Prisjećanje na čornobyljsku katastrofu kako se takva nesreća više ne bi ponovila

Ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Lipik Jasna Molnar-Kukić predstavila je okupljenima zamjenika veleposlanika Ukrajine koji je već nekoliko puta prije dolazio u Lipik. Uz otvorenje izložbe „Čornobylj-30 godina poslije“ zamjenik veleposlanika Republike Ukrajine Jurij Lisenko pred brojnom publikom ispričao je osobno svjedočanstvo što su stanovnici ukrajinskog glavnog grada Kijeva proživljavali u trenucima od 26. travnja 1986. u prvih nekoliko tjedana i mjeseci poslije eksplozije u čornobyljskoj elektrani. Iako nisu bili neposredno ugroženi, u prvim tjednima nakon nesreće u ukrajinskom glavnog gradu duži boravak na otvorenom izvan kuća i stanova nije bio moguć. Međutim, dogmatske partijske vlasti tada u prvim danima nisu htjeli priznati da se nesreća desila pa je došlo do organizacije prvomajske povorke glavnom ulicom u Kijevu pri čemu su sudjelovali mnogobrojni stanovnici iako do okupljanja na otvorenom u tim trenucima zbog zdravstvenih rizika za ljude nije smjelo doći. Nakon što se prvomajska povorka održala sovjetske vlasti priznale su da se dogodila nesreća iako su tada već u Švedskoj objavili da se desio incident jer je radioaktivni oblak stigao do Skandinavije preko Bjelorusije i Rusije. Što se je događalo u prvim danima nakon eksplozije oko elektrane te u gradovima Čornobylju i Prypjatu te u okolici tek je kasnije izašlo u javnost. Prvi su do elektrane došli vatrogasci koji su uz ljude koji su se našli u blizini mjesta nesreće bili prve žrtve nesreće i umrli su kao prve žrtve u roku od tri tjedna. Tijekom prvog dana evakuirano je svih 50.000 stanovnika grada Prypjata, a u sljedećim danima iz kruga udaljenog od elektrane do 30 km evakuirano je najmanje 135.000 ljudi što je danas poznato kao Zabranjena zona. Svi ti ljudi evakuirani su na brzinu uzimajući sa sobom samo najosnovnije. Ukupno je evakuirano 350.000 ljudi. Uz evakuaciju stanovništva započeo je posao sanacije pri čemu su prema Čornobylju počeli stizati stotine tisuća ljudi koji su morali raditi na sanaciji te zbog izloženosti zračenju su u kasnijim godinama oboljevali i umirali od raka. Ljudi koji su radili na sanaciji i izradi betonskog sarkofaga iznad uništenog reaktora nazvani su u narodu likvidatori, a o cijelom poslu i koliki je točan broj ljudi koji su morali izvršiti te zadatke za vrijeme dok je Ukrajina bila u sovjetskom savezu vrlo malo se znalo u javnosti.

Istraga nesreće u čornobyljskoj elektrani kao službeno objašnjenje navela je kako je do eksplozije na jednom od četiri reaktora došlo zbog provođenja nesakcioniranog eksperimenta na sigurnosnom sustavu reaktora.  

„Na fotografijama je prikazan grad sablasti Prypjat. A u Kijevu, ono što pamtim dok sam tamo živio u mladosti, imali smo čudan osjećaj da se nalazimo u horor-filmu znanstvene fantastike. Ustvari to se nije moglo događati jer to je naš Kijev, ogroman i zeleni grad. Ono što nam pričaju jednostavno nije moguće, ali znaš da je moguće. Ujutro počinje od telefonskih razgovora s znancima kako bi se raspitivali kolika je radijacija. Mi nismo ni znali o čemu radi što je sijalo paniku. Jedino pametno što su ljudi mogli raditi je skloniti djecu iz Kijeva i poslati ih rodbini izvan grada što dalje. Škole su nastavile raditi, nitko nije zabranio djeci da izlaze iz kuća, svi su radili. Žene su imale problema na poslu ako bi se uspaničile. Ljudi su jednostavno bježali, a susta je ljudima na sve moguće načine to branio jer se panika u tom dogmatskom društvu nije mogla dopustiti.“, ispričao je zamjenik veleposlanika Lisenko o tadašnjem životu stanovnika Kijeva. „Nerealnost, iracionalnost i apsurdnost takvog življenja u jednom ozračenom gradu je to što se radijacija ne vidi. Dok se prolazi gradom sve je na svome mjestu i sjajno, ali se zna da je sve opasno. Primjerice, ako ima prašine treba je se kloniti, zakvači se grana od stabla ili kada kiša pada to je opasno. Kad sam otišao na more na Krim shvatio sam da trava, drveće, lišće i kiša nisu opasni što je bio nekakav čudan doživljaj da ih se može dirati rukom i da je sve bezopasno.“, zaključio je Lisenko.

„Na ovom mjestu puno puta sam govorio o lijepim stvarima, otvarao izložbe i koncerte. Sada, nažalost, imamo jednu izložbu koja je sinonim ljudske nesreće. Ono što su ljudi napravili da bude pomoć u razvoju i uljepša život ljudi na kraju je zbog spleta bilo povodom katastrofe.“, rekao je gradonačelnik Lipika Vinko Kasana te se zahvalio zamjeniku veleposlaniku Juriju Lisenku i predstavnicima Udruge ukrajinsko-hrvatskog prijateljstva što su omogućili da se i u Lipiku postavi izložba. „Zaželio bih da se ovakva nesreća više nikada i nikome ne ponovi.“, dodao je Kasana.

„Lijepo je vidjeti toliko puno djece iz škole na čemu se zahvaljujem učiteljicama koje su došle s njima. Za ovu djecu, ovaj naraštaj, htjeli smo da poslušate što je zapravo Čornobylj. Zašto se dogodila ta katastrofa, kako je nama dalje živjeti i vama mladima da spriječimo kako se ubuduće takvo što ne dogodi, očuvati okoliš i prirodu te naučiti živjeti s prirodom, vratiti prirodi ono što ona nama daje te poštivati jedne druge.“, rekla je Irina Matijević, predsjednica Udruge ukrajinsko-hrvatskog prijateljstva Lipik, pozdravivši sve okupljene među kojima dogradonačelnika Slobodana Katunara i predsjednika Gradskog vijeća Grada Lipika Ivana Molnara.

Tijekom otvorenja izložbe glazbena djela ukrajinskog skladatelja Nikole Lisenka i ruskog skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog izvela je na violini Inga Potnar, učenica 2. razreda Osnovne glazbene škole „Boris Papandopulo“ Kutina, uz glasovirsku pratnju prof. Lorene Alpeza.

Izložbu „Čornobylj-30 godina poslije“ organizirali su Veleposlanstvo Republike Ukrajine u RH, Udruga ukrajinsko-hrvatskog prijateljstva Lipik, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik te Grad Lipik.