Odlazak istaknutog profesora

Neke se priče drugačije zamisle, nekad se one drukčije poslože, tako je i ova, koja je čekala na sastavljanje nešto više od tri mjeseca od (14.10.2014.) kad sam zadnji put posjetio obitelj Bosanac s namjerom da napišem lijepu priču o generacijama i generacijama đaka koje su svoje radne navike stekli zahvaljujući ovim uzoritim prosvjetarima. Sad je ova priča dosta drugačija...

Gojko Bosanac rodio se 1. svibnja 1932. godine u selu Brusnik kod Pakraca. Nakon dvije godine osnovne škole koju je polazio u Brusniku započeo je Drugi svjetski rat. Budući da mu je učitelj bio Bogdan Crnobrnja koji će u to vrijeme pobjeći u partizane, (da bi kasnije bio Titov sekretar i ambasador u SAD-u 1967-1971), djeca nisu imala školu, tako je i Gojko imao četverogodišnju pauzu. Nakon završetka rata Gojko nastavlja školu, prvo Pakrac, zatim Virovitica gdje je završio ondašnju višu gimnaziju. Povijest s latinskim upisuje 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao početkom 1960. godine. Odmah po završetku prvo radno mjesto bilo mu je u gradskom muzeju u Pakracu (muzej je osnovan 1954. g.). Ubrzo je išao odslužiti vojni rok godinu dana, a potom zaposlenje potražio u Učiteljskoj školi u Pakracu ( radio od 1961. do zatvaranja škole 1965.). Paralelno je predavao i na pakračkoj gimnaziji, bio je i voditelj pedagoškog usmjerenja. U to vrijeme dosta se stručno usavršavao te je bio savjetnik za povijest za područje Pakraca, Daruvara, Grubišnog Polja i drugih mjesta. Bio je i osnivač prvog povijesnog društva u Pakracu 1961. godine, kasnije tajnik u Povijesnom društvu Pakrac - Lipik poslije Domovinskog rata i jedan od inicijatora njegovog ponovnog uspostavljanja. Ljubav prema Pakracu nagnala ga je da ostane i kad je dobio priliku za posao u Institutu za povijest u Slavonskom Brodu. U Pakracu je odradio svoj cijeli radni vijek, ukupno 42 godine. U mirovinu je otišao 1997. godine no nastavio je povremeno predavati i još pet godina proveo s učenicima u školskim klupama.

Za sve ono što je zadužio povijest pakračkog kraja prof. Gojko Bosanac dobio je vrijedno priznanje Zlatnu plaketu „Grb Grada Pakraca“ za životno djelo iz područje drugih društvenih znanosti za Dan grada Pakraca 2010. godine.

Pod stare dane gotovo obavezna je bila nedjeljna kava u Cubismu, preko tjedna ručak uz kćerku Danelu i unuku Lanu. Profesor je puno čitao, a od početka 2014. obolio je od Parkinsonove bolesti. Ugodni su bili razgovori o povijesti pakračkog kraja, «Sjećam se dobro posljednje kule i kovača Grge koji je još tamo u kuli radio 1946. godine... Kula je bila dosta opasna, po njoj su se penjali, a dokrajčili su je kad su gradili policijsku stanicu. Utvrda se počela rušiti poslije Turaka, tim kamenom gradila se cesta od Pakraca do Kukunjevca, brojne zgrade u Pakracu zidane su tim kamenom», rekao je prof. Bosanac. Profesor za kojeg će svaki učenik reći da je bio dobar i ne strog, koji se svakom učeniku obraćao "na Vi", ispričao je i brojne anegdote iz škole, s ekskurzije na kojima je „izgubio“ djecu i bio turistički vodič „samom sebi“. Ovo je samo dio njegovog zanimljivog života, jedan ulomak iz povijesti pakračkog kraja, a svjestan tog dijela kojem je bio svjedok i sam je priču završio s riječima - «Znate, godine stvarno brzo prođu...»

Posljednji ispraćaj prof. Gojka Bosanca bit će u srijedu (21.1.2015.) u 10 sati i 50 minuta na groblju Mirogoj u Zagrebu.