Vjera i ljubav prema domovini vodile su Joea Šimunića tijekom nogometne karijere

Na prikazivanju filma bili su prisutni i visoki dužnosnici iz vremena Domovinskog rata i samih početaka samostalnosti Republike Hrvatske prof. dr. Zvonimir Šeparović, ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske u to vrijeme, akademik i počasni građanin Grada Pakraca dr. Ivica Kostović, tadašnji ministar zdravlja prof. dr. Andrija Hebrang, bivši ministar graditeljstva i rođeni Pakračanin Marko Širac, general Marko Lukić, 1. zapovjednik ATJ Lučko i savjetnik predsjednika Tuđmana za nacionalnu sigurnost 1992. godine, tadašnji ministar vanjskih poslova RH te admiral Davor Domazet-Lošo koji su podsjetili na prve dane samostalnosti prisjetivši se vlastitih uloga u Domovinskom ratu i samostalnosti Republike Hrvatske. Osim njih, predsjednik KPD „Sloga“ Damir Špančić pozdravio je i gradonačelnika Lipika Vinka Kasanu, dogradonačelnicu Pakraca Anamariju Blažević te sve predstavnike ostalih gradova, predstavnike udruga stradalnika Domovinskog rata i mlade sportaše sa područja Pakraca i Lipika.

„Hrvatska nije slučajna država već plod povijesne težnje hrvatskog naroda i stvorena hrvatskom mukom i hrvatskom krvlju. U temelje Republike Hrvatske ugrađeno je preko 25 000 hrvatskih žrtava imajući u vidu žrtve u Hrvatskoj i Hrvata iz BiH. Spojem mudre politike hrvatskog vodstva predvođenim dr. Franjom Tuđmanom i odlučnošću običnog hrvatskog čovjeka koji se proizveo u vrhunskog hrvatskog vojnika uspjelo se doći od početnih redarstvenika bez bilo kakve opreme do uspješnih hrvatskih gardista koji su Bljeskom i Olujom dovršili povijesni san do vlastite slobode.“ rekao je general Marko Lukić te napomenuo kako danas, 24 godine kasnije, u Hrvatskoj se ne zna dovoljno cijeniti taj put i ta muka kroz koju je prošao hrvatski narod.

„Dana 15. siječnja 1992. godine nalazio sam se na ratištu desnog krila karlovačke fronte kao ratni načelnik 7. zagrebačke brigade koja je bila ojačana s nekoliko bojnih te sam s oko 2 000 dragovoljaca branio teritorij od Karlovca prema Lici, a naš zadatak je bio ili nestati ili obraniti teritorij kojim bi neprijateljske snage podijelile Hrvatsku na dva dijela. U trenu međunarodnog priznanja RH bio sam presretan čovjek, moral hrvatskih vojnika kojima sam zapovijedao je porastao u nebo i znali smo da ćemo prije ili kasnije likvidirati neprijatelja i stvoriti neovisnu Republiku Hrvatsku.“ dodao je Pakračanin i bivši ministar graditeljstva Marko Širac.

„Velika obljetnica priznanja RH nije samo kraj velike Tuđmanove misli, nije samo kraj velike epopeje hrvatskih branitelja, to je i obljetnica višestoljetne čežnje hrvatskog naroda, naših predaka, naših očeva, djedova da stvorimo državu koju će priznati cijeli svijet te je upravo zbog toga ovo jedan od najvećih dana u hrvatskoj povijesti.“, istaknuo je tadašnji ministar zdravlja prof. dr. Andrija Hebrang te s nezadovoljstvom dodao kako i danas imamo one koji ne vole Hrvatsku, koji truju lažima hrvatsku mladež preko nastavnih udžbenika i programa koji uopće ne govore istinu o našoj prošlosti, koji truju odrasle putem medija te istaknuo kako se ne čudi njima jer ne vole Hrvatsku već se čudi svima nama koji ne idemo s istinom na sunce.

„U to doba su Vesna Bosanac i Juraj Njavro bili u Vatikanu koje je osobno primio papa Ivan Pavao II. te dirnut njihovom pričom o Vukovaru i stradanju Hrvata njima obznanio kako će Vatikan učiniti nešto što nikada nije napravio, priznati jednu državu prije nego je priznata od Međunarodne zajednice, tj. kako će Hrvatska biti priznata od Vatikana. Oni su najbolji primjer kako liječnici koji su prošli sve u Vukovaru te bili u zatočeništvu mogu doprinijeti više o istini o Hrvatskoj nego sve moguće diplomacije svijeta. Vesna je imala vezu s našim stožerom te sam bio prvi koji je saznao tu vijest. Znači, dvoje liječnika su bili prvi koji su saznali tu vijest, a ja sam bio treći. S tim se sada ne hvalim, ali sam sretan u ovome trenutku što sam to mogao podijeliti s vama.“ rekao je akademik i počasni građanin Grada Pakraca dr. Ivica Kostović.

„Pokojni prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman me pozvao na kraju mjeseca srpnja 1991. godine i imenovao ministrom te istaknuo kako nam treba priznanje. Išao sam ministrima, predsjednicima vlade i predsjednicima država te sam tražio tri stvari. Prva je bila, zaustavite rat! Druga stvar je bila, priznajte nas! Mi smo povijesna država i jedan od najstarijih europskih naroda te imamo pravo na državu. Treća stvar, pomognite obnovu naše zemlje! Naša zemlja je već pogođena i bojimo se najgoreg. Ogromna masa je bila nezainteresirana i slabo obavještena događanjima u našoj državi. Bilo je onih koji su bili izrazito protiv priznanja, to su bile zemlje Rusija, Francuska i Engleska. A pomagale su nam i radile su s nama države kao što su Vatikan, Njemačka, Austrija i Mađarska. 15. siječnja nas je Europa priznala na inicijativu Njemačke i nakon slika s CNN-a te informacija na kojima su radili naši medicinari. Istina nam je pomogla, sva ta strašna događanja nad hrvatskim narodom koja su prodirala u javnost.“ istaknuo je prof. dr. Zvonimir Šeparović, ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske u to vrijeme čestitajući svima međunarodni Dan priznanja Republike Hrvatske.

Što je rečeno prije prikazivanja dokumentarnog filma također možete pogledati u video uratku Vlade Šurkalovića-Popaja objavljenom na Video kanalu Lipik-Pakrac: https://www.youtube.com/watch?v=NeWzHFQZxng

Nakon uvodnog dijela, u punoj kino dvorani u Hrvatskom domu dr. Franjo Tuđman uslijedilo je prikazivanje filma o Josipu Šimuniću, bivšem hrvatskom nogometnom reprezentativcu, a danas članu stručnog stožera hrvatske reprezentacije. Film je priča kako je Joe kažnjen i izbačen iz nogometne reprezentacije zbog pozdrava kojim je u trenutku slavlja plasmana na Svjetsko prvenstvo pozdravio hrvatske navijače. Političkom vrhu RH koji je tada bio na vlasti nije se svidio način kojim je Joe pozdravio navijače i proslavio pobjedu te je nakon prijava sudovima časti dobio kaznu zbog koje se morao oprostiti od nastupa na Svjetskom prvenstvu i zaključiti svoju reprezentativnu karijeru. Međutim, sportaši iz Pakraca i Lipika i svi nazočni u  kino dvorani mogli su uživati u onoj lijepoj strani filma koja je prikazala Josipov život i sportski put, odrastanje mladića iz dijaspore i katolika rođenog u Australiji te njegov nogometni put od Australije preko Njemačke pa do Hrvatske gdje je završio nogometnu karijeru. Iz svake riječi ili rečenice njegovih suigrača iz Australije, Njemačke i Hrvatske dalo se zaključiti koliko je uistinu Joe veliki sportaš i čovjek, ali pored svega domoljub kojem su vjera i ljubav prema domovini bili glavni putokaz kroz život.