LIPIK test
LIPIK test
Medianno
PRIČE I HUMORESKE S OBALE PAKRE

Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)

06.02.2022. 11:36 | 3278 pregleda | Kolumne

Piše:
Siniša Njegovan Starek

 

 

 

Ciglana i ciglari

Od moje roditeljske kuće do ciglane u Filipovcu bilo je oko dva kilometra poljskim prašnjavim putem.  Otac je radio na Ciglani u kancelariji i obavljao poslove šefa računovodstva. U to vrijeme Ciglana je zapošljavala oko 80 ljudi većim dijelom godine, zimi nešto manje,  i nije to bila baš mala ciglana, već najveća u pakračkom kraju, a i u Hrvatskoj je slovila kao veća ciglana. Na ciglani su proizvodili ciglu i crijep jako dobre kvalitete, i te svoje proizvode prodavali su po cijeloj Jugoslaviji.

Fotografija: Ciglana u Filipovcu – kao privatno vlasništvo Stjepana Golubića počinje s radom 1894. godine. Fotografija u vlasništvu Gradskog muzeja Pakrac.

Prema nekima pisanim podacima i svjedočenju više kazivača, glavnu zgradu, kao i visoki dimnjak ciglane, gradio je graditelj iz Prekopakre Antun Barta. Barta je imao malo građevinsko poduzeće, ali i gostionicu u Prekopakri. Svojevremeno vrlo poznatu gostionicu negdje početkom XX. stoljeća.  Ta gostionica  još i danas uspješno radi u Prekopakri na istom mjestu. Nažalost ostala je jedina takova u Prekopakri.

Fotografija: Cigla koja je izrađivana na ciglani u Filipovcu, za vrijeme prvog vlasnika Stjepana Golubića, nosila je na sebi oznaku „ G“ ili „GS“ . Snimio S. Nj. Stárek, 14. 11. 2021. godine.

U tu gostionicu „Kod Barte“ u godinama prije II. svjetskog rata znali su zalaziti i radnici Ciglane, Talijani, vrsni znalci u izradi cigle i crijepa, marljivi i ustrajni ljudi. Činili su to,  kada su se pješice vraćali u svoja sela Ploštine, Kapetanovo Polje, Veliki Banovac i Donju Obrijež, nakon višednevnog napornog rada na izradi cigle u Filipovcu.

Fotografija: Prekopakra, lijevo gostionica „Kod Barte“ na raskrižju prema Matkovcu. Snimljeno šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Tako su nastavili i poslije rata, čak što više, poslije rata ih je i više radilo na ciglani. Pomalo   zahvaljujući  tome što je direktor Ciglane poslije rata bio njihov sunarodnjak Izidor Bartoluci, a i radi toga što su za rata aktivno sudjelovali kao borci NOV, ali i bili predani antifašisti. 

Dobar dio pripadnika talijanske nacionalne manjine iz sela Ploštine, Kapetanovo Polje i Veliki Banovac radio je  na Ciglani u Filipovcu, ali su se  i privatno, kod svojih kuća,  bavili  izradom i pečenjem cigle, koju su zatim prodavali na Pakračkom području. Bila je to vrlo kvalitetna cigla. Čvrsta i lijepo oblikovana opeka ručne izrade, a njena prednost pred industrijski izrađenom ciglom bila je u povoljnoj cijeni.

Poneki od njih, tih talijanskih majstora ciglara odlazio bi  u Slavoniju,  Moslavinu, Bjelovarski kraj, pa čak i  Zagreb i tamo sa svojom ekipom radio po nekoliko mjeseci ili bi isti, po manjim ciglanama, radili kao stručni radnici ili predradnici.

 

Majstori ciglari i „pičulini“

Nekada, ne tako davno, tamo negdje pedesetih/šezdesetih godina prošlog stoljeća selo Ploštine izgledalo je kao mali gradić. Nije to bilo tipično selo, kao sva ostala sela oko njega, već je to selo davalo sliku tipičnih istarskih mjesta, mjesto na vrhu brijega okruženo lijepim pitoresknim ambijentom. Doduše, mjesto je imalo samo jednu ulicu, podosta široku i nešto preko stotinjak kuća s jedne i s druge strane ceste. Cesta je bila tvrda makadamska prometnica, uvijek čista i uredna, bez rupa i s uređenim ivičnjacima i jarcima oko ceste. Kuće su bile većinom prizemnice, ali bilo je i podosta katnica vrlo solidno građenih. Velika škola, dom, crkva, gostionica i nekoliko zanatskih radnji dominirali su u krajobrazu toga simpatičnog naselja.

Dvorišta privatnih kuća bila su lijepo formirana, vrlo uredna, čista i prostrana. Za razliku od drugih sela, gdje su dvorišta bila tijekom godine blatnjava ili prašnjava, pomalo neuredna, u Ploštini su  skoro sva dvorišta bila  popločena lijepom, čvrstom, crvenom, pečenom ciglom koju su sami izrađivali. Teško je bilo za saznati gdje je bila ugrađena ljepša ili kvalitetnija cigla, jer se podosta majstora ciglara iz tog mjesta bavilo proizvodnjom te kvalitetne cigle. To saznanje, o kvaliteti cigle, odmah se moglo vidjeti prilikom samog dolaska pred samo naselje Ploštinu. Naime, na poljima pred samim mjestom mogao se osjetiti miris čudne kombinacije. Kombinacija gorućeg drveta i paljene zemlje dočekivala bi vas na ulazu u to pitoreskno naselje. Dakako da je to bila ugoda za dobar osjet mirisa, ali za osjet vida zasigurno je bila  još ljepša kombinacija. Kombinacija povremenih građevina lijepog oblika, lijepo se uklapala u zeleni krajolik bogat raznovrsnim raslinjem. Nadolazeća slika pružala je potpuno ispunjenje ugode oštrome oku, ljepotu za vrsnog promatrača krajolika.

U lijepo obrađenim poljima, odjednom bi pred vama izniknule lijepo formirane visoke četvrtaste, skladne građevine, ukošenih stranica, prema unutar tvorevine, skoro nalik na početne  faraonske piramide starog Egipta. Takav ste dojam mogli steći u odnosu na sličan oblik nedovršenih piramida, ali i sam miris oko te građevine, davao je samom objektu /trenutnoj građevini/ novu dimenziju, novo saznanje, koje bi vas usredotočilo na stvarnost u kojoj se nalazite. A, dolazili ste u pitoreskno naselje  Ploštinu, i vidjeli i osjetili pred sobom paljenu zemlju od koje je nastajala kvalitetna pečena cigla talijanskih majstora ciglara. U takvoj građevini ili ciglarskoj peći bilo je preciznim redom složeno i spremno za paljenje ili je već paljeno oko 20 – 30 pa i više tisuća sirovih cigli sačinjenih od smjese zemlje sa njihovih polja.

Postupak izrade samih cigli nije bio baš jednostavan, i  zahtijevao je dobro poznavanje tehnologije pripreme zemlje (gline),  poznavanje kvalitete odabrane zemlje /materijala/ za kvalitetnu ciglu, te vještinu,  snagu i upornost za izradu konačnog proizvoda tj. cigle.

Selo Ploštine  nije  veliko naselje. Tijekom svoje povijesti od oko 140 godina, godine 1948. imalo je najviše stanovnika, odnosno 568 stanovnika u samom naselju. Selo je s početka dvadesetog stoljeća bilo  skoro potpuno nacionalno čisto, odnosno u selu su živjeli samo tek doseljeni Talijani iz Italije, tj. njenog sjevernog dijela provincije Belluno. Taj  odnos nije se mijenjao tijekom dvadesetog stoljeća. Tek pojedinci drugih nacionalnosti, koji su se priženili u Ploštinu, mijenjali su taj čisti nacionalni identitet.  

Na tako mali broj ljudi u mjestu bilo je preko desetak pravih majstora ciglara i još bar četiri puta toliko pomoćnih radnika i tzv. „pičulina i pičulinki“. Naime, točan broj majstora ciglara nemoguće je znati, jer se o tome nije vodila nikakva evidencija, a stari majstori nisu više među živima i jednostavno sada nitko ne zna stvarnu brojku tih vrsnih majstora ciglara.

Prema kazivanjima gospođe Ane Menegon (rođ. 1943. g.) i  Franje Andriata (rođ. 1959. g.), oboje iz Kapetanovog Polja, u Ploštinama je skoro  svaka obitelj, bar jednom, gradila svoju peć za pečenje cigle, a slično je bilo i u Kapetanovom Polju.

Zanimljivo je, kako u Kapetanovom Polju nisu živjeli samo Talijani, već su u tom selu živjeli i pripadnici drugih nacija (Nijemci, Mađari i Česi), ali skoro sve obitelji su barem jednom radile ciglu, sagradile ciglarsku peć, i ispekle barem 30 000 komada cigle. Dakako da su te cigle bile namijenjene za vlastitu upotrebu (gradnju vlastitih kuća i drugih objekata), ali vjerujem kako su im ipak posao vodili i u tome pomogli talijanski majstori ciglari iz Kapetanovog Polja i Ploštine. 

Jedan od tih koji je radio u takovim ciglanama bio je  Franjo Andriata, koji je preko 25 godina svoga radnog vijeka proveo na raznim mjestima privatnih ciglanama u Kapetanovom Polju, Ploštinama, a zatim po ciglanama u raznim mjestima gdje su radili majstori ciglari iz ta dva sela.

Nemam potpuno saznanje kakove majstorske škole su završili majstori ciglari, ali sigurno je kako su se tajne toga zanata prenosile „s koljena na koljeno“, odnosno kako je majstor ciglar svoje znanje prenosio na svog učenika-nasljednika.

Picciolin, picciolinca, / talijanski / –  ili u njihovom lokalnom izgovoru  „pičulin“, „pičulinka“, i nije stigao završiti nekakve škole. Naime, to su bila zdrava, snažnija djeca koja su morala ili htjela raditi u ranoj dječjoj dobi od već 8 godina starosti pa naviše. Najčešće su to bila ona djeca koja bi tek završila 4 razreda osnovne škole. Zanimljivo da je među njima bilo podosta djevojčica (pičulinki).  Zasigurno  nije bilo jednostavno raditi djeci te dobi ljeti po velikim vrućinama, bez neke posebne zaštite i s teretom koji i nije tako lagan. Svaki taj kalup s glinom/blatom, ili nepečena cigla teže po nekoliko kilograma, a pičulin je morao nekoliko stotina puta tijekom radnog vremena prenijeti takav materijal s jednog kraja radnog prostora na drugi kraj tog prostora.

Gospođa Danijela Zilli iz Ploštine, jedna od takovih „pičulinki“ sjeća se svoga napornog rada od prije 60 godina.

- Mi „pičulinke“ morale smo donijeti majstoru kalup, ubaciti sitni fini pijesak u njega, majstor bi u kalup stavio pripremljenu smjesu zemlje/gline (blato), a zatim smo mi taj kalup s glinom odnijeli na pripremljeni prostor za sušenje i isuli smjesu iz kalupa. To je bila gotova prijesna cigla koja je tada išla na sušenje.“

Takav postupak dnevno ponoviti nekoliko stotina puta zasigurno  je bilo veoma naporno. Nije stoga ni čudno što su im se pred noć  pokazivale „cigle koje skaču poput ogromnih zelenih skakavca  oko njihove tek završene velike griče – prostora za sušenje sirove cigle“.

Jedan od najpoznatijih majstora ciglara  bio je Josip  Zilli, dakako iz Ploštine. Josip Zilli je jedno vrijeme pravio ciglu i zidao peći za pečenje cigle pred samom Ploštinom, a kako je porasla potražnja za njihovom kvalitetnom ciglom, tako je Zilli vodio proizvodnju cigle na ciglani u Badljevini (manja ciglana na cesti prema Siraču), a kasnije je sa svojom ekipom složio nekoliko ciglarskih peći na Brunkovcu.

 Brunkovac je sjeverni, brdoviti  predio Kutine koji  tada nije bio još izgrađen. Tek su se počinjale graditi prve obiteljske zgrade i vlasnici tih kuća angažirali su talijanske ciglare iz Ploština na izradi cigle i gradnji ciglarskih peći.

Takove peći bile su namijenjene za pečenje od 20 do 30, ali kada je ekipa bila veća gradile su se i ciglarske peći od 50.000 tisuća cigli. Dakako da su se mogle graditi i manje peći, ovisno potrebi kupca. Za ciglu se koristila kvalitetna zemlja/glina, zvali su je žutulja, a paljena je drvima ili ugljenom.

Fotografija: Danijela  Zilli i kolegica Ankica kao „pičulinke“ prigodom slaganja peći za paljenje cigle na predjelu Brunkovac, sada dio Kutine.  Prema sjećanju Danijele Zilli, ona u to vrijeme ima 14 godina, fotografija je snimljena 1960. godine. Fotografija je u vlasništvu Daniele Zilli udane Peterle iz Pakraca.

Izrada cigle/opeke bila je  strojna i ručna. U strojnoj izradi cigle bilo je uposleno od 18 do 23 radnika, što majstora ciglara, zatim pomoćnih radnika te pičulina ili pičulinki. Takva cigla izrađivala se prešom za izradu cigle, a cigla se uglavnom izrađivala od gline ( žutulje), ugljena i vode. U jednoj turi (oko tri do četiri dana) majstori ciglari izradili su do 50.000 komada cigli koja se zatim sušila oko tri tjedna (dok nije bila suha), a zatim slagala u peći za pečenje u tri etaže. Ta se cigla pekla posebnim ugljenom.

Fotografija: Stara preša za strojnu izradu cigle/opeke kojima su se služile veće grupe ciglara za izradu veće količine cigle.

Fotografija: Radna ekipa ciglara Josipa Zillia na Brunkovcu 1960. godine. Prvi slijeva Petar Tome, odzada - u šeširu Josip Zilli, - ostali nepoznati, a iznad njih stoje dvije „pičulinke“ Daniela i Ankica. Fotografija u vlasništvu gospođe Daniele Zilli udane Peterle iz Pakraca.

Nekoliko majstora ciglara, dakako i pičulina, bilo je među Talijanima u susjednim selima: Kapetan Polje, Veliki Banovac i Donja Obrijež, ali ta brojka nije prelazila više od 10 majstora ciglara.

Preslika fotografije: Jedna od ciglarskih peći pred Ploštinom. Snimak preuzet iz knjige Giuseppe De Vecchi – Plostina - Unʼ isola di Bellunesi in Slavonia – Storie di emigranti.

Jednoga od takovih vrsnih majstora ciglara dobro sam poznavao. Često je znao pričati priče o svojim ciglarskim danima i izradi cigle te gradnji ciglarskih peći. Bio je to Ivo Menegon Tarzan iz Kapetanovog Polja, rođen 1933. godine u istom selu. Ivo Menegon je bio vrlo snažan čovjek, zato su mu i nadjenuli nadimak Tarzan, a svoj ciglarski put počeo kao pomoćni radnik na manjim ciglanama oko Bjelovara, da bi ubrzo postao vrstan majstor ciglar i gradio ciglarske peći oko Kapetanovog Polja i Ploština.

Na fotografiji iz 1958. godine vidi se manja ekipa ciglara prigodom izrade cigle na polju pored Bjelovara. Ekipu vodi Ivo Menegon kao glavni majstor ciglar.

Fotografija: Manja ekipa ciglara iz Kapetanovog Polja. Ručna izrada cigle. Prvi slijeva Josip Andriato, iza njega Josip Tome, majstor ciglar Ivo Menegon sa šeširom, zatim „pičulinke“ Rezika Tome i Josefina Colosseti. Snimljeno 1958. godine kraj Bjelovara. Fotografija u vlasništvu gospođe Ane Menegon supruge pokojnog Ive Menegona.

Fotografija prikazuje kako je to ručna izrada cigle i kako je to manja ekipa ciglara. U tom načinu izrade cigle ciglari najprije nakopaju potrebnu glinu (zvali su je žutulja), zatim tu žutulju usitne i prevoze tačkama na stol za izradu cigle. Toj usitnjenoj žutulji dodaju sitni poseban ugljen, vodu i na taj način stvaraju blato (potrebnu smjesu), koju zatim majstor stavlja u ručni kalup. Cigle su izrađivane pravokutnog oblika 32 x 15 x 6,5 ili 25 x 12 x 6,5, a kalup za cigle  pravljen je  od drveta i mogao je biti opšiven limom. Kako se glinena smjesa  ne bi lijepila za kalup u kalup se stavlja suhi sitan pijesak ili sipina. Zatim majstor posebnom žicom odreže višak glinene smjese i nakon toga takav kalup preuzimaju pičulini, koji taj kalup sa smjesom gline odnose na poseban prostor gdje će se ta smjesa sušiti. Pičulini istresaju formiranu smjesu iz kalupa i sada ju kao sirovu, nesušenu ciglu slažu u tzv. griče ( sistem slaganja) za sušenje cigle. 

Ovaj način ručne izrade cigle ispričali su zajednički gospođa Ana Menegon (1943. g.) iz Kapetanovog Polja, koja je samo jednom bila pičulinka i Franjo Andriata iz Kapetanovog Polja, koji je više od 25 godina radio na raznim ciglanama, kako za ručnu, tako i za strojnu izradu cigle. 

Poslije izrade sirova cigla se suši nekoliko tjedana (ovisilo o vremenskim uvjetima) sve dok nije suha, a zatim se grade peči za pečenje cigle. Peči su građene u tri etaže u obliku nedovršene piramide. Sirova cigla pekla se  drvima ili ugljenom. Pečenje cigle ovisilo je o načinu izrade, odnosno je li  cigla rađena ugljenom ili bez ugljena. Poslije pečenja ciglu su kategorizirali u tri kategorije i kao takovu prodavali ili koristili za vlastitu upotrebu.

Fotografija: Poslije napornog rada na izradi cigle, dok je još izgarala ciglarska peć, majstori ciglari i njihovi potomci našli su vremena za posjet rodnom kraju svojih predaka. Majstori ciglari, odnosno mještani Ploštine i Kapetanovog Polja u posjetu Provinciji Belluno,  općini Ponte Nelle Alpi. Snimio Foto CI – GI u vijećnici mjesta Ponte Nelle Alpi 24. 4. 1982. godine. Fotografija u vlasništvu autora teksta.

Zahvaljujem se gospođi Merisandi Pierobon iz Pakraca, na danim informacijama o pičulinima, a gospođama Danieli Peterle i Ani Menegon, na njihovom svjedočenju, te na ustupljenim fotografijama i danim informacijama o ručnoj izradi cigle.

 

   Daruvar, svibanj - prosinac 2021.                                                         Siniša Njegovan Stárek


LIRA ispod članka