Poezija kao terapija za sve gubitke koje odnosi život

Okupljene slušatelje u prostoru dnevnog boravka na početku su pozdravile ravnateljice gradskih knjižnica iz Pakraca i Lipika Monika Lucić-Fider i Jasna Molnar-Kukić te psihologinja u Domu hrvatskih veterana u Lipiku Ivana Marin koje su tijekom ove večeri poezije vodile razgovor s autorom pjesama i recitirale uz njega dio njegovog opusa. Ravnateljica pakračke knjižnice Monika Lucić-Fider istaknula je kako se ova suradnja pri organizaciji večeri poezije dogodila iznenada te se nada kako je ovo tek prvi događaj u nizu u prostoru Doma hrvatskih veterana i kako će sljedeći uskoro uslijediti.

„Ja sam imao čast da sam izgubio obadvije noge i šaku, ali to ne znači da ovi momci koje ovdje vidite i koji su cijeli da nisu manje pretrpjeli u ratu. Najveća rana u svima nama je tu negdje u unutra, ona se nalazi ovdje.“, zastao je autor tijekom predstavljanja pokazavši rukom prema srcu odnosno unutrašnjosti duše te nastavio, „Tu ranu vi ne vidite, samo pojedinci to mogu osjetiti. To je dio naše prošlosti i našeg bića.“, rekao je tijekom svog predstavljanja Marijan Almaš, hrvatskih branitelj i stopostotni invalid iz Domovinskog rata koji je u obrani Vukovara i Bogdanovaca ostao bez obje noge i desne šake, a odnedavno se s još 10 hrvatskih branitelja nalazi u Lipiku među prvim korisnicima usluga u Domu hrvatskih veterana. Rođen je u Vukovaru te djetinjstvo i život do rata proveo u Bogdanovcima, a gimnaziju i zanat završio je u Vukovaru. Poeziju piše već više od 30 godina, a prvu pjesmu napisao je s 18 godina dok je služio vojni rok u omraženoj JNA, a prvu pjesmu posvetio je djevojci, ljubavi, Vuki i Slavoniji. Od tada do danas objavljene su mu dvije zbirke pjesama te su mu pjesme izašle u još nekoliko antologija s pjesmama drugih autora, od kojih je jedna sredinom 1990-ih predstavljena na najvećem sajmu knjiga u Leipzigu. Svoju pjesme zapisuje u bilježnicu od rata lijevom rukom, što mu nije predstavljalo veći problem jer je do gubitka desne ruke bio ljevak i dešnjak, a prvu bilježnicu pjesama odnio je rat. Tek je nekoliko pjesama i aforizama koje su mu ostale u sjećanju kasnije ponovno zapisao. „Ostalo je otišlo kroz dim.“, pjesnički se izrazio o tom gubitku Marijan Almaš. Na bilježnici iz koje je tijekom večeri pročitao neke nove pjesme napisano je „Ja sam mali“, a za taj naziv je rekao kako je to mogući naslov njegov treće zbirke pjesama, aludirajući na činjenicu da je 26 godina nakon rata kraći nego što je bio prije. „Malo sam kraći nego 1991. godine što ne znači da je čovjek i dalje toliko kratak.“, završio je predstavljanje Marijan Almaš te nastavio s recitacijom svojih pjesama.