Još uvijek u potrazi za istinom i pravdom o 22 nestalih i zločinima u logoru Bučje

Maratonci Duško Štrbac, Pavo Tutenov, Goran Draksler, Željko Nikolić prije početka komemoracije kod spomen-kapelice u Bučju četvrtu godinu zaredom otrčali su dionicu od Doma hrvatskih branitelja u Pakracu dugu nešto manje od 20 km.

Nakon polaganja vijenaca za civilne i vojne zatočenike poginule tijekom postojanja logora Bučje te 22 nestalih zatočenika zloglasnog srpskog logora Bučje molitvu je predvodio pakrački župnik vlč. Matija Juraković. Uz brojna izaslanstva i predstavnike brojnih udruga na komemoraciji su bili prisutni budućnost Lipika i Pakraca, učenici Osnovne škole „Lipik“ s ravnateljicom Klaudijom Kovač i profesorom povijesti Stjepanom Benkovićem te učenici Osnovne škole „braće Radića“ iz Pakraca s profesoricom povijesti Zdenkom Pelikan i učiteljem Tomislavom Novincem. Žrtava logora Bučje prisjetili su se i pripadnici DVD-a iz Lipika, Pakraca, Brekinske i Marinog Sela.

Civilna zatvorenica Zlata Kranjčić pred svima prisutnima prisjetila se dana provedenih u logoru Bučje i logoru Stara Gradiška nakon što je sa suprugom zarobljena u Lipiku. Zlata Kranjčić pritom je istaknula kako je danas zatočenika logora sve manje, a upravo dan prije ove komemoracije na gradskom groblju u Pakracu na posljednji počinak ispratili su jednog zatvorenika. „Na raznim okupljanjima i u javnosti 25 godina nakon Domovinskog rata malo se spominju civilne žrtve i stradalnici iz rata dok se puno priča vojnim žrtvama i braniteljima te članovima njihovih obitelji.“, rekla je Zlata Kranjčić, članica UCISDR PSŽ.

Posebni izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović dožupan požeško-slavonski Ferdinand Troha prenio je okupljenim pozdrave prigodom 25. obljetnice razmjene zatvorenika iz logora Bučje i 25. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Prisjetivši se događaja s početka 1992. godine odnosno Sarajevskog primirja potpisanog 3. siječnja, priznanja RH od strana 12 članica Europske zajednice 15. siječnja i razmjene zatvorenika iz logora Bučje i Stara Gradiška na Gavrinici kod Pakraca 16. siječnja dožupan Troha istaknuo je kako je na ovom mjestu srpskom agresoru i međunarodnoj zajednici tada postalo jasno kako je Republika Hrvatska stvarnost.

Prisutnima se obratila gradonačelnica Pakraca Anamarija Blažević i pozdravila ih kao gradonačelnica ponosnog grada heroja u kojem je započeo Domovinski rat 1991. godine. Pritom je istaknula žrtvu 22 nestalih zatočenika logora Bučje među kojima i dr. Ivana Šretera o čijim se posmrtnim ostacima ni danas ništa ne zna kao što još uvijek nitko nije pred sudom odgovarao za ratne zločine počinjene u logoru Bučje. „Tražimo samo istinu i pravdu o nestalima i žrtvama koji su dali svoje živote za domovinu što su je toliko voljeli.“, rekla je gradonačelnica Anamarija Blažević te pozvala preživjele logoraše da zapišu svoja prisjećanja i sve što se na ovom mjestu događalo.

Žrtve stradalnika iz logora Bučje te značenje koje su imale za domovinu istaknula je tijekom obraćanja prisutnima Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.

Vijence za civilne i vojne žrtve logora Bučje te 22 nestala zatočenika položili su dožupan požeško-slavonski Ferdinand Troha kao izaslanik predsjednice RH, izaslanstva Požeško-slavonske, Bjelovarsko-bilogorske i Sisačko-moslavačke županije, dogradonačelnik Lipika Slobodan Katunar ispred Grada Lipika, gradonačelnica Anamarija Blažević ispred Grada Pakraca s predstavnicima Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakrac-Lipik, predstavnici Grada Požege, izaslanstva 123. brigade HV-a i PU požeško-slavonske, izaslanstvo udruge antifašista Pakraca i Lipika te predstavnici udruga od Osijeka do Zagreba.

Fotogalerija 25. obljetnice razmjene zatočenika logora Bučje (16.1.2017.)

Spomen-kapelica sv. Antuna Pustinjaka podignuta je na mjestu zloglasnog logora Bučje gdje je svojevremeno bila zgrada Općine Bučje. Na tom mjestu je bio vojni centar tzv. SAO Krajine-zapad, a logor je bio osnovan već prije samog početka oružanih sukoba 1991. godine te se nalazio u gospodarskim zgradama kamo su poslije dovoženi hrvatski zatočenici ne samo iz okolnih mjesta nego i iz okolice Virovitice, Voćina i Nove Gradiške. Od kolovoza do studenog 1991. godine zatočenici su danonoćno ispitivani i mučeni, a mnogi od njih i ubijeni. Logor je postojao od kolovoza 1991. do siječnja 1992.  te u tomu razdoblju kroz njega je prošlo oko 300 osoba. Većinom su radilo o civilnim zatvorenicima među njima je bilo žena i djece te nekolicini branitelja i policajaca. Dio zatočenika razmijenjen je u dvije razmjene u kolovozu i listopadu 1991. godine. Tijekom prosinca 1991. godine preostale zatočenike srpske su postrojbe premjestile u logor Stara Gradiška, a slobodu su dočekali razmjenom izvršenom 16. siječnja 1992. godine na Gavrinici kod Pakraca. 22 zatočenika još uvijek se vode kao nestale osobe, najmlađa žrtva imala je samo četiri godine dok je najmlađe dijete zatočeno u logoru imalo samo godinu dana.