija je snimljena sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Ostale osobe su mi nepoznate. Fotografiju ustupila Branka Kovač iz Pakraca, čiji je pokojni suprug unuk Karle Kovača.

Često mi je pokazivao nekakve ogromne poklopce, koji su bili na gornjem katu te ogromne duge zgrade. Ustvari, to su bili veliki tučeni poklopci koji su bili iznad peći u kojima se pekla cigla, crijep i kaplaji (žljebnjak). On bi podigao taj teški poklopac, otvorio otvor peći i ja sam mogao vidjeti užarenu prostoriju (peć) ispod svojih nogu, u kojoj je bilo mnoštvo cigle i crijepa već napola pečeno. Dakako da me je osupnula vrućina zagrijanih peći. Doduše, on mi je to pokazivao kada su se peći već dobrano ohladile, pa sam mogao vidjeti precizno složene pečene cigle koje se polako hlade. Svejedno je bilo vruće, i ja sam se čudio kako ti radnici uopće tako dugo mogu tamo izdržati raditi.

Nije mi to bilo jasno, kako to mogu hodati po peći koja je naložena i u kojoj se peče cigla. Bilo mi je često puta vruće pod nogama, ali volio sam zalaziti u tu veliku zgradu kod poslovođe Karle Kovača, koji mi je  tako lijepo objašnjavao cijeli proces pečenja cigle,  crijepa i kaplaja.

Fotografija: Crijep s Ciglane u Filipovcu. Na crijepu piše CIGLANA PAKRAC, jer je u  vrijeme izrade crijepa sjedište poduzeća bilo u Pakracu. Kod Antuna Skalaka u Filipovcu snimio S. Nj. Stárek 11. 1. 2022. godine.

Oko, i iza te ogromne zgrade nalazile su se sušionice za ciglu,  crijep i kaplaje – velike duge nadstrešnice, a podalje od njih i nadstrešnice gdje su bili kalupi za ciglu, crijep i kaplaje, razne preše  i gdje su ciglari strojno pravili ciglu i crijep. Pod tim nadstrešnicama radili su majstori ciglari iz već spomenutih sela s pretežno talijanskim stanovništvom: Ploštine, Kapetanovo Polje i Vel. Banovac, ali i majstori i radnici iz Filipovca, Prekopakre, Pakraca, Šeovice i Klise. Bili su to uglavnom muškarci, majstori koji su radili na strojnoj izradi cigle,  crijepa i kaplaja, ali bilo je i žena koje su radile na strojnoj izradi crijepa. Nadaleko poznatog filipovačkog crijepa.

Fotografija: Utovar crijepa šezdesetih godina prošlog stoljeća. Druga osoba s lijeve strane fotografije je Ivan Poletto, dok su ostali zasad nepoznati. Fotografiju nam je ustupio Ivanov sin, Marijan Poletto.

Po cijele dane radnici bi mijesili  zemlju, koju su uz upotrebu vode pretvarali u blato, a zatim to blato stavljali u drvene ili metalne kalupe, pa nakon toga slagali i sušili na suncu sirov crijep ili ciglu. Zemlja se uglavnom prevozila u vagonetima, ali suhe cigle i crijep nosili su radnici na leđima u tzv.  „krašinama“ ili krašinjama (neka vrsta kraksne - drvene nosiljke u obliku slova L, koje su se nosile na leđima i u kojima su bila složena najmanje 4  crijepa). Upotrebljavali su još i jednu košaru, kao nosiljku s tregerima, a nju su zvali darlin. Doduše nju su više upotrebljavali talijanski majstori ciglari na svojim malim ciglanama. Nije to bio nimalo lagan posao, čak što više, vrlo težak posao, posebno, kada su na leđima nosili i po   više kilograma teške krašine/ krašinje sa suhim crijepom ili ciglom, po nesnosnoj vrućini i vlazi. Kada nije bilo dovoljno muškaraca, čak su i žene nosile te teške nosiljke na leđima. Dapače, većinom su te krašine s raznim materijalom nosile mlade žene stalno uposlene, ali i djevojke koje su tijekom glavnog proizvodnog procesa dolazile raditi kao sezonske radnice. Bile su to uglavnom starije učenice Učiteljske škole iz Pakraca ili mlade neudane žene iz Prekopakre,  Filipovca,  Pakraca i Šeovice.

Fotografija: Cigla/opeka iz Ciglane u Filipovcu. Ova cigla je stara preko stotinu godina i nosi oznaku „G“. U to vrijeme  vlasnik Ciglane je Stjepan Golubić, najpoznatiji pakrački graditelj. Snimio S. Nj. Stárek 14. 11. 2021. godine.

Tijekom više godina nekoliko desetaka učenica Učiteljske škole iz Pakraca, budućih učiteljica, itekako je teško radilo na Ciglani kako bi si osigurale dovoljno financijskih sredstava za svoje daljnje školovanje. To su nažalost davno prošla naporna, ali lijepa vremena. Sada u Pakracu nema više ni lijepih učenica Učiteljske škole, ali nema više u Filipovcu ni lijepe Ciglane, nema više niti lijepog „bajera“ oko koga su se sunčale ili odmarale u hladu visokih bagrema lijepe djevojke nakon napornog rada na Ciglani!

Fotografija: Na ovome mjestu, ispred visokog drveća topola i vrba, nekada je bio „bajer“ u kojemu je bilo riba sunčanica, a ispred „bajera“ rasla je lijepa bijela divlja djetelina. Nažalost od ciglane tamo nema niti jedna cigla. Tamo je sada nova betonara. Snimio S. Nj. Stárek 21. 9. 2021. godine.

Podalje od nadstrešnica bila je velika livada puna lijepe trave i divlje bijele djeteline, a zatim je slijedilo brdo iz kojega su radnici kopači kopali zemlju (glinu) za izradu cigle i crijepa. Tako je bilo u početku rada Ciglane, te tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.  Kako su radnici tu glinu kopali već više od pedeset godina, tako je nastala ogromna iskopina, odnosno bilo je to odsječeni dio brda. Razlika između nivoa gornjeg i donjeg dijela brda iznosila je skoro deset metara. Na taj način nastala je povelika rupa ispred tog odsječenog brda, ne rupa već pravi umjetni bazen dug dvadeset, a širok oko deset metara. Za te godine on se napunio vodom dubine i do dva metra, a netko je tamo nabacao i male ribe koje smo mi djeca zvali „sunčanice“. Na suncu su im ljuske sjajile prekrasnim  raznim duginim bojama. Kao djeca često smo išli na taj „bajer“- kako smo ga zvali, i tamo smo se kupali i lovili ribe što su ih radnici Ciglane pobacali u bajer. Na tom bajeru, kao djeca, stvarno smo se lijepo igrali, a bilo nas je podosta djece iz Donjeg kraja Prekopakre, Filipovca, iz Pakraca oko željezničke rampe,  gdje  je nedaleko i bila Ciglana.

Međutim, ipak nam je najljepša igra bila vožnja vagonetima (malim otvorenim vagonima) po željezničkim tračnicama koje su radnicima služile za prijevoz iskopane zemlje, cigle i crijepa. Od same velike zgrade Ciglane pa do bajera bile su postavljene te željezne tračnice. Bilo je to negdje oko 200 metara u jednom pravcu, ali sveukupno tračnica je bilo više od tri kilometra međusobno povezanih raznim skretnicama i okretištima. Kada ih radnici nisu upotrebljavali, koristili smo ih mi djeca i moji kozlići. Dva kozlića. Jedan nestašniji od drugoga, koje sam ja nažalost morao čuvati.

Negdje početkom sedamdesetih godina Ciglana je nabavila bager vedričar koji je zamijenio više radnika kopača, a samim time se i povećala proizvodnja cigle i crijepa. No, nama djeci, a sada već i momcima i djevojkama to nije smetalo za našu igru i zabavu oko „bajera“ punog riba sunčanica i blata do koljena. Ta nam je blatnjava voda bila baš pravi ljetni hit. 

Fotografija: Antun Toni Skalak (r. 1949. g.) pored vagoneta u kojemu se po tračnicama prevozila zemlja, cigla, crijep i ostali materijali. Snimljeno 1966. godine. Fotografiju ustupio Toni Skalak.

Tijekom sedamdesetih godina Ciglana se modernizira. Nema više vagoneta – sada su traktori. Nema više ručnog iskopa – već su bageri i traktori kopači, ali ima još podosta ljudskog fizičkog rada, kako muškaraca tako i žena.

Fotografija: Traktorista Jozo Kobetić iz Prekopkre vrši iskop zemlje. Fotografiju ustupili Ivo i Alen Orzes iz Pakraca.

Fotografija: Utovar saćastih blokova. Na Ciglani su se u to vrijeme proizvodili i saćasti blokovi raznih formata. Utovar vrše Amalka Papušek, Nevenka Todorović , Jela Vranešević i Branko Pletikapa. Snimljeno sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Fotografije u vlasništvu Ive i Alena Orzesa iz Pakraca.

Asortiman proizvoda podosta se promijenio, odnosno povećao, i na Ciglani se tada proizvode: opeka puna, opeka šuplja, mont opeka, crijep, žljebnjaci, saćasti blokovi i saćasta opeka.

 

Fotografija: Saćasti blokovi spremni za prodaju. Prijevoz i utovar vrše: slijeva – Đuro Straga iz Ploštine, Zdravko Rek iz V. Banovca i Pero Marošević iz D. Obriježi. Snimljeno sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Fotografije u vlasništvu Ive i Alena Orzesa iz Pakraca.

Tržište proizvoda se time automatski povećava, a ako tomu pridodamo šamot i kaljeve peći, koje su se u sklopu poduzeća proizvodile u Kusonjama, tada zaista se može kazati kako se proizvodi sa Ciglane plasiraju po cijeloj Jugoslaviji.

Fotografija: U to vrijeme na Ciglani nema više vagoneta, pa Ivo Kalvi iz V. Banovca prevozi velike saćaste blokove malim traktorom. Snimljeno oko 1970. godine. Fotografija u vlasništvu Ive Orzesa iz Pakraca.

No, vratimo se mojim nestašnim kozlićima sanske koze.

Kozlići i ciglarstvo

A, ti kozlići su skoro priča za sebe… Pa, bilo je to nekako ovako.

Kako bi smo mi djeca, ja i dvije mlađe sestre Vjeruška i Libuška imali pravilan i zdrav razvojni životni put, djed je ocu predložio da kupi kozu, radi dobivanja kozjeg mlijeka, koje je vrlo zdravo u ishrani djece. Djed je uvijek govorio kako je to vrlo zdravo mlijeko i zdrava ishrana za razvoj djece.

Fotografija: Kozlići sanske koze

Bilo mi je to pomalo čudno, kako se on kao arhitekta razumije u koze i kozje mlijeko. Znam da je gradio kuće i velike zgrade, tako je bar pričao nama djeci o svojim gradnjama i svom poduzeću, ali kakve sad veze imaju koze i zidari? A, da bi to sve bilo još zapetljanije, a po mene najgore, tu  sansku kozu i te jariće, jedino sam ja morao čuvati i voditi ih da pasu bijelu divlju djetelinu i brste bagrem na Ciglani u Filipovcu, jer smo mi u Prekopakri imali  tek mali voćnjak koji su koza i kozlić brzo popasli i obrstili. Mi djeca, dali smo kozi ime Bosanka, misleći kako je ona podrijetlom iz Bosne, što smo povezivali s rijekom Sanom, odnosno Sanskim Mostom u Bosni. No, djed nas je brzo razočarao kazavši nam:

- Ta vaša koza nije podrijetlom Bosanka već je njeno podrijetlo iz doline Saanen u Švicarskoj. Tamo ima rijeka imenom Saane, a po rijeci se dolina zove Saanen, a po njima se i ta vaša bijela koza zove sanska koza, odnosno ona je takve pasmine, sanska koza. Ona je najbolja koza za mlijeko i zato sam i predložio vašim roditeljima da kupe tu kozu. Sada vidim da sam pogriješio. Imamo samo problema s tom kozom, a vi mlijeko ni ne pijete. Samo se mrštite na njegov okus – davao nam je djed pouku i kritiku.

Djed je imao pravo. Kozje mlijeko pili smo samo kada smo morali i to pod prijetnjom strožih mjera, ali više bi ga prolijevali nego pili. Bilo ga je svuda oko nas.      

Ipak ja sam, bez obzira, pili mlijeko ili ne pili, morao cijelo ljeto voditi kozu i dva kozlića, a nekad samo kozliće, na ispašu na Ciglanu. Kozlići nestašni, ne slušaju ni kozu niti mene i jedva sam ih uspijevao nekako, svakog posebno zavezanog na kraći konopac, dovesti do Ciglane. Tamo su se brzo nasitili sočne djeteline, obrstili donje grane bijelog mladog bagrema i uskočili u otvorene male vagonete za prijevoz raznog materijala. Kako bi ih smirio, vozio sam ih  u tim  vagonetima u razgledavanje cijele proizvodnje Ciglane, kroz sve nadstrešnice, od bajera, ukrug po Ciglani do drugog manjeg  bajera.

Kozlići su s velikom pozornošću promatrali tehnološke procese na ciglani, a posebno ih je zanimalo nisko granje bagrema koje su usput, iz vagoneta mogli na brzinu obrstiti. Ta im se „tehnologija“ najviše sviđala. Radnici na ciglani, uz sav svoj naporan i vrlo težak posao, ipak su primijetili te čudne radnje na njihovoj pruzi i međusobno podijelili svoje mišljenje o tom događanju. Uglavnom, komentari su se svodili na to kako šefov sin „provodi jareći turizam vozajući jariće okolo naokolo po Ciglani“.

No, nije ostalo sve na tim komentarima, već su  majstori ciglari, vidjevši tu paradu,  odmah  obavijestili mog oca što to radi njegov mudri nestašni sin i nadasve  poslušni i pokorni kozlići!

Ne znam je li baš dobra  poveznica jarića i ciglarstva, ali meni su ti jarići stvarali samo probleme na toj lijepoj i zanimljivoj Ciglani. No, upravo radi njih sam i zapamtio toliko toga o Ciglani u Filipovcu. Upravo radi  svih tih čudnih zbivanja na Ciglani, često se moje misli vraćaju na tu filipovačku Ciglanu, i jedan lijepi dio djetinjstva  proveden tamo uz „bajer i njegove  bagreme i vrbe oko njega. A, znam da nisam jedini koji tako razmišlja, i nisam ni jedini koji se sa veseljem sjeća tih dana života!

Fotografija: Proizvodi sa Ciglane u Filipovcu. Crijep je novijeg datuma (oko 1960. g.), a cigla je stara preko stotinu godina. Snimljeno u dvorištu Antuna Skalaka iz Filipovca  11. 1. 2022. godine. Šuplji blokovi i šuplje cigle bili su kasniji proizvod na Ciglani.

Nakon te godine više nismo imali kozu ni jariće, ali ja sam još godinama dolazio na Ciglanu, tad zbog nekih drugih razloga. Dakako povezanih sa ciglarstvom, graditeljstvom, a možda i s lijepim hladom bijelih bagrema i gustih grana bijelih vrba …

OPASKA: Svugdje u ovoj priči o ciglani u Filipovcu, istu jednostavno nazivam imenom Ciglana, iako je ona tijekom svoga rada, od oko sto godina, često mijenjala ime, kako svoje, tako i ime poduzeća kojem je pripadala. Točan slijed tih imena teško je utvrditi, stoga ju jednostavno nazivam Ciglana u Filipovcu.   

Zahvaljujem se kazivačima gospodinu Marijanu De Zanu na danim informacijama o gospodinu Oti Golubiću,  vlasništvu Ciglane u Filipovcu i radnicama - učenicama Učiteljske škole iz Pakraca. 

Zahvaljujem se gospodinu Antunu Skalaku na danim informacijama o prvom vlasništvu Ciglane u Filipovcu, snimljenim starim ciglama i crijepu, te ustupljenim starim fotografijama snimljenim na Ciglani u Filipovcu.

Zahvaljujem se gospodinu Ivi Orzesu na informacijama o Ciglani. Zahvaljujem se gospodi Ivi i Alenu Orzesu na ustupljenim fotografijama.

Posebno se zahvaljujem svim komentatorima i čitateljima prvog dijela priče „ FILIPOVAČKA CIGLANA I CIGLARI IZ PLOŠTINE“!

 

 

Daruvar, svibanj 2021. – veljača 2022.             Siniša Njegovan Stárek

 

Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)


LIRA ispod članka